Zašto mnogi koji sebe smatraju predstavnicima tradicionalne riječke operne publike i uporno se uzdaju u svoju naklonost Verdiju, tom istom Verdiju oduzimaju pravo na – tragediju, pa njegove opere (čak i Traviatu i Rigoletta) najradije gledaju i slušaju kao neobavezne melodrame, bezbolne spojeve historicističkog ugođaja i prepoznatljivih melodija? Ima li u takvom okruženju Verdijev «previše mračni» Otello ikakvu šansu?

Ako bismo Otella opisali kao «glazbenu dramu», pitamo se – kako intenzivirati i dinamički varirati odnos između dramske i glazbene dimenzije u predstavi opere kojom se Verdi više nego u ijednom drugom djelu približio žanrovskom konceptu Richarda Wagnera i zapravo ga nadmašio, očigledno svjestan da je u osnovi dramske forme i napetosti dijalog, nasuprot monologu odnosno wagnerijanskim monologiziranim dijalozima?

U našoj smo predstavi Otella posebnu pažnju posvetili glumačkoj izvedbi. Kako dramaturški i koreografski osmisliti odnos između simboličke i realističke geste; do koje mjere graditi fikcionalni identitet lika iz glumačkih identiteta naših opernih pjevačica i pjevača? Kako godine i izglede učiniti nevažnima spram osobnosti i izvedbene odlučnosti, snage, iskrenosti?

Odvija li se radnja ove opere nužno u zbilji ili Otellovoj noćnoj mori? Izazvanoj ljubomorom? Opsesivnim karakterom? Njegovim kompleksom autsajdera? Čija odnosno čega je Otello – žrtva? Porijekla? Pripadnosti? Statusa? Ambicije? Nagle naravi? Jaga? Svih koji primjećuju drugačiju boju njegove kože? Osim Desdemone?

Odvija li se radnja ove opere nužno u zbilji ili u Jagovu teatru zla? Zašto bismo njegovu djelovanju tražili motiv, odgovor na – zašto? Zar je zlo moguće racionalizirati?

Kako scenski prikazati svijet kojemu su granice prema snu i teatru, mori i zlu, raspršene i neodredive? Svijet u koji se ne ulazi, iz kojeg se ne izlazi (sa scene); u kojem se pojavljuje i – nestaje? Kao sjena, privid, utvara, snolika slika, sugestija, silueta…

Može li Emilija postati više od sporednog lika, osvojiti dramaturšku ulogu značajniju od Jagove žene i Desdemonine pratilje, opstati u svijetu koji ženu svodi na funkciju u reprodukciji vrste i nacije, objekt u dometu želje drugog spola, kolateralnu žrtvu u «ratnim igrama» muževa, očeva, braće? Može li lik Emilije biti putokaz za feminističko čitanje opere o Otellu, odnosno – Desdemoni?

Pitamo se: zašto se ova tragična opera uopće zove Otello, a ne – Desdemona? Ili, u «mračnoj» realnosti svijeta koji nas zarobljuje – Jago?

Neupitno – predstava Desdemone / Otella / Jaga nastala je kao suradnja u kojoj su čvrste granice autorskih uloga prevladane. Selma Banich nije bila samo koreografkinja nego i najbliža dramaturška sugovornica; Sandra Dekanić nije bila samo kostimografkinja nego i kreatorica kostima koji upravo scenografski ispunjavaju prostor; Dalibor Fugošić i Alan Vukelić nisu samo oblikovali svjetlo nego i kreirali svjetlosnu instalaciju u funkciji scenografije.

Neupitno – ovu predstavu posvećujem svojoj kćeri Margareti, mladoj ženi koja uporno odbija biti bilo čijom žrtvom; svakoj ženi koja se bori žrtvom ne postati, i svakoj ženi koja žrtvom nikada nije smjela biti!

Marin Blažević, dramaturg-redatelj

Orkestar i zbor Opere te Balet Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Rijeka uz Dječji zbor „Toretta“ i Djevojački zbor PZM „Josip Kaplan“

Trajanje predstave:

Opera traje dva sata i trideset minuta, s jednom pauzom poslije drugog čina.

Opera na talijanskom, uz titlove na hrvatskom jeziku.

Napomena: u operi se koristi stroboskop (izmjenični bljeskovi svjetla)

U predstavi se koristi dio video materijala “French Frigate Latouche-Tréville (D646) Vs Huge Storm”, snimljen iz helikoptera, objavljen pod cc licencom autorice Anastasie Moraiti.

Zahvaljujemo donatoru