Uz izvrsne tehničke i scenske vještine izvođača, efektnom, a nepretencioznom koreografijom, kostimima i scenografijom, cjelokupna je izvedba umjereno i optimalno odvagana, čime uspijeva progovarati o kompleksnim i teškim temama na poletan i jednostavan način.
Nika Krajnović, Prostor plus

Bio je to snažan, šokantan sukus zla i krvi, plesni Macbeth ispričan kirurški precizno, poetski emotivno, slikarski impresivno.
Gloria Fabijanić Jelović, Vijenac

TRAJANJE PREDSTAVE:

Predstava traje oko 1 sat i izvodi se bez pauze.

Foto & Video galerija

DIJALOG S MACBETHOM

Suvremeni kontekst umjetničkog stvaranja pretpostavlja kvalitetan i snažan intelektualni koncept oko kojeg se obavija dubinsko rastvaranje ideje i razvoj njenog sadržaja, po mogućnosti na nov i do sada nesaglediv način. Balet nije iznimka u takvom razvoju suvremeno-umjetničke ideje ili, bolje rečeno, stila rada na umjetničkoj ideji, pa već punih sto godina gledamo kako se udaljava od narativnosti i doslovnosti.

Imajući to na umu, naš pristup dramskom tekstu Macbeth krenuo je upravo u tradicionalnom smjeru, u pokušaju narativnog prevođenja same dramske radnje u ples i pokret s iznimkom pretpostavke da se u intermedijalnom prevođenju iz tekstualnog aspekta u baletni stvara napetost tumačenja samog djela. Poslužimo li se teorijskom postavkom Dominicka LaCapre, u našem slučaju, napetost između tekstualnog i plesnog medija djela pretpostavlja isključivanje elemenata: dio priče prihvaćamo i vjerno prepričavamo, dio priče mijenjamo, dok je dio izostavljen. Stvarajući novi prostor, naša scenografija gradi novu interpretaciju, a suvremeni jezik plesa i pokreta dodatno definira narativnost samog djela.

U fokusu našeg baleta dva su glavna motiva oko kojih se gradila radnja. Jedan je motiv regicida, odnosno preokretanje hijerarhijskog i moralnog poretka, a drugi je razvoj odnosa supružnika Macbeth. Macbethova hrabrost i srčanost u borbi nosi opravdanje i divljenje jedino unutar moralnog i zakonski definiranog feudalnog poretka. Obučen da služi kralju i domovini, svojim izdajničkim činom i napadom na isti nadređen sustav, on razvrgava čitav univerzum hijerarhijskog poretka. Povijest ljudske civilizacije opisuje neizmjerno veliki broj slučajeva regicida, ali ne i nemoć u preuzimanju moralnih posljedica i odgovornosti koje nakon toga slijede. Upravo Macbeth progovara o toj nemoći: „Tiranin Macbeth svjesno žrtvuje mnogo: „čast, poštovanje, ljubav, čete prijatelja“ (V.iii.29). Jer je silnik njegova je vladavina bez sadržaja, kruna besplodna, a žezlo jalovo; takav vladar donosi samo neprirodne pojave, provodi strahovladu, lišava svoj narod osnovnih potreba: „na stolu jelo imati, u noći san.“ (III.vi.37) … Uzrok bolesti je u samom vladaru, ni Macbeth nije spokojan i on trpi iste muke: jedemo u strahu kruh i spavamo u mori groznih snova što svaku noć nas tresu. (III.ii.18-20).“ Lik Macbetha u neprestanoj krizi identiteta istovremeno izjednačava moralne krajnosti heroja i prijestupnika, kako kriminalca, tako i kralja.

Sustav vrijednosti koji postavljaju Macbeth i lady Macbeth je neodrživ. On je neodrživ jednako za njihovu okolinu koja se protiv njih pobuni, kao i za njih same. Njezina frustriranost u zadovoljenju svog nagona za moć dovodi ih u vrtlog samoljublja gdje sami postaju žrtve vlastite strasti. Istovremena uzvišenost i sirovost njihova odnosa rastvara se po principu dualne oprečnosti i zamjene psiholoških manifestacija, od proračunatog racija do nekontroliranog ludila. Lady Macbeth, kao najpostojanija zagovornica zdravog razuma, postaje žrtvom ludila, dok Macbetha prvotno ludilo i vjera u proročanstva dovodi do racionalne odluke za zadržavanjem vlastite pozicije moći, čak i po cijenu samouništenja.

Privlačnost ove tragedije leži u igri iluzije i realnosti, u mističnosti i borbenosti, u intimnosti, ludilu i prijetvornosti, rastačući se u vremenu mraka i krvi. Najveći izazov za koreografa leži u plesnoj razradi likova i živih situacija koje otvaraju repertoar plesnog materijala od ljubavnog, strastvenog i prijetvornog do borbenog i okrutnog, gdje plesači u potpunosti mogu izraziti svoju tjelesnu virtuoznost, istovremeno ističući glumačku sposobnost utjelovljivanja različitih psihičkih pojavnosti i stanja.

Maja Marjančić

IZAZOV

U recepciji velikog Shakespeareovog opusa, Macbeth zauzima mjesto jedne od najpoznatijih tragedija, te stoji odmah uz bok Romeu i Juliji, ali u svojoj tragičnosti razvija se do krajnosti, te je puno mračnija, mističnija i kobnija. Povijest igranja tog škotskog komada od samog početka obavijena je u svom mističnom stilu mitom o ukletosti njegova uprizorenja, pa i izvođenja. Činjenica je ipak da najkraća Shakespeareova drama predstavlja izazov rastvaranja problematike i samog uobličenja na sceni. Unatoč mnogim pokušajima velikih šekspirijanskih redatelja i glumaca, uspješnih postava ima tek nekoliko.

Činjenica da je već sam Shakespeare uvodio plesove u svoje drame, nije pomogla da ova tragedija privuče onoliko pozornosti koreografa koliko su neka druga Shakespeareova djela u tome uspjela, poput Romea i Julije, Sna ivanjske noći ili Othella. Iako drama, koja kao u nekoj noćnoj mori, pruža dinamične scene borbi, halucinacija, laži i prijetvornosti, postavljajući zahvalne temelje koreografskom materijalu, izvedbe koje bi na bilo koji način ostale zabilježene kao baletno kanonsko djelo, nisu toliko poznate. U kontekstu baleta, Macbeth je poslužio kao inspiracija za razradu tema drugim baletnim naslovima, ponajprije tako da su mnogi koreografi preuzimali motive poput vještica, ludila, praznovjerja, apsolutnog zla, moralnog pada ili motiv ženskog zla – lady Macbeth.

Poznato je da je Shakespeare u svojim dramama ponekad koristio plesove ne bi li na ironičan način naglasio određene životne metafore, a konkretno u Macbethu on prikazuje vještice kako plešu ne bi li vjernije utjelovile pojam zla. Ipak, plesne enciklopedije daju šturi povijesni pregled baleta prema ovoj tragediji. Može se pronaći tek nekoliko podataka o koreografima koji su se upustili u dijalog s ovim djelom, počevši od prvih uprizorenja u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća s Priest Josiahom koji koreografira plesove za Sir William Davenantovu opernu verziju Macbetha (1673, Duke’s Theatre, London). Galeotti Vincenzo, za razliku od svojih prethodnika, koreografira lirsku verziju baleta (1816, Kraljevski danski balet, Kopenhagen), dok je Carlo Blasis koreografirao divertismane za Verdijevu operu (1847, Teatro della Pergola, Firenza). U dvadesetom stoljeću uz onu Nikolaia Boyrachikova (1984, Maly opera i balet teatar, St. Petersburg), najizvođenija je ostala verzija Vladimira Vasilieva i njegov poznati duet Macbetha i lady Macbeth u maniri teatralnog baletnog realizma (1980, Boljšoj teatar, Moskva).

Riječki baletni ansambl HNK Ivana pl. Zajca želi se predstaviti kao dio povijesnog kotačića u razvoju uprizorenja ovog kanonskog djela, kako u svom suvremenom baletnom rukopisu, tako i u suvremenoj kompoziciji skladanoj baš za ovu prigodu.

Maja Marjančić

RETORIČKI DIJALOG S POVIJEŠĆU

Literarni značaj Shakespearovog dramskog predloška, kako i njegov glazbeni razvoj tokom povijesti, budili su podijeljene, no svakako slobodarske skladateljske porive. Prvo je pažljivo odabran instrumentarij, pri čemu je odluka pala na komorni sastav (violine, čelo, bas gitara, drvene i metalne udaraljke, te elektronika), dok su struktura glazbenih slika i konačna forma cjeline, koja se može opisati u obliku inverznog luka, nastajali u korak s dramaturgijom baleta. Slike, odnosno brojevi (njih devet), rađeni su prije koreografije, po principu izvođačkih improvizacija na zadane teme, ritmove i zvučne motive.

Glazba za balet Macbeth ponajviše se oslanja na tzv. „ranu glazbu“ i njezine aplikacije posljednjih pedesetak godina, ali možda još više na mistično zastrašujuću atmosferu, kako samog predloška, tako i onog nečeg neuhvatljivog što nazivamo „mračni srednji vijek“. Kako balet Maše Kolar nije ogrnut povijesnim okvirom mjesta i vremena radnje, „rana glazba“ originalno vezana uz Macbethov habitus, dakle srednji vijek, ovdje je rastegnuta u beskonačno, neistraženo, arhetipsko unatrag, radije doli unaprijed, u futurizam, odnosno predvidljivost današnje na glasnoći bazirane elektroničke glazbe. Određeni dijelovi tako zvuče poput „rock glazbe kamenog doba“, dok se primjerice starogrčkoj dorskoj ljestvici pristupilo na suvremeniji način.

Rad na glazbi za balet odvijao se u proaktivnoj suradnji s violinisticom Tenom Novak Vincek koja je ujedno i autorica tri broja te koautorica još tri glazbena broja. Poticaj za jedan broj je bio i Šostakovičev Osmi gudački kvartet. Kao udaraljkaši, svojom su izvedbom pridonijeli Danijel Drakulić i Stjepan Jureković, te čelistica Petra Kušan.

Kao inspiracija tijekom procesa nastanka glazbe, poglavito koloriranja kolektivne psihologije srednjeg vijeka, neizostavan je bio elektroakustički opus Igora Kuljerića, točnije njegov dio koji se bavio upravo glazbom za ples koreografkinje Lele Gluhak-Bunete, a ponajviše kazališnim uprizorenjem Shakespearovog Richarda III. iz 1978. godine.

Višeslav Laboš

Iz medija

Matica.hr, Vijenac-Snažan plesni Macbeth

Plesna scena-DOKUMENTARNO O BALETU

HRT Radio Rijeka-Zavirite u radni dan baletnog ansambla: radna subotnja matineja u HNK Zajcu

Rijecanin.rtl.hr-NAJSRETNIJIMA ULAZNICE! U subotu u „Zajcu“ radna matineja povodom premijere baleta “U svakom slučaju”

Mic.hr-Poziv na radnu matineju Baleta HNK u Rijeci – 11. 11. u 11

Urbancult-Radna matineja povodom premijere baletne predstave ”U svakom slučaju”

Apolitični.hr-RADNA MATINEJA POVODOM PREMIJERE BALETNE PREDSTAVE ”U SVAKOM SLUČAJU”

Studentski.hr-Publika na radnoj matineji baleta „U svakom slučaju”, a najsretnije očekuju besplatne ulaznice

H-alter-Uspješno čišćenje od starih uroka

Prostor plus-Društvene uloge stoljećima bez promjena