CARMEN

Operni studio Drama u operi Georges Bizet CARMEN

Selma Banich, Anamarija Knego, Ivana Srbljan, Dario Bercich, Marin Blažević, Filip Fak i Bože Jurić-Pešić

Marin: Po čemu se rad na ovoj predstavi „Carmen“ razlikuje od vašeg dosadašnjeg iskustva rada u kazalištu ili rada na operi? Krenimo od Filipa – kako si Bizetovu „Carmen“ prilagodio za izvedbu na komornoj sceni?

Filip: To nije bio jednostavan pothvat jer riječ je o jednoj od najpopularnijih opera o kojoj više-manje svi sve znamo. Teško je „prepravljati“ Bizeta, ali mislim da je naša adaptacija uspjela u svođenju opere na esencijalnu intimnu situaciju, u smanjenoj formi i komornoj orkestraciji, u kojoj su se našla samo četiri glavna lika. „Carmen“ je i dalje ostala „Carmen“, s istom unutrašnjom logikom, ali s drugačijom atmosferom i fokusima, te izoštrenim osjećajem za detalj.

Bilo mi je interesantno i razlaganje hijerarhije tijekom procesa rada na predstavi. Obično se redatelj i dirigent postavljaju kao kruna i tijara projekta. Mi smo, pak, stvaranju predstave pristupili kolaborativno, moglo bi se čak reći da su svi participirali u njezinu autorstvu. Posebno mi je zanimljiva uloga komornog orkestra koji – lišen pasivne poslušnosti dirigentu, jer sam tu svoju ulogu zamislio isključivo kao „primus inter pares“ – postaje živi, reaktivan organizam sastavljen od pojedinaca koji misle i kreativno reagiraju na izvedbe pjevača te se s njima stapaju. Ne zanima me toliko taj nedostatak hijerarhije, koliko drugačija organizacija rada na predstavi i u izvedbi. Zapravo, to mi se čini kao možda i jedini potpuno autentičan i iskren pristup.

Selma: Ja sam navikla tako raditi, pa me više zanima što drugi misle o tome? Kakvo je vaše iskustvo?

Bože: Takav način rada je precizniji i doista mislim da smo ušli u srž opere. Bavimo se detaljima i finesama i surađujemo. Često smo znali jedni drugima sugerirati neka glazbena, tehnička ili interpretativna rješenja. U klasičnim opernim predstavama pokrivaju te orkestar, dekor, veliki broj drugih solista i zbor. Ovdje si ogoljen i fokusiran na dramu. Možda danas živimo u previše intenzivnom vremenu u kojem se sve prebrzo radi i konzumira pa mi onda ovakav način rada djeluje čak komotno.

Selma: Komotno?

Bože: Komotno, da. Premda puno znači nekome tko pjeva svojeg prvog Don Joséa.

Anamarija: Meni je ovakav pristup rada na operi potpuno nov i jako zanimljiv. U ovakvom projektu možeš puno naučiti o sebi, koje su ti stvarne mogućnosti snalaženja u prostoru i koliko se uistinu možeš prepustiti emocijama i fizičkim radnjama koje nisu tipične za operni svijet već iziskuju veliki angažman u tijelu i veliku koncentraciju.

Dario: Ni redatelj ni dirigent ovdje nemaju apsolutni autoritet. Možemo razgovarati. To je razlika. Svi mi imamo neke svoje ideje o likovima i različite pristupe temama u operi. Tu nam se otvarala mogućnost da ih otvoreno razmjenjujemo i usklađujemo, a time i učimo jedni od drugih.

Marin: Ivana – ti si istovremeno s našom, radila i jednu drugačiju, recimo klasičnu, pa onda i integralnu „Carmen“u Splitu. Kako bi usporedila te dvije predstave?

Ivana: One se prije svega razlikuju u procesu rada na njima. Moramo zaboraviti na sve stereotipe koje imamo o operi, o ovoj konkretnoj operi, operi kao mediju i operi kao spektaklu. Carmen kao uloga nosi sa sobom određene asocijacije spram te žene, spram tog lika, spram njezine sudbine i priče i nekako mi se čini da sam u ovoj našoj verziji morala zaboraviti na viziju, ideju, osobne interpretacije koje sam dosad imala. Sve to sam morala staviti sa strane i krenuti iz početka. Nemamo zbor i orkestar na koje se inače možemo osloniti u izvedbi i prepušteni smo samo međusobnoj suradnji. Mi ovisimo jedni o drugima. Najvažnije je bilo steći povjerenje i dobru dinamiku suradnje. U našoj privatnoj korelaciji i ovoj izvedbenoj.

Dario: Ovdje imamo samo jedni druge. Moramo prihvatiti jedni druge, igrati jedni na druge, jedni protiv drugi, a opet zajedno.

Marin: Alternacije su u pravilu nužnost produkcije opere i ekonomije operne izvedbe pa su onda i predstave uglavnom režirane tako da se u nove izvedbe relativno lako i svakako brzo mogu uklopiti i drugi pjevači.

Selma: Meni je to komotno.

Marin: Ne znam kako bi bilo moguće u ovu našu „Carmen“ uklopiti nove izvođače nakon kreativnog procesa u kojem ste su-djelovali upravo vi. Ne kažem da je nemoguće, ali specifični odnosi koji se razvijaju između vas tijekom cijele izvedbe predstave proizlaze upravo iz nekih specifičnosti vaših osobnosti. Neka druga osobnost koja bi se pojavila na mjestu Don Joséa ili Carmen podrazumijevala bi i neku drugu vrstu koreo-režije, neku drugu vrstu izvedbe i neke nove odnose. Možda bi bilo i zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo kada bi se mijenjali pjevači nekih uloga. Ali proces ulaska drugog izvođača u izvedbu bio bi značajno teži i složeniji nego u standardnim produkcijama.

Ivana: Ja bih se složila. Mi ovdje zapravo nastupamo s vlastitim imenima. Ja sam Ivana. Oni su Bože, Dario i Anamarija koji su sada integrirani u likove koje predstavljamo.

Marin: Operna ekspresija se uglavnom svodi na investiciju u pjevački efekt (posebno onaj visokih tonova), usputno i neku priču, te afektivnu reakciju gledatelja-slušatelja. O opernom spektaklu da i ne govorimo. U našoj „Carmen“ pokušali smo razgrnuti površinu opere, razotkriti njezin izvedbeni organizam, što je značilo odreći se dekora, pregledne scene i glasa koji je sam sebi svrha, te doprijeti do često ekstremnog – naime iznimno napornog, tehnički složenog i doživljajno iscrpljujućeg – rada tijela i stvaranja tijelom kao vidljivim izvorom i istaknutim pogonom opere. Operu smo pokušali raditi na način fizičkog teatra.

Selma: Prvi put režiram odnoso koreografiram operu premda sam u svojim ranijim predstavama znala koristiti operni maeterijal. Važno mi je bilo postaviti pitanje – što ostaje od „Carmen“ ovdje i sada, osim užitka u slušanju i gledanja neke bolje ili lošije operne inscenacije. Provesti probleme opere kroz neke postupke umjetnosti performansa odnosno performans-kazališta znači otvarati pitanja poput onoga što je uopće glas i što je uopće tijelo. Slovenski filozof Mladen Dolar, parafraziram, govori o glasu kao tjelesnom blagu bez vidljive vanjštine, ovojnice, te unutarnjem stvarnom tijelu. Također, govori i o etimološkoj poveznici između duha i daha. Kaže da je dah bezglasni glas, nulta točka vokalne emisije, glas kao mjesto duše. Glas upozorava na nemogućnost diobe tog vanjskog i unutarnjeg. Dakle, zanima me vidjeti ono što čujem i čuti ono što vidim. Na toj razini promišljanja o operi, odnosno sagledavanja onoga što je ostalo od opere ovdje i sada, shvatila sam koliki rad cijelog, a posebno tzv. unutarnjeg tijela stoji iza operne vokalne izvedbe i dokazuje da je nemoguće odvojiti vanjštinu od nutrine. U našoj predstavi krenuli smo dublje od vokalne izvrsnosti, tražili više od užitka u glasu i čitanja slike. Glas je varijabla koja nije ni fizičko tijelo, nije ni vrijeme ni prostor, a definiran je svime i definira sve. To je vrlo precizan entitet iza kojeg stoji ekstreman rad i sveobuhvatan angažman izvođača, ali i ogromna neuhvatljivost.

Marin: Paradoksalno, opera uvijek primarno i jest umjetnost tijela, počem od onog unutarnjeg, kojemu vidljivost donekle može omogućiti samo blizina pogleda i potencirana prisutnost gledatelja u komornom prostoru. Kako mislite da će na vas kao umjetnike pjevačke i glumačke izvedbe utjecati ponajprije blizina publike, a onda i njezin raspored uokolo, a ne samo smještaj na sigurnoj udaljenosti i u mraku ispred prostora scenske izvedbe?

Ivana: Publika će biti šesti lik u operi. Kakvi smo u odnosu jedni naspram drugih takvi ćemo biti i u odnosu spram publike. Publika će sudjelovati u izvedbi i kreirati našu izvedbu jer publika energetski nikada nije ista. Također, mislim da će se publika morati prilagoditi blizini naših glasova. Mi smo učeni da projiciramo glas na daljinu što nije isto onome glasu što će ga gledatelji čuti na blizinu. Nama je ovo veliki eksperiment.

Selma: Kad sam se prvi put našla sa svima vama na probi i čula vaše pjevanje imala sam osjećaj da će me silina tog zvuka otpuhnuti, da taj zvuk ima svoje supermoći, prodire u nas i doslovce pomiče naša tijela. Pjevačka virtuoznost je naravno važna, ali vaš glas je već vaša moć.

Anamarija: Mislim da će publika uživati u takvoj vrsti blizine jer će po prvi put vidjeti našu ekspresiju dok pjevamo, što nije moguće kada sjediš u gledalištu, a pozornica je poprilično udaljena od tebe. Ovdje nema skrivanja, zapravo i nema one glume iza koje se moguće skrivati. To si – što jesi.

Filip: U svijetu rastrganih i površnih komunikacija mi smo tom visoko formaliziranom opernom žanru, zagušenom pod naslagama povijesnih patina, tradicija, dekora i spektakla, htjeli vratiti izravnost i autentičnost, a prvenstveno komunikaciju: između publike i izvođača, između orkestra i pjevača, između dirigenta i orkestra – u suštini, prirodnost.