Manon Lescaut

MANON LESCAUT
Giacomo Puccini

Koprodukcija s Fondazione Festival Pucciniano, Fondazione Teatro Regio di Parma, Fondazione Lirico Sinfonica Petruzzelli e Teatri di Bari i Nacionalnom operom Bukurešt
Dirigent:
Redatelj, scenograf, kostimograf i dizajner svjetla:
Asistent dirigenta:
Asistenti koreografa:
Uloge:
MANON LESCAUT: Kristina Kolar
LESCAUT (25.9.): Robert Kolar
LESCAUT (27.9.): Jure Počkaj
CHEVALIER RENATO DES GRIEUX: Bože Jurić Pešić
GERONTE DE RAVOIR (25.9.): Slavko Sekulić
GERONTE DE RAVOIR (27.9.): Luka Ortar
EDMONDO (25.9.): Marko Fortunato
EDMONDO (27.9.): Sergej Kiselev
VLASNIK TAVERNE: Saša Matovina
UČITELJ PLESA: Marijan Padavić
FENJERAŠ: Sergej Kiselev
NAREDNIK STRELIČARA: Lovro Matešin
MORNARIČKI KAPETAN: Saša Matovina
Riječki operni zbor
Balet HNK-a Ivana pl. Zajca:
Statistice i statisti, plesačice i plesači:
Zborovoditelj:
Riječki simfonijski orkestar
Koncertna majstorica:
Korepetitorica:
Inspicijenti:
Trajanje:
2:30
Izvodi se s jednom pauzom

„Kristina Kolar pjevačica je koja ulogu Manon Lescaut ima u grlu. Jasno je to iz apsolutne i neprikosnovene glasovne i scenske dominacije tijekom cijele predstave.“

Luka Nalis, Opera.hr

„Sopran Kristine Kolar, nacionalne prvakinje Opere, s lakoćom je preko orkestra donosio sve proturječnosti protagonističine nutrine, toplinu i gracioznost, jednako kao strast, uz besprijekornu kontrolu vokala i preciznost intonacije.“

Dora Lovrečić, Glazba.hr


Opera koja je 1. veljače 1893. praizvedena u Torinu, mladenačko je djelo Giacoma Puccinija, nastalo prema istoimenome romanu Abbé Prévosta iz 1731. godine i predstavlja njegov prvi veliki uspjeh. Tragedija krhke i nestalne Manon, podijeljene između svoje ljubavi prema mladom vitezu Renatu Des Grieux i udobnosti koje nudi stari Geronte, već na premijeri bila je trijumf velikoga talijanskog skladatelja. Od tada „Manon Lescaut“ osvaja brojne svjetske pozornice iskonskom glazbenom inspiracijom, jedinstvenom u čitavu Puccinijevu stvaralaštvu te danas pripada najljepšim djelima operne literature.

„Po mom mišljenju ključna koncepcija ovog djela leži u psihologiji Manon, u njezinoj bjesomučnoj potrazi za vlastitom društvenom afirmacijom i zadovoljenjem svih svojih materijalnih potreba. Stoga se u ovoj operi mogu naći mnoge dodirne točke s današnjim krajnje površnim i materijalističkim društvom, uvjerenim u pronalazak sreće samo u opsesivnoj potrošnji luksuznih dobara. „Manon Lescaut“ nam govori o nedostatku komunikacije između dvoje ljubavnika koji se vole vrlo različito i ne uspijevaju se suočiti sa stvarnošću. I dok ne prihvaća Des Greuxovu romantičarsku i idealističku viziju, on joj više puta oprašta te nakon brojnih izdaja i bijega odbija vidjeti realnost njihova odnosa. Alkemijski bismo mogli dodijeliti četiri elementa što u četiri čina opisuju nezaustavljivu i konačnu degradaciju Puccinijeve junakinje koja prolazi kroz različite faze od vatre, do zraka, do vode i konačno do zemlje“, kaže redatelj Massimo Pizzi Gasparon Contarini.


S obzirom na duboku vezu između Giacoma Puccinija i riječkog Zajca, lako je zamisliti da je HNK Ivana pl. Zajca kroz svoju povijest, umjesto Teatrom Verdijem, moglo biti nazvano – Teatro Puccini! Toliko je kroz desetljeća drag autor bio riječkoj publici koja njegova djela prati od samih početaka. U teatarskoj kulturi sjećanja posebno mjesta ima njegov dolazak u Rijeku na dvije izvedbe netom izvedene opere u Torinu, „Manon Lescaut“!

Sve je krenulo krajem ožujka 1895. kada su riječke novine La Bilanca najavile dolazak „slavnog maestra Puccinija“ na riječku premijeru „Manon Lescaut“ u travnju. Ushićeni, Riječani nisu mogli dočekati premijeru opere 25. travnja samo da se skladatelj na prvu izvedbu – ne bi došao. Ali nakon odgledane opere samo još malobrojni su pričali o tome; svi su pričali o operi koja je ostavila „dubok i neizbrisiv dojam“ na Riječane, pokazujući kako je Puccini „izvorni otkrivatelj koji zna svaku ideju izraziti čistim umjetničkim sredstvima postižući snažan dojam.“ Međutim, maestro se u Rijeci pojavio, i to u subotu 4. travnja kada je posjetio novu izvedbu svoje opere. Riječka publika ovacijama je pozdravila dolazak skladatelja kojeg je na kraju publike zasula cvijećem, dodijeljujući mu letak s epigramom u njegovu čast. Čak je 34 puta bio pozivan na pozornicu; idućeg dana, na novoj izvedbi, bio je pozivan 30 puta pred publiku.

Unatoč toj povijesnoj crtici, povijest izvedbi „Manon Lescaut“ u narednim desetljećima postaje sve tanja i tanja knjiga. Pred riječkom publikom ponovno će se naći tek 1904. godine, dok će poslije toga svoja nova uprizorenja dobiti tek 1926. i, konačno, 1934. godine u tadašnjem Teatro Comunale „Giuseppe Verdi“.

Iako su druga djela Giacoma Puccinija u Rijeci bili stalni gosti riječkog opernog repertoara, „Manon Lescaut“ svoj trenutak dočekat će tek u sezoni 2011./2012. pod dirigentskom palicom Nade Matošević te u režiji Janusza Kice. Bio je to središnji operni događaj sezone, a veliko je uzbuđenje prožimalo kazališnu publiku s obzirom na to kako je bila riječ o prvoj „Manon Lescaut“ u izvedbu ansambla riječke Opere. Veliko zanimanje je izazvala i činjenica što se režije ponovno prihvatio Janusz Kica, poljski redatelj koji je publiku osvojio režijom Verdijeve opere „Traviata“ 2009. Tijekom devet izvedbi, podijeljenih između dvije sezone, u ulozi Manon Lescaut nastupale su Gabriela Georgieva, Olga Kaminska i Vedrana Šimić, njezinog brata Lescauta utjelovili su Siniša Hapač i Tomislav Bekić, dok su studenta Renata Des Grieuxa interpretirali Branko Robinšak, Raul Gabriel Iriarte i Davor Lešić.

Foto & Video galerija

Partner mediatico / Medijski pokrovitelj