Vodeći solisti riječke Opere, prvaci Kazališta i počasni članovi opernog ansambla, reagiraju na neistine i napade na riječku Operu objavljene u Novom listu. Novi list odbio je objaviti demanti Giorgia Suriana, Diane Haller, Anamarije Knego i Aljaža Farasina.
DEMANTI NA ČLANAK IVANA KRULJCA OBJAVLJENOG 11. KOLOVOZA 2020.
Ponukani pročitanim člankom kolege Ivana Kruljca objavljenom u Novom Listu, 11. kolovoza 2020., osjetili smo potrebu da reagiramo i javno obranimo naše kazalište i rad u riječkoj Operi. Sve što će biti nadalje napisano je prije svega proizašlo iz našeg osobnog iskustva. Nećemo ulaziti u one sfere koje su nam nepoznate, jer što god se javno izjavi mora biti potkrijepljeno čvrstim dokazima i činjenicama, a ne špekulacijama. U protivnom, riječ je o klevetama!
Anamarija Knego – prvakinja Kazališta i Aljaž Farasin – prvak Kazališta:
“Isto kao što su, kaže Kruljac, zaposlenici imali dobru komunikaciju u vrijeme karantene u Norveškoj, imali smo je i mi ovdje u Hrvatskoj, posebno u Rijeci. Nismo bili niti u jednom trenutku prepušteni sami sebi. Naše kazalište nije prekinulo s radom, već su naši ravnatelji i intendant neumorno osmišljavali načine kako da i dalje održe publiku i njenu zainteresiranost, snimajući operne arije i duete, te ih prezentirali preko interneta. Čim se pružila prva prilika, krenulo se u osmišljavanje programa predstava kako bi se što brže pokrenula cijela “mašinerija” kazališta. Za razliku od mnogih drugih kazališta diljem svijeta, koja su još i dan-danas zatvorena, i izuzetno velikog broja glazbenika koji su pojavom pandemije izgubili svoja radna mjesta – mi nismo!
Suprotno tvrdnjama Kruljca, i kod nas se itekako ulaže u pjevače: omogućuju nam se vokalni treneri od kojih su neki ostvarili zavidne internacionalne karijere, te jezični savjetnici koji nam pomažu u našem napredovanju. Imamo priliku surađivati s brojnim dirigentima značajnih međunarodnih karijera. Sve to kako bi mi na sceni mogli biti što bolji, a publika zadovoljna. U nas se ulagalo, i dalje se ulaže! Nadalje, svaki zborista koji pokaže interes i određenu kvalitetu, može dobiti priliku da se iskuša na sceni kao solist. Na pojedincu je koliko će takvu priliku ozbiljno shvatiti te prionuti na posao. To pravo nikome nije bilo uskraćeno u ovom kazalištu.
Naše kazalište ima jako dobru posjećenost svih predstava, od opere, divnih dramskih predstava i baletnih bajki, a za neke se uvijek traži i karta više. Mnoge su nagrađivane!
Pokazati poštovanje prema svojoj domovini može se činiti na razne načine, ne samo nošenjem narodnih nošnji ili ako se objesi zastava na zgradu. Samo jedan od primjera: naš operni ansambl je nedavno snimio CD s našom najljepšom operom “Nikola Šubić Zrinjski”, a sniman je u suradnji s odličnom produkcijskom kućom iz Njemačke CPO. Kritike koje su napisali STRUČNI kritičari (iz Njemačke kao i iz Hrvatske), govore o uspjehu našeg ansambla, ali posebno i samog dirigenta, maestra Villea Matvejeffa, te prekrasnoj glazbi koju je Ivan Zajc skladao.
Samokritičnost (pojedinaca) kod nas je prije iznimka nego pravilo, svatko sve zna, ponekad čak i bolje za druge, nego za sebe, a pogotovo kad se ode raditi u inozemstvo! Smatramo da mi svi itekako radimo u interesu našeg kazališta, a ne samo svojem osobnom (kako se spominje u članku kolege). Svoj posao obavljamo krajnje profesionalno i kvalitetno, a prodane predstave i veliko zadovoljstvo publike koja dolazi i iz inozemstva, pokazuje koliko je kazalište napredovalo. Možemo reći bez zadrške da je napredak ogroman!
Što se tiče maestra Villea Matvejeffa, on za nas nikako nije “neki Finac”, kako o njemu krajnje nepristojno govori Kruljac, nego prije svega gospodin koji je svojim velikim znanjem i kulturnim ponašanjem, te velikom ljubavlju prema operi i cijelom ansamblu, kod nas dobio veliko povjerenje i poštovanje! Samo da spomenemo jednu bitnu činjenicu: maestro Matvejeff je umjetnički direktor Savonlinna Opera Festivala, jednog od najznačajnijih opernih festivala u svijetu. Taj “status” nije dobio jer je “samo” dirigirao u foayre-u opere u Oslu, kako kaže Kruljac. Pod umjetničkim vodstvom i dirigentskom rukom maestra Matvejeffa, riječki ansambl je napredovao na svim razinama, a naš repertoar, reakcije publike, kritike, snimljeni CD-i za međunarodne izdavače, valjda govore sami za sebe!
Kruljac zamjera angažiranje «stranih» pjevača i dirigenata. Mi smatramo da je imati priliku u našem gradu, i našem kazalištu surađivati s raznim velikim dirigentima i isto tako velikim solistima koji dolaze iz inozemstva, iznimna čast, nevjerojatna prilika i neizmjerno zadovoljstvo. Ponosni smo jer se to sve događa baš u Rijeci!
Suprotno tvrdnjama kolege Kruljca, neistina je da se itko u kazalištu odnosi prema nama kao prema trećerazrednim pjevačima. Sve što se radi, radi se zajedno i za dobrobit projekta koji se priprema, brine se da nama sve bude posloženo. Puno se razgovara kako pristupiti pojedinome liku, ulaže se kako u pjevački, tako i u muzičku i glumačku izvrsnost izvedbe, daje nam se sloboda da mi iz vlastitih osobnosti donosimo likove (a da se opet ne pretjera pa da se izgubi smisao opernog lika)…
U riječkoj Operi nema ni traga diktaturi! Ukoliko se naiđe na neki problem, uvijek se slobodno o istome može razgovarati i uvijek se nađe rješenje. Ravnatelji i intendant se iznimno ponose kad netko iz našeg ansambla ima angažman izvan granica Hrvatske, te se takve lijepe vijesti pa i kritike koje se dobivaju, objavljuju s ponosom na internetskoj stranici HNK Zajca. Ponosni smo što mnogi izvrsni pjevači, glazbenici, redatelji, kostimografi i mnogi drugi, koji dolaze iz inozemstva, žele i uživaju dijeliti svoju umjetnost s nama baš u našem, riječkom Kazalištu!”
Nacionalni prvak Giorgio Surian, s iskustvom 40 godina rada na najznačajnijim opernim pozornicama u svijetu:
“Na samom početku želio bih se osvrnuti na funkciju i zadatak intendanta kazališta. Intendant je osoba koja gleda na dobrobit kazališta, i naročito mora misliti na publiku, ljubitelje opera, drame ili baleta koji dolaze u želji da u njemu pronađu pozitivne emocije i doživljaje. Polazeći od toga, intendant mora misliti i na zaposlenika kazališta, pojedinca koji mora pružiti određenu kvalitetu i nivo za dobrobit napretka kazališta. Uvijek polazim od sebe; od onog trenutka kada moj performans više neće biti na nivou i onoj kvaliteti na koju sam navikao ja, kao i moja publika, onda ću se povući. Tako je svugdje u svijetu, u svim važnim kazalištima – dok si potreban i pružaš kvalitetu traže te i zovu. Kad kvalitete na koju su navikli više nema, nemilosrdno te odbace. U biti, intendanti i direktori opera u tim su stvarima jako selektivni, i na to se nema tko što vrijeđati niti prigovarati. To je takva vrsta posla.
U svojoj sam karijeri pjevao u svim najvećim svjetskim kazalištima te se tako susreo s njihovim intendantima. Mogu reći i stojim iza toga da intendant HNK Ivan pl. Zajca ni najmanje ne zaostaje za njima s obzirom da gleda na dobrobit kazališta u svim segmentima. Ne primjećuje se dovoljno da se kazalište počelo obnavljati, da su se stvari pokrenule nabolje, a netko je to sve morao pokrenuti i staviti na noge.
S druge strane, opera nikad nije bila tako jaka kao što je sad. Puno je ljubavi i srca uloženo u napredak opere, drame i baleta, koji po mom mišljenju odlično funkcioniraju. Prvi puta nakon toliko godina ljetna pozornica u Opatiji i Pulska arena oživjele su opernim izvedbama, što je
morala biti nečija ideja i zasluga. Da zaključim, pravi intendant je osoba koja okuplja ljude koji će ga savjetovati, što je jedna od odlika našeg riječkog intendanta. Ne iz razloga što on sam nešto ne zna ili ne može donijeti neku odluku, nego zato što želi još bolje odraditi svoj posao.
Htio bih prokomentirati i dio članka koji se odnosi na gostovanja internacionalnih umjetnika u riječkoj opernoj kući. Kad sam počeo raditi u Rijeci, pred 40 godina, uvijek su nam dolazili gosti izvana. Kao i u milansku Scalu, koja ima svoj ansambl za male uloge, ali za velike uloge uvijek angažira gostujuće umjetnike kako bi održala kvalitetu na nivou. To se odnosi i na Bečku operu, Parišku operu te sve ostale velike kuće u kojima sam radio. S druge strane, opera koja je sada spomenuta u novinama (Oslo), nije jedna od važnijih svjetskih opernih kuća. Je li ona na drugom ili trećem mjestu, ja to ne bih znao jer nikad nisam kročio nogom u nju. Bilo kako bilo, ta se opera ne može uspoređivati s najvećim svjetskim kućama kao što se, naravno, ne može usporediti ni ona riječka. Ipak, riječka je opera dala predstave koje su išle van zemlje, koje su imale veliki uspjeh i internacionalno je priznata kao kuća koja je imala jednu od ponajboljih predstava u svijetu prošle godine, našu Toscu.
Ipak, često se događa da ispada kako je trava susjeda zelenija od naše. Hrvatska je zemlja koja ne raspolaže s nekim velikim materijalnim bogatstvom, što se uvelike odražava na kulturu. Kazališta se sama moraju snalaziti i boriti za resurse i rekvizite kojima bi mogli osigurati odličnu kvalitetu, koju u ovom slučaju riječko kazalište uspijeva pružiti publici. Riječko se kazalište može natjecati s bilo kojim kazalištem u Hrvatskoj, ali čak i van Hrvatske. Isto tako i naš ansambl, koji je jedan od boljih ansambala. Imamo odlične pjevače i odlične interprete. Prema tome, nemamo se čega stidjeti niti od čega sakrivati. S druge strane, mi smo kao ljudi srčani, i uvijek smo bili jedan uz drugoga u teškim vremenima. Sve ovo što sam pročitao u članku Ivana Kruljca mogu okarakterizirati kao antireklamu našem kazalištu, što smatram da ono nikako ne zaslužuje. Trenutno je pitanja napretka i uspjeha riječkog kazališta usmjerena samo uzlazno, kao što je i bila zadnjih pet godina – sve je na vrlo visokom nivou i vrlo dobro smišljeno i odrađeno. Vjerujem da će se uz tako kvalitetan ansambl i vodstvo ta kvaliteta održati i dalje.”
Diana Haller – solistica Staatsoper Stuttgart i počasna članica Opere HNK Zajc:
“Izjave kolega inače ne komentiram, međutim, u ovome slučaju, ponukana izgovorenim netočnostima, kao profesionalna operna pjevačica smatram potrebnim reagirati.
Kolega Kruljac je član zbora u norveškoj Operi Oslo. Tamo živi i radi na neodređeno, kako je već u tekstu napomenuto. Njegove tvrdnje pokazuju, nažalost, neiskustvo u radu s opernim kućama u svijetu. Tako je netočna njegova tvrdnja da režiser ne smije biti intendant. Diljem svijeta u mnogim opernim kućama su intendanti upravo režiseri po struci. Spomenimo samo nekoliko važnijih:
Oper Zürich – Andreas Homoki, režiser
Staatsoper Hamburg – Georges Delnon, režiser
Komische Oper Berlin – Barrie Kosky, režiser
Staatsoper Stuttgart – Jossi Wieler (intendant 2011-2018), režiser
Nadalje, netočna je tvrdnja da su najbolje produkcije u velikim opernim kućama. Osim Metropolitana, koji je trenutno otkazao ugovore svim stalnim zaposlenicima zbog Covid-19 pandemije, Covent Gardena i Scale, postoje mnoge druge izvrsne operne kuće, a da ne zaboravimo festivale kao Salzburger Festspielen ili Bayreuth Festspiele.
Što se tiče rada u ljetnim mjesecima, svako kazalište ima svoj program predstava, pa tako neki rade i ljeti, suprotno tvrdnjama kolege Kruljca. U Stuttgartu, gdje sam na stalnom angažmanu, predstave se izvode do kraja srpnja. Bayersiche Staatsoper u Münchenu npr. ima i ljetni festival u lipnju i srpnju – Opernfestspiele.
Više godina surađujem s cijelim timom riječke opere i moje je iskustvo s tom opernom kućom izvanredno. Upravo iz tog razloga se rado vraćam pjevati na daske predivnog zdanja u mojem rodnom gradu. Iz osobnog iskustva, a kao počasna članica riječkog ansambla, mogu svjedočiti izvrsnoj ljudskoj i profesionalnoj suradnji unutar produkcijskog tima.
Također se ne mogu složiti s kolegom Kruljcem oko njegovog mišljenja o Marinu Blaževiću, koji je istinski kazališni umjetnik. Marin Blažević razumije rad s pjevačima i shvaća u potpunosti na koji način može dobiti najbolje od svih članova tima. Njegove su režije sveobuhvatne, njeguje tradiciju i ljudske vrline, izvrsnost u tehničkom izvođenju kao i scenski nastup uz nezaobilaznu kritiku suvremenog društva. Pjevač s takvim režiserom kakav je on nije prepušten sam sebi, nego izrađuje ulogu kroz misao režisera, ali da se pritom ne nalazi u diktaturskoj režiji. Kao intendant pomno planira sezone s novim djelima koje riječka publika još nije imala prilike doživjeti. Na kraju mogu reći da sam ponosna što sam počasna članica riječke Opere.”
Na samom kraju, samo rezultati svih korpusa HNK u zadnjih pet godina govore jako puno. Svaka osoba zrelog razmišljanja i sagledavanja stvarnih činjenica može zaključiti kako se tu nikako ne radi o diktaturi pojedinca, već zajedničkoj sinergiji svih zaposlenika. Svaka osoba je dio kazališta i ove uspješne priče, koja će se i dalje uspinjati bez obzira na prepreke koje će nas snalaziti! HNK Ivan pl. Zajc je ponos našega grada!!!
Giorgio Surian, Diana Haller, Aljaž Farasin i Anamarija Knego