U četvrtom i posljednjem nastavku izvještaja s Kazališnog parlamenta održanog 1. srpnja u HNK-u Ivana pl. Zajca pročitajte: zašto s publikom treba razgovarati i zašto publika ima više prava na svoje mišljenje o kazalištu od kritičara; je li predstava ista ako je izvedena na sceni nacionalnog kazališta ili vatrogasnog doma; zašto je štetna paušalna kritika umjetnika te što je publika rekla u anketi.
Dramski kritičar Igor Ružić često „potegne“ iz Zagreba da bi gledao predstave riječkog Kazališta: „Nastojim pratiti riječki dramski repertoar, iz „kazališnih“ razloga vrijedi putovati, budimo iskreni, jedino do Rijeke i do Ljubljane… Ali, ono što prvo želim reći jest da ovakvu vrst razgovora, susreta s publikom, treba podržati. Činjenica je da ni jednog drugog intendanta u Hrvatskoj ne mogu zamisliti da ovako sjedi i razgovara o programu. Ta vrsta razgovora ima smisla. Na kraju krajeva, publika, svi vi, imate više prava na svoje mišljenje o kazalištu od mene, iz jednostavnog razloga što vi plaćate kartu, a ja ne.
I jasno je da će u Rijeci razgovori o kazalištu biti intenzivni jer je riječka publika specifična, ili mrzi ili jako voli ono što se u Kazalištu događa. A k tome, riječki HNK Zajc mora producirati raznolik repertoar, i suvremene drame i ples i glazbeni repertoar itd., tj. zadovoljiti sve vrste publika naprosto zato što nemate još nekoliko kazališnih kuća u gradu koje bi „preuzele“ dio programa.
Spominje se „Vježbanje života – drugi dio“, ali dramske predstave koje bih ja istaknuo kao odlične u posljednje vrijeme su „Leica format“ i „Kralj Edip“. „Leica format“ je kazališno inspirativna i vrlo riječka predstava. A predstava s kojom je riječko Kazalište izašlo iz matične zgrade, što je hvalevrijedan potez, jest odlična predstava „Kralj Edip“. No, budimo svjesni što to znači kad nacionalne kuće gostuju i odlaze u različite kontekste… Zlatko Bourek je jednom rekao: „Zar vi mislite da većina publike dolazi zbog onog što je na pozornici? Ne, većina dolazi zbog zlatnih štukatura i crvenog baršuna. Nije isto odigrati nešto na ovoj pozornici ili na ljetnoj pozornici ili u vatrogasnom domu… Kazališna kuća daje kontekst svemu što se na ovoj pozornici izvede.“
Riječ publike
Publika je s odobravanjem popratila izlaganje Igora Ružića. Neki su se uključivali u razgovor, a većina okupljenih je odgovorila na anketna pitanja. Na pitanje „Sudjeluju li u dodatnim programima u Kazalištu, npr. razgovorima prije ili nakon predstava, radionicama, susretima s umjetnicima, otvorenim probama, uključivanju u predstave ili Galeriju „Zajc“ i slično, 70% anketiranih je odgovorilo: „Vrlo rado“. Neki su pojasnili odgovor: „tako možemo prodiskutirati o predstavi“, „na tim programima uvijek se čuje nešto novo“; „to je odlična interakcija s publikom“; „uvijek želim saznati nešto novo o kazalištu“; „to volim, volim ostati u predstavi još neko vrijeme“; „na taj se način uspostavlja bliska veza na relaciji glumac-kazalište-gledatelj“; „to je nadopuna samih predstava“.
Na pitanje „Čega bi voljeli da ima više u Kazalištu“, dobili smo odgovore među kojima prednjače želje za suvremenim autorima i tekstovima i njihovim dramatizacijama, potom komornim i drugim koncertima, klasičnim dramskim uprizorenjima, suradnjom s Festivalom Opatija (izvedbe na Ljetnoj pozornici), domaćim opernim repertoarom, operetama, mjuziklima, komedijama i satirama.
Za riječ se javio i gledatelj Stipe Kordić koji, po vlastitim riječima, već 67 godina dolazi u Kazalište. Najprije se zapitao zašto na Parlament nije došlo više glumica i glumaca i ostalih umjetnica i umjetnika: „Zar njih ne zanima mišljenje publike?“. Potom je ocijenio rad svih četiriju kazališnih grana: „U zadnje se vrijeme Opera ističe, opere publika rado gleda, osobito Verdija, a gledali bi i druge talijanske opere… Osobno bih rado gledao mjuzikle, „Malu Floramye“, „Spli’ski akvarel“… Nekada davno imali smo Festival mjuzikla u Neboderu, cijela je Jugoslavija dolazila to gledati. Mi imamo i u ansamblu pjevačice koje mogu pjevati Malu Floramye… No u posljednje vrijeme su iz ansambla otišli neki pjevači, ne znam zašto? Orkestru svaka čast. Koncerte s oduševljenjem dolazim slušati.
Govorimo li o Drami – ne slažem se s pohvalama „Vježbanju života – drugi put“ koje su iznijeli g. Obersnel i Mijić. Predstavu „Vježbanje života“ iz 90-ih sam gledao 50-ak puta i znam je napamet. U drugom uprizorenju mi se ne sviđa to što predstava o historiji Rijeke ne govori ništa, nego samo o sudbinama devet žena.
I na kraju moje mišljenje o Baletu: ja bih volio da je više bijelog baleta, ne sviđaju mi se suvremene plesne predstave, no svjestan sam da je naš ansambl mali…“
Intendant Blažević je odgovorio g. Kordiću: „Ne bih se složio da nedostaje standardni talijanski repertoar: gotovo sve posljednje Verdijeve opere smo imali na repertoaru – „Falstaff“, „Otello“, „Macbeth“, „Aida“, a uz njih i „Rigoletta“ i „Traviatu“. U pripremi je „Don Carlo“ u novoj sezoni, dogovaramo „Trubadura“ za 2024. u izglednoj koprodukciji sa Slovenskim narodnim gledališčem u Ljubljani. Izveli smo gotovo sve najpopularnije opere Puccinijeve – „La Boheme“, „Madama Butterfly“, „Gianni Schicchi“, „Tosca“, a u sljedećoj sezoni producirat ćemo i „Turandot“. Kad već spominjete „Malu Floramye“ i Spli’ski akvarel“ – ne vidim zašto bismo iz hrvatske glazbeno-scenske baštine producirali baš splitske operete. Ali zahvaljujući suradnji K-HNK, konzorciju Narodnih kazališta, gostovat će splitske predstave kod nas.
Odgovor na pitanje zašto su otišla dvojica tenora iz naše Opere glasi: Aljaž Farasin je dobio poziv vratiti se u ansambl u Ljubljani koji je naravno prihvatio jer su mu ponudili uvjete koji se ne odbijaju. Domagoj Dorotić je otišao jer nam njegovi zahtjevi i način rada više nisu bili prihvatljivi.“
Izvrsnost riječkog kazališnog ansambla
Redateljica Franka Perković pozvana je da sudjeluje u Kazališnom parlamentu, ali je bila spriječena doći. Stoga je poslala pismo kojim se referirala na određene javne istupe koji kritiziraju program i upravu Kazališta. Pismo je pročitao glumac Edi Ćelić te ga prenosimo u cijelosti:
„Drage kolegice i kolege iz Rijeke, žao mi je što večeras ne mogu biti s vama i podijeliti svoje iskustvo rada s glumcima i ostalim suradnicima iz Zajca, svoju fascinaciju darovitošću, profesionalnošću i predanošću svih vas s kojima sam surađivala. Uz ispriku vam šaljem ovo pisamce koje pomalo teško sričem zbunjena, i pod dojmom nevjerojatne bizarnosti cijele situacije.
Poznajem ljude koji tvrde da je zemlja ravna ploča, no nikada mi nije palo na pamet razuvjeravati ih jer oni uglavnom ne mogu nikome naštetiti i imaju pravo na svoje takozvano mišljenje. Ali ovi napadi na vas, ne samo da vrijeđaju zdravu pamet, nego itekako štete, jer vrijeđaju vaš pošten i mukotrpan rad, vaš umjetnički integritet, vašu sasvim krhku nadu da ovaj posao koji radimo ima nekog smisla. Kazalište je uvijek bilo laka meta, glumice i glumci pogotovo, no pokazalo se u posljednjih par tisuća godina da je taj naš, kako nam tepaju kazališni «polusvijet», prilično otporan na budalaštine «pristojnog svijeta». Zato znam da ćete i ovu dramu iznijeti dostojno. Štetna je, duboko je i široko štetna, nevjerojatna lakoća s kojom se vaš rad relativizira, jer produbljuje krizu vremena u kojem živimo, krizu društva koje ne zna prepoznati i ne zna cijeniti tih nekoliko dragocjenosti koje kao zajednica još uvijek imamo. To je sramota nas oko 3.800.000, sramota ove državice veličine mjesne zajednice neke ozbiljne svjetske metropole.
Naravno – treba razgovarati, treba postavljati neugodna pitanja, treba propitivati i promišljati, ali s osjećajem za mjeru i kajanje, uzevši u obzir činjenicu da je mišljenje proces ponešto složeniji od nečijeg dojma ili fiks ideje.
Režirala sam posvuda, iza mene je četrdesetak predstava, neke su bile jedva prosječne, neke su bile totalno loše, a „Leica format“ i „Na tri kralja“ pripadaju onima nekoliko na koje sam zaista ponosna. Napravili smo zajedno dvije odlične predstave, ne zbog mene, nego zbog vas, znate to. I još jednom vam na svemu – hvala.
U nastavku citat iz intervjua Novom listu, travanj 2022.:
Još dok sam radila na predstavi „Leica format“ šokiralo me koliko dio javnosti podcjenjuje vrijednost briljantnih umjetnika koji žive i rade u ovom gradu. Ne bih htjela nikoga uvrijediti, no užasava me taj provincijalni mentalitet koji valjda zaključuje – ako su ti glumci tu, a ne recimo u takozvanoj metropoli, to znači da nisu bogznašto. Nema hrvatskog ansambla s kojim nisam radila, predajem Glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu od 2005. godine i imam jako dobar uvid u domaću, pa i u međunarodnu scenu. Hrvatski su glumci izvrsni u međunarodnim razmjerima, a Rijeka ima taj privilegij da u svom dvorištu ima jedan od dva ili tri najkvalitetnija hrvatska kazališna ansambla. Nevjerojatno je i sramotno da se ta činjenica s lakoćom relativizira. No jednako tako je i razumljivo – za društvo koje ne cijeni vrhunske stručnjake i profesionalce, ni liječnike ni profesore, nije neobično da ne cijeni ni glumce. Posebno je problematična činjenica da u javnom prostoru o kazalištu prečesto govore ljudi koji nemaju ama baš nikakav uvid u suvremenu europsku produkciju – eventualno vide 2-3 vrhunske festivalske predstave, no o recimo britanskoj ili francuskoj kazališnoj produkciji koja je nemjerljivo skuplja, a istovremeno najčešće nevjerojatno dosadna i konzervativna nemaju pojma.“
Nakon razgovora s publikom Sezonu 2022./23. predstavili su Renata Carola Gatica, Maša Kolar, Giulio Settimo, Valentin Egel i Marin Blažević, a na kraju je izveden balet „Bolero“ Andonisa Foniadakisa ispred zgrade Kazališta, pred okupljenim sudionicima Kazališnog parlamenta, ali i brojnim prolaznicima i turistima.