VERDI: REQUIEM

“Od onih sam koji misle da religiozna glazba treba imati čist stil i karakter, ali ne vjerujem da gregorijansko pjevanje mora biti jedini pravi izraz duhovnih ideja. Ako je glazba toliko napredovala od gregorijanske epohe do naših dana i toliko toga otkrila, zašto bismo se toga odricali.”

Giuseppe Verdi

Giuseppe Verdi (1813. – 1901.) operi je udahnuo nov život, dao joj je sadržajnost i snagu drame i plemenitost ljudskog. Na vrhuncu svoje slave, u zrelom razdoblju svog umjetničkog stvaranja nakon „Rigoletta“, „Trubadura“, „Traviate“, „Don Carlosa“ i „Aide“, skladao je „Messu da requiem“ 1874. u čast talijanskog književnika Alessandra Manzonija (1785. – 1873.). „Requiem“ je izveden na dan prve obljetnice njegove smrti, 22. svibnja 1874. u crkvi San Marco u Milanu. Sudjelovao je zbor s oko 120 pjevača i orkestar od oko 100 glazbenika. Suprotno uobičajenoj praksi, Verdi je praizvedbom dirigirao osobno, kao i izvedbama koje su uslijedile – četiri uspješne reprize u milanskoj Scali, a za nekoliko tjedana šest puta uzastopce i u Parizu, zatim i u Londonu, Beču i Kölnu. U Londonu su glazbeni kritičari zapisali je Verdijeva „Messa da requiem“ najljepša duhovna glazba još od Mozartova “Requiema“.

Verdijev “Requiem” nezaobilazno je repertoarno djelo, potresno remek-djelo koje nadilazi i vrijeme i vjeru i nacije. Iako inspiriran tradicionalnim latinskim liturgijskim tekstom mise za mrtve i stoljetnom duhovnom glazbenom tradicijom, Verdi ipak ostaje vjeran svojem opernom stilu. Iako su mnogi Verdiju prigovarali operne karakteristike koje je unio u djelo, smatrajući ga „još jednom Verdijevom operom, ali u crkvenom ruhu“ (Hans von Büllow), već je nakon te prve izvedbe oduševljenje bilo nepodijeljeno. Büllow je primjerice bio dirnut do suza, a Johannes Brahms je ustvrdio kako je tako nešto mogao napisati samo genij.

Sada, u izvedbi Riječkog simfonijskog orkestra pod dirigentskim vodstvom Valentina Egela, Riječkog opernog zbora te Zbora Hrvatske radiotelevizije, spremite se ponovno proživjeti ovo djelo u njegovoj punoj snazi.

PROGRAM

Giuseppe Verdi (1813. – 1901.): Requiem

I. REQUIEM
Introit (zbor)
Kyrie (solisti i zbor)

II. DIES IRAE
Dies irae (zbor)
Tuba mirum (zbor)
Mors stupebit (bas)
Liber scriptus (mezzosopran i zbor)
Quid sum miser (sopran, mezzosopran i tenor)
Rex tremendae (solisti i zbor)
Recordare (sopran i mezzosopran)
Ingemisco (tenor)
Confutatis maledictis (bas i zbor)
Lacrymosa (solisti i zbor)

III. OFFERTORY

IV. SANCTUS (zbor)

V. AGNUS DEI (sopran, mezzosopran i zbor)

VI. LUX AETERNA (mezzosopran, tenor i bas)

VII. LIBERA ME (sopran i zbor)

Giuseppe Verdi (1813. – 1901.) danas stoji za ključnu opernu i kulturnu ličnost 19. stoljeća koja je, vodeći se talijanskom opernom tradicijama, razvila i zauvijek promijenila europsko operno stvaralaštvo. Školovao se u Bussetu i Milanu, gdje je 1839. postigao i prvi operni uspjeh (“Oberto”). Nakon velike obiteljske tragedije i neuspjeha opere “Jedan dan kraljevanja” (1840.), Verdi će nestati na 18 mjeseci iz opernog svijeta samo da bi se vratio s “Nabuccom” (1842.) koji će ga pretvoriti u nacionalnu ikonu. U narednih deset godina napisao je još deset opera, dosegnuvši s “Rigolettom” (1851.), “Trubadurom” (1853.) i “Traviatom” (1853.) početkom 1850-ih vrhunac svoje prve stvaralačke faze tijekom koje je razvijao talijansku opernu tradiciju, proširujući i nadograđujući načelo izgradnje opere nizanjem brojeva, te zamagljujući njihove formalne obrise. Tijekom nje će, također, biti razvidno kako je zbor nositelj kolektivnih težnji, ali i da je naglasak na pojedincima i njihovim egzistencijalnim i romantičnim čežnjama.

U narednim godina će svoju međunarodnu slavu učvrstiti inozemnim narudžbama, posebice za “Aidu” (1871) povodom otvorenja Sueskoga kanala. Ta, svojevrsna druga faza, poznata je po velikom utjecaju francuske opere na Verdijevo stvaralaštvo te će iznjedriti djela kao što su “Sicilijanske večernje” (1855.), “Krabuljni ples” (1859.) i “Don Carlo” (1867.). U narednim desetljećima, nezadovoljan društvenim i kulturnim prilikama u Italiji, talijanski skladatelj povući će se u osamu. Ipak, pred sam kraj života, vratit će se skladanju s operama kao što su “Otello” (1887.) i “Falstaff” (1893.) koje će krasiti izrazita dramaturgija, ali i složeni harmonijski jezik.

Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra