OTELLO
Giuseppe Verdi

Dirigent:
Redatelj i koreografkinja:
Oblikovatelji svjetla i scene:
Kostimografkinja:
Asistent dirigenta:
Asistentica dramaturga-redatelja:
Uloge:
DESDEMONA: Anamarija Knego
RODERIGO: Marko Fortunato
LODOVICO: Slavko Sekulić
MONTANO: Davor Nekjak
Zborovoditelj:
Vokalna priprema:
Korepetitorica:
Balet HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka
Riječki operni zbor
Riječki simfonijski orkestar
Koncertni majstor:
Inspicijenti:

Obnova: 5. listopada 2022.

Libreto: Arrigo Boito prema tragediji „Othello” Williama Shakesepearea

 

Verdijeva „Otella“, nagrađenog Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju opernu predstavu u sezonama 2014/15. i 2016./17., obnavljamo povodom gostovanja na Kreti u jesen 2022., na pozornici novootvorenog Kulturnog i konferencijskog centra u Heraklionu.

Najboljima u opernom programu, prema odluci publike 2017. godine, proglašeni su Anamarija Knego za ulogu Desdemone i Giorgio Surian za ulogu Jaga, obje uloge iz opere „Otello“ koja je pak sezone 2016./2017. proglašena najboljom opernom predstavom u cjelini. Ovu opernu predstavu publika je izabrala i za najbolju predstavu u cjelokupnoj premijernoj produkciji svih umjetničkih grana riječkog kazališta u sezoni 2016./2017.

 

Verdijev „Otello“ nije opera u kojoj iskače pojedina arija, koja se onda očekuje na prigodnim koncertima – to je skladna, homogena i melodiozna opera, čija ljepota dolazi do izražaja kada se njome bave znalci.
Olga Vujović, Kritikaz

Prizori su, zahvaljujući i kreativnim protagonistima, imali dvostruku snagu: šekspirijansku i verdijansku, ostvareni plastičnim, sugestivnim svjetlom, postavom reflektora, efektima kontrasvjetla i crvenih slika.
Davor Schopf, Matica hrvatska

 

Opera traje tri sata, s jednom pauzom poslije drugog čina.

Opera na talijanskom, uz titlove na hrvatskom jeziku.

  • Napomena: u operi se koristi stroboskop (izmjenični bljeskovi svjetla)

U predstavi se koristi dio video materijala “French Frigate Latouche-Tréville (D646) Vs Huge Storm”, snimljen iz helikoptera, objavljen pod cc licencom autorice Anastasie Moraiti.

Ako bismo „Otella” opisali kao „glazbenu dramu”, pitamo se – kako intenzivirati i dinamički varirati odnos između dramske i glazbene dimenzije u predstavi opere kojom se Verdi više nego u ijednom drugom djelu približio žanrovskom konceptu Richarda Wagnera i zapravo ga nadmašio, očigledno svjestan da je u osnovi dramske forme i napetosti dijalog, nasuprot monologu odnosno vagnerijanskim monologiziranim dijalozima?

U našoj smo predstavi „Otella” posebnu pažnju posvetili glumačkoj izvedbi. Kako dramaturški i koreografski osmisliti odnos između simboličke i realističke geste; do koje mjere graditi fikcionalni identitet lika iz glumačkih identiteta naših opernih pjevačica i pjevača? Kako godine i izglede učiniti nevažnima spram osobnosti i izvedbene odlučnosti, snage, iskrenosti?

Odvija li se radnja ove opere nužno u zbilji ili Otellovoj noćnoj mori? Izazvanoj ljubomorom? Opsesivnim karakterom? Njegovim kompleksom autsajdera? Čija odnosno čega je Otello – žrtva? Porijekla? Pripadnosti? Statusa? Ambicije? Nagle naravi? Jaga? Svih koji primjećuju drugačiju boju njegove kože? Osim Desdemone?

Odvija li se radnja ove opere nužno u zbilji ili u Jagovu teatru zla? Zašto bismo njegovu djelovanju tražili motiv, odgovor na – zašto? Zar je zlo moguće racionalizirati?

Kako scenski prikazati svijet kojemu su granice prema snu i teatru, mori i zlu, raspršene i neodredive? Svijet u koji se ne ulazi, iz kojeg se ne izlazi (sa scene); u kojem se pojavljuje i – nestaje? Kao sjena, privid, utvara, snolika slika, sugestija, silueta…

Može li Emilija postati više od sporednog lika, osvojiti dramaturšku ulogu značajniju od Jagove žene i Desdemonine pratilje, opstati u svijetu koji ženu svodi na funkciju u reprodukciji vrste i nacije, objekt u dometu želje drugog spola, kolateralnu žrtvu u „ratnim igrama” muževa, očeva, braće? Može li lik Emilije biti putokaz za feminističko čitanje opere o Otellu, odnosno – Desdemoni?

Pitamo se: zašto se ova tragična opera uopće zove Otello, a ne – Desdemona? Ili, u «mračnoj» realnosti svijeta koji nas zarobljuje – Jago?

Neupitno – predstava Desdemone / Otella / Jaga nastala je kao suradnja u kojoj su čvrste granice autorskih uloga prevladane. Selma Banich nije bila samo koreografkinja nego i najbliža dramaturška sugovornica; Sandra Dekanić nije bila samo kostimografkinja nego i kreatorica kostima koji upravo scenografski ispunjavaju prostor; Dalibor Fugošić i Alan Vukelić nisu samo oblikovali svjetlo nego i kreirali svjetlosnu instalaciju u funkciji scenografije.

Neupitno – ovu predstavu posvećujem svojoj kćeri Margareti, mladoj ženi koja uporno odbija biti bilo čijom žrtvom; svakoj ženi koja se bori žrtvom ne postati, i svakoj ženi koja žrtvom nikada nije smjela biti!

Iako je Giuseppe Verdi često isticao svoju golemu naklonost Shakespeareu – …njegove drame su jedno od mojih najdražih štiva, čitam ih od najranije mladosti i stalno im se ponovo vraćam, govorio je – tek je njegova deseta opera „Macbeth“ bila temeljena na Shakespearovom predlošku.

Razlog zbog kojeg se Verdi nije češće odlučivao za libreta prema djelima velikog engleskog dramatičara kojeg je toliko cijenio, treba tražiti u kompleksnosti teksta i sadržaja izvornih drama, ali i njegovu nezadovoljstvu radom libretista. Zacijelo je i to razlog da svoju veliku želju za skladanjem opere „Kralj Lear“ Verdi nikada nije realizirao. A da je ranije započeo suradnju s Arrigom Boitom, možda bi danas gledali Leara i na opernoj sceni!

No, Verdi je u šezdesetoj godini smatrao da je „Aidom“ i „Requiemom” dosegao vrhunac stvaranja i da se treba povući. Na sreću, njegov izdavač Giulio Ricordi – nije bio tog mišljenja. I upravo zahvaljujući njegovoj vjeri da veliki majstor još nije rekao svoju zadnju riječ, nastale su dvije posljednje Verdijeve opere – „Otello“ i „Falstaff“ bazirane na Shakespearovim dramama – koje se zaista smatraju vrhuncem Verdijeva opusa, a njihova libreta, pak, najboljim tekstovima ikada napisanima za talijansku operu.

Autora libreta Ricordi je pronašao u skladatelju Arrigu Boitu, koji je bio poznatiji kao pjesnik. On ne samo što je izvanredno pretočio dramski tekst u operni libreto, već je i dopisao neke stihove koji su, pokazalo se, bili i najinspirativniji za skladanje, pa je tako nastala Jagova arija „Credo in un Dio crudel“ koja je čista Boitova kreacija! Jezična fleksibilnost i scenska otvorenost Boitova libreta pružili su Verdiju mogućnosti za ostvarenja začudnog jedinstva glazbe i drame.

Na praizvedbi u milanskoj Scali – 5. veljače, 1887 – publika je „Otella“ ispratila ovacijama iako u ovoj operi nema samostalnih arija, spektakularnih prizora, ni veličanstvenih zborova. No, rola Otella je toliko kompleksna i zahtjevna za tenora, a ništa manje nije zahtjevna ni baritonska uloga Jaga, da ova dva lika daju operi uzbudljivi i virtuozni element koji je kruna dramske tenzije.

Boito se nije držao Shakespearovog izvornika ni što se tiče samog sadržaja. Preskočivši čitav prvi čin drame (spletke oko Desdemone i njene tajne udaje za Maora Otella), on početak opere stavlja izravno na Cipar, gdje se slavi Otellova ratna pobjeda. Tu počinju intrige koje vode do tragičnog kraja.

Posljednjih godina u svijetu, a sve je započelo na sceni legendarnog njujorškog Metropolitana, Otello više nije tamnoputi Maor. „Ako dramatičnost predstave ovisi o šminki, produkcija ima ozbiljne probleme“, napominju Metovi redatelji i producenti. Osim što izbjegava rasne konotacije, ovakav pristup otvara mogućnost pjevaču koji tumači Otella da rasvjetli psihološki dio lika i u cjelosti se posveti dramatici situacije, stavljajući naglasak na izraz u zapjevu, komunikaciju s partnerima i vladanje prostorom.

Na neki drugačiji način – a koji traži i aktivnog gledatelja – promišljena je redateljski i ova riječka izvedba „Otella“, koja smatra da ključ za interpretaciju tri glavna operno-dramska lika (Otella, Desdemone i Jaga) nije u konceptu nego u karakterima pjevača, koji – potpomognuti konfiguracijom svjetla – sami stvaraju ozračje i scenografiju.

Zasigurno birate goste koje vodite kući, a produkcije riječke Opere i Baleta vodite na Kretu, u svoju Grčku.

Jako sam sretan zbog toga. Prvi put sam u Rijeci. Radim na operi koju jako volim, jer „Otella” sam već radio ranije. Suradnja s orkestrom, solistima, zborom ide odlično, jako sam optimističan i uvjeren da ćemo pred publiku u Rijeci pa potom i na Kreti donijeti izvrstan rezultat.

Veliko nam je zadovoljstvo što možemo pozvati upravo riječku Operu u goste. Važan je to trenutak za ljude na Kreti. Po prvi put ova će opera biti na pozornici u novome Kulturnom centru. Otvoren je u prosincu 2019., tek smo bili počeli sezonu, a već u ožujku 2020. zaustavila nas je pandemija. Bila je to velika šteta. Nastavili smo s programom u studenome prošle godine, uz sva ograničenja, predstavili smo Mozartova „Idomenea”. Bila je to prva opera odigrana u tom Centru uz veliki uspjeh. Upravo riječka Opera dolazi predstaviti drugu operu koja će se odigrati u kretskom Kulturnom centru, Verdijev „Otello”.

 

Kažete da je ovo važan trenutak za Krećane ne samo zato što će to biti druga opera izvedena u novootvorenom kretskom Centru, već i zbog Krećana koji pamte značajan trenutak povezan s „Otellom”. Dragocjen je trenutak u kojem riječki HNK gostuje u Grčkoj.

Znate, u Heraklionu na Kreti se 1986. snimao „Otello” temeljen na Verdijevoj operi u režiji Franca Zeffirellija, s Plácidom Domingom u glavnoj ulozi, uz Katiu Ricciarelli i Justina Diaza, u samoj luci Herakliona. U ovom slavnom filmu stanovnici su bili sudionici, statisti.

Film je Nacionalni odbor SAD-a za recenziju filmova proglasio ga je najboljim stranim filmom, bio je nominiran za Baftu za najbolji film na stranom jeziku i za Zlatni globus za najbolji strani film.

„Otello” je Krećanima, dakle, poznat. Sada, nakon 36 godina predstavljamo na Kreti ovog „Otella”, našeg zajedničkog. Jedva čekam. Verdi je posvuda, a osobito u Grčkoj, uistinu omiljeni skladatelj. A s „Otellom”, evo, na Kreti postoji i ta posebna veza. U ovoj kombinaciji, raditi s riječkom Operom u čijoj produkciji grčki tenor debitira u naslovnoj ulozi, sjajan je trenutak za sve nas.

 

„Otello” je…

…izuzetno zahtjevna opera iz kasnog Verdijevog skladateljskog razdoblja. Giuseppe Verdi skladao je dugo, do duboke starosti. U to vrijeme više nije skladao istim intenzitetom kao u protekla dva razdoblja, ali instrumentacija, velika forma, potpuno je različita od ranije skladanih. „Otello” je opera velikih zahtjeva za pjevače, osobito za tenora i baritona.

 

U ulozi Otella vaš je sunarodnjak, Dimitris Paksoglou, kakva je bila suradnja dvojice Grka u hrvatskom nacionalnom kazalištu?

Veseli me što će Dimitris debitirati u ovoj ulozi. Poznajemo se godinama, surađivali smo kada sam bio ravnatelj Opere u Ateni, angažirao sam ga tada kao člana ansambla. Podupirem ga, jer zaista vjerujem u njega i u njegove mogućnosti. Tim više me usrećuje činjenica što je toliko napredovao i danas radi na ovako izazovnoj ulozi. Veseli me i naš zajednički rad na Verdijevom „Otellu”.

 

A kako ste zadovoljni s našom Desdemonom? U ostalim ulogama većina je solistica i solista riječkog ansambla Opere te gost Daniil Aleksenko u ulozi Jaga.

Fantastičnu sopranisticu imate! Anamarija Knego je čudesna.

Solistice i solisti u ulogama Lodovica, Montana, Roderiga, Cassia, Emilije – izvrsni! Jago, također.

 

Kakvom vam se čini riječka produkcija „Otella”?

Moram vam reći da je suradnja s Marinom Blaževićem izuzetna. Režirao je zanimljivu i originalnu predstavu. U režiji je koristio svjetla u prikazivanju scena, stvaranju situacija, izražavanju osjećaja, zaista originalna ideja, odlično funkcionira. A zbog toga je i vrlo, vrlo praktična. Ne trebate gomilu scenografije, sav posao odradi kreativna rasvjeta. I pjevači, naravno. „Otello” je osvojio bijenalnu Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju opernu predstavu. Mislim da to puno znači.

 

U Heraklion dolazi i baletni ansambl predstave koja je oduševila i hrvatsku i inozemnu publiku, „Plamteća voda”. Može se reći da Andonis Foniadakis sa svojim koreografskim remek djelom dolazi kući, jer je on upravo s Krete, a „Plamteća voda” jednim je dijelom inspirirana Foniadakisovim životom na tom otoku i pogledom na more, na valove, olujne vjetrove, na sve prirodne promjene na prekrasnoj pučini, kao i one uzrokovane čovjekovim djelovanjem.

Fenomenalna koreografija Andonisa Foniadakisa u produkciji riječkog Baleta bit će prva njegova predstava na Kreti! Ne smijemo zaboraviti, on je rođen u manjem gradiću na Kreti, u Ierapetri. Sada je već poznat i slavan koreograf, a ovo je izvrsna prilika da pokažemo i njegov rad, njegovu kreaciju na njegovom tlu!

Moram istaknuti još i ovo: prodaja ulaznica za obje predstave ide odlično! Zadovoljan sam zbog obje produkcije koje dolaze na Kretu i svima nam želim sreću.

 

Razgovarala Andrea Labik

Izvest ćete „Otella” za riječku publiku, a onda čitava produkcija pakira kofere i putuje u Grčku, u Heraklion na Kreti. Jeste li uzbuđeni?

Ovo je jedinstven događaj! Toliki broj ljudi dolazi sa stranom produkcijom u Grčku, orkestar, zbor, solisti Opere, baletni ansambl – rijetka je to prilika. I veliki uspjeh za nas! Uzbuđen sam što sam jedan od izvođača. Zbog toga mi se još više misli vrti po glavi, osjećam još veću tremu, jer želim da, nakon toliko truda i tog velikog zajedničkog pothvata,sve savršeno uspije .

 

U naslovnoj ste ulozi Otella, kažu znalci rizičnoj za glas, u jednoj od najtežih tenorskih uloga jer dramatski naboj u glasu mora nadići gustu orkestraciju.

Uloga Otella je jedna od najzahtjevnijih na mojem repertoaru. No, osjećam se ugodno u toj ulozi, uloga s takvim zahtjevima odgovara mom glasu. Ono što doista volim kod „Otella” jest to što uloga zahtijeva stvarno mnogo glume. Otello je Shakespeareov lik, klasični lik, uloga je puna emocija, drame, strasti, ogromnih razlika i suprotnosti. U isto vrijeme morate biti nježni, sentimentalni, a onda odjednom preokret. Otello je velika uloga, i glazbeno i glumački. U kazalištima diljem svijeta rijetko se uopće postavlja ova opera. Nema mnogo tenora koji mogu iznijeti tu ulogu. Nadam se da ja mogu! (smijeh)

 

Olakšava li vam to što iza sebe imate i glumačku karijeru?

Da, svakako jest lakše jer sam glumac. Ali svejedno, uloga je jako izazovna.

Uloga Otella bila je moj san koji se sada ostvaruje.

Upravo sam se sjetio, pjevačku karijeru sam započeo upravo tom ulogom, na zadnjoj godini atenskog Konzervatorija radio sam baš 4. čin, ulogu Otella! Lijepo je kad se sada toga sjetim…

Zapravo, vidim sada, tada se rodila ta moja želja i samo je rasla: jednoga dana želim pjevati tu veliku ulogu. Sada se to događa! Za mene je ovo iznimno važan trenutak.

 

Dakle, s riječkom Operom debitirat ćete u ulozi iz snova, kao Otello?

Tako je, prvi put ću pjevati Otella. Oduševljen sam i uzbuđen zbog toga. Naročito što se debi događa baš u Rijeci, ovdje se radi izvrstan posao. S Marinom se savršeno razumijem, jako lijepo radimo zajedno, s maestrom Myronom također koji je moj sunarodnjak.

Kada malo bolje razmislim, ne znam koliko se puta uopće dogodilo da Grci rade zajedno izvan Grčke?! Rijetka je to pojava.

 

Otello ima svoju Desdemonu, kako se s našom sopranisticom Anamarijom Knego razumijete?

O, ma dajte! Anamarija je fenomenalna! Divna kolegica. Na pozornici je stvarno sjajna podjela, dragi ljudi, odlični pjevači.

Anamarija kao Desdemona i ja kao Otello imamo mnogo zajedničkih scena, puno pjevamo skupa, ona je kao… Poznato vam je kako se radi s plastelinom? Eto, ona je kao plastelin, gdje god je stavite, kako god je dotaknete, što god napravite, ona se izvrsno prilagođava na pozornici! Stalno daje sve od sebe. Savršena je glazbena umjetnica, apsolutno sentimentalna pjevačica, što je prekrasno, a pruža mnogo, pruža sve! Na svakoj probi! Dijelimo toliko intimnih trenutaka u predstavi, emocije, strast… Za ovakve uloge ne čekate dati preko 100 % tek pred publikom, ovakve uloge grade se na probama. Nemate vremena drugačije. Callas je rekla: „Moram pjevati 120 % na probama da bih mogla pjevati 80 % na izvedbama”. Posve se slažem.

 

Kod Otella i Jaga vječita je napetost, znamo što mletački vojskovođa Otello na kraju učini, ostajemo zapanjeni količinom zla i manipulacije mletačkog zastavnika. U ulozi Jaga je američki bariton Daniil Alekseenko.

Daniil je izvrstan Jago. Otello je uloga u kojoj se sve vrti oko moći. A moć je jako krhka. Tko doista ima moć..? Što više moći imaš, više se na tebe može utjecati. Otello je baš takva osoba, dok Jago nije samo zao. On je gore od toga. Koristi se zlom kako bi postigao – ništa! Uopće ne pobjeđuje. Na kraju, ne dobiva ništa! On bježi.

Čini zlo zbog zla samog! Nema nikakvih ambicija. Takav je Jago. To je za Otella još gore. Otello ubije Desdemonu, potom i sebe. Uništava si život – za što?! Ni za što! Strašno!

U svakom slučaju, pozivam publiku, ne propustite posljednju izvedbu „Otella” u Rijeci! Budite u kazalištu u srijedu u 19,00 sati! Opera traje oko tri sata, ima jednu pauzu i nezaboravan je doživljaj. Ja jedva čekam!

 

Razgovarala Andrea Labik

Na svu sreću, Verdi je skladao “Otella”!

Zamalo nije. Svjesni da je Verdi umirovljen 1871. godine (u 58. godini), nakon uspješne “Aide”, a da je praizvedba “Otella” bila tek 16 godina kasnije, može se zaključiti da su libretist Arrigo Boito i izdavač Giulio Ricordi bili iznimno strpljivi i uporni u nagovaranju. Nakon prvotnog dugogodišnjeg oklijevanja i opiranja, po završetku skladanja tog remek-djela, Verdi je odbijao odvojiti se od njega, prestati usavršavati ga.

“Tri godine rada na Otellu, bile su doživljaj nepomućene ljepote. Maestra nije više, kao u njegovim prvim vremenima, svladavao strastveni poriv, da dođe do svršetka, nije više, kao u vrijeme Leara, bilo onog gađenja u savjesti, gađenja poslije svake napisane stranice. Po prvi put, posve bez skrupula, uživao je bogatu slast majstorstva. Nigdje više nije vrebala neka stupica, kojoj on ne bi bio dorastao. Nije morao uzimati nikakva grčevita zaleta, da svlada zapreku. Lebdio je.” (Franz Werfel, Verdi, Roman o operi, Adamić d.o.o., Rijeka, 2005.).

Giuseppe Verdi napisao je čak 26 opera, a u svojim sedamdesetima stvara, po mnogima, najveću tragediju talijanske opere, svoj šekspirijanski vrhunac u jedinstvu glazbe i drame. Prema tragediji Williama Shakespearea „Othello”, Arrigo Boito (1842. – 1918.) libretist, skladatelj i poznati pjesnik, napisao je napeti libreto za “Otella” koji se kao zasebno djelo smatra iznimnim postignućem. Boitov libreto preskače jedino Shakespeareov prolog, međutim, mora se napomenuti da djelo i doživljaj iz libreta s oko 2700 rečenica manje ne gubi ništa! Ipak o Verdiju je riječ, ionako sve neizgovoreno donosi glazba kao najneposredniji tumač osjećaja, misli, slutnji, strahova. Verdi započinje snažnom olujom, pa opernog Otella publika odmah povezuje s pobjedom i herojstvom (“Esultate! / Kličite od veselja! “). Četvrti je pak čin ljepotom i snagom scenskog izraza jedan od najvrjednijih dijelova opere uopće. S velikim iščekivanjem maestrova djela, opera u četiri čina praizvedena je u Milanu, u Teatru alla Scala 5. veljače 1887. godine, a u Općinskom kazalištu u Rijeci, Teatru Comunale – Fiume, već samo 6 godina kasnije!

Za soliste, ova je opera poseban zadatak s obzirom da se radi o nekim od najzahtjevnijih opernih uloga uopće, zbog čega tenorsku ulogu Otella ponekad zovu čak ubojicom glasa. Iz brojnih razloga, pjevaju ga solisti dorasli nevjerojatno velikom vokalnom i emocionalnom zadatku. Otello, heroj koji je s jedne strane sposoban kontrolirati čitavu vojsku, s druge strane izmanipuliran gubi kontrolu nad samim sobom, gubi sposobnost jasnog prosuđivanja, u moru ljubomore, vlastite noćne more. Otella publika doživljava u velikom rasponu od uvjerljivo snažnog vojskovođe u prvom činu, do ranjivog i slomljenog muža u četvrtom.

Jago, vrag koji sve pokreće, kako kaže sam Verdi, duh zla (“Credo in un Dio crudel / Uzdajem se u okrutnog Boga“), lik koji fatalno iskorištava slabosti drugih, prikrada se iz mraka, a prati kao sjena, opija ostale svojim manipulativnim spletkama.

Desdemona u neprestanim opravdavanjima svoje ljubavi kao da mora ne samo dokazivati svoju ljubav, već svojom ljubavlju rasplinuti i Otellovu nesigurnost u nošenju s činjenicom da ga drugi ne vole. Verdijeva Desdemona jača je od Shakespeareove, nije samo naivna i bespomoćna.

 

Priredila Andrea Labik
(siječanj 2017.)

PREMIJERA VERDIJEVE OPERE “OTELLO” U RIJEČKOM KAZALIŠTU
U SVEČANOM RASPOLOŽENJU
Publika je izvedbu primila sa zadovoljstvom, koje je izrazila dugim aplauzom poslije svakog čina, a naročito na završetku predstave kad su se dvoranom zaorili poklici “Bravo”, a kiša cvijeća prosula se pozornicom. Na kraju predstave Borisu Papandopulu i upravniku kazališta Vladi Oluiću predani su lovor vijenci, dar Zlatka Balokovića u znak priznanja dirigentu i kolektivu kazališta za uspjelu predstavu.
Novi list, ožujak 1961.

Iz intervjua za Novi list
UZ GOSTOVANJE REŽISERA NANDA ROJE U “OTELLU”
ČISTA MUZIKA NA SCENI
Kod opere s tragičnim sižeom i ovakvim sadržajem iako pripadaju romantičnom teatru, treba deromantizirati, jer suvremeni gledalac zahtijeva čistoću izvedbe, i to kako muzičke tako i scenske komponente. Odatle zaključak: po mom mišljenju i osjećaju za suvremenost scene potrebno je prakticirati sistem eliminacije ili pročišćavanja. Na taj način na sceni će dominirati čista muzika kao izražajno sredstvo i čovjek-pjevač sa svojim mislima, osjećajem i stremljenjima.
Novi list, ožujak 1961.

AFIRMACIJA RIJEČKE OPERE
Najuspjelijom ovogodišnjom predstavom: Verdijevom operom “Otello”, Narodno kazalište “Ivan Zajc” završilo je svoju 15-tu redovnu sezonu.
Novi list, lipanj 1961.

 

OD ARENE DO LIDA
Jednostavna, moderna adaptacija scenskog prostora Dorijana Sokolića daje predstavi monumentalni okvir. Raskošni kostimi po nacrtima Ružice Nenadović-Sokolić “igraju” prekrasno. Možda su i nadahnuli i inače inventivnu režiju gosta Nanda Roje na one izvanredne kontra-pozicije dramatičnog dueta Otella i Desdemone u 3. činu. Tenor Gino Bonelli glasovno je i scenski apsolutno suveren, u vrhunskom kreativnom dometu evropske razine.
Nenad Turkalj, Telegram, 27.7.1962.

OŽIVLJENA LJEPOTA
Otello u interpretaciji prvaka Riječke opere Gina Bonellija odlikovao se muzičkom i glumačkom zrelošću uz isticanje dramatsko poetičnih strana ove uloge. (…) Po snažnom dojmu koji je ostavila na puno gledalište, ona živi i dalje. Nekome će se možda u njegov katalog opernih uspomena urezati po sitnim kuriozitetima – kao što je, na primjer, bio originalni vatromet u I. činu. Za nekoga ostat će posebna po ambijentu – Mediteran, more, ljetna noć – koji tako neodoljivo podsjeća na Cipar, mjesto Otellove tragedije.
Koraljka Kos, Vjesnik, 23.7.1964.

Intervju s poznatim talijanskim tenorom Umbertom Borsòm koji je odabrao upravo riječku produkciju Otella za debi u naslovnoj ulozi. Uspjehe je postizao nastupajući u milanskoj Scali, na Firentinskom glazbenom svibnju, u veronskoj Areni, u važnim talijanskim i svjetskim opernim kućama.
Ima već dugo vremena da me direktori nekih opernih kuća u Italiji i u inozemstvu, kao i razni impresariji koji poznaju moje glasovne kvalitete, nagovaraju da nastudiram tu partiju za koju danas u svijetu ima razmjerno mali broj prvorazrednih interpretatora. Iako mi se partija neobično dopada, ja sve do sada nisam htio da se upuštam u taj riskantni potez, jer su mnogi tenori s tom ulogom “skrhali vrat”. Sada, kada sam uvjeren da sam “sazreo” i potpuno svladao tehniku pjevanja i kada za mene ne postoje više vokalni problemi, držim da je došao trenutak da se bez ikakve bojazni približim liku Otella. Oduvijek sam želio da tu ulogu tumačim u teatru i u gradu koji mi je posebno drag i kojeg cijenim više no ostale, u kojem sam naišao na zahvalnu publiku koja zna cijeniti moja umjetnička nastojanja i ostvarenja. Zbog simpatija prema Riječkoj operi, njenim umjetničkim rukovodiocima, a osobito zbog simpatija prema divnoj riječkoj publici, ja sam s oduševljenjem prihvatio ponudu da prvi put budem Otello u vašem gradu.”
Dragan Lisac, Novi list, 6.11.1965.

 

STILSKO OSTVARENJE
FESTIVAL U OPATIJI
Sva Verdijeva majstorska djela čudesni su primjerci velike sinteze svih onih raznorodnih umjetničkih grana koje upravo u čvrstom međusobnom prožimanju čine muzičku pozornicu poprištem jedinstvenih umjetničkih doživljaja. U tom pogledu ni njegov “Otello” nije iznimka. Štaviše, veličanstvena ljubavna tragedija prestaje da bude izoliran slučaj jednog neobuzdanog temperamenta te se pretvara u dramu mnogo širih razmjera nego što je to kod Šekspira. Verdi je bio potpuno svjestan da će njegova muzika tragičan tekst velikog engleskog dramatičara osvijetliti i iz uglova koji u običnom dijalogu ostaju nezapaženi, ali je kao zreo umjetnik znao i to da će baš zato tragedija dobiti nove kvalitete, da će pjevana riječ biti slušaocima bliža od proze, pa makar kao simbol ostala zbog slabe dikcije nerazumljivom. (…) Kao i mnoge druge Verdijeve opere tako i “Otello” dobiva svoj puni smisao na opernoj sceni tek onda kada realizacija partiture dođe u ruke suverenih majstora belkanta. A upravo takav slučaj zbio se na posljednjoj predstavi u Opatiji. Proslavljeni talijanski pjevači Marčela Pobe, Pjer Miranda Feraro i Cezare Bardeli pod vodstvom dirigenta Otavija Zina, također gosta iz Italije, ostvarili su u suradnji s umjetnicima iz Riječke opere nesvakidašnji doživljaj. Veliko gledalište na otvorenom prostoru i povremeni udarci vjetra nisu ni najmanje smetali protagonistima da razviju svoje bogate sposobnosti i pokažu dokle seže umijeće belkanta.
Dr. K. Kovačević, Borba, 29.7.1967.

Postava u “Otellu” zaista je izvrsna i teško da bi se bolja u ovom trenutku moglo složiti.
Dragan Lisac, Novi list, 21.5.1968.

Ottavio Ziino vodio je predstavu sigurnom superiornošću nad notnim tekstom, dajući najljepši izraz simfonijskoj slici raznovrsnih ljudskih osjećaja i raspoloženja, sadržanih u fakturi ovog Verdijevog remek-djela neprolazne vrijednosti.
Novi list, 6.7.1968.

POSTAVA KAO U NAJVEĆIM SVJETSKIM OPERNIM KUĆAMA
Pier Miranda Ferraro danas je, bez sumnje, jedan od najvećih interpreta Otella u Italiji, u kojoj se ulozi već prošle godine predstavio opatijskoj festivalskoj publici s velikim uspjehom. Nedavno je tu ulogu interpretirao i u riječkom Narodnom kazalištu prilikom snimanja ove Verdijeve opere za jugoslavensku televiziju.
Novi list, 29.7.1968.

 

“OTELLO” U RIJECI

Praizvedba Verdijeve opere u četiri čina, šesnaest godina nakon “Aide”, s velikim iščekivanjem izvedena je u Milanu, u Teatru alla Scala 5. veljače 1887. godine, a u Općinskom kazalištu u Rijeci, Teatru Comunale – Fiume, samo šest godina kasnije! Premijera je bila 13. travnja 1893. s iznimnim tenorom na vrhuncu slave, Giovannijem Battistom De Negrijem u naslovnoj ulozi, kojeg je Ivan pl. Zajc pridobio za stalni angažman. De Negri je Otella pjevao i u Torinu, a 1892. i u Scali! U Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu “Otello” je premijerno izveden 10. listopada 1899.
“Otello” je u Rijeci, prema arhivskim podacima, prvi put izveden 1893. (dirigent: Vittorio Maria Vanzo), a potom 1906, 1927. i 1935. godine.
U tadašnjem riječkom Narodnom kazalištu “Ivan Zajc” premijerno je postavljen 4. ožujka 1961. i na programu se zadržao tijekom čak sedam sezona! Operom je tada dirigirao Boris Papandopulo, režirao ju je Nando Roje (kojem je to bila treća režija “Otella” nakon Dubrovnika i pulske Arene), scenograf je bio Dorijan Sokolić, a kostimografkinja Ružica Nenadović-Sokolić. Naslovnu ulogu pjevao je Gino Bonelli, Jaga Konrad Orožim, a Desdemonu Zorka Wolf, dok su u ostalim ulogama nastupili Nevenka Tomašić, Sandi Bostjančić, Franjo Godec, Anton Pucihar, Josip Mateljan i Josip Gostizza. Predstava je bila iznimno tražena od publike i redovito igrana u sezonama od 1960/61 do 1967/68, ne samo na riječkoj pozornici već i na Ljetnoj pozornici u Opatiji o čemu su 1966. pisali i u američkom časopisu “Opera News”, jednoj od najpoznatijih glazbenih publikacija svijeta. Posljednja je izvedba “Otella” u Rijeci bila 29. svibnja 1968. godine. Tijekom svih tih godina, izvedbe su, kao i promjene u podjeli, medijski praćene s posebnom pažnjom, i u domaćim i u stranim medijima, a ovu je posljednju snimila i RTV Zagreb. U glavnim su ulogama nerijetko nastupali pjevači svjetskih opernih kuća, kao npr. Umberto Borsò ili Pier Miranda Ferraro. Novi list je u studenom 1965. objavio intervju s poznatim talijanskim tenorom Umbertom Borsòm koji je odabrao upravo riječku produkciju “Otella” za debi u naslovnoj ulozi. Uspjehe je postizao nastupajući u milanskoj Scali, u veronskoj Areni, u važnim talijanskim i svjetskim opernim kućama, a za suradnju s riječkom operom tada rekao je: “Ima već dugo vremena da me direktori nekih opernih kuća u Italiji i u inozemstvu, kao i razni impresariji koji poznaju moje glasovne kvalitete, nagovaraju da nastudiram tu partiju za koju danas u svijetu ima razmjerno mali broj prvorazrednih interpretatora. Iako mi se partija neobično dopada, ja sve do sada nisam htio da se upuštam u taj riskantni potez, jer su mnogi tenori s tom ulogom “skrhali vrat”. Sada, kada sam uvjeren da sam “sazreo” i potpuno svladao tehniku pjevanja i kada za mene ne postoje više vokalni problemi, držim da je došao trenutak da se bez ikakve bojazni približim liku Otella. Oduvijek sam želio da tu ulogu tumačim u teatru i u gradu koji mi je posebno drag i kojeg cijenim više no ostale, u kojem sam naišao na zahvalnu publiku koja zna cijeniti moja umjetnička nastojanja i ostvarenja. Zbog simpatija prema Riječkoj operi, njenim umjetničkim rukovodiocima, a osobito zbog simpatija prema divnoj riječkoj publici, ja sam s oduševljenjem prihvatio ponudu da prvi put budem Otello u vašem gradu.”
“Otello” se, pišu novine 60-ih, tada gledao na rubu kazališnih stolica. Kako piše Novi list nakon premijere (ožujak 1961. godine) “S obzirom da je to prvo izvođenje ovog djela na riječkoj sceni, a i zbog značaja djela, koje spada među vrhunska dostignuća muzičko-scenskog stvaranja uopće, kod riječkih posjetilaca kazališta vladao je velik interes za ovu predstavu. U gledalištu te večeri nije bilo ni jednog slobodnog mjesta. (…) Publika je izvedbu primila sa zadovoljstvom, koje je izrazila dugim aplauzom poslije svakog čina, a naročito na završetku predstave kad su se dvoranom zaorili poklici “Bravo”, a kiša cvijeća prosula se pozornicom.” U lipnju je iste godine proglašena najuspjelijom predstavom sezone tog kazališta, dok su u Vjesniku 1964. nakon izvedbi u Opatiji, u članku pod naslovom “Oživljena ljepota”, pisali “Otello u interpretaciji prvaka Riječke opere Gina Bonellija odlikovao se muzičkom i glumačkom zrelošću uz isticanje dramatsko poetičnih strana ove uloge. (…) Po snažnom dojmu koji je ostavila na puno gledalište, ona živi i dalje. Nekome će se možda u njegov katalog opernih uspomena urezati po sitnim kuriozitetima – kao što je, na primjer, bio originalni vatromet u I. činu. Za nekoga ostat će posebna po ambijentu – Mediteran, more, ljetna noć – koji tako neodoljivo podsjeća na Cipar, mjesto Otellove tragedije.”
Sto trideset godina nakon svjetske praizvedbe, pedeset i šest godina nakon posljednje premijere i četrdeset i devet godina nakon zadnje izvedbe “Otella” u Rijeci, on ponovno uplovljava brodom punim vrhunske posade osvojiti riječku publiku 21. stoljeća.

 

Priredila Andrea Labik
(siječanj 2017.)

Svijet kulture – Nastavljaju se velika međunarodna gostovanja riječkog „Zajca“: „Otello“ i „Plamteća voda“ ovoga tjedna u Grčkoj

Kigo.hr – Nastavljaju se velika međunarodna gostovanja riječkog „Zajca“

Novi list – “Otello” i “Plamteća voda” gostuju u Grčkoj

Culturenet.hr – Ansambli Opere i Baleta riječkog HNK Ivana pl. Zajca gostuju u Grčkoj

Nacional – Ansambli Opere i Baleta riječkog HNK Ivana pl. Zajca gostuju u Grčkoj

ArtCaffe – NASTAVLJAJU SE VELIKA MEĐUNARODNA GOSTOVANJA RIJEČKOG „ZAJCA“: „OTELLO“ I „PLAMTEĆA VODA“ OVOGA TJEDNA U GRČKOJ

Riportal – Nastavljaju se velika međunarodna gostovanja riječkog „Zajca“: „Otello“ i „Plamteća voda“ ovoga tjedna u Grčkoj

Moja Rijeka – „Otello“ i „Plamteća voda“ riječkog HNK ovoga tjedna u Grčkoj

Extravagant- Nastavljaju se velika međunarodna gostovanja riječkog „Zajca“: „Otello“ i „Plamteća voda“ ovoga tjedna u Grčkoj

Teklić.hr – Nastavljaju se velika međunarodna gostovanja riječkog „Zajca“: „Otello“ i „Plamteća voda“ ovoga tjedna u Grčkoj

Torpedo – Nastavljaju se velika međunarodna gostovanja riječkog „Zajca“: „Otello“ i „Plamteća voda“ ovoga tjedna u Grčkoj

La Voce del popolo – TNC «Ivan de Zajc». «Otello», una lotta tra il bene e il male

Culturenet.hr – Obnovljeni ‘Otello’ otvara opernu sezonu u riječkom ‘Zajcu’

Sound Guardian – NAGRAĐIVANI VERDIJEV “OTELLO” PRIJE GOSTOVANJA U GRČKOJ, OTVARA OPERNU SEZONU U “ZAJCU”

Moja Rijeka – Prije puta u Grčku, obnovljeni „Otello“ otvara opernu sezonu u riječkom „Zajcu“

Akademija Art – PRIJE PUTA U GRČKU, OBNOVLJENI „OTELLO“ OTVARA OPERNU SEZONU U RIJEČKOM „ZAJCU“

Kigo.hr – Nagrađivani Verdijev “Otello” prije gostovanja u Grčkoj, otvara opernu sezonu u “Zajcu”

Torpedo – Nagrađivani Verdijev “Otello” prije gostovanja u Grčkoj, otvara opernu sezonu u “Zajcu”

Riportal – Nagrađivani Verdijev “Otello” prije gostovanja u Grčkoj, otvara opernu sezonu u “Zajcu”

Teklić.hr – Prije puta u Grčku, obnovljeni „Otello“ otvara opernu sezonu u riječkom „Zajcu“

Nacional – Nagrađivani Verdijev ‘Otello’ prije gostovanja u Grčkoj otvara opernu sezonu u HNK Ivana pl. Zajca

HRT Radio Rijeka – Obnovljeni Otello otvara opernu sezonu u riječkom Zajcu

Novi list – Obnovljeni Verdijev “Otello” otvara opernu sezonu u HNK-u Ivana pl. Zajca

Foto & Video galerija

 

Partner mediatico / Medijski pokrovitelj