TRILOGIJA O HRVATSKOM FAŠIZMU
OLIVER FRLJIĆ & MARIN BLAŽEVIĆ

HNK Ivana pl. Zajca – predstava i publika na pozornici
BAKHE (prema Euripidu):
Redatelj: Oliver Frljić
Dramaturg: Marin Blažević
Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
Oblikovatelj svjetla: Alan Vukelić
Asistentica redatelja: Barbara Babačić
Inspicijentica: Sandra Čarapina
ALEKSANDRA ZEC:
Redatelj: Oliver Frljić
Dramaturg: Marin Blažević
Scenografkinja: Ljerka Hribar
Kostimografkinja: Sandra Dekanić
Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
Inspicijentica: Liberta Mišan
HRVATSKO GLUMIŠTE:
Redatelj: Oliver Frljić
Dramaturg: Marin Blažević
Kostimografkinja: Sandra Dekanić
Scenografkinja: Petra Veber
Oblikovatelj svjetla: Boris Blidar
Asistentica redatelja: Nina Gojić
Asistentica dramaturga: Nataša Antulov
Zborovođa: Igor Vlajnić

Trilogiju o hrvatskom fašizmu započeli smo na Splitskome ljetu 2008. godine, zabranjenom pa ipak odigranom predstavom Bakhe o skrivanju i negiranju ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Hrvatskoj protiv njezinih građana nehrvatske nacionalnosti. Euripidovu tragediju sveli smo na višekratno ponavljanje izvještaja Glasnika o ubojstvu izvršenom izvan prostora predočenog na pozornici, o činu komadanja tijela (sparagmos) koji prema predstavljačkoj konvenciji ipak valja zadržati u granicama teksta/govora, dakle izvan pogleda gledatelja. Već Bakhe su najavile drugi i treći dio trilogije, najprije temu konkretne žrtve, a potom i temu odgovornosti za zločin, ali ne one bjelodane i izravne odgovornosti počinitelja, nalogodavca ili ideologa, nego odgovornosti onog kazališta koje ratni zločin prešućuje, relativizira ili čak generira.

Predstava Aleksandra Zec zaokupljena je najekstremnijim zločinom – činom ubojstva djeteta. Djevojčica Aleksandra Zec ubijena je nakon što je svjedočila ubojstvu vlastita oca i potom vlastite majke. Aleksandra Zec povezuje sva tri dijela Trilogije.

Predstavom Hrvatsko glumište postavljamo pitanje: može li se ono što većina hrvatskoga glumišta proizvodi od rata naovamo uopće nazivati kazalištem, ako bi naime kazalište trebalo biti društveni, etički i umjetnički čin koji zločinu ima hrabrosti dati ime, oduzeti pravo na razlog i odrediti mjeru krivnje? Kakvo je to uopće kazalište, to većinsko hrvatsko glumište, koje ne prepoznaje tragediju svojih sugrađana? Kakvo je to kazalište koje na fašizam odgovara – fašizmom?

Trilogija znači da sve tri predstave možete konačno gledati kao tri čina – jedne.

Ovo je kraj Trilogije, ali ne i kraj našeg obračuna s hrvatskim fašizmom.

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Oliver Frljić i Marin Blažević, redatelj i dramaturg

Sve počinje sa ubijenima, žrtvama, Aleksandrom Zec, Levarom i Reihl Kirom, zatim preko negiranja zločina u Lori opisuje nevjerojatan slučaj ubojstva 12-godišnje djevojčice koji su ubojice priznale i detaljno opisale, da bi potom bili pušteni na slobodu, a potom sve eksplodira u Hrvatskom glumištu, gdje Frljić i Blažević u divljem kovitlacu povezuju Jasenovac i Auschwitz sa Srebrenicom, a ustaše i Milu Budaka s našom današnjom kulturnom kremom.Glumci su se bezbroj puta vraćali na poklon, na kraju je trećina publike na nogama ovacijama pozdravljala Frljića, Blaževića i izvrsne Tanju Smoje, Jelenu Lopatić, Damira Orlića, Dražena Miškovića, Nikolu Nedića…

Snježana Pavić, Jutarnji list

Trilogija o hrvatskom fašizmu pokazuje i prokazuje kontinuitet hrvatske politike od Sanaderova govora na splitskoj Rivi do retorike i javnih nastupa predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, čiji je govor, izrečen nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, također uključen u predstavu. Takvim pristupom Trilogija o hrvatskom fašizmu preko kazališnog čina suočava hrvatsko društvo s vlastitim zločinima i propustima vlastitog sustava.

Nina Ožegović, tportal.hr