ROMEO I JULIJA

Sergej Prokofjev, Adrian Piotrovski, Leonid Lavrovski, Sergej Radlov

1. čin

Članovi obitelji Capuleti i Montecchi uhvaćeni su u borbi na ulicama. Veronski princ Escalo objavljuje grofu Capuletiju i grofu Montecchiju:
„Ako ikada ponovno uznemirite naše ulice,
životom ćete platiti jamčevinu za mir”.

Grofica Montecchi zamoli Benvoglia da razveseli Romea kojega muče misli oko Rosalinde.
Mercuzio dolazi s tri pozivnice za bal Capuletija. Romeo oklijeva, on je Montecchi, ali ipak pristaje pridružiti se prijateljima Benvogliu i Mercuziju na balu Capuletija.

Mercuziju su dojadili Romeovi ljubavni jadi zbog Rosalinde i počinje pričati o vili ljubavi, o kraljici Mab. Romeo misli da je Mercuzio pretjerao i da govori besmislice.

Međusobna mržnja Capuletijevih i Montecchijevih snažna je i uvijek prisutna.

Paris od grofa Capuletija traži Julijinu ruku, ali grof smatra da je premlada za udaju. Odlučuje pozvati Parisa na bal kako bi pokušao osvojiti Juliju.

Julija obećaje majci, grofici Capuleti i svojoj dadilji da će nastojati da joj se Paris svidi kada ga sretne na balu.

Romeo i Julija susreću se na balu i istoga trenutka osjete međusobnu privlačnost. Poljube se, ali uskoro otkriju identitete, „moja jedina ljubav nastaje iz moje jedine mržnje”.

Tibaldo ugleda Romea na balu i uvrijeđen se zaklinje da će se osvetiti.

Mercuzio spašava situaciju, odvraća pozornost na sebe rugajući se Tibaldu. Međutim, Tibaldo se ne zaustavlja. Sukobljava se s grofom Capuletijem. Grof pokazuje kako je on gospodar svoje kuće i neće tolerirati Tibaldovo ponašanje.

Romeo se skriva u voćnjaku Capuletijevih kako bi pokušao vidjeti Juliju. Ugleda je na njezinom balkonu i sluša dok govori o njemu. Pokaže se i kaže joj da osjeća jednako prema njoj. Izjavljuju si ljubav i razgovaraju o vjenčanju.

2. čin

Romeo posjećuje patera Lorenza i zamoli ga da ga vjenča s Julijom. Pater Lorenzo isprva odbija, ali pomisli kako bi to bio najbolji put da se okonča svađa između dviju obitelji.

Dadilja odlazi potražiti Romea i prenijeti Julijinu poruku o planovima za vjenčanje. Romea ispituje o njegovim namjerama prema Juliji. Romeo je uvjerava da su njegove namjere časne i neka Julija posjeti patera Lorenza već istog popodneva.

Julija nestrpljivo čeka dadiljine vijesti o vjenčanju s Romeom.

Romeo i Julija vjenčaju se u tajnosti.

Na ulici izbija svađa između Romeovog prijatelja Mercuzija i Tibalda, ali kada Romeo pokuša sve zaustaviti, Mercuzio je izboden i umire. Mercuzio proklinje i Capuletijeve i Montecchijeve „Kuga na obje vaše kuće!”. U osveti, Romeo ubija Tibalda. Kao kaznu, veronski princ Escalo protjera Romea iz Verone.

Julija čeka Romea da zajedno provedu svoju prvu bračnu noć, ali saznaje da je ubio njezinog rođaka Tibalda. Proklinje njegovo ime, ali uskoro shvaća da ga voli i da ga želi vidjeti. Dadilja pristaje otići po njega.

Romeo u tajnosti posjećuje Juliju tijekom noći. Opraštaju se i on odlazi u Mantovu.

Juliji priopćavaju vijest o dogovorenom vjenčanju s Parisom. Kada odbija udati se za njega, grofica Capuleti prijeti da će je se odreći, proglašavajući je „neposlušnom nevaljalkom”.

Paris od grofice i grofa Capuleti ponovno traži Julijinu ruku. Ovaj put se slože i dogovore datum vjenčanja za nekoliko dana.

Julija povjerava pateru Lorenzu da će se radije ubiti nego udati se za Parisa. Pater joj daje napitak koji će učiniti da izgleda mrtvom. Isplanirali su da ga Julija popije i da je smjeste u obiteljsku grobnicu Capuletijevih. Pater Lorenzo će poslati po Romea i njih dvoje će se sresti kada se Julija probudi.

Julija kaže majci i ocu da joj je žao zbog neposluha i pristaje udati se za Parisa. Roditelji su presretni i pomiču datum vjenčanja.

Julija popije napitak što joj ga je dao pater Lorenzo, govoreći: „Zbogom. Bog zna kad ćemo se opet sresti”, te u trenu pada kao mrtva.

Julijino je tijelo otkriveno i odneseno u grobnicu, kako je i planirano.

Pater Lorenzo ne uspijeva na vrijeme dostaviti Romeu poruku o Julijinoj lažnoj smrti. Brine hoće li Romeo dobiti pogrešne vijesti i trči u grobnicu kako bi stigao prije nego što se kakva katastrofa dogodi.

U Mantovi Romeo saznaje da je Julija umrla. Užurbano putuje natrag u Veronu.

Romeo stiže u Julijinu grobnicu gdje napada Parisa koji žaluje za njom. Bore se i Paris je ubijen. Romeo uzima otrov i umire. Pater Lorenzo stiže i pokuša odvesti Juliju sa sobom, ali Julija se želi nasamo pozdraviti s Romeom. Pater Lorenzo je zabrinut, ali ipak pristaje. Kada on ode, Julija se ubije Romeovim bodežom.

U našem baletu pratimo Shakespeareovu dramu „Romeo i Julija” sa svim glavnim likovima i njihovim odnosima. Ali i nevjerojatnu, prekrasnu glazbu Sergeja Prokofjeva napisanu upravo prema toj priči. Naš je koncept i namjera priču što bliže donijeti i publici i izvođačima. Scenografija se, naime, proteže od pozornice u gledalište, gdje smo sagradili most koji simbolizira razdvojenost obitelji, ali i njihovu povezanost. Pozornica u gledalištu ima oblik križa što je metafora sudbine koju likovi nose. Plesači ne samo da plešu iznad orkestra koji svira uživo u rupi za orkestar, već plešu i uz Shakespeareove riječi koje izgovara dvoje glumaca. Priča se odvija na pozornici, između gledateljica i gledatelja te na mostu.

Ova produkcija je snažno vođena Shakespeareovom dramom. Slijedeći tragove u tekstu definirali smo likove i njihove odnose. Za izgled predstave presudna je bila motivacija idejom kombiniranja više umjetničkih aspekata kao što su ples, kazalište, film i glazba.

Riječ je o predstavi o ljubavi i nasilju, o tipu nasilja s kakvim se još i danas možemo susresti na ulicama. U svijetu u kojem susjedne zemlje neprestano vode ratove diljem našeg planeta. Zbog toga se drama čini itekako relevantnom za naše vrijeme što je zadivljujuće s obzirom da je napisana prije 400 godina. Kao i u Shakespeareovo vrijeme, ovi su ratovi kao zatvoreni krugovi između dviju strana koje stoljećima definira čast i sramota. Jedini izlaz je smrt nevine djece i mladih.

Te starije generacije hipnotizirane povijesnim ranama diktiraju novim nevinim generacijama što činiti, ali reakcije njihove djece dolaze kao snažan udarac, kao bumerang vraćaju se starijim generacijama ekstremni događaji. Sve je predvođeno strastvenim, slijepim odlukama s pogrešnim ishodima u kojima je svatko nemoćan pred sudbinom.

Shakespeare nas još od tada podsjeća da je nužno biti drugačiji roditelj, otvoreniji, netko tko zna čuti, netko s kim će nove generacije bolje komunicirati. Ovo je predstava i o revoluciji, kada mladi ljudi kroz svoju ljubav i žrtvu pokušavaju promijeniti društvo.

Priča je golema zbrka odluka i postupaka koji se događaju u kratkom vremenu od četiri dana. Izmjenjuju se vrlo nasilne scene za kojima odmah slijede ljubav i nove mogućnosti te situacije pune najrazličitijih očekivanja.

Tijekom radnje, priča donosi brojne kontraste i emocije kroz koje plesači moraju proći u sat i pol vremena. Moraju ostati otvoreni i prijemčivi za sve kroz što moraju proći, u dubini svojih srca osjećati promjene na najiskreniji način. Veliku podršku mogu pronaći u glazbi. Glazba Prokofjeva sukladna je priči i sadrži čitave emocionalne upute u izvanrednim slojevima melodija.

„Romeo i Julija”, glazba Sergeja Prokofjeva fascinira me i usuđujem se reći da jednako misli i naš Orkestar. Toliko je izravna i istovremeno složena u načinu na koji prenosi sve vidove emocija iskazane kroz zvuk. Može biti razigrana, bolna, moćna – sve u samo jednom trenutku. Njegovi „Romeo i Julija” definitivno su jedna od najboljih verzija u kojoj je Shakespeareovo djelo postavljeno u glazbu. Bez riječi, velikom jasnoćom vodi kroz emocionalno putovanje. Užitak je pratiti kako Prokofjev koristi određene motive i teme kako bi svakom liku, ili emotivnom stanju, dao specifičnu oznaku koja se tijekom čitavoga djela provlači i ponavlja. Uostalom, Prokofjev je želio da djelo izvode plesači! Glazba (suite iz baleta) vrlo često se izvodi koncertno i konstantno diljem svijeta. Mnogo je rjeđa prilika ovo remek-djelo izvoditi na izvorno zamišljen način kao „Gesamtkunstwerk” priče, plesa i glazbe – tek tada razvija svoj puni i univerzalni značaj.

Promišljajući o prostorima koji opisuju emotivne pejzaže baleta Romeo i Julija, snažno me inspirirala snažna, ali nježna dvojakost Prokofjevljeve glazbe. Navedene karakteristike su prožete i vidljive u scenografskim idejnim crtežima.

Prostor je ispunjen renesansnim dijelovima krhkih arhitekturalnih formi koje prodiru iz tla ili se pojavljuju odozgo, što uvelike podsjeća na ruine nekog tajanstvenog ili zaboravljenog grada.

Scenografski elementi i forme bivaju u metafizičkom prostoru, predstavljaju krhotine sjećanja, fragmente vremena te rastopljenu arhitekturu sna.

Dizajnirajući pokušavam spajati suvremeno s povijesnim. Želim da je svaki lik poseban i da kostimi prenose moje ideje publici. Za ovu priliku biram romantični smjer. Kostimi su prilično moderni uz detalje iz renesansnog razdoblja, lagani su za nošenje i udobni su kako bi maksimalno podržali i pokrete i priču.

Svjetski poznata plesačka zvijezda Jiří Bubeníček koreografira balet koji nastaje u suradnji s Riječkim simfonijskim orkestrom, Hrvatskom i Talijanskom dramom, a prema konceptu i u dramaturgiji što ih je osmislio sa svojom suprugom Nadinom Cojocaru koja potpisuje i kostimografiju. Iza njih je dugi period istraživanja, puno ideja i misli i mnogo uložene energije u umjetničke kreacije što će publiku iz svakog kuta gledališta, uz „izbrušenu” plesačku, glazbenu, i glumačku interpretaciju, cjelovito povesti u svijet mržnje zavađenih obitelji i ljubavi najzaljubljenijeg para u povijesti.

Od kratkih scena do apstraktnih djela, a potom i do cjelovečernjih baleta s pričom, Jiří Bubeníček broji više od impresivnih 60 koreografija. A prethodno je uživao golemo priznanje tijekom 25-godišnje karijere jednog od najboljih baletana na svijetu. Muzikalnost, atleticizam, tehnika bez premca, instinktivni osjećaj za karaktere ono je što ga je činilo posebnim, zbog čega su najveće koreografske legende radile koreografije samo za njega. A sada, čovjek s takvim iskustvom radi s riječkim Baletom, uz kreativnu podršku Nadine Cojocaru.

Između koreografiranja baleta u maratonu emocija, uspjeli smo uhvatiti trenutak za kratak razgovor:

Priču donosite ne samo pred publiku, već i šekspirovski – među publiku.

Pričom o Romeu i Juliji željeli smo prići što bliže publici, fizički također. Upravo zato kreirali smo most u gledalištu gdje će se odvijati neke scene. Zbog toga imamo i dvoje glumaca jer kada i slušate priču o nečemu, bliža vam je i jasnija. Plesači svoje karaktere iz riječi i glazbe portretiraju plesom. Htjeli smo sve to pružiti publici kako bi dojam bio snažniji. Nema uobičajenog reda: publika u gledalištu, orkestar u rupi a plesači na pozornici. Htjeli smo priču ispričati među ljudima.

Kakvo je vaše razmišljanje o temi koja nikada nije prestala biti aktualna?

Priča je toliko poznata, tema je toliko aktualna. Kada čitate Shakespearea, shvaćate da se ljudi nisu promijenili. Više-manje je jednako: problemi koje imamo danas, poteškoće, traženja sebe, stoljećima su isti. Shakespeare govori o dvjema obiteljima koje se mrze. U svakoj zemlji Europe postoji prošlost obiteljskih svađa pri čemu nitko nikome ne želi oprostiti. Potom se to prenosi s generacije na generaciju. Europa je mala. Odjednom imamo čitave zemlje koje se bore jedne protiv drugih. Uslijed takvih tenzija, iznenada više nitko ne zna što bi učinio pa se bore dalje. To je toliko aktualno! Potrebno je mnogo žrtve za one koji žele ostati izvan toga. To su mladi ljubavnici koji žrtvuju svoju veliku ljubav dok se njihove obitelji svađaju.

Što točno mislite kada kažete da doista dajete mjesto Romeu i Juliji?

Ako mladim generacijama ne damo glas, ako ih prisilimo da se ponašaju kao njihovi roditelji, educiramo ih da se bore jedni protiv drugih. Unedogled tako? Umjesto da im pružimo što god možemo za razvitak emocionalne inteligencije i učenje o emocijama i reakcijama.

Razgovarala Andrea Labik

Najbolje mjesto za Romea i Juliju, uz slavnog plesača i koreografa Jiříja Bubeníčeka, pronašla je umjetnica i kostimografkinja Nadina Cojocaru, njegova profesionalna i privatna suputnica koja zaslužna za kostimografiju, a u suradnji s Bubeníčekom i za koncept i dramaturgiju.

Osim sviranja klavira, plesa i slikanja koje je prati kroz cijeli život, diplomirala je koreografiju na Sveučilištu umjetnosti u Kišinjevu u Moldaviji. Uz brojna njena inozemna iskustva, zanimljivo je istaknuti kako je u Japanu godinama učila japanski jezik, kulturu i proučavala tradicionalni kimono. Radila je u modnoj industriji na svim poljima. Od 2015. surađuje s Bubeníčekom na različitim umjetničkim projektima. Njezin rad obilježava nastojanje da svaki lik za publiku bude nezaboravan, i kroz prepoznatljivost toga lika i poruke koju nosi. Pritom istražuje granice mogućeg i kombinira suvremeno s povijesnim.

Pročitajte što Nadina Cojocaru kaže o novoj, emotivno nabijenoj produkciji riječkog Baleta.

Radeći na ovom djelu, promišljali ste roditeljstvo od Shakespearea od danas, odnos autoritet – mladi?

Vjerujem da je priča u okvirima roditeljstva aktualna i danas. Zaključili smo kako je Shakespeare prije 400 godina zapravo imao jednake ideje o roditeljstvu koje imamo i danas, o autoritetu roditelja nad djecom. Mladi nemaju prostor za svoj glas u društvu ili je riječ o vrlo tihom glasiću. Ne čuje ih se. Žrtvuju zbog toga svoje živote kako bi napravili promjenu u društvu. Što se od tada do danas promijenilo? Vrlo malo. Roditelji su premoćni nad mlađim generacijama, ne slušaju, ne čuju, nisu otvoreni saslušati, čuti ni razumjeti mlade generacije. Reakcija mladih na takve ponižavajuće reakcije roditelja jest reakcija i na autoritete majke i oca i društva općenito i evoluciju čovječanstva. Poruke su vrlo duboke i snažne.

Kako se to u djelu očituje?

Mladi su pod utjecajem starijih generacija, primjerice mržnja između Capuletija i Montecchija ili šire – mržnja između Amerike i Rusije koja definira njihovo postojanje. A to je nešto što seže u povijest, daleko unatrag i moguće je odbaciti nešto toliko štetno. Ako prestanem mrziti Capuletijeve, tko ću ja biti kao Montecchi? Definiram li se ja kroz tu mržnju? Moramo naučiti otpustiti.

Ostajete u legendarnoj priči o Romeu i Juliji?

Naravno. U potpunosti. Malo smo sada filozofirali ? ali da, naravno, držimo se Shakespeareovih „Romea i Julije”. Priča o njima toliko je poznata, osim u književnosti, jednako tako u drami i operi i baletu pa i na filmu, zbog čega osjećamo i pritisak i odgovornost sve točno ispričati. U tolikoj mjeri da ako je netko čak i ne zna , a dođe u kazalište i prvi put se susretne s ovom pričom, da je jednostavno shvati. Želimo biti točni i precizni i s emocijama likova i događajima te njihovim tijekom. Sve se to mora izvrsno stapati s glazbom kako bismo uspješno donijeli ono što je Shakespeare pisao, a ujedno i ono kako mi to vidimo, našu percepciju karaktera kroz plesačice i plesače riječkog Baleta.

Snažno donosite poruku i kroz scenografiju i uz interpretacije glumaca kao iznimnu nadopunu, zanimljiv dodatak cjelokupnom doživljaju.

Kroz gledalište će prolaziti most i publiku dijeliti na Capuletije i Montecchije. Među njima će sjediti i dvoje dramskih glumaca interpretirajući likove ove Shakespeareove tragedije. Most ima oblik križa što znači razdvajanje, ali i mjesto gdje se mogu spojiti. Kroz žrtvu vlastite djece mogu se riješiti mržnje.

Od plesača se zapravo očekuje da budu i glumci, inzistirate da je svaki karakter doista živ, a ne patetičan te savršeno otplesan.

Jako je puno boja i individualnih obilježja u svakom od likova. Ovo je „vlak smrti” tragičnih događaja. Svatko od njih mora biti ekstremno otvoren za toliki raspon emocija kako bi nam ih pokazali u svoj svojoj snazi. Riječ je o događajima tijekom četiri dana zbijenima u sat i pol predstave. Emocije se vrlo, vrlo dinamično izmjenjuju. Važno je da se interpreti prepuste.

Kako nam ide? Rekla bih cvijet je rastao, rastao i na pravom smo putu da pred publikom procvate i zamiriše.

Biste li još što ili još koga istakli s tog zajedničkog puta?

O, nikada nisam imala toliko izvrsnu asistenticu kao što je Ana Aleksandra Buković! Doista. Izuzetno je vrijedna, radoholičarka je i prava podrška čitavo vrijeme. Za apsolutno sve što pitam, ona je tu. Vrlo je pozitivna i draga.

Razgovarala Andrea Labik

Razgovarali smo s trojicom plesača riječkog Baleta koje ćete moći vidjeti u ulogama Romea, Tibalda i Mercuzija.

Omiljeni rasplesani Sicilijanac, prvak Baleta Michele Pastorini nakon brojnih otplesanih uloga sada je i – Romeo. Činjenica u koju se baletna, a i šira, publika uvjerila, riječ je o umjetniku i plesačkom kameleonu koji jednako dobro „pliva“ u potpuno različitim ulogama, kojemu je izvrsnost konstanta i koji u svaku ulogu daje cijeloga sebe i pruža nešto posebno.

Kako vi doživljavate ulogu Romea?

Romeo je jedna od onih uloga koju nemaju svi sreće plesati. Uvijek sam mislio da plesati najromantičniju ulogu u povijesti baleta trajno obilježi karijeru, bio sam u pravu, toliko je toga za „kopati“ i mnogo toga za otkriti. Ljubav i očaj uvijek su tu, skriveni u različitim licima. Romeo nikada nije posve sretan, za njega uvijek postoji razlog za propitivanje sreće. Ja sam osoba koja mnogo preispituje, ipak, nadam se, ne u tolikoj mjeri kao Romeo. Život zaslužuje da se s njim suočavamo lakšeg srca.

Do sada ste u predstavi tumačili ulogu žestokog Tibalda, kako je sada u istoj predstavi postati netko drugi?

Naravno, igrajući do sada Tibalda, navikao sam na potpuno drugačiju energiju, suprotnu Romeovoj. Volio sam biti Tibaldo, izvlačio sam puno potisnute energije i moći, bilo je to terapeutsko iskustvo. Dva su lica istog novčića, različiti karakteri ipak su dvojica tinejdžera koja traže ljubav na izrazito različit način.

Kako je bilo pripremati predstavu s autorima Bubeničekom i Cojocaru?

Ljepota rada s Jiříjem i Nadinom je u njihovom prioritetu da sve bude što realnije. Valja biti stvaran i kao plesač i kao lik i to je ono što mi se najviše sviđa.

Vaša Julija u predstavi je Maria Matarranz de las Heras, kako je s njom činiti najzaljubljeniji par ikada?

Plesati s Marijom uvijek je veliki užitak. Nije ona samo sjajna plesačica već i velika umjetnica. Jedna od najboljih s kojom sam ikada dijelio pozornicu.

Ulogu Tibalda nastudirao je i sada preuzeo francuski plesač koji se Baletu pridružio ove sezone, Antoine Salle.

Pričajući o Julijinom rođaku Tibaldu i razlikama između njega i te uloge, Antoine je s nama podijelio i koliko su ga te razlike brinule:

Otkad sam stigao, Maša Kolar najavljivala mi je da bi voljela da naučim ulogu Tibalda za nadolazeće predstave „Romea i Julije“. Pogledao sam video, iskreno, bojao sam se kako ću to izvesti jer je uloga toliko drugačija od onoga što sam ja. Tibaldo je netko tko se voli svađati, uvijek je nervozan i ljut, dok sam ja osoba s puno tolerancije, netko tko se voli veseliti i smijati.

O tome s kim je najviše radio i tko mu je najviše pomogao Antoine kaže:

Proces učenja koreografije ove uloge bio je dinamičan, valjalo je sve svladati u dva tjedna što je bio veliki fizički i psihički izazov. Zahvaljujući našem baletnom majstoru Danieleu Romeu koji je najviše radio sa mnom na ovoj ulozi, stvarno sam mogao razumjeti Tibalda i stvarati ulogu na svoj način bez kopiranja onih koji su u toj ulozi plesali prije mene.

Ponosan sam na ono što sam prošao u dva tjedna znajući da je moja startna pozicija bila puna oklijevanja. Sada uistinu uživam u ulozi Tibalda.

Uloga Mercuzija povjerena je prvaku Baleta, Parižaninu. Valentin Chou zaplesat će kao najbolji Romeov prijatelj, zahvalan baletnom majstoru i kolegicama i kolegama iz ansambla na pomoći oko rada na ulozi. O tome kako on vidi Mercuzija kaže:

Zadovoljstvo je igrati ulogu Mercuzija, razigranog i zabavnog lika usko povezanog s Romeom. Mislim da je prijateljstvo između Mercuzija i Romea uistinu iskren odnos pun ljubavi. Uvijek mi je bila zanimljiva mogućnost kretanja kroz različite slojeve lika, jer prepoznaju se različite boje, dubine i stvara se nešto što obogaćuje.

Mercuzio je možda prvenstveno zabavan tip, ali pokazuje i brigu i pažnju, nadam se da ću u to uspjeti uvjeriti i našu publiku na izvedbama.

Jiři Bubeniček osmislio je i napravio vlastitu verziju „Romea i Julije“, kako vi doživljavate njegov rad?

Jako se veselim izvođenju djela Jiříja Bubeničeka jer sam njegove plesne videe gledao na YouTubeu dok sam bio tinejdžer. Pojma nisam imao da ćemo jednog dana surađivati. Osjećam kao veliko postignuće biti ovdje i sada, plesati u njegovoj verziji „Romea i Julije“.

Alternacije u ulogama su uobičajene u predstavama, tko vam je najviše pomogao u „pronalaženju“ Mercuzija?

Svakako naši baletni majstori, Paula Rus i Daniele Romeo. Kroz mnogo sati proba i usmjeravanja, zaista su pomogli da ovaj lik postane moj. Uspjeli su mi prenijeti suštinu lika i dalje pružajući mi slobodu pronalaženja vlastitog fizikaliteta i davanja vlastitog „toucha“ svemu. Kolegice i kolege također su mi pružili ogromnu pomoć savjetujući me i pokazujući.

Razgovarala Andrea Labik