Praizvedba „Opere po Kamovu“ skladatelja i dirigenta, Riječanina Zorana Juranića i u režiji Caterine Panti Liberovici, ostavila je snažan dojam na publiku koja je s nestrpljenjem i radoznalošću čekala ovu izvedbu posve posvećenu Rijeci i Riječanima.
Prepoznatljiv Juranićev skladateljski rukopis
Jednostavna i efektna scenografija Caterine Botticelli koja je istovremeno i kostimografkinja, bila je usklađena s mračnim Kamovljevim poetskim viđenjem života, u kontrastima bijele i crne boje i prijelazima kroz sivu. Svemu tome prilagođen je bio i dizajn svjetla Dalibora Fugošića, magličasto žućkast, s proplamsajima čiste bijele i noćno plave, kao i zanimljivim video projekcijama Kamovljeva rukopisa, Valentine Volpi.
Riječki simfonijski orkestar bio je u pozadinskom dijelu pozornice, a igra se odvijala na prednjem dijelu, pa je sama glazba na trenutke gubila na izražajnosti i snazi zbog položaja orkestra. No, prepoznatljiv Juranićev skladateljski rukopis još jednom je pokazao Juranićevu sklonost da disonantni izričaj suvremenog glazbenog stvaralaštva svede u okvire slušnog i melodičnog, bez standardnog penjanja do vrhunaca i odlaska u smiraj.
Glazbena virtuoznost šesterolista sjajnih solistica i solista
Šesterolist sjajnih solista pokazao je svu svoju vještinu, talent i glazbenu virtuoznost jer je pred njih stavljen veoma zahtjevan zadatak, i pjevački i tekstualni. Izvedbu otvaraju besprijekorna Vlatka Oršanić kao Janko i Goran Jurić u ulozi naratora Paje. U prologu, u ulozi Kamova, Jurić je izvrsno toplim bojama glasa dočarao bunt, mračnu dušu i pjesničko bogatstvo Kamovljevog jezika metafora koji je dominirao cijelom izvedbom. Ivana Srbljan kao majka Ana donijela je začudnu ulogu zrelog glasovnog opsega i izvrsne dikcije, kao i Domagoj Dorotić u ulozi njenog slijepog sina Ive, koji je emotivno uspio dočarati svu tugu i težinu slijepoga muža koji pati. Ulogu slikara Roberta vrlo je upečatljivo i sigurno donio sjajni Robert Kolar koji svojim živopisnim bojanim opisima i željom za slobodom i ljubavlju suprotstavlja svoj svijet tamnom, neispunjenom i ciničnom svijetu Kamovljevih ispisanih stranica. Posebno je svojim glasovnim visinama i melodioznošću publiku oduševila mlada Mojca Bitenc u ulozi Maje.
Zanimljiva režija Kamovljeva teksta
Sama okosnica priče nije iznenađenje, klasična priča o bračnom trokutu, ali Kamovljev tekst je kroz zanimljivo postavljenu režiju preuzeo vlast u izvedbi uz glazbu koja je čisto i slikovito upotpunjavala cjelinu na bijelom papiru koji se punio tijekom izvedbe. Simbolika misli i stavova Kamova mogu se prenijeti i u današnje vrijeme, u kojem se u kreativnim i slikovitim stihovima lako možemo pronaći.
Želimo da ova riječka priča ostane dugo živa na riječkim daskama, ali i da se prikazuje i na mnogim drugim pozornicama diljem Hrvatske i Europe, jer je aktualna, suvremena i umjetnički sjajno izrađena.
