Publici omiljeni tenor, prvak našega Kazališta, Aljaž Farasin koji je na riječkoj opernoj sceni otpjevao širok repertoar i stvorio impresivan niz uloga i likova za koje ga je publika redovno nagrađivala ovacijama, a kritika najvišim ocjenama, u subotu 12. veljače posljednji će put nastupiti, u operi „Romeo i Julija“, u statusu člana riječkoga opernog ansambla. Naime, slovenski tenor odlazi u svoj rodni kraj, u Slovensko narodno gledališče u Ljubljani. Tim povodom razgovarali smo s Aljažem o razlozima njegova odlaska, o budućim profesionalnim planovima te hoćemo li ga još moći vidjeti i slušati na pozornici „Zajca“.
Odlazite iz riječkoga Kazališta u Slovensko narodno gledališče u Ljubljani, koji su razlozi Vašeg odlaska?
Prvi razlog je sigurno obitelj i blizina doma. U svojoj sam karijeri puno putovao, vidio velik dio svijeta i zaključio sam, kao vjerojatno većina ljudi, da je svugdje lijepo ali doma najljepše. Najljepše je početi dan zagrljajem voljene osobe, vidjeti prvi smiješak djeteta kad se probudi, zajedno prošetati u centar grada, popiti kavu prije probe i u miru, bez previše stresa provesti dan u prirodi, u šetnji, igri… Drugi razlog su kolege s kojima sam započeo svoju karijeru, koji su mi dobri prijatelji i s kojima dijelim velik dio svog života još od početka studija na Akademiji u Ljubljani. Treći razlog je veliko povjerenje ravnatelja Marka Hribernika, koje sam stekao zadnjih deset godina rada u operi, velika čežnja i želja da se vratim u domaći ansambl solista. Četvrti razlog nije zanemariv, a to je onaj financijski koji pomaže odlučiti u bitnim situacijama kad je potrebno donijeti realističke odluke, pogotovo u doba kad smo svi na neki način bili ili jesmo povrijeđeni od COVID-a.
Je li Rijeka uspjela postati Vašom drugom kućom? Kako ste se osjećali ovdje? Iz vlastitoga iskustva možete li potvrditi ili opovrgnuti stereotip da je Rijeka grad različitosti, grad koji je otvoren strancima?
U Riječku operu sam došao 2015. ulogom u predstavi „La Traviata“, a 2018. zaposlio sam se kao solist Opere. Od tada sam živio više manje u Rijeci. Stekao sam mnoga prijateljstva, doživio puno lijepoga i zanimljivoga, doživio atmosferu života uz i na moru i jednostavno uživao u otvorenom mentalitetu što ga ima samo Rijeka. Samo ponekad sam se osjećao kao stranac, možda jedino tada kada sam čekao na MUP-u da dobijem privremeno boravište i osobnu iskaznicu 🙂 .
Otpjevali ste u riječkom Kazalištu niz zapaženih opernih uloga među kojima je primjerice bila i Vaša prva naslovna uloga Werthera, a u subotu ćemo Vas ponovno gledati i slušati u ulozi Romea. Koja Vam je najomiljenija uloga otpjevana u “Zajcu”, a koji Vam je lik osobno najbliži? Koju među otpjevanim ulogama uopće smatrate svojim glavnim dosadašnjim postignućem?
Puno sam proširio svoj repertoar dolaskom u Rijeku. I to je bio važan razlog zbog kojeg sam prihvatio ponudu g. Blaževića 2018. pa čak i prije, ponuđena mi je zapravo mogućnost razvoja i surađivanja s poznatim umjetničkim imenima (Matvejeff, Bogányi, Egel, Melano, Olivieri, Kamdzhalov i dr.). Mnogim sam realiziranim ulogama ispunio svoje snove i dobio motivaciju za osobni rast i pjevački razvoj. Svaka uloga s riječke pozornice ima posebno mjesto u mom srcu. Najviše sam se zabavio u ulozi Vojvode u „Rigolettu“, najviše patnje doživio sam u „Wertheru“, najviše sam plakao u „La bohème“, najveće preokrete doživljavao sam u „Carmen“, zaljubio sam se u Verdijeve opere svakako (pored „Rigoletta“, „Falstaff“, „Macbeth“, „La Traviata“, a i Requiem). Ali posebno mjesto ima Romeo. Zadnji čin meni je doslovno katarza, gdje ograničenost ljudskog tijela, glazba i glas oslobađaju me kao pjevača i glumca, gdje se brišu granice između svijeta ovdje i tamo. Tamo gdje odlazimo kad prestanemo biti materija na Zemlji. To je riječima jako teško opisiv trenutak koji mine za tren, ali imaš osjećaj da za vrijeme petog čina lebdiš negdje između neba i zemlje. Teško mogu izdvojiti koji mi je lik najbliži. U biti najviše i najjače doživljavam likove koji u sebi nose snažne emocije, razočarane junake nesretnih ljubavnih priča. A to su vjerojatno sve koje sam do sada pjevao :-). Rekao bih da čim više „patim“ na pozornici, tim više uživam. Čini se mazohistički, ali zato u realnom životu izbjegavam dramu i živim u balansu, ispunjen i zadovoljan, uživam u svakom trenutku sa svojim najdražima. Mislim da je Romeo kruna moje najveće postignuće i kruna moje dosadašnje karijere i kojeg ću, nadam se, još više puta moći izvesti.
Suradnja s kojim dirigentima, redateljima i pjevačima u riječkom Kazalištu Vam je bila posebno draga?
Zaista ne mogu izdvojiti najdraže suradnje jer sam od svakoga pojedinog umjetnika dobio najbolje što sam mogao. Svi odnosi su bili jako motivirajući, sugestibilni i što mi je kao pjevaču vrlo važno, iskreni. Na sceni nema laži, na sceni se ogoljuješ pred drugima, ranjiv si i ako ne postigneš povjerenje u kolege, umjetnički nisi ispunjen niti uvjerljiv. Po tom su pitanju predstave u kojim sam pjevao s Anamarijom Knego i Ivanom Srbljan bile su neponovljive i dirljive za sve izvođače i za publiku, primjerice „La bohème“, „Carmen“, „Werther“, „La Traviata”, „Evgenij Onjegin“, „Romeo i Julija“.
Suvremeni trend u opernim predstavama je usmjerenost prema drami. Kakav je Vaš odnos prema tome?
Priznajem da je u meni velik dio tradicionalista čak i konzervativca. Ali… iskustva u Rijeci polako su moje mišljenje preokrenula i shvatio sam da ako je sve napravljeno s pravim smislom onda nije potrebna glamurozna scena, kostimi i rekvizita u predstavi. Dopada mi se i zbog toga jer je posljedično puno veća odgovornost na pjevaču, da sa svojim umjetničkim znanjem i osobnošću postigne čak i veći efekt nego u tradicionalnoj izvedbi. Na taj način dolazi više do izražaja cjelovitost umjetnika/pjevača, danas nije dovoljno da pjevač samo lijepo pjeva i ima dobru tehniku nego i da perfektno glumi poput najboljih glumci u drami.
Kako se inače odnosite prema redateljskim eksperimentima? Postoji li kod Vas neka granica koju nikada nećete prijeći?
Uvijek treba biti inovativan inače te rutina učini nezanimljivim. Od dolaska u Rijeku režijski su mi eksperimenti postali prihvatljivi i kasnije čak velika inspiracija. Uvijek kada to ima smisla i opravdanja, različiti pristupi mogu biti poput magneta i za pjevača pa i za publiku. Npr. naša je posljednja „Traviata“ bila primjer što se može postići unikatnim pristupom autorskog tima s redateljem na čelu. Na pozornici ne bi smjelo biti predrasuda i nelagode. Tako sam u nekim ulogama nastupio čak i topless. Nikad se ne zna kad će trebati nešto i pojesti ili popiti na sceni tako da čekam i na taj izazov. Dobro, u „Rigolettu“ smo pekli i jeli ćevape. To je bilo super iskustvo 🙂 .
Jeste li od malih nogu sebe vidjeli u opernom pjevanju?
Kao dječak sam sanjao da ću voziti kamion. Malo kasnije sam se predomislio i dugo želio postati kirurg i spašavati živote. Nakon svega put me je odveo u ekonomiju i financije, ali nikad nisam osjećao da je to moj posao. Na kraju sam eto završio na pozornici gdje, nadam se, publici donosim optimizam, radost, uzbuđenje, nadu svojim glasom.
Što smatrate najzahtjevnijim u poslu opernog pjevača? Kako čuvate svoj glas? Pjevate li kod kuće?
Najzahtjevnije je organizirati i spremati nove uloge, održavati glasovnu i mentalnu pa i fizičku kondiciju, obnavljati repertoar i biti spreman u svakom trenutku „uletjeti“ u predstavu. Također je vrlo bitna podrška ukućana, razumijevanje, čega u mom slučaju ima jako puno. Uvijek sam u interakciji s ljudima, a izazov je raditi s ljudima različitih karaktera. Za svoj glas brinem svakodnevno. Ne upotrebljavam ga kad to nije potrebno, na probama sam nježan prema glasnicama, u biti ne pretjerujem ni u čemu i održavam ravnotežu. Kod kuće ne pjevam jer mi je potreban odmak od pjevanja. Kući slušam svoje snimke i studiram note, tekst, zamišljam izvedbe.
Nedavno ste ponovno postali otac, voljeli biste da djeca krenu Vašim stopama?
Biti roditelj velika je sreća i radost. U doba kad imamo osmomjesečno dijete život je pun tjelovježbe jer po cijele dane istražujemo i pokušavamo naučiti samostalni hod. Ako djeca budu željela krenuti mojim stopama, sigurno ću ih podržati. Nije mi važno što će raditi u životu, važno je da što god budu radili rade s guštom i veseljem, da imaju sreće kao i njihov tata. Ja toliko volim to što radim da nemam osjećaj da odlazim na posao.
Koju ulogu još čekate? Postoji li uloga koju biste mogli nazvati svojim profesionalnim snom?
Ima još nekoliko uloga na čekanju. Čekaju da sazrim kao pjevač i kao glumac. Neke od njih će ostati snovi jer sam svjestan svojih granica, neke će biti izazov i stepenica više u mojoj profesionalnoj karijeri. Sigurno će sljedeća uloga bit u „Tosci“, pa „Don Carlu“, sad me u Ljubljani čeka „Faust“. Jednog dana volio bih otpjevati kojeg Wagnera. Ali o tom potom.
Hoćemo li Vas još vidjeti na pozornici “Zajca”?
Nadam se da ću u Rijeci uvijek biti dobrodošao i vjerujem da smo tijekom godina stvorili vezu koja će još trajati. Počašćen sam što postajem počasni član Opere u ekipi s Giorgiom Surianom, Maidom Hundeling i Dianom Haller. Veliko mi je to zadovoljstvo, priznanje i još veća odgovornost.
Razgovarala Julia Vazniak
