Ovaj napis o najnovijoj premijeri na sceni HNK Ivana pl. Zajca, izvedbi opere „Romeo i Julija“ Charlesa Gounoda, valja započeti prema ideji vodilji redateljskog viđenja: od smrti, kao kraja drame, projicirane na početak. Dakle, od zaključka. A zaključak je da se radi o predstavi logične, čiste i jasne koncepcije, muzički ozbiljno pripremljene i dorađene, s distribucijom solističkih uloga koja dopušta protagonistima da u najboljem svjetlu pokažu svoje sposobnosti.
Riječki se operni ansambl izborom spomenuta Gounodova djela upustio u umjetničku avanturu izvan tzv. “željeznog repertoara”. Jer „Romeo i Julija“ nije samo rjeđe izvođena opera, nego pripada skladatelju i epohi koji repertoarno nisu osobito zastupljeni. Ako se izuzme opera „Faust“, Charles Gounod je u nas praktički nepoznato ime, premda je riječ o velikom majstoru francuske operne i crkvene muzike. S druge pak strane, ovakav izbor može se uklopiti u ideju prezentiranja opernih djela nastalih prema Shakespeareovim dramama, čime riječki HNK i redatelj Marin Blažević idu putem svoje izvanredno uspješne Shakespeare -Verdi trilogije.
Poetičnost pristupa „manje je više“
Valja naglasiti da je ovo koprodukcijska predstava u kojoj, uz Operu HNK Ivana pl. Zajca sudjeluju Teatro Alighieri i Fondazione Ravenna Manifestazioni.
Blažević je kao redatelj već otprije poznat po jasnoći i dosljednosti. On je minimalist, usporediv s velikim govornicima koji smatraju da ono što se može reći u pet rečenica ne treba razvlačiti na deset, ili još bolje, prispodobiv onim sportašima koji slijede filozofiju pilatesa: “manje je više”.
Tako funkcionira i ova predstava u kojoj je imao izvrsne suradnike: Ladu Čale – Feldman kao dramaturginju i prevoditeljicu, scenografa i oblikovatelja svjetla Alana Vukelića, Milu Čuljak, koja je potpisala koreografiju i scenski pokret i dragocjenu kostimografkinju Sandru Dekanić, čiji su kostimi u varijacijama odnosa crne i bijele boje potencirali temeljni dualizam predstave: mržnja – ljubav, tama – svjetlo. Na toj ideji počiva i najljepše vizualno rješenje – kraj opere – u kojem, postupnim podizanjem i gašenjem rekvizita s reflektorima, Romeo i Julija iz sputanosti vidljivog svijeta izlaze u konačnu slobodu.
Ova je svakako više poetična, nego religiozna asocijacija. A takva je i cijela predstava, koja možda i na ne sasvim svjesnoj razini dopire do poetičnosti Gounodova glazbenog izričaja.
Od melodioznosti valcera do dramatičnosti
Gounodova partitura „Romea i Julije“ tipični je primjer francuskog klasično-romantičarskog opernog stila sredine 19.stoljeća. Gounod, profinjeni melodičar, dopunjuje u ovom djelu svoj elegantni glazbeni izričaj čestim korištenjem trodobne mjere, pa se mnogi prizori doimlju kao valceri iz kakve bečke operete. No istovremeno, Gounodova višeslojna partitura prepuna je akcenata uznemirujuće dramatičnosti i najčišćeg lirizma. U njoj se osjećaju utjecaji njegovih velikih uzora, skladatelja barokne i klasične epohe, pa je u jednom zborskom fragmentu čujno prepoznatljiv motiv iz Lacrimose Mozartova „Requiema“, a fugati iz dviju kratkih uvertira upućuju na Gounodovo poznavanje polifone tehnike. Usput rečeno, Gounod je zbog toga bio predmetom kritike svojih francuskih suvremenika, od kojih je jedan napisao kako se “genijalni, ali povodljivi duh gospodina Gounoda na nesreću divi izvitoperenim dijelovima Beethovenovih zadnjih gudačkih kvarteta”, koje dotični kritik smatra “izvorom pomutnje, iz koje su proizašli svi loši suvremeni njemački skladatelji… Liszt, Wagner, Schumann, Mendelssohn….” (?!) itd. itd.
Rastuća dobra forma riječkog HNK
Dirigent Paolo Olmi pokazao se dobrim poznavateljem Gounodova opernog stila: njegovo je vođenje opere počivalo na ozbiljnim pripremama; orkestar je bio uravnotežen, a solisti i zbor održali su koncentraciju i sigurnost izvođenja do samog kraja. Voditeljica zbora, Nicoletta Olivieri obavila je sjajan posao. Dobro izabrani solisti bili su izvrsni: to se u prvom redu odnosi na sopranisticu Anamariju Knego, koja je u rasponu izričaja od liričnosti do krajnje dramatičnosti briljirala u teškoj ulozi Julije. Ravnopravan partner bio joj je tenor Aljaž Farasin u svojoj pjevački također veoma zahtjevnoj ulozi Romea. A valja mu priznati i da je izvrsno savladao korektnu dikciju pjevanja na francuskom jeziku, što je samo po sebi ravno nemogućoj misiji.
Protagonisti manjih uloga održali su razinu izvrsnosti koja ih čini ravnopravnim sudionicima uspjeha izvedbe. Valja ih spomenuti poimence: brata Lorenza tumačio je Eugeniy Stanimirov, Mercuzia Michael Wilmering, Stefana Ivana Srbljan, starog Capuletija Dario Bercich,
Tebalda Marko Fortunato, Gertrudu Sofija Cingula, kneza od Verone Luka Ortar, Parisa Beomseok Choi, Gregoria Ivan Šimatović, Benvoglia Sergej Kiselev i brata Giovannija Saša Matovina.
Uprizorenje Gounodova „Romea i Julije“ svjedoči rastućoj dobroj formi riječkog HNK-a, pa je i ova nova uspješna izvedba ujedno uspjeh cijelog opernog ansambla.
Ljubiteljima opere kratak savjet: svakako pogledati predstavu!
A za one koji će uskoro slaviti Valentinovo, utješna misao velikog Georgea Brassensa: “Il n’y a pas d’amour heureux”(Nema sretne ljubavi).
Bosiljka Perić Kempf