Ako operu možemo smatrati tvornicom osjećaja, „Norma” je u tom slučaju vrhunac belcanta. Nekontrolirane emocije dolaze do izražaja u posve kontroliranom umijeću pjevanja. Bellinijeva „Norma“ izvrstan je primjer nemoguće umjetničke vrste – opere. Inscenirati operu znači neprestano postavljati pitanja, ali nipošto pod svaku cijenu davati odgovore. Kada na pozornicu postavljamo „Normu“, ne propisujemo publici kakve spoznaje treba izvući iz te priče.

Ova bi se priča mogla ispričati i ovako:

Jedan se muškarac zaljubio u prijateljicu svoje žene, ili točnije: jedan muškarac želi zamijeniti svoju voljenu u vatrometu nove strasti; posljedica: skrupula i ljubomorna drama kod žena toga dvostruko voljenog muškarca, koji nipošto ne osjeća grižnju savjesti. Zapravo je to svakodnevna priča: iz perspektive današnjega vremena Norma je zaposlena samohrana majka koja ima ljubavnika. Kako su osjećaji privatna stvar, netko bi možda mogao pomisliti da se u ovoj operi radi isključivo o intimnom trokutu. No, Bellinijeva „Norma“ ipak je kompleksnija od toga, i to upravo zbog društvenoga konteksta: muškarac se zove Pollione i Rimljanin je, vojnik i okupatorski oficir anektirane zemlje, Galije, a obje su žene kćeri neprijatelja. Svi znamo kakve probleme može stvoriti situacija u kojoj se „neprijatelji“ zaljube jedno u drugo, a takva situacija i u današnje vrijeme često završi tako da osobu nakraju progone njezini vlastiti sunarodnjaci.

Usprkos tome što upravo čarobno pjeva ariju „Casta diva“, Norma nije krotkog, nježno-simpatičnog karaktera. Ona ne preza ni od proklinjanja ni od ucjenjivanja. Koliko daleko može ići žena kada se zaljubi; koliko daleko može ići žena kada se razočara? Neka nas priča iznenadi.

Christian Romanowski, redatelj

U suradnji s:

Orkestar i zbor Opere, ansambl Baleta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca te Akademski mješoviti zbor Muzičke akademije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli

TRAJANJE PREDSTAVE:

Predstava traje oko 3 sata, s pauzom nakon prvog čina.

Opera se izvodi na talijanskom, uz titlove na hrvatskom jeziku.

Foto & Video galerija

REDATELJ O „NORMI” KOJA ISKAČE IZ NORMI

Kad na plakatu i na programu stoji naslov Bellinijeve opere „Norma”, ljubitelju opere pada na um „Casta diva”, on misli na belkanto i ima pravo. „Norma” je vrhunac belkanta. Pa ipak će Norma, svećenica koja u ovoj ariji moli za mir, kasnije pozivati ljude u rat: „Guerra, strage, sterminio”. Norma, svećenica ali i žena, čovjek. Čovjek sa svim osjećanjima i protuslovljima koja sačinjavaju ljudski karakter. Ta protuslovna osjećanja, želje i strahovi izlaze na pozornici na vidjelo, nalazeći u operi svoj glazbeni izraz u pjevanju. Opera, generator osjećaja, pojačava na nečuven način ono što svi mi nosimo u sebi, što osjećamo ili barem slutimo u svojoj nutrini.

Kad se podigne zastor za izvedbu Bellinijeve „Norme”, suočavaju se dva posve različita svijeta. Rimska civilizacija i način života susreću se s arhaično magičnim društvenim poretkom Gala. A tada predstoji odluka: rat ili mir. Galija je zemlja koju su zaposjeli Rimljani. Potlačeni galski narod živi u getu i spreman je na ustanak kako bi povratio izgubljenu slobodu. Muškarci su se okupili na svoje magične obrede i čekaju da Norma, njihova vrhovna svećenica, „vidovnjakinja“ koja naviješta volju njihova boga rata Irminsula, dadne znak za ustanak. Norma, kći druidskoga svećenika Orovesa, posjeduje na temelju svoje službe moć nad muškarcima, oni joj se dive, štuju je i boje se nje. To je pozadina pred kojom se zapravo odigrava drama ove opere. Norma se nalazi u nerješivu konfliktu. Ona, svećenica kojoj je svaki ljubavni odnos zabranjen, voli jednoga muškarca, ali još gore: ona ljubi neprijatelja, a to je Pollione, zapovjednik rimske okupatorske vojske. Ona s njime ima čak dvoje djece, što osim povjerljivo joj odane Clotilde, nitko drugi ne zna i ne smije znati. Kad bi ona sada dala znak za ustanak, kako to ratnici od nje očekuju, istodobno bi to značilo zapovjediti smrt svoga ljubljenoga. Zato ona oklijeva i upravo arijom „Casta diva” moli božicu za mir.

Čak i kad se na trenutak čini otklonjenom opasnost da prilikom napada na rimske zavojevače njezin ljubljeni bude ubijen, Normina je situacija i nadalje nepodnošljiva, jer se Pollione, voljeni neprijatelj, treba vratiti u Rim, a Norma ne zna hoće li on sa sobom povesti nju i djecu. Ali ona prije svega ne zna da se njezin ljubljeni u međuvremenu zaljubio u Adalgisu, mladu svećenicu koju Norma posebice cijeni. Kad joj je djevojka povjerila da će prekršiti svoj zavjet i otići s voljenim muškarcem, proživljava Norma svoju vlastitu sudbinu, ni ne sluteći da Adalgisa govori o Pollioneu. Ona osjeća sućut i prema djevojci pokazuje razumijevanje. Ona je, štoviše, spremna odriješiti je od njizinih zavjeta. U tom trenutku harmonije i sreće na pozornicu stupa Pollione, na svjetlo izlazi istina. Šok je to za Normu koja uviđa da je ljubljeni vara, ali je to također šok i za Adalgisu koja mora spoznati Pollioneovu nevjeru i lakomislenost. Rimljanin se zapetljao u svoju dvostruku igru. Sada ga obje žene odbijaju.

Norma za sebe i svoju djecu ne vidi nikakva izlaza. Odnos s Pollioneom srušen je, a kad bi njezinim vlastitim ljudima bilo poznato da je ona prekršila svoj zavjet nevinosti, ne bi bila ubijena samo ona nego i njezina djeca, dok bi pak u Rimu ta djeca bila prezreni barbarski bastardi. Hoteći ih poštedjeti loše sudbine, Norma je voljna ubiti svoju vlastitu djecu. Ali ona to nije u stanju izvesti. Ona stoga očajno nastoji nagovoriti Adalgisu da spasi djecu i da s Pollioneom ode u Rim. Ona sama, Norma, ubit će se ili će biti ubijena.

Adalgisa pak, zbunjena i prestrašena, pokušava istrgnuti Normu iz njezinih razmišljanja o smrti i obećava da će je pomiriti s Pollioneom. Oduševljenost i moć uvjeravanja ove djevojke pobuđuju u Normi stanovitu nadu. Ona se uljuljkuje u iluziji o sretnom ishodu. Jasno je, međutim, da Adalgisa ne može izvršiti svoje obećanje. Pollione ne dopušta preusmjeriti svoje raspoloženje. Kad Norma to sazna, najprije povjeruje u djevojčinu zlu prijevaru, no kad je čula da Pollione želi oteti Adalgisu, poziva ona Gale na ustanak i na pokolj Rimljana. Iznenađeni i oduševljeni, svi se pridružuju ratničkoj pjesmi, a u zarobljeništvo dospijeva Pollione koji je oskrnavio sveto područje Druida. Umjesto da ga smjesta ubije kako joj to nalaže njezina služba, otpušta ona narod s izlikom da toga drznika želi potanko ispitati. U stvarnosti ona traži posljednje suočavanje sa čovjekom koji ju je napustio, ali ga ona još uvijek voli. Ona je čak spremna pokloniti Pollioneu život, ako se ovaj odrekne Adalgise. I ona bi se sama tada odrekla njega. Kad je Pollione i to odbio, dospijeva Norma u stanje suludog gnjeva; ona se uživljava u sadističke fantazije, opija se mišlju uživanja u njegovim mukama kad Adalgisinu smrt bude morao gledati vlastitim očima. Potom saziva sve sunarodnjake, želeći razotkriti koja je svećenica prekršila svoj zavjet. No umjesto da oda Adalgisu, Norma na užas Gala priznaje svoju vlastitu krivnju. Za njezin se narod ruši cijeli svijet, sve u što su ti ljudi vjerovali dovedeno je u pitanje. Bespomoćno i bez savjeta lunjaju Gali unaokolo; njihovo razočaranje prelazi u bijes, hoteći pogubiti svoga idola. Norma želi preuzeti kaznu na sebe, ali ipak zaklinje svoga oca Orovesa da poštedi djecu. Kad je on to obećao, ona je spremna na smrt. A onda, „a troppo tardi”, tek sada kad je sretan svršetak potpuno isključen, shvaća napokon i Pollione koliko je velika Normina ljubav. I on je spreman poći zajedno s njom u smrt i s njom se umirući zauvijek sjediniti.

Kako god osobe na pozornici ne nose današnju odjeću, ipak se ono što se odigrava u „Normi” ne zbiva s dva tisućljeća odmaka od nas današnjih pozemljara. Ostavimo druide, svećenice i zavjete nevinosti postrance. Postoje u ovom djelu brojne situacije koje poznajemo, u kojima se iznovice nalazimo. Dvije žene, a da ne znaju jedna za drugu, vole istog muškarca. Kad to saznaju, dovoljno je konfliktne građe za dramu, što se već varira u mnogim operama. Ili pak ovako: jedan je muškarac započeo odnos s jednom ženom, pa bi sad u opijenosti novom strašću htio promijeniti ljubavnicu.A može i ovako: jedan je muškarac stupio u odnos sa ženom iz nekog njemu stranog svijeta, iz nekog arhaičnog kulturnog kruga, potpuno suprotnoga od civiliziranog društva iz kojega potječe. Za njega je to dražesna pustolovina, ali u svijetu različitih normâ mogu nastati problemi. A moglo bi i drukčije: dvoje ljudi iz neprijateljski nastrojenih naroda međusobno su se zaljubili. Poznajemo li mi to? Mi to, dakako, poznajemo. Dvije kulture stoje bez razumijevanja jedna naspram druge. Kad se sukobe dvije različite slike svijeta, kad se bore jedna protiv druge i međusobno se ograničavaju. Od toga mora patiti pojedinac, onaj koji iskače iz norme, baš kao i „Norma”. Postavlja se pitanje na kakve ispade mogu čovjeka natjerati razočaranost, očajanje i bijes?

Ovako promatrano, „Norma” je takoreći svakodnevna priča, komad sadašnjosti. I koliko god nam se mnogo toga u priči čini nerealističnim i nevjerojatnim, kao što nam se često događa u mnogim opernim radnjama, na pozornici se ne radi o realizmu; zbivanje se odvija u ritmu koji je drukčiji od „stvarnog života“. Vrijeme teče sporije ili brže, ponekad osjećanja pulsiraju poput kucanja srca, a potom se trenutak širi unedogled. Kad započne arija, vrijeme utihne i stane. Trenutak postaje vječnost. Opere zapravo samo simuliraju da pričaju priču, da prikazuju radnju, želeći pjevanjem izraziti ekstremne ćutilne i konfliktne situacije. Ljubi se – pjeva se, sumnja se i očajava – pjeva se, mrzi se – sve se to pjeva i pjevajući se umire. Profiltrirani umijećem pjevanja, smiju provaliti želje i strahovi i ovladati pozornicom. Sve se to, naravno, uvijek odigrava negdje, u slučaju „Norme” baš u Galiji. Opera sebi uzima slobodu prestupiti protiv zakona vjerojatnosti, kako bi nas gledatelje iz svakodnevice odvela u svijet sna, barem u svijet glazbenoga sna. Zbog toga radnja ne mora ugoditi nikakvu racionalnom preispitivanju, jer se radi o istini, o istini osjećanja. Opera je „voodoo” – mogućnost ostvarivanja nestvarnoga. Strah i sućut htjela je grčka drama izazvati u gledateljima. Opera nam te pobude pruža zvukom glazbe – u „Normi” Bellinijevom dodirljivo čistom muzikom.

Christian Romanowski

BELLINI DANAS I OVDJE

Melodijica da jednostavnija ne može biti. Mi, današnja publika, hrlimo po stoti put čuti tu melodijicu pjevanu iz nekog novoga grla. Svi ju znamo pjevušiti, čuli smo je od Marie Callas, od Montserrat Caballé, ali nije nam, niti će ikada postati dosadna. Taj fenomen je teško objasniti. Norma „Casta divom“ smiruje narod, onu divlju hordu koja želi rat. To se može razumjeti. Ali što nama danas daje ova melodija? Nemoguće je da nas se danas toliko tiče ta tema. A glazba?
Postoji neka duboka religioznost koja se raširi zrakom, čak za vrijeme najbanalnije probe. Ponavljajući tu, i druge melodije Vincenza Bellinija, svaki put iznova nastaje tajac. Imam osjećaj da mi u današnjem društvu, što se više udaljujemo od empatije, od humanosti, na koncu konca od dobrote same, to smo više osjetljivi na ono što nas na to podsjeća.
Bellinijeva glazba to čini i upozorava nas moćnom snagom svoje jednostavnosti. Žudimo za njome kao što pokajnici žude za oprostom.

Dunja Vejzović,
umjetnička voditeljica projekta

NORMA U RIJECI

Unatoč velikoj popularnosti, „Norma“ zbog svoje zahtjevnosti nije često postavljana na opernim pozornicama.
Opera „Norma” praizvedena je u milanskoj Scali 1831. godine, a u Rijeci je prvi put izvedena već 1832. – ali bez Bellinijeve glazbe. Naime, gostujuća talijanska dramska družina Angele Zocchi uprizorila je u Adamićevom Teatru Civico „Normu” bez glazbe, ali prema hvaljenom djelu uglednoga maestra Bellinija, kako je pisalo na njihovom programskom svilenom letku. Prva cjelovita Bellinijeva „Norma” u Rijeci bila je 1836. i na repertoaru se mogla gledati u izvođenju uglednih gostujućih talijanskih družina: 1866, 1876, 1888, 1897, 1908. i 1932. godine. U Rijeci su Bellinijeve opere bile među najizvođenijima i najomiljenijima.
Od 1946. do danas, „Norma” je u produkciji riječkog Kazališta premijerno postavljena jednom i obnovljena jednom. Narodno kazalište „Ivan Zajc“ najpoznatiju Bellinijevu operu na repertoar prvi put postavlja 27. travnja 1990. (dirigent: Vladimir Benić / Krunoslav Kajdi, redatelj: Mladen Sabljić), a obnavlja 27. veljače 1996. godine (dirigent: Loris Voltolini, redatelj: Ivica Krajač). Oba su puta u ulogama Norme alternirale Mirella Toić i Veneta Janeva Iveljić, dok je u ulozi Adalgise bila Anđelka Rušin. U podjeli iz 1990. u ulozi Pollionea bili su u alternaciji Viktor Bušljeta i Janez Lotrič, Orovesa su u alternaciji pjevali Dinko Lupi i Gianni Sancin, Clotilda je bila Loredana Raimund, a Flavio Ivan Kumbatović. Scenograf je bio Dorian Sokolić, kostimografkinja Ružica Nenadović Sokolić, za scenski je pokret bio zadužen Miljenko Štambuk, a zborovođa je bio Krunoslav Kajdi. Premijera je doživjela velike hvalospjeve, pisalo se da je pun repertoarni pogodak riječke opere.
Početkom srpnja 1990. riječki operni ansambl gostovao je s „Normom” u sklopu Opernog ljeta (Operno poletje) na Križankama u Ljubljani, a dva tjedna kasnije izveo ju je na ljetnoj pozornici u parku Ville Manin u mjestu Passariano nedaleko Udina na otvaranju 18. ljetnog festivala na kojem je prvi put neka opera izvedena u vanjskom prostoru. Predstava je tada okarakterizirana kao značajni operni događaj visoke umjetničke vrijednosti.
„Norma“ je u tri sezone od 1989/1990 igrala 12 puta, a broj publike prelazio je 6730 ljudi. Kod obnove 1996. velika promjena bila je u scenografiji – ovaj put koristila se scenografija Dinke Jeričević iz uspješne zagrebačke „Norme” iz 1979. što je bio jedan od čestih primjera takve vrste suradnje nacionalnih kazališta (u Splitu i Osijeku koristili su tada kostime i scenografije iz riječkih predstava). Obnovljena „Norma” igrala je osam puta, posljednji put na pozornici riječkog Kazališta 13. travnja 1996. godine. U ulozi Pollionea alternirali su Damir Fatović, Voljen Grbac, Ivica Gržanić, u ulozi Orovesea bili su Dinko Lupi i Ivica Šarić, kao Clotilda alternirale su Vedrana Perčić i Loredana Raimund, dok su kao Flavio alternirali Andrej Debevec i Antonio Mozina.

Posljednja velika hrvatska Norma bila je Mirella Toić koju su nakon „Norme“ hrvatski mediji prozvali kraljicom belcanta. Za ovu sopransku ulogu doživjela je ovacije publike, a dobila je i Nagradu grada Rijeke (1992), Nagradu „Milka Trnina” (1992) i Nagradu hrvatskog glumišta (1996).

Iz medija

Vijenac-Uz premijeru Norme, dir. S. Rabaglio, red. M. Blažević, HNK I. pl. Zajc, Rijeka

RTV SLO-Darvinistični orkester – zaključni koncert cikla kromatika, 6. koncert simf. cikla SNG Maribor, klavirski trio Art, Klasika Slovenia – nova zgoščenka in Norma na Reki

Bella Una vita all’Opera-NORMA A FIUME: SI CHIUDE NEL NOME DI BELLINI LA STAGIONE DEL TEATRO NAZIONALE CROATO IVAN ZAJC. IL PROGETTO DELLO SPETTACOLO AFFIDATO ALLA GRANDE DUNJA VEJZOVIC

Le Salon Musical-Fiume: una Norma in fuga dalla tradizione Neoclassica

Fiuman.hr-(Ne)milosrdna Norma

La voce del popolo-Suggestiva serata belliniana con a veggente Norma

HRT Radio Rijeka-“Norma” ispunila riječko kazalište gotovo do posljednjega sjedala!

Kanal RI-OVACIJE ZA NORMU

HRT Vijesti iz kulture-(6:36 – 9:20)

Moja Rijeka-Bellinijeva opera “Norma” premijerno izvedena u riječkom HNK-u

Showbizzmagazin-Večeras premijera opere “Norma” u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci