VERDI: REQUIEM

Giuseppe Verdi (1813 – 1901) operi je udahnuo nov život, dao joj je sadržajnost i snagu drame i plemenitost ljudskog. Na vrhuncu svoje slave, u zrelom razdoblju svog umjetničkog stvaranja nakon Rigoletta, Trubadura, Traviate, Don Carlosa i Aide, skladao je Messu da requiem 1874. u čast talijanskog književnika Alessandra Manzonija (1785 – 1873). Manzoni je bio vodeći talijanski pjesnik, dramatičar i romanopisac. Requiem je izveden na dan prve obljetnice njegove smrti, 22. svibnja 1874. u crkvi San Marco u Milanu. Sudjelovao je zbor s oko 120 pjevača i orkestar od oko 100 glazbenika. Suprotno uobičajenoj praksi, Verdi je praizvedbom dirigirao osobno, kao i izvedbama koje su uslijedile – četiri uspješne reprize u milanskoj Scali, a za nekoliko tjedana šest puta uzastopce i u Parizu, zatim i u Londonu, Beču i Kölnu. U Londonu su glazbeni kritičari zapisali je Verdijeva Messa da requiem najljepša duhovna glazba još od Mozartova Requiema.
Verdijev Requiem nezaobilazno je repertoarno djelo, potresno remek-djelo koje nadilazi i vrijeme i vjeru i nacije. Verdi je svoju potrebu da napiše Manzonijev Requiem okarakterizirao kao „potrebu srca”, ali gledao je na to i kao na javni, nacionalni čin. Zapisao je „izdahnula je najčišća, najsvetija i najveća od svih slava Italije”. Stavak mise, Libera me, Verdi je ranije skladao povodom Rossinijeve smrti; odbor je tada izabrao 13 talijanskih autora kako bi skladali Messu per Rossini, ali sve se zakompliciralo i propalo, sve do 1988. kada je veliki projekt konačno realiziran. Štoviše, Verdi je svojim inzistiranjem da u zboru budu i žene sve dodatno otežao, jer prema tadašnjoj zabrani žene nisu smjele pjevati u liturgijskim izvedbama. Međutim, Verdija uopće nije nadahnjivali dječački soprani i na svojoj je želji inzistirao. Kasnije je to odlučno ostvario u Requiemu – u crkvi San Marco žene su pjevale prikrivene, odjevene u crno, a nadbiskup je zatražio da „ostanu skrivene iza rešetaka ili nešto slično”. U kasnijim je izvedbama Requiem bio oslobođen takvih intervencija.
Manzonijev povijesni roman I Promessi sposi (Zaručnici) najpoznatiji je i najčitaniji roman na talijanskom jeziku, a spada u remek-djela europske književnosti. To je djelo Verdi pročitao kao tinejdžer, kada je uglazbljivao Manzonijeve ode i zborove iz njegovih tragedija. Tako je započelo njegovo doživotno divljenje Manzoniju. Zabilježio je kako je to jedno od najvećih književnih djela koje može proizaći iz ljudskog uma, to nije samo knjiga, već i utjeha čovječanstvu. Njegovo oduševljenje drugim djelima splašnjavalo je tijekom vremena, ali „Moj entuzijazam za ovu knjigu je nepromijenjen, dapače, što sam više upoznavao ljude, entuzijazam je rastao” zabilježio je Verdi. Verdi i Manzoni upoznali su se 1868. godine. Verdijeva supruga Giuseppina opisala je tadašnju Verdijevu reakciju: „Pocrvenio je, smrtno problijedio, preznojio se, skinuo šešir, objesio ga, stisnuvši ga gotovo do veličine pogačice… Inače ozbiljan i namrgođen, Medvjed iz Busseta, imao je oči pune suza, a njih dvojica… sjedili su deset minuta tako u potpunoj tišini.” Nakon upoznavanja, Verdi je o Manzoniju pisao riječima ganuća: „Kleknuo bih pred njega kada bismo si dopuštali obožavati ljude. Kažu da je pogrešno to činiti, iako na oltare uzdižemo toliko onih koji nemaju niti talent niti vrline Manzonija i savršeni su lopovi”.
Iako inspiriran tradicionalnim latinskim liturgijskim tekstom mise za mrtve i stoljetnom duhovnom glazbenom tradicijom, Verdi ipak ostaje vjeran svojem opernom stilu. Iako su mnogi Verdiju prigovarali operne karakteristike koje je unio u Misu za mrtve, smatrajući ga „još jednom Verdijevom operom, ali u crkvenom ruhu“ (Hans von Büllow), već je nakon te prve izvedbe oduševljenje bilo nepodijeljeno. Büllow je primjerice bio dirnut do suza, a Johannes Brahms je ustvrdio kako je tako nešto mogao napisati samo genij. Osim toga, ostale su zapisane i Verdijeve riječi na tu temu: „Od onih sam koji misle da religiozna glazba treba imati čist stil i karakter, ali ne vjerujem da gregorijansko pjevanje mora biti jedini pravi izraz duhovnih ideja. Ako je glazba toliko napredovala od gregorijanske epohe do naših dana i toliko toga otkrila, zašto bismo se toga odricali.”
Ovo djelo izazov je svakom ansamblu. Kako bismo vjerno odgovorili tom izazovu potresnog i dramatski izuzetno snažnog djela, bogatstvu izraza i atraktivno pisanim solističkim i zborskim dijelovima, Verdijev Requiem večeras u HNK Ivana pl. Zajca broji 140 izvođača na sceni!
Ovim koncertom započinjemo suradnju sa Zborom i orkestrom HRT-a koja će se nastaviti i u 2020.

Pripremila Andrea Labik

La voce del popolo-«Requiem»: monumentali, eteree pagine

Fiuman-Requiem: Fascinantni umjetnički dosezi riječkih primadonna

Magazin.hrt.hr-Verdijev Requiem u Rijeci doživio ovacije

HRT Radio Rijeka-Verdijev “Requiem” očarao publiku u punom riječkom Zajcu

Novi list-HNK ZAJC Održan rasprodani Verdijev ”Requiem”, stajalo se i na balkonu kazališta

Večernji list-Veliko i potresno djelo ovaj tjedan u Rijeci i Zagrebu

Scena.hr-Verdijev monumentalni Requiem i 140 izvođača na sceni

HRT Radio Rijeka-Izvedba Verdijeva “Requiema” sa 140 izvođača na sceni HNK Zajca

HIA.com.hr-Monumentalni „Requiem“ Giuseppea Verdija, u Zajcu,30.listopada, u povodu blagdana Svih svetih

Kigo.hr-MONUMENTALNI VERDIJEV REQUIEM U „ZAJCU“ I 140 IZVOĐAČA NA SCENI

Teklić-Monumentalni Verdijev Requiem u “Zajcu” i 140 izvođača na sceni

Urbancult-Monumentalni Verdijev requiem u Zajcu sa 140 izvođača na sceni

Mic.hr-“Requiem” Giuseppea Verdija u riječkom HNK

Akademija art.hr-MONUMENTALNI VERDIJEV REQUIEM U „ZAJCU“ I 140 IZVOĐAČA NA SCENI

Showbizzmagazin-Monumentalni Verdijev Requiem u “Zajcu” i 140 izvođača na sceni

Stilueta-Monumentalni Verdijev Requiem u “Zajcu” i 140 izvođača na sceni!

Culturenet-Monumentalni Verdijev ‘Requiem’ u ‘Zajcu’

Glazba hrt.hr-REQUIEM G. VERDIJA U RIJECI

Fiuman.hr-Monumentalni Verdijev Requiem u “Zajcu” uz 140 izvođača na sceni

Torpedo media-Monumentalni Verdijev Requiem u “Zajcu” i 140 izvođača na sceni

HIT portal-Monumentalni Verdijev Requiem u Zajcu uz 140 izvođača na sceni!