MALI PRINC

Antoine de Saint Exupéry - Ivana Đula

Malo je takvih priča koje smo u djetinstvu pročitali, a čitamo i danas, iznova i iznova. Jer priča o malom biću s asteroida B612 nikada neće zastarjeti. Ona je tu za svaku novu generaciju i za sve nas koji je ponovno čitamo nekim novim klincima. Jednako dirljiva i jednako potrebna za odrastanje. Taj mali zlatokosi dječak uči nas živjeti, voljeti, prilagoditi se svijetu u kojem živimo. Uči nas kako čovjek dobro vidi samo srcem, kako upoznati znači pripitomiti, a pripitomiti postati zauvijek odgovornim za ono što smo pripitomili. Uči nas da osjetimo odgovornost jedni za druge i da smo svi zajedno odgovorni za planet na kojem živimo. Mali princ postao je za ljude cijelog svijeta simbol velikodušnosti, prijateljstva, solidarnosti i brige za jedan bolji i pravedniji svijet.

Rođen je u Lyonu u Francuskoj, a prvi put letio je avionom s 12 godina i to iskustvo razvilo je doživotnu ljubav prema zrakoplovima i pustolovinama. Nakon služenja u francuskim zračnim snagama, pridružio se pionirskoj zrakoplovnoj kompaniji i pomogao uspostaviti prve rute zračne pošte preko sjeverne Afrike i Južne Amerike, preživjevši brojne nesreće, od kojih je jedna opisana i u njegovom najpoznatijem djelu, „Le Petit Prince” („Mali princ”, 1943. godine), koje je sam i ilustrirao. Napisao ga je tijekom boravka u SAD-u gdje je djelo prvi put i objavljeno s njegovim izričitim uputama na kojoj se stranici i uz koje rečenice treba nalaziti određeni crtež u originalnim bojama. Godine 1944. poletio je iz zračne baze na Korzici, ali nikada nije sletio. Njegov nestanak dugo je ostao misterija, sve do 1998. kada je pronađena identifikacijska narukvica blizu obale Marseillea. Ostaci aviona pronađeni su 2000. godine, a danas se nalaze u zrakoplovnom muzeju u Le Bourgetu.

„Mali princ” osvajao je srca ljudi širom svijeta otkad se pojavio, postao je kultno djelo i jedna od najčitanijih i najprevođenijih knjiga ikad, a svake godine prodaju se milijuni!

Priredila Andrea Labik

• Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.
• Ljudi više nemaju vremena bilo što upoznavati. Oni u trgovca kupuju već gotove stvari. Ali, kako nema trgovaca prijateljima, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja, pripitomi me!
• Oči su slijepe. Treba tražiti srcem.
• Čovjeku nikad nije po volji, ma gdje bio.
• Govor je izvor svih nesporazuma.
• Puno je teže suditi sebi samome nego drugima. Ako uspiješ sebi dobro suditi, znači da si pravi mudrac.
• Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: „Kakva je boja njegovog glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Da li skuplja leptire?” Nego vas pitaju: “Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac?” Tek tada smatraju da ga poznaju.
• Ako kažete odraslim osobama: „Vidio sam jednu lijepu kuću od crvenih cigli sa geranijama na prozorima i golubovima na krovu”, oni nisu u stanju zamisliti tu kuću. Treba im reći: „Vidio sam kuću od sto tisuća franaka”. Tada će uzviknuti: „Kako je lijepa!”
• Djeca trebaju biti vrlo strpljiva s odraslima.
• Mi koji shvaćamo život, mi ne marimo za brojeve.
• I ako ja poznajem jedan jedinstveni cvijet, koga nema nigdje osim na mom planetu, i koji jedna mala ovca može uništiti u jednom trenu, samo tako, jednog jutra, čak i ne shvaćajući što čini, zar to nije važno!
• Treba od svakoga zahtijevati, ono što može učiniti. Vlast u prvom redu, ovisi o razumu.
• Vi uopće ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite. Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu.
• Lijepe ste, ali ste prazne. Čovjek ne može umrijeti za vas.
• Ljudi sa tvoje planete, uzgajaju pet tisuća ruža samo u jednom vrtu i nisu u stanju da u njima nađu ono što traže. A ipak, ono što traže, može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode.
• Izgledat će kao da sam umro, ali to neće biti istina.
• Čovjek je osamljen i među ljudima.
• Mogao bih postati kao odrasli, koje zanimaju samo brojke.
• Ruže su pune proturječnosti. Ali ja sam bio odviše mlad da bih znao voljeti.
• Kud te noge nose, neće te dovesti daleko.
• Tada mu nisam govorio ni o boama, ni o prašumama, ni o zvijezdama. Spuštao sam se na njegovu razinu. Pričao sam mu o bridžu, golfu, politici i kravatama. I veliki je bio strašno sretan što poznaje tako razborita čovjeka.
• Trnje ne služi ničemu, ono je obična podvala cvijeća.
• Moram podnijeti dvije – tri gusjenice, ako želim vidjeti leptire.
• Ipak mi se on jedini ne čini smiješnim. Možda zato što se bavi nečim drugim, a ne samim sobom.
• Kad hoćeš biti duhovit, dogodi se da malko slažeš.
• Moglo bi se ugurati cijelo čovječanstvo na najmanji pacifički otok. Odrasli vam, naravno, neće povjerovati. Oni sebi utvaraju da zauzimaju mnogo mjesta.
• Pitam se ne svijetle li zvijezde radi toga da bi svatko od nas mogao pronaći svoju.
• A ljudi nemaju mašte. Ponavljaju što im se kaže.
• Upoznajemo samo ono što pripitomimo.
• Vrijeme koje si utrošio na svoju ružu, učinilo ju je toliko značajnom.
• Samo djeca znaju što traže.
• Ljudi se natrpaju u vlakove, ali ne znaju kamo će. Ušeprtlje se i vrte u krugu.
• Ako je riječ o korovu, treba ga iščupati čim ga primijetiš.
• Žalosno je zaboraviti prijatelja.
• Ono što krasi pustinju, to je što se u njoj negdje skriva bunar.
• Bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu – nevidljivo je!

Priredila Andrea Labik

Djeca koja su bila mnogo manja djeca prije tri godine kada je premijera „Malog princa” i u hrvatskoj i talijanskoj verziji oduševila puno gledalište „Zajca”, obnavljaju predstavu sa svojom voditeljicom Riječkog kazališta mladih „Kamov” Nikolinom Hrga i pod redateljskom palicom Renate Carole Gatice. Uz dosadašnje glumice i glumce Hrvatske i Talijanske drame, tu su i nova imena u ulogama Kralja, Poslovnog čovjeka, Lisice i Zmije. „Mali princ” ponudit će publici bez obzira na dob poznate beskrajno dirljive i neiscrpno inspirativne trenutke.

Razgovarali smo s nekoliko „kamovaca” uoči generalne probe za Exupéryjevo remek-djelo.

Sada četrnaestogodišnja Dora Smokrović imala je jedanaest godina kada je rad na „Malom princu” započeo u sezoni 18./19., a njezine vas impresije ostave bez riječi:

Bila sam u ulozi zbora Avijatičara i prije tri godine i sada. Danas puno bolje razumijem djelo nego tada. Do tada nisam čitala knjigu, a kada sam je pročitala, nije mi baš bila jasna, iskreno. Neovisno o tome, ona se nekako smjesti u srce. Ostaje s vama. „Malom princu” uvijek se želiš vratiti. Poruke iz te knjige možeš interpretirati na jako puno načina. Mogućnosti za osobne interpretacije je doista mnogo, kao i prostora za poistovjećivanja na neki svoj način. Sam možeš shvatiti koliko hoćeš i kako ti treba. Meni je posebno što je autor posvetio knjigu svome prijatelju i to kad je bio dječak. Ta posveta je toliko snažna da me dojmila više od knjige. (smijeh)

Rastemo uz „Malog princa” i Mali princ raste u nama. Divno je što imamo priliku raditi ovu predstavu u „Zajcu”.

Najdraži dio procesa rada mi je izvedba. To je uvijek jako uzbudljivo! Često sam se prisjećala onog pljeska publike na kraju naših izvedbi „Malog princa”. Uzbuđenje prije izvedbe u garderobama… neprocjenjivo.

Riječko kazalište „Kamov” volim, dolazim jer volim biti okružena ljudima koji su strastveni oko istih stvari kao i ja, kojima je jednako stalo do umjetnosti kao i meni. Lijepo mi je u ovom kazališnom društvu, u prostoru stvaranja.

Neki su nastupali u verziji „Malog princa” na talijanskom jeziku „Il piccolo principe”, kao Niko Bazzara koji kaže:

Prije tri godine sam bio puno niži. (smijeh) Predivno je iskustvo. Sada više mogu i više kužim.

Oduvijek sam volio kazalište. Uvijek mi se sviđalo biti na sceni, išao sam i na Lidrano u osnovnoj školi. Oduvijek sam to htio raditi, a sada mi se želja i ostvarila i to na najvećoj i najvažnijoj pozornici u Rijeci.

Svaku uputu uzimam kao nešto pozitivno, to je put da budem još bolji i da još više pokušavam.

Najdraži dio procesa rada mi je definitivno kad prođu tri scene zaredom bez da Renata išta kaže. (smijeh)

Niko Pulić počeo je upoznavati čari kazališta uz predstavu „Vježbanje života” prije gotovo tri godine kada je prošao audiciju, a ubrzo nakon toga se pridružio „kamovcima”. O iskustvima s pozornice kaže:

Jako je fora. Zanimljivo. Biti dio procesa stvaranja predstave je posebno.

Prije toga nisam mogao ni zamisliti da bih se mogao takvim nečim baviti.

Ivano Ozretić veseloj ekipi „Malog princa” nije mogao odoljeti:

Nikolina me pozvala da zamijenim jednog od glumaca. To mi je bilo wow!

Mislio sam da možda ja to neću moći, da je to nekako na toliko visokoj razini da nije za mene. Počeo sam dolaziti i družiti se s „kamovcima”. Kako sam upoznavao ljude, shvatio sam – to su moji. Toliko smo slični! Sve više sam to otkrivao. Kako ću se sada kada završi „Mali princ” vratiti dotadašnjem životu?! Ovo mi je nezamislivo iskustvo. Predobro. Zavolio sam kazalište jako. Uživam na svakoj probi, u svakom trenutku.

Uz „Malog princa” i rad „kamovaca”, pratiti razvoj djece koja sudjeluju, a koja su članovi Riječkog kazališta mladih „Kamov” uistinu je užitak i bogatstvo, uočavati njihov psihofizički rast uz kazališnu umjetnost, diviti se ljubavi te djece i mladih prema kazalištu, biti sretni zbog njihovog odabira da se upravo ovdje osjećaju kao doma i biti ponosni na sve što pruže publici, a što obogaćuje i njihove živote. Djeco, hvala vam.

Razgovarala Andrea Labik