ARLECCHINO & GIANNI SCHICCHI
Ferruccio Busoni - Giacomo Puccini

Dirigent:
Asistent dirigenta:
Redatelj:
Asistentica redatelja:
Scenograf i oblikovatelj svjetla:
Kostimografkinja:
Koreografija i scenski pokret:
Uloge:
Arlecchino, pripovjedač: Serena Ferraiuolo / Giulio Settimo
Colombina, Arlecchinova supruga: Michaela Soltesz / Emilia Rukavina
Ser Matteo del Sarto, krojač: Blaž Galojlić / Dario Dugandžić
Cospicuo, svećenik: Jurica Jurasić Kapun / Robert Adamček
Bombasto, doktor: Luka Ortar / Miloš Milojević
Leandro, vitez, Colombinin ljubavnik: Jorge Puerta / Kristian Marušić
Annunziata, krojačeva žena: Serena Ferraiuolo / Giulio Settimo
Vokalna priprema:
Jezična savjetnica:
Korepetitor:
Koncertni majstor:
Riječki simfonijski orkestar
Redatelj:
Asistentica redatelja:
Scenografkinja:
Kostimografkinja:
Oblikovatelj svjetla:
Uloge:
Gianni Schicchi: Robert Kolar / Dalibor Hanzalek
Lauretta, njegova kći: Anamarija Knego / Darija Auguštan
Rinuccio, Laurettina ljubav: Bryan Lopez Gonzalez / Bože Jurić Pešić
Zita, „Stara”, Rinucciova teta, rođakinja Buosa Donatija: Sofija Cingula / Gordana Kalmar
Gherardo: Marko Fortunato
Nella, njegova žena: Vanja Zelčić
Betto di Signa: Luka Ortar / Blaž Galojlić
Ciesca, Marcova supruga: Lorena Krstić
Magister Spinellocio, doktor: Dario Bercich / Dario Dugandžić
Amantio di Nicolao, javni bilježnik: Dario Bercich / Dario Dugandžić
Pinellino, postolar: Saša Matovina
Guccio, ličioc: Marijan Padavić
Bouso Donati: Andrei Köteles
Vokalna priprema:
Jezična savjetnica:
Korepetitorice:
Koncertni majstor:
Riječki simfonijski orkestar

Koprodukcija: Opera HNK-a Ivana pl. Zajca i Opera HNK-a u Osijeku  

 

U suradnji Opere i Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca, te u koprodukciji s HNK-om u Osijeku, predstavljamo Busonijevog „Arlecchina“, opere na tematskoj bazi srednjovjekovne komedije dell’arte, združenu s komičnom operom iz čuvene Puccinijeve trilogije. Iako su obje opere nastale u istom periodu (1913. i 1917.), ovdje se zaista radi o svojevrsnom „sudaru“ – sudaru tradicije viđene očima modernista (Busoni) i moderne viđene očima opernog skladatelja „starog kova“ (Puccini). Mnogi pisci ističu kako je upravo „Gianni Schicchi“, uz „La Bohème“ i „Toscu“, najuspjelije Puccinijevo operno djelo, te ujedno i najznačajnija talijanska glazbena komedija iza Verdijevog „Falstaffa“. Iako se sam događaj spominje već u Danteovoj „Božanstvenoj komediji“, ističe se kako autor „uzima za sadržajnu podlogu drski podvig naslovnog junaka koji – spretnom zamjenom – na tuđoj samrtničkoj postelji sam sebi ostavlja u baštinu najbolji dio pokojnikove imovine“ (Josip Andreis). Busonijev „Arlecchino“ parodija je raznih opera, ali i uopće opere kao žanra, te se savršeno uklapa u čudnovati diptih s Puccinijevim komičnim remek-djelom.  

 

Trajanje: dva i pol sata, s jednom pauzom

Ulica u Bergamu. Arlecchino ljubuje s Annunziatom, suprugom ostarjelog krojača zaokupljenog čitanjem Dantea. Kako bi u miru mogao ljubovati, Arlecchino uvjerava krojača Ser Mattea del Sarta da je grad pod opsadom barbara. Svećenik i liječnik iznenađeni su i uznemireni ovom viješću, odlaze žurno obavijestiti gradonačelnika, ali zalutaju u gostionicu. Arlecchino je prerušen u vojnika i upućuje Mattea na vojnu službu, dozvoljava mu da ponese i Dantea. Arlecchina žena izgrdi zbog njegovih čestih nevjera, a on se pretvara da se kaje. Odmah nakon njegova odlaska, Colombinu opsjeda Leandro udvarajući se. Arlecchino se vraća i onesvijesti ga udarcem dok Colombina bježi u gostionicu gdje je spašavaju svećenik i liječnik. Trojac pronađe onesviještenog Leandra u jarku, odvode ga na liječenje. Zrak je sada čist – Arlecchino može nastaviti s Annunziatom, a kada se Matteo vrati, otkrivši da je vojna služba zapravo laž, njegova je kuća prazna.

Firenca 1299., umro je bogati Buoso Donati. Oko njegova kreveta licemjerno tuguju mnogobrojni rođaci. Tjeskobni i uznemireni rastrče se u potrazi za oporukom. Mladi Rinuccio nađe dragocjeni dokument. Kada je nestrpljivo otvore, svi ostaju kao pokošeni: stari je Donati ostavio čitavo svoje bogatstvo – redovnicima! Umjesto jadikovki, pokojnika u krevetu sada časte psovkama.

Dosjete se kako nije sve gotovo, Donati je tek umro i vijest o njegovoj smrti nije se stigla proširiti. Krivotvorit će oporuku, ali kako? Rinuccio predlaže da pozovu u pomoć Giannija Schicchija poznatog po pronicljivosti i lukavstvu. Rođaci nisu oduševljeni, jer znaju da je on zaljubljen u Laurettu, kćerku Giannija Schicchija, seljačkog podrijetla, ali pristaju jer ne uspijevaju smisliti ništa pametnije. Gianni Schicchi ruga se njihovom bijesu na pokojnika i odbija molbe. Tek ga mladi zaljubljeni par uspijeva nagovoriti.

Laurettina je najveća želja udati se za Rinuccia. Lukavi Schicchi doista ima ideju i liježe u postelju, pokriva glavu pokojnikovom noćnom kapom. Nailazi Donatijev liječnik koji ne primjećuje varku – Schicchi oponaša i pokojnikov govor. Rođaci pozivaju bilježnika i susjede, postolara i ličioca kao svjedoke, kako bi Donati mogao izdiktirati novu oporuku. Iz kreveta detaljno oporukom svakom od rođaka ostavlja ponešto od pokojnikova bogatstva. Samostanu daje minimalnu ostavštinu. Međutim, svi su najzainteresiraniji za glavni dio imanja: magarca (mulu), kuću u Firenci i mlinove u Signi. Svatko je prije toga stigao došapnuti Schicchiju da će ga bogato nagraditi ako baš njemu dodijeli to bogatstvo. Lažni Donati odlučuje kuću i sve što je u njoj ostaviti svome dobrom prijatelju, Gianniju Schicchiju! Šokirana obitelj je bijesna. Bilježnik i svjedoci odlaze, rođaci napadaju Schicchija, on ih podsjeća na kazne koje bi svi suučesnici u prijevari pretrpjeli ako bi se varka otkrila. Svi se rastrče po kući ne bi li iz nje uzeli štogod vrijedno. Schicchi ih istjera iz kuće koja je sada – njegova! Lauretta i Rinuccio sretni su što će ljubav okruniti brakom, a bogatstvo mladenke više nije prepreka zahvaljujući očevom lukavstvu. Gianni Schicchi publiku pita je li Buosov novac mogao završiti sretnije i bez grižnje savjesti zaključuje kako je to učinio za dvoje mladih koji sretno pozdravljaju Firencu obasjanu suncem.

Na prvi pogled, Busonijev „Arlecchino“ nije ni o čemu bitnome, tek komična operna igra komponirana, pa onda i inscenirana, bez ambicije da nadraste dramaturšku skicu, muzičke dosjetke i glumačke lakrdije. Nećete pogriješiti ako našeg „Arlecchina“ gledate i slušate kao operni – slapstick.

Ipak, ako ne želite dopustiti da vas zavede samo ona šaljiva strana „Arlecchinova“ (i Arlecchinova) ludizma, mogli biste u ovoj operi, a nadamo se i u njezinoj predstavi, prepoznati i muzičko-izvedbeni melanž postupaka, stilova i poetika izniklih u periodu onih povijesnih avangardi, dakle u prvim desetljećima 20. stoljeća. Ne treba biti muzikolog i teatrolog pa pomisliti da bi ovaj operno-dramski hibrid mogao biti sve samo ne banalni eksperiment. Štoviše, u „Arlecchinu“ se i libretom i glazbom eksperimentira, između ostaloga, i s banalnim. Sve u ovoj operi-drami odnosno drami-operi, pa tako i njezinoj inscenaciji, navodi na „izvedbu ukrivo“ („misperformance“, kako sam je svojedobno osmislio s Ladom Čale Feldman): smisao izvire iz apsurda, i obrnuto; pogrešno vodi prema ispravnome, i obrnuto; invencija se otkriva u konvenciji, i obrnuto; pjevanje se razara govorom, i obrnuto; začudno učas postaje obično, i obrnuto; slučaj proizlazi iz namjera, i obrnuto; tragedija izvire iz komedije, i obrnuto. U tom vrtlogu ironičnih inverzija, „ključ“ za shvaćanje i savladavanje okrutnog svijeta i zbilje – a „Arlecchino“ jest skladan u zlokobno predratno vrijeme, 1913. godine – čini se da može pronaći samo Arlecchino-Arlecchina, kao ultimativna glumica-glumac, kao nepokolebljivo i drsko, ujedno luckasto i lucidno, bludno i divno, varljivo i iskreno utjelovljenje i oduhovljenje – teatra.

Naši ujedno Arlecchina i Arlecchino, čudesni Serena Ferraiuolo i Giulio Setimo, svakim svojim dahom i pogledom, svakom riječju i gestom, dubokom mišlju i psovkom, upozoravaju da je izvedba teatra (u teatru) uvijek paradoksalna, uvijek razotkrivanje tijela-duše, čak i u zaklonu krinke. Čudno, ali kao da se samo teatarskom „izvedbom ukrivo“, svakim rizikom glumačke improvizacije, možemo približiti uvijek već nedostižnoj istini. Ili propasti.

Pa kojim smo onda putem mogli krenuti u našoj predstavi „Arlecchina / Arlecchine“ nego putem teatra-o-teatru, opere-o-operi, komedije-o-komediji-o-tragediji? „Ključ“, ne samo kao rekvizit koji otvara-zatvara inicijalnu dramsku situaciju „Arlecchina“, nego i kao ideju iz koje je nastajala cijela naša predstava, kao izazov s kojim se suočava svaka njezina izvedba, pronašli smo u operi koja će tek uslijediti – operi „Gianni Schicchi“. Ne u priči i nekom liku, nego u samoj činjenici da nakon prve izvodimo i drugu operu. „Arlecchino“ se tako događa u posljednjem satu pripreme i iščekivanja izvedbe predstave „Gianni Schicchi“. Kao njezina predigra. Tijekom koje (kao da) je sve moguće.


„Gianni Schicchi“ treći je dio čuvene Puccinijeve trilogije „Il Trittico“ („Triptih”) koja se sastoji od tri jednočinke. Riječ je o pozitivnom završetku koji slijedi nakon sumorne tragedije „Il Tabarro“ („Plašt”) i misticizma „Suor Angelice“ („Sestre Angelice”). U idealnom bi se slučaju sve tri jednočinke morale izvoditi zajedno, no „Schicchi” (koji je najpopularniji dio spomenute trilogije), često se izvodi samostalno ili, kao i ovoga puta, u kombinaciji s kratkom operom nekog drugog autora.

Schicchi je bio stvarna osoba, Gianni Schicchi de’ Cavalcanti koji je preminuo 1280. godine. U tridesetom pjevanju svoje „Božanstvene komedije”, Dante ga smješta u osmi krug, deseti jarak (rov), onaj u kome su završili krivotvoritelji i prevaranti, zato što je oponašao umrlog Buosa Donatija i promijenio njegovu oporuku. Iako opera ima sretan završetak, nije primarno zabavna jer problematizira smrt i pohlepu. Svi likovi moraju se prikazati kao stvarni ljudi sa stvarnim problemima.

Radnja opere nije bez razloga smještena točno u godinu 1299. Za većinu historiografa to je godina u kojoj završava srednji (ili mračni) vijek, a počinje renesansa, s oživljavanjem grčkih i rimskih vrijednosti. Ujedno, to je i vrijeme u kojem, nažalost ili na sreću, središnje mjesto u svemiru dobiva čovjek, pojedinac. Naravno, sve je počelo u Firenci, koja je, gotovo dva i pol stoljeća bila neprikosnoveno kulturno i intelektualno središte cijelog svijeta.

U operi, obitelj Donati još živi u mračnom dobu srednjeg vijeka dok su Gianni Schicchi i njegova kći Lauretta nagovještaj renesanse. Rinuccio Donati, zaljubljen u Laurettu, shvaća njihovu prosvijećenost te o novom vremenu i ljudima koji ga predvode pjeva u svojoj središnjoj ariji. Pažljivim slušanjem zanosne glazbe završnog dueta dvoje ljubavnika, možemo osjetiti kako nas Puccini izdiže iz uskogrudnog srednjeg vijeka (mračnog doba) u zlatno svjetlo renesanse (preporoda).

Kada vidite mezzosopranisticu Sofiju Cingulu, znate da zasigurno nije u Kazalištu zbog samo jednog zadatka, ona je majstorica kazališnog multitaskinga.

Do sada je sudjelovala u opernim predstavama „Romeo i Julija”, „Čarobna frula” i „Elektra”, a u tim je operama i pjevala i asistirala redateljima. Dakle, pripremala je svoju ulogu, istovremeno asistirajući redatelju te kao vokalna pedagoginja svojim savjetima itekako pridonosila kvaliteti izvedbe.

 

U ovom trenutku posvećeno, entuzijastično, u čistoj koncentraciji i puna pozitivne energije asistira na dvjema operama istovremeno – i Fabriziju Melanu i Marinu Blaževiću, a u operi „Gianni Schicchi” tumači nemalu ulogu Zite, rođakinje preminulog bogataša čije nasljedstvo vreba lažno tužna pohlepna rodbina. Zita se s pozornice spušta za redateljski pult u gledalištu i obrnuto.

„Nikada nisam imala redateljske ambicije, ali zahvalna sam Marinu Blaževiću što je u meni to prepoznao i što to potiče. Presretna sam i zbog rada uz legendu Metropolitana, uz Fabrizija Melana. Slušati o svim njegovim iskustvima i s kim je sve surađivao – ne postoji bolje od toga. Često ponavljam: riječko Kazalište najbolje je mjesto za živjeti umjetnost”, kaže Sofija Cingula koja u kostimu za „Schicchija” s autorskom ekipom „Arlecchina” sve pomno prati, dogovara, zapisuje kako bi poslije svakome mogla prenijeti točne upute i savjete.

Skromnu, poticajnu, bezrezervno iskrenu, zanesenu u ljubavi prema kazalištu i opernoj umjetnosti, velika je vrijednost imati nekoga kao što je Sofija. I sama pjevačica i vokalna pedagoginja, od velike je pomoći i redateljima i izvođačima na pozornici, a i svima ostalima uključenima u rad na predstavama.

Hvala, Sofija i toi, toi, toi! (Možemo reći i „slomi nogu”, jer i to je već doslovno “odradila”, ali ni ne pomislivši da bi izvedba mogla doći u pitanje zbog nje, čak ni zbog ozlijeđene noge – pjevala je Gertrudu u „Romeu i Juliji” – sa štakama)

 

Piredila Andrea Labik

Neki obožavaju taj žanr, a neki ga smatraju plitkim. Kako vi razmišljate o komičnim operama?

Odlično pitanje! Dobro je da opera nije uvijek samo o ubijanju, umiranju, patnji, najdubljim ljubavnim bolima, već da može i razveseliti. Uobičajeno je da u operi postoji katarza, dok gledate, patite s protagonistima, nakon toga se osjećate ispunjeno. Međutim, lijepo se prepustiti i lakšoj, vedrijoj priči, uživati u prekrasnoj, u ovom slučaju i duhovitoj opernoj večeri. Smijeh i veselje nešto je što svi trebamo.


Opera „Gianni Schicchi” prilično je česta na pozornicama. U čemu se prepoznaje njezina komičnost?

„Gianni Schicchi” je jedna od najpoznatijih komičnih opera u povijesti glazbe. Dobra je stvar što u njoj nema jeftinih šala. Doista jest komična i smiješna. Zabavna je ta zloća obitelji preminulog bogataša… Ne gledate predstavu koja „peca” smijeh, nego su situacije i okolnosti u priči te koje ju čine smiješnom.


Kako spomenutu duhovitost čujemo u operi?

O! Nekoliko je trenutaka u glazbi gdje je to očito. Primjerice, glavna tema u „Schicchiju”, nekako je – naopaka. Zvuči drugačije nego što je napisana, što je već samo po sebi komedija za orkestar. Svaki orkestar i svaki pjevač mora se naviknuti na tu obrnutost. Šaljivo je, istovremeno i – pogrešno, baš kao što je neiskreno i žalovanje rodbine za preminulim bogatašem, oni se pretvaraju, zapravo su sretni jer pretpostavljaju da će nasljedstvom postati bogati, ne brinu oni za Buosa Donatija. A ta se hipokrizija čuje i u glazbi. Jednako kao i kada doktor dođe i pita je li bolesnik imao kakvih bolova u trbuhu, pa čujemo fagot koji oponaša zvukove abdomena.

Nisu te glazbene šale kod Puccinija toliko očite, prije bih rekao da su prikrivene nego naglašene.


A kod Busonija i njegovog „Arlecchina” kojeg u Rijeci do sada nismo gledali, za razliku od „Giannija Schicchija”?

Kod „Arlecchina” je već drugačije. Komičnost je očitija i u glazbi.

Glazbeno i dramaturški „Arlecchino” je – čudan i šašav.

Sve je neobično spojeno, što mi se zbilja sviđa. Glazbeni broj po broj isprva vam se čine potpuno odvojeni kao da nisu dio istog djela, nespojivi su, ali kad pogledate bolje, nalazite vezu u cjelokupnom razvoju. Za publiku će to biti kolaž čudnih i otkačenih trenutaka. Mislim da je to bila i intencija skladatelja. Busoni je i sam Harlekin skladajući djelo na taj način. Igrajući se. Priređujući publici igru u kojoj će, naviknuti na operne tijekove, očekivati da u određenom trenutku dolazi nešto veliko, važan lik ili događaj, a Busoni piše da u tom veličanstvenom trenutku dolazi – magarac.


Ili za glavnog lika u operi postavlja – glumca, a ne pjevača.

Tako je, prva je to opera u povijesti glazbe u kojoj glavni lik ne pjeva! Bila je to Busonijeva ideja. To je uloga za glumca. On govori pjevno, mada ima trenutaka i kada pjeva. Dvoje glumaca naš su Arlecchin i fenomenalni su, Serena Ferraiuolo i Giulio Settimo. Glumac u toj ulozi mora biti muzikalan, a njih dvoje zaista jesu. Moraju moći čuti ritam, govoriti uz glazbu koja sve određuje. Čak i kada izgleda kao improvizacija karakteristična za commediju dell’arte, oni moraju i govoriti uz orkestar, u ritmu i tempu.


Dakle, dirigirate i glumcima.

Da, imali smo puno muzičkih proba. Za njih je to novo. Sjajni su.


Sretali ste se s Busonijevim djelima i ranije?

Kako sam i sam pijanist, veliki sam Busonijev fan, ali prvenstveno zbog glazbene filozofije, teorije glazbe i njegovih spisa o inovaciji glazbe i novim rješenjima. Postao je najpoznatiji po svojim transkripcijama Bachovih djela. On zbilja zna postaviti note. Upravo zato ono što nam u „Arlecchinu“ zvuči čudno istovremeno je i toliko dobro! Znamo da nije riječ o nekome tko nije vješt. On namjerno piše „pogrešne“ note kako bi bio Harlekin svojoj publici s kojom uživa igrati se.

Jako je zanimljiva ličnost. Odrastao je uz roditelje glazbenike, oca Talijana, klarinetista, i majku Njemicu/Talijanku, pijanisticu.

Pročitao sam kako je jedan muzikolog napisao da je Busoni zapravo i Harlekin i doktor Faust, lik iz svojih opera.


No, s „Arlecchinom“ se niste susreli na ovaj način, radili na tom djelu? Osim što ste mladi, ta se opera i vrlo rijetko izvodi.

Nisam do sada dirigirao „Arlecchina“, naravno. Na neki je način otkriće za mene. Jako rijetko se postavlja na pozornice. Svakako je nešto drugačije, nešto na što publika nije navikla. Ali i nešto što vrijedi čuti, vidjeti.

U „Arlecchinu“ ćete čuti i snažnu glazbenu ilustraciju likova.

Glazbeni će entuzijasti moći u obje opere prepoznavati i otkrivati doista mnogo…


Kakav izazov predstavlja za pjevačice i pjevače?

Pitajte njih (smijeh).

Popriličan je izazov! Imam dojam da se sviđa svima. To je znak da je riječ o dobroj glazbi – kada smo počeli, većina je bila skeptična, „što je ovo“, no što smo više „ulazili“ u materiju, postajalo je bolje. Mislim da je svima prirasla srcu. I to zbog toga što je tako odlično napisana, genijalna je. Što je više upoznajete, utoliko vam je sve bolja.


Možete li ispreplesti, povezati ove dvije opere?

Veza je mnogo! Preklapaju se u toliko toga da bi mogli biti braća Arlecchino i Schicchi. (smijeh)

U isto su vrijeme napisane, „Arlecchino“ 1915., praizvedena je 1917., a opera „Gianni Schicchi“ skladana je i praizvedena 1918. godine.

Obje su komične i objema je glavni lik u naslovu.

I Gianni Schicchi je svojevrsni Arlecchino, a Arlecchino je lik commedije dell’arte. Obje u galeriji likova imaju doktora, starce i mladi zaljubljeni par koji predstavljaju novo što se suprotstavlja starome…

Fabrizio Melano koji režira „Schicchija“ želio je ostaviti radnju opere u Firenzi 1299. kako je originalno i napisano, na prijelazu iz srednjega vijeka u renesansu. „Gianni Schicchi“ donosi upravo to što sam spomenuo – „Viva la gente nova e Gianni Schicchi!“.

Imam osjećaj kao da je Puccini čuo za Busonijeva „Arlecchina“. Ili je to bilo u zraku, atmosfera vremena. Ako pogledamo strukturu oba djela, vrlo je slična. Obje imaju epilog tipičan za commediju dell’arte. Opera završava, imamo sretan kraj, a onda na pozornicu dolazi lik i obraća se publici. Potom uslijedi kratka, gotovo cirkuska glazba i to je to.

Dante i njegova „Božanstvena komedija“ ono je u čemu se snažno preklapaju. Jedan od glavnih likova u „Arlecchinu“, krojač Ser Matteo toliko strastveno čita Dantea, ponosno ga interpretira, želi čak i napisati operu. A Gianni Schicchi je lik iz tog istog djela, iz „Pakla“.


Koje su onda najveće razlike među njima?

Dok je „Gianni Schicchi“ klasično napisana opera, u svakom detalju toliko dobro ispričana priča u izvrsnoj suradnji libreta i glazbe, „Arlecchino“ je na neki način – antiopera. Ruga se svim stereotipovima vezanima uz operu. Primjerice, tenor Leandro čista je karikatura tenora, vidjet ćete koliko. Na pozornici je pun sebe, nosi mač, instrument i pjeva o ljubavi i uzvikuje „Vendeta!“. Čak i u originalnom njemačkom libretu ponavlja to na talijanskom! Odlična parodija.


Tko najviše uživa u parodiranju?

(smijeh) Pa i tenori sami, također! Mislim da većina tenora zna za te stereotipe i ne smetaju im. Naš je odlični tenor Jorge Puerta od prvog trenutka spremno objeručke prihvatio karakter i smjer ove uloge. Toliko sjajno može parodirati tenora upravo zato što je toliko odličan tenor.


Dva su redatelja za dvije komične opere i redateljske poetike su potpuno drugačije.

Fabrizio Melano poznaje operu u najmanjem detalju, svaku riječ, svaku notu. „Gianni Schicchi“ je doista zahtjevna opera za scensko postavljanje jer mnogo je ljudi koje morate režirati na pozornici. Mnogo je opera koje imaju mnogo likova, ali u ovoj imate malu sobu, a ta je soba prepuna ljudi. Važno je znati napraviti to tako da ne izgleda kao gužva. Treba se vidjeti razvoj svakog od likova. Melano to prekrasno radi. I to od prve probe. Stvarno sam sretan. Iskustva koja on nosi, priče s najvećima iz opernog svijeta… to je gotovo zastrašujuće koliko je nestvarno raditi s nekim takvim! Još je k tome toliko draga osoba, jako pristupačan i zahvalan.

Marin Blažević napravio je izvrsnog „Arlecchina“. Redateljski pristup je suprotan. Fabrizio Melano režira klasično, umješno. Marin Blažević vješto se prepušta tokovima začudnosti i šašavosti koju opera „Arlecchino“ nosi, što je izvrsno. Osim komike, „Arlecchino“ u pozadini ima izraženu i pacifističku i demokratsku poruku.


Publiko, dođite jer…

Za publiku koja dođe bit će to večer uz komične opere koje će vas razvedriti, opustiti, pa i nasmijati, svakako pružiti dobru zabavu.

 

Razgovarala Andrea Labik

Mladi ste, ali niste novi u ovom poslu, a ni na ovoj pozornici, brojite već poduži niz scenografskih ostvarenja. K tome, s američkim ste opernim redateljem Fabriziom Melanom već surađivali, što je zbilja velika stvar.

Da, surađivali smo na „La Bohème”, prije četiri sezone. Bio je to prvi put da sam radila u kazalištu kao asistentica, moj prvi pravi kazališni projekt. Dosta zahtjevan. Bilo je lijepo učiti od osobe koja je puno radila s najvećima iz svijeta opere. Gledate tako svaki dan nekoga tko je radio u Metropolitan operi, a nauči te sitnicama koje jako puno znače u radu, disciplini, pripremi…zapravo, nauči te poslu. Imao je strpljenja. Rado se sjetim tog iskustva nakon kojeg smo ostali u kontaktu. Jako su mu se svidjele skice i fotografije moje prve samostalne scenografije, one za „Didonu i Eneju”. Želio je da zajedno radimo i na „Gianniju Schicchiju” zbog čega sam, naravno, jako sretna.  

 

Melanovi „Werther” i „La Bohème”, kako je publika mogla vidjeti, primjeri su klasične operne režije. Ostajete li i sa „Scicchijem” u okvirima vremena i prostora?

Redatelj je već četiri puta radio „Giannija Schicchija”, došao je s vrlo jasnom idejom. Što se tiče kulisa i prostora, uz zadane elemente, imala sam prostora izraziti se. Kratka je opera, traje sat vremena. Redatelj je odlučio da ostajemo u originalnom povijesnom razdoblju, u 13. stoljeću u Firenci. Vidi se kraj srednjeg vijeka i prijelaz u renesansu. Igrala sam se elementima arhitekture, istraživala sam kako to izgleda u Firenci.  

 

Pa kako se Firenca na prijelazu stoljeća ogleda u scenografiji?

Dosta hladno, bez kićenja. Srednjovjekovno. Prevladavaju kameni zidovi, atmosferu ćemo „bojati” svjetlima. Teksture su u srednjem vijeku bile hladne i neobrađene. Tek kasnije dolaze freske i uređenje interijera. Imamo i stupove, volte koje nagovješćuju renesansu, koje nisu toliko prisutne u srednjem vijeku. Imamo kombinacije pročelja gornjeg dijela arhitekture.

Soba s krevetom je najvažnija. Centralni interijer je soba, cijela se radnja događa oko kreveta koji je modularan. Sve je jedan prostor, jedna slika. Iako volim konceptualnije scenografije, bilo je zanimljivo istraživati i razdoblje i arhitekturu tog razdoblja, pa napraviti kolaž svih tih referenci. Lijepo iskustvo. „Old school”, mislim da će se ljudima svidjeti.

Priča je takva da može uvijek biti aktualna. Razbaštinjeni rođaci koji žele prijevarom doći do nasljedstva. I snalažljiv, lukav čovjek koji pokušava iskoristiti situaciju za sebe i svoju korist.  

 

Kada govorimo o vizualnom, jesu li i kostimi Manuele Paladin Šabanović iz istog razdoblja odnosno Firence s prijelaza iz srednjeg vijeka u renesansu?

Kostimi su prekrasni. Obitelj preminulog bogataša je u kostimima zemljanih tonova, tamnijim, zagasitijim, dok su Gianni Schicchi, njegova kći Lauretta i Rinuccio već u renesansi. Oni nose renesansu i navješćuju novi period koji tek dolazi. Oni su malo ispred svog vremena.

„Gianni Schicchi” Puccinijeva je jednočinka koja uvijek ide u kombinaciji s još jednom kraćom operom. Ovaj put riječ je o Busonijevu „Arlecchinu”. Operna commedia dell’arte i opera buffa. Scenograf„Arlecchina” je Alan Vukelić, a priča o scenografijama ovih dviju opera je prilično zanimljiva.

 

Zapravo, složeno je. Zahtjevno je jer… scenografija „Arlecchina” je začelje scenografije „Giannija Schicchija”.

Cijela konstrukcija, svi elementi morali su zbog toga biti odvojivi i pokretni. Jer se tijekom „Arlecchina” slaže scenografija za „Giannija Schicchija”, okreće se i polako slaže u poziciju za „Schicchija”. Nije na rotaciji. Mislim da je dobar koncept i da će lijepo funkcionirati na sceni. Vjerujem da će publici biti zanimljivo vidjeti scenografiju s obje strane, jer „sirovu” stražnju stranu ne vide nikad, osim kad je namjerno kao u ovom slučaju. Alan je kao scenograf „Arlecchina” odlučivao o začelju scenografije „Giannija Schicchija”. 🙂  

 

Koliko za mladu scenografkinju znači asistirati u predstavama?

Zahvalna sam na svim prilikama kada mogu asistirati i tako raditi s najboljim scenografima u Hrvatskoj kao što su primjerice Dalibor Laginja, Stefano Katunar, Igor Vasiljev… Veliki profesionalci od kojih se može zbilja puno naučiti. Ako radom stekneš njihovo povjerenje, često dio prepuste i tebi…  

 

Izgradila si već svoj scenografski stil.

Fabrizio Melano mi je rekao da sam arhitekturalna. Imam ravnije linije, ne idem toliko u detalj, više se fokusiram na volumen.  

 

Monumentalno?

Da. Volim kada se dogodi namjerna greška. Neka nelogičnost. Da se prostor razigra. Mali pomak. Ne volim simetriju. To mi je dosadno. Pokušam naglasiti tu „grešku” i dopustiti da prevagne. Ovisi koliko mi redatelj vjeruje i koliko dozvoli.

Ovdje je specifična situacija jer će ove dvije opere igrati na čak četiri lokacije o čemu sam morala voditi računa: „Zajc”, osječki HNK, dvorište Rektorata u Osijeku, Savonlinna Opera Festival u Finskoj. Scenografiju je trebalo prilagoditi tako da odgovara svim tim prostorima, svim dimenzijama.  

 

Kakav je osjećaj kad iz skica preko radionica scenografija stigne na pozornicu, pa prvi vaš pogled na nju..?

Zna biti šokantno vidjeti scenografiju na radnom svjetlu. Boja i tekstura na prvi pogled znaju izgledati zastrašujuće. Tek oblikovatelj svjetla učini tu sliku potpunom. On napravi završni posao, svjetlo sve oživi.

Važna je i ranija suradnja s našim kazališnim radionicama, sa stolarima, bravarima… oni znaju kazališnu gradnju, kako da na sceni sve bude lagano, pomično, sigurno… Sve je kao puzzle, mora biti u dijelovima, montažno, mora moći proći kroz kazališna vrata, mora stati u kamion i širinom i visinom, itd. Iako sam uz svoje mentore prilično ispraksirala tehnički nacrt, važni su mi naši kazališni majstori koji odmah vide i hoće li nešto biti problem na sceni, što onda zajedno riješimo.  

 

Razgovarala Andrea Labik

Tršćanin Giulio Settimo, glumac i lutkar s hrvatskom diplomom Umjetničke akademije u Osijeku, ravnatelj je Talijanske drame. Napuljka Serena Ferraiuolo glumica je Talijanske drame.

Njih dvoje našli su se u operi. Ne kao statisti, već kao glumci i to kao nositelji glavnih uloga! Serena i Giulio su Arlecchino!

 

Glumci Talijanske drame u operi?

Giulio: Serena već ima iskustva u operi, nije njoj to nešto novo. (Bila je u glumačkoj ulozi jedne od Tri dame u Mozartovoj „Čarobnoj fruli”.)

Serena: Da, ali to je totalno druga priča.

 

Nosite predstavu „Arlecchino“. Glavni ste lik u operi!

Serena: I nije samo to. Mi govorimo uz glazbu, uz note. To je za mene bio najveći izazov.

Giulio: Mislili da ćemo govoriti, glumiti. Najzanimljivije je bilo kada nam je na prvoj probi prišao producent opere i pitao nas: „Trebaju li vam note?” „Kakve note!?”, pitali smo.

Serena: Ja uopće ne znam čitati note.

Giulio: Ja sam išao na konzervatorij, pa nešto znam.

Serena: Prva proba, Giulio sve zna, čita note, priča s Nicolettom Olivieri. A za mene je to bio „arapski“. Pomislila sam – bolje da odustanem.

 

Glumac i glumica, a jedna uloga.

Giulio: Mislim da je to genijalno. U početku je redatelj Marin Blažević htio samo jednog glumca, bili smo u alternaciji, ali je bilo čudno da jednu izvedbu igra žena kao Arlecchino, a drugu muški glumac. Riječ je o potpuno drugačijim energijama. Ona ima mušku energiju, a ja žensku. (smijeh) Ovako smo jači na sceni! Sve igramo u dvoje i sve pričamo u dvoje.

 

Jedno drugome ste poticaj.

Giulio: Upravo tako. Jači je dojam. Osim toga, Arlecchinu dajemo ženski i muški princip, i žensko je i muško biće. Sve je pomiješano u tom jednom nadbiću.

Serena: Giulio zaista ima žensku energiju, a ja mušku. Nakon što je imao probu bez mene, rekao mi je: „To je bilo grozno! Osjećao sam se nepotpun, gol”. Nakon toga sam i ja imala jednu probu bez njega, strašno. Ulogu smo stvorili zajedno. Ja dobivam energiju od njega, on od mene, nadam se.

Giulio: Apsolutno.

Serena: Ta uloga ne postoji bez nas oboje.

Giulio: Igra funkcionira jer kad smo zajedno, osjećamo se kao pod maskom onog drugoga, zaštićeno, sigurno. Ne osjećaš se samo, ni pogrešno ili točno. Stalno smo u igri/suigri. Nema strahova. A kad si sam na sceni… ponekad zna biti teško.

Serena: Bilo je zahtjevno ne prestati igrati se kad je u orkestralnu rupu došao cijeli orkestar. Moraš pratiti glazbu. Razmišljala sam kako mogu dati svoju „boju”, a i dalje pratiti maestra Egela i Busonijevu glazbu, što je izrazito zadano.

Giulio: To je i dalje zeznuto.

 

Rad na operi razlikuje se od rada na drami. Kako je sada kada cijelo vrijeme imate dirigenta pred sobom? Jer redatelja se, kao glumci, uvijek „riješite” u nekom trenutku.

Serena: Da, predstava postane tvoja u nekom trenutku.

Giulio: U drami nemaš taj problem. Ti daješ ritam. Svaka predstava ima svoj ritam, naravno, ali uvijek ti utječeš na to. Sada u operi sve određuje glazba, 50 ljudi koji istovremeno sviraju, a ako zakasniš, svih si zeznuo. Moramo se prilagođavati i pratimo dirigenta.

Serena: A prilagođavamo se i različitim izvođačima koji se mijenjaju u alternacijama. Najbitnije je da se slušamo na sceni. Puno više nego kada glumimo u drami.

Giulio: Zanimljivo je primijetiti kako pjevači drugačije od glumaca i primaju upute. Njima je bitnija glazba nego aktivna radnja. Opera je puno veći sistem.

Serena: Maestro Egel oduševljava. On igra s nama.

Giulio: On stalno motivira! Valentin Egel je isto jedan mali Harlekin. Dao nam je predivne upute i guštali smo zajedno. No, ono što želim istaknuti i naglasiti – Maestro je shvatio da Serena ima apsolutni sluh! Sad razumijem zašto je tako dobro i brzo naučila hrvatski. Osim toga, pročita tekst i odmah nakon toga na sceni – ona zna taj tekst! Nikad nisam toliko štrebao u životu! Samo da mogu biti s njom na istoj razini.

Serena: Ali Giulio, to moramo reći, svaki dan ima gomilu ideja! Stalno nudi rješenja na sceni! U svakom trenutku.

Giulio: Nikada nisam imao ovakvu partnericu na sceni, utjecala je i da budem bolji.

 

Izvrsno iskorištavate priliku za igranje commedije dell’arte. Kad vas gledam u ulozi Arlecchina, čini mi se da vam je upisana u genima. Njen je temelj improvizacija, ali u operi je baš zapravo i nema. Ili?

Serena: Nije to prava forma commedije dell’arte. Improvizacija u „Arlecchinu” postoji u scenama bez glazbe.

Giulio: Pravi Arlecchino govori venecijanskim dijalektom, ne talijanski ni njemački niti je „uokviren” glazbom. Busonijev „Arlecchino” izlazi van okvira commedije dell’arte. Busoni je tu slobodnu formu stavio u strogu formu kakva je opera. Glazba ne daje mogućnost improvizacije. Improvizacija je nešto što je uvijek otvoreno, ali kad je glazba u pitanju, sve je vrlo jasno postavljeno. No, Busoni je pisao djelo tako da je ipak ostavio mjesta i za Arlecchinove priče. Tamo smo si priuštili svašta…

Serena: Daaaa! Meni je sve smiješno. Ali omiljen mi je dio kada igramo kapetane na njemačkom.

 

Busoni je pisao na njemačkom, preveo je samoga sebe na talijanski, a vi govorite i jedno i drugo.

Serena: Marin je htio da taj dio ostane na njemačkom.

Giulio: Međutim, nije tražio od nas da naučimo njemački. Kolegica štreberica je već u čitanju tog dijela teksta govorila kao prava Nijemica! Tada smo odlučili zadržati taj dio na njemačkom.

Serena: Neke riječi su točne, ali se zapravo zezamo, razumije se iz konteksta.

Giulio: Njemačka riječ, pa hrpa teksta koji podsjeća na njemački, ali zapravo ne znači ništa.

 

Kako vi osjećate lik Arlecchina?

Giulio: Lik nam je „sjeo“, oboje se volimo šaliti. Mi smo harlekini u našem načinu rada i u životu. Nama je lako biti Arlecchino. Nije daleko od onoga što smo mi privatno. (smijeh) Zapravo smo mala djeca u tijelima odraslih. Zaigrani smo u liku, kao kad prelaziš iz djetinjstva u tinejdžera, kad počinješ razumijevati što je seks.

Serena: Malo je zloćkast Arlecchino.

Giulio: Pa Arlecchino ima masku s malim rogovima. Vražić. Blago vulgarno, ali opet nekako dječje, nije prljavo.

 

Bungee jumping u operi.

Serena: Na početku je bila ideja da letimo i Giulio i ja. Ali smo shvatili da izgledamo kao dvije kobasice. Katastrofa.

Giulio: Poželjeli smo bungee jumping jer smo primijetili da što god smo zatražili od redatelja, on bi rekao: da. (smijeh)

Serena: Ne govori to! Htjeli smo jer su baletni plesači, u njihovoj ranijoj predstavi, izgledali predivno! A kada smo mi probali izgledalo je grozno. Ali smo uspjeli. Samo ja letim. (smijeh)

Giulio: Uživamo i izgleda posebno. Bogato. Nije to komplicirano, ali je efektno. Serena leti!

 

Što biste još posebno izdvojili kao zanimljivost?

Giulio: Najviše rekvizita otkad radim! Redatelj nam je dopustio, što luđa ideja, to bolje. Bio nam je izazov, bockali smo se međusobno: probaj pitati to.

 

Na primjer?

Giulio: Slon na sceni. (smijeh)

Serena: Smijemo to reći?

Giulio: Valjda. Imamo svašta na sceni. Ali to je super jer „Arlecchino” je antiopera i odlično se slaže s „Giannijem Schicchijem” koji slijedi, obje su opere u komičnom tonu.

Serena: Nema laži, nema skrivanja. Tijekom „Arlecchina” vidite i kazalište kakvo jest. Svjetlo u gledalištu, živa scena.

Giulio: Prikazuje sve, a i svemu se ruga toliko jasno, do kraja.

 

Razgovarala Andrea Labik

U ulozi plemića, viteza, udvarača Leandra u operi „Arlecchino” Ferruccia Busonija venecuelanski je lirski tenor Jorge Puerta. Osim u zemljama Južne Amerike, veliki uspjeh postigao je na turnejama u Portugalu, Francuskoj, Italiji, Austriji, Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu nastupajući na pozornicama kao što su: Royal Festival Hall u Londonu, Maison de la Radio France u Parizu, Katedrala Notre Dame, Duomo u Milanu, Gulbenkian u Lisabonu, Teatro alla Scala gdje je 2015. nastupio u „La Bohème” pod ravnanjem maestra Gustava Dudamela. Sljedeće sezone postaje član Deutsche Oper Berlin.

Nakon jedne od proba, upitali smo ga kako teku posljednje pripreme i kakva je uloga Leandra kojom duhovito parodira tenore, simpatični Jorge je odgovorio:

Neizmjerno sam sretan ovdje u riječkom Kazalištu! Jako je zabavno raditi na „Arlecchinu”, još od samog početka. Vrlo je dinamična opera, a zahtjevna uloga za mene – pjevati tekst i kretati se točno dok se oko nas i iza nas stalno nešto događa – ludo je! Ali na pozitivan način.

Dragocjena suradnja za mene.

Moja uloga, Leandro tipični je lik talijanskog tenora. Kostim koji je osmislila Sandra Dekanić je fenomenalan, pola sam Pavarotti, pola renesansni tenor. Tu je poželjno pretjerivati u parodiranju. Ali to nije izrugivanje, to je pozitivna sposobnost smijati se samome sebi. Za umjetnika je važno znati šaliti se jer šaliti se na svoj račun je korisno, zdravo! Nadmem prsa i hodam sav pun sebe kao paun. Nadam se da će predstava zabaviti publiku koliko i nas.

 

Razgovarala Andrea Labik

Talijansko-njemački skladatelj, pijanist, dirigent, pedagog, teoretičar umjetnosti, urednik pijanističkih djela. Rođen je u Empoliju u Italiji kao jedino dijete profesionalnih glazbenika. Otac je bio klarinetist i strogi učitelj, a majka pijanistica, zbog čega su često bili na turnejama.

Busoni je bio čudo od djeteta, jedan od najvećih pijanista svog vremena. Debitirao je kao pijanist sa sedam godina svirajući s roditeljima i razvijajući posebnu tehniku sviranja koja je ušla u legendu. Nekoliko godina kasnije svirao je neke od svojih skladbi u Beču gdje je uživo slušao obožavanog Liszta. Rano je počeo i skladati. Do 17. godine dosegao je op. 40, a onda se vratio na broj 31 i počeo ispočetka što je brojne njegove proučavatelje zbunjivalo. Bio je zahvalan svome ocu što ga je kao dijete potaknuo na proučavanje Bacha, Mozarta, Beethovena, Liszta. Studirao je kompoziciju u Grazu, nakon čega je predavao na konzervatorijima u Helsinkiju gdje je upoznao svoju buduću suprugu Gerdu Sjöstrand, kćer švedskog kipara Carla Eneasa Sjöstranda. Tamo je započeo i cjeloživotno prijateljstvo sa Jeanom Sibeliusom. Poučavao je potom i u Moskvi te u Bostonu. Intenzivno je koncertirao u Americi i Europi kao virtuozni pijanist.

Nastanio se u Berlinu 1894. godine. Posebno je promovirao suvremenu glazbu. Njegov je pristup glazbi nov i netradicionalan, gotovo revolucionaran u preispitivanju tonalnosti i traženja novih mogućnosti glazbenog izražaja. „Glazba je rođena slobodna, a osvojiti slobodu njezina je sudbina” Busonijeva je filozofija koja je uvelike utjecala na njegove učenike koji su odigrali značajne uloge u otvaranju glazbe novim zvukovima tijekom 20. stoljeća. Bili su to Kurt Weill, Edgard Varèse, Friedrich Löwe, Aurelije Giorni, Stefan Wolpe, Otto Luening.

Tijekom Prvog svjetskog rata živio je i podučavao u Bolonji, potom u Zürichu, odbijao je nastupati u zemljama uključenima u rat. Vratio se u Berlin tek 1920. gdje je održavao majstorske tečajeve kompozicije.

Snaga Busonijeve glazbe leži u sintezi talijanskog i njemačkog podrijetla, u kombinaciji emocija i intelekta s maštom i disciplinom. Busoni je jedna od ključnih ličnosti glazbe s početka 20. stoljeća zbog repertoarno suvremenog pijanizma praizvodeći djela primjerice Bartóka, Deliusa, Sibeliusa, zbog inovativnog skladanja šest „Sonatina” za klavir, opera „Turandot” i „Doktor Faust”, a osobito po spisima „Nacrt nove estetike tonske umjetnosti” kojima najavljuje najvažnije inovacije glazbene avangarde, uz izvantonalitetna rješenja, eksperimente mikrointervalima, odmak od programnosti 19. stoljeća, povratka na Bacha i Mozarta. Skladao je i opere „Brautwahl” i „Arlecchino”. Njegovo najvažnije pijanističko djelo je „Fantazija o kontrapunktu” koje završava masivnom fugom sastavljenom od nedovršenog Contrapunctus XXIV. Bachove „Die Kunst der Fuge”.  

 

Piredila Andrea Labik

„Arlecchino, oder das Fenster” op. 50, K. 270 izvorni je naslov Busonijeve opere za koju je napisao libreto na njemačkom i kasnije ga sam preveo i na talijanski. Temeljio ju je na commediji dell’arte, kao i na kratkim komičnim scenama koje su se u 18. stoljeću odigravale između činova ozbiljnih kazališnih komada, a prethodno ga je privlačilo i njemačko kazalište lutaka 16. stoljeća. U modernoj formi skladao je operu dell’arte u kojoj je želio stvoriti likove čija bi tipološka različitost bila izvor sukoba. Cjelokupni ton opere je pacifistički i antiburžoaski, glazba je izuzetno vedra i živahno elegantna, pritom je mješavina parodija stilova od baroka do moderne uz igru s opernim klišejima. Podsjetit će elegantnom zaigranošću na Verdijeva „Falstaffa”, Mozartova „Don Giovannija” ili pak Rossinijeva „Seviljskog brijača”.

Najneobičnija je činjenica kod ove opere da je naslovna uloga ironičnog, sarkastičnog komentatora Harlekina zamišljena za – glumca. „Pjevana riječ na pozornici ostat će uvijek konvencionalnost te će predstavljati zapreku za vjerodostojnost djelovanja. Da bi se iz te suprotnosti našao častan izlaz, radnja u kojoj osobe djeluju pjevajući morat će se već od početka temeljiti na nevjerojatnom, nerealnom, nevjerodostojnom. Tako će jedna nemogućnost poduprijeti drugu, a obje će postati moguće i prihvatljive”, Busoni je zabilježio svoje misli o operi dvije godine prije nego je skladao jednočinku „Arlecchino” 1915. godine. Praizvedena je u Stadttheatru u Zürichu 11. svibnja 1917. godine.  

 

Piredila Andrea Labik

Commedia dell’arte kazališna je forma koju karakteriziraju improvizirani dijalozi, a sa svojim se raznolikim likovima pojavila u sjevernoj Italiji u 15. stoljeću i vrlo brzo osvojila ostatak Europe. Komedijama su uskoro najpoznatije talijanske trupe postigle međunarodnu slavu inspirirajući tako i druge umjetnike i umjetnosti. Izvodile su se i na dvorovima i na trgovima. Teme su bile usredotočene na mlade ljubavnike čiju ljubav žele uništiti ostarjeli supružnik i okolina ili pak preljubi, bračne ljubomore, pa i teme iz grčke i rimske mitologije. Tek osnovno zadana radnja uz improvizacije omogućavala je glumcima slobodu prilagoditi izvedbu publici dopuštajući dosjetljivo komentiranje trenutke politike, uz razvratni humor koji bi inače nailazio na cenzuru. Uvježbani su bili uvodi, glazbeni dijelovi, akrobacije i koreografirane tučnjave.

Harlekin je siromašan, najčešće iz Bergama, što sugerira već i njegov kostim skrojen od šarenih krpica, „patchwork” rombova. Maska je ili puna bradavica ili oblikom podsjeća na lik majmuna, mačke ili svinje. Briljantan je akrobat, proždrljiv, nepismen i lakovjeran, dok je njegova zaljubljena Harlekina pametna i zavodljiva sluškinja.

Lik Harlekina proizašao je iz Danteovog „Pakla” ili iz francuskih pasija. U oba je slučaja demon koji proklete duše tjera u pakao.  

 

Piredila Andrea Labik

Skladatelji, suvremenici i obojica preminuli 1924. godine, Ferruccio Busoni i Giacomo Puccini donose svijet iz pakla, onog Danteovog, ali na komičan način. I Busonijev Arlecchino i Puccinijev Gianni Schicchi likovi su iz Danteove „Božanstvene komedije”, Arlecchino čak ima i vražje rožiće na originalnoj maski, a Gianni Schicchi je lik iz tridesetog pjevanja Danteovog „Pakla”, poslan u osmi krug pakla zbog krivotvorenja i prijevare.

O čemu je ukratko riječ u ovim komičnim operama?

Puccinijeva jedina komična opera „Gianni Schicchi” smještena je u Firencu 1299. godine. Bogati Buoso Donati upravo je umro i svu svoju imovinu ostavio redovnicima. Njegovi ogorčeni nasljednici prihvaćaju usluge pronicljivog Giannija Schicchija koji predlaže varku – promjenu oporuke koja ih razbaštinjuje. Spremni su na sve kako bi postali bogati. Lakovjerni i pohlepni će nasljednici na kraju i sami biti prevareni i bijesni, lukavi će Schicchi pobjeći s najvećim dijelom nasljedstva.

Busoni je za svoju operu sam pisao libreto na njemačkom i potom ga preveo na talijanski. Fascinirao ga je izvrnuti moralni poredak commedije dell’arte i Arlecchino, predstavnik kaosa. Kratkom operom jednočinkom želio je oživiti commediju dell’arte s ciničnim moralnim zaokretom u kojem Arlecchino trijumfira. Prostora za porugu i ironiju ima na svakom koraku – dok se krojač zanosi čitanjem Danteovog „Pakla”, Arlecchino se provodi s njegovom suprugom, a Arlecchinovu pak suprugu opsjeda vitez Leandro.

Radosnog Puccinijeva „Giannija Schicchija” riječka je Opera postavljala u kombinaciji s tragičnom Mascagnijevom „Cavallerijom rusticanom” premijerno 1947., potom 1971., a onda i 2002. godine. Uz „Schicchija” na programu 1948. bili su Puccinijev „Plašt”, potom Borodinov „Polovjecki logor” te 1949. i „Valpurgijska noć” iz Gounodove opere „Faust”.  

 

Piredila Andrea Labik

Foto & Video galerija
Foto & Video galerija
Foto & Video galerija

Sponzor predstave „Arlecchino”
Partner mediatico / Medijski pokrovitelj