EDUKACIJSKI KONCERT ZBORA OPERE: OTVORITE MAGIČNU GLAZBENU KUTIJU!

Izuzev onoga što možemo pročitati u vašoj biografiji, što Matteo Salvemini voli?

Volim kuhati! Na mojem meniju nije samo talijanska kuhinja. Volim primjerice pripremati pite.

Zašto zbor i zborska glazba?

Ljubav prema zborskoj glazbi rodila se u mojoj 16. godini. Pjevao sam u amaterskom zboru na jugu Italije. Svi smo bili učenici glazbene škole, nalazili smo se kao učenici različitih instrumenata, ja kao pijanist, kako bismo zajedno pjevali. Na repertoaru su nam bile gregorijanske pjesme, Bach, Bruckner, Beethoven, Schubert, Mendelssohn, Palestrina, operne glazbe nije bilo uopće, nikada. Zborovođa je bio svećenik, operu nije volio nikako. Za njega to niti nije bila glazba, govorio je da su glazba skladbe Palestrina, Bacha i svih najvećih skladatelja.

Kada ste se počeli profesionalno baviti zborskim pjevanjem?

Moj prvi profesionalni susret sa zborskim pjevanjem bio je nakon vojnog roka, bile su mi tada 23. Imao sam priliku javiti se na audiciju u kazalištu u Bariju. U isto vrijeme, studirao sam dirigiranje, kompoziciju. Najveća vrijednost bila je što sam paralelno i učio i radio, jer osim što sam zarađivao za život, prakticirao sam naučeno. Sada kada sam malo, samo malo stariji, zborsko pjevanje je ostalo dio mog života.

I nikada niste prestali učiti.

Ne! Apsolutno nikada! Nikada ne smijemo prestati učiti. Kada bih prestao učiti, umro bih. Najbolje vrijeme kada možeš nešto naučiti je kada – poučavaš. Morate naći najbolji način komunikacije o glazbi, naravno, i o tehnici pjevanja, jer bez tehnike je neizvedivo, ali prvi sljedeći korak jest glazba, duša. Jasno da koristimo mozak, razmišljamo o metodama. No, najvažniju i najbolju metodu kako poučiti nekoga u zboru naučio sam od najboljeg zborovođe ikad, Slovenca koji je nažalost preminuo prošle godine. Njegovo je ime Adi Danev. Bio je zborovođa veronske Arene. Najvažnije i najviše naučio sam od njega. Metode, dekonstrukciju, glazbu, sve te detalje koji ciglu po ciglu čine zid po zid do fascinantne glazbene građevine. U tome svemu, da, naravno da su važni mozak i tehnika, ali ničega nema bez duše, bez ljubavi prema glazbi. Duša, strast, emocije koje valja prenijeti publici. Inače, zašto uopće stvaramo glazbu, zašto plešemo, zašto glumimo?! Čemu onda umjetnost? Nije to lako, ali svaki dan, korak po korak…

Kako ste se zaljubili u zborsko pjevanje?

U glas. Jer nema pretvaranja. Najzahtjevnije je. Nije kao sa sviranjem klavira, violine, ili kao s dirigiranjem. Nema toga s glasom. Publika osjeća dušu svakoga tko pjeva. To je prekrasno. Zbor može biti bilo što! Čovjek odnosno glas, bez ijednog instrumenta, može sve. Samo glasovi, glasovi koji mogu biti što god želite!

Volim se prisjetiti kako sam se s prijateljima šalio, putovali smo, bili smo tinejdžeri, svi smo obožavali glazbu jako strastveno, u tom trenutku naročito nam je zanimljiv bio kontrapunkt i Bachove fuge. Improvizirali smo fugu, prvi je dao melodiju, drugi su mu se pridruživali, naravno, bila je to naša izmišljena fuga, ali igra u kojoj smo uživali! Note su za nas kockice koje smo slagali samo glasom i velikim entuzijazmom prema glazbi.

Vaša energija je zarazna, uistinu zračite tom ljubavlju, a izgleda da je i Riječki operni zbor jako sretan s vama.

Pjevanje je moja strast, stvarno velika strast. Mislim da i Zbor to osjeća. To je istina, to je ono pravo, nema glumatanja. Nema onoga: „Idemo to samo obaviti…“.

Osjećam svakoga u Zboru i oni mene. Naravno, svatko može nekad imati loš dan. No, naši problemi su izvan ove zgrade i tamo ih ostavljamo i tamo nas čekaju. Mi smo toliki srećkovići što radimo ovaj posao! Živimo s glazbom i od glazbe! Ponekad to neki ne shvaćaju i ne vide to tako, šteta. Toliko je zaista teških poslova na kojima se radi daleko više od dva sata dnevno, na kojima se spašava živote, prekovremeno, u teškim okolnostima.

Ne volim previše objašnjavati. Sve su to odrasli, odgovorni ljudi. Ne moram nikakvu situaciju podrobno pojašnjavati. Svatko treba znati stati. Moj način je glazba, emocija, duša i ponovno glazba.

Mislim da smo još zaljubljeni riječki Zbor i ja, još smo na medenom mjesecu, hahaha. Sve velike ljubavi imaju i krize, važno je prebroditi svaku, ostati zajedno, raditi zajedno za viši cilj, sve možemo postići zajedno. Važno je svaki dan raditi ne samo na tehnici i poboljšavati je, već i na ljubavi, neka raste. U meni ona raste svaki, svaki dan. Volio bih s ovim Zborom raditi velike stvari, vjerujem u njih.

S Riječkim opernim zborom spremate čarobni edukacijski program za djecu i mlade! Ideja je odlična, pokazat ćete sve što glas može!

Da, jako smo uzbuđeni! Pokazat ćemo različito korištenje ljudskog glasa, sve načine na koje zbor može pjevati. Pjevanje riječima, pjevanje bez riječi, oponašanje životinjskog glasanja, oponašanje instrumenata, polifonija, ženski zbor, muški zbor, visine i boje glasova, kombinacije. Igranje! Kao s igračkama! Različite igračke ćemo vam pokazati za razigrano, veselo vrijeme uz Riječki zbor! A nešto ćete i naučiti. Važno je da djeca uživaju u programu, u našoj magičnoj glazbenoj kutiji koju sada punimo i koju jedva čekamo otvoriti pred njima.

Edukacijski koncert vodit će naša voditeljica razvoja publike Katarina Mažuran. Ona će biti moj glas, hahaha. Moram vam reći, meni je strašno žao što ne znam hrvatski dovoljno dobro, obožavam komunicirati s publikom, ostvariti kontakt! Baš mi je žao. Govorit ću kroz glazbu, kroz program kojeg spremamo i kroz naš Zbor.

Uživajte u glazbi. Kada uđete u ovo predivno kazalište, probleme ostavite vani, uživajte u oazi, u umjetničkom ozračju i miru koji vam pruža.

Za kraj razgovora o ljubavi prema zborskom pjevanju, maestro Salvemini sjetio se filma kojeg želi preporučiti: „Paradise road“ (1997.).

Razgovarala Andrea Labik