SAD I NIKAD VIŠE

Oni se sada cjelivaju djevičanski, kao da se nikada požderali nisu! Kao da nije tekla krv između njih i kao da ne će opet teći krv između njih! Sada su bezglavo pali u dubine svojih crijeva, a za minutu opet će padati iz petoga kata u grob i trovati se i strijeljati i bacati pod kotače vlaka, proklinjati, i opet padati niže, dublje, u svjetove daleke, u zvjezdane prostore, dalje, u život, u život! I uvijek tako i dokle tako? I zašto tako?

Miroslav Krleža, Adam i Eva

Unatoč činjenici da je prije više od 100 godina izašao dramski tekst M. Krleže, Adam i Eva, on i danas živo progovara o odnosu dvoje ljudi osuđenih da uvijek iznova žive istu tragičnu sudbinu te time kao da zapečaćuje mogućnost nekog drugačijeg i zdravijeg međuljudskog odnosa. On svojom dramom koja je mješavina realističnog i fantastičnog prostora, kao da udara u temelje našeg društva u koje je utisnut sveprisutni patrijarhalni uzus, zbog kojeg se skoro pa svakodnevno susrećemo s nesretnim sudbinama žena i muškaraca koje puno prečesto završavaju femicidom i suicidom.

U okviru današnjeg vremena u kojem zapadni svijet uplovljava u novo doba međuljudskih odnosa gdje je borba protiv rodne i spolne uvjetovanosti sve veća, pa se time brišu dosadašnje granice stereotipnih međuljudskih uloga, Krležina drama može se gledati kao arhetip fatalnih sudbina ljubavnika, u ovom slučaju muškarca i žene (a mogle bi biti i druge), koji opetovano ulaze u vrtlog patnji i međusobnog iscrpljivanja, ukazujući da se nikada ništa ne mijenja, već se njihovi odnosi uvijek vrte u krug, od samog postanka svijeta do dandanas.

Koji su ključni motivi iz kojih se razvila koreografija „Adam i Eva“, prema istoimenoj drami Miroslava Krleže?

Na nesvjesnoj razini, na kojoj često operiramo kada je u pitanju proces stvaranja, sigurna sam da smo inspiraciju izvlačili iz mnogobrojnih elemenata Krležine jednočinke. Kada govorim o svjesnim odlukama u nastajanju koreografije, izdvojila bih motiv iscrpljivanja muško-ženskog odnosa te trodijelnu strukturu njegove jednočinke.

Koje je koreografsko iščitavanje Krležine drame „Adam i Eva“?

Da bi uopće krenuli u koreografsko iščitavanje djela „Adam i Eva“, činilo nam se bitnim radnju smjestiti u društveni, a time i u uvjetovani prostorni kontekst današnjeg vremena. Smjestili smo ju u prostor clubbinga. U prvom djelu prostor predstavlja fiksni okvir u kojemu glazba, pokreti i slike užitka nikada ne prestaju. Alternativna zajednica klupskog okruženja autentično je polazište za prvi dio Krležine drame u kojem pisac iznosi intenzivan opis iskustva izgubljenog zadovoljstva, potrošene senzualnosti i suicidalnosti glavnih protagonista. Okruženje u kojemu se na ograničeno vrijeme napuštaju uvriježena pravila svakodnevice ujedno je i plodno tlo za iznenadno, pretjerano i trenutačno stvaranje novih međuljudskih odnosa, pa tako i za fatalno zaljubljivanje Adama i Eve. Transpozicijom Krležine kompozicije u koreografski medij, radnja predsmrtne egzistencije klupske atmosfere, kojom dominira slavlje kulta tijela, narcisoidnost i čulni hedonizam, prelazi u posmrtnu egzistenciju dezorijentiranih i nespretnih tijela glavnih protagonista.

Kako se stvarao koreografski i plesni vokabular glavnih protagonista Krležine drame?

Prvi dio koreografije sastavljen je od akumulacije unaprijed pripremljenih koreografskih blokova, koji se poigravaju plesnim kodovima pop kulture, kao pokretima suvremenog plesa. Nalik trajnom vrhuncu, šesnaest plesača riječkog Baleta ima zadatak tu scenu bez početka, sredine ili kraja, održati na visokom energetskom nivou, u „plemenskom“ zajedništvu. Ova stavka je važna kako bi se priča privlačenja, miješanja, preživljavanja i napuštanja glavnih protagonista mogla nesmetano prelijevati iz grupnih scena u epizode kratkih dueta, i ponovno nazad u žižu rasplesanog kolektiva.

S druge strane, u trećem dijelu koji nas vodi u zagrobni život, ne nužno ispod zemlje, prišli smo istraživački, eksperimentirajući s isprekidanim tokom pokreta, indirektnim i nejasnim prostornim putevima koje smo dodatno pokušali pojačati korištenjem slabijeg mišićnog tonusa. U ovoj fantaziji radi se o sinkronicitetu te je plesni vokabular, bez očiglednog uzroka, iznenađujući, neočekivan, gotovo nestvaran.

Koja je bila misao vodilja u procesu stvaranja?

Na jednoj razini stvaralačkog procesa zainteresirala me širina samog užitka u plesanju, točnije, kinestetički odgovori tijela na klupsku scenu te naglašenu senzualnost plesa. Shvatila sam da dramaturgija ovog plesnog materijala zahtijeva dominantnu kostimografiju (Juraj Zigman) koja će plesačima dati novi identitet, a time i mogućnost bijega iz stvarnosti. U jukstapoziciji eskapizma kolektiva bilo mi je jednako važno artikulirati i drugu razinu, a to je razvojna linija intimnog odnosa Adama i Eve.

Kako je pao odabir glazbe i kompozitora?

Sa skladateljem i oblikovateljem zvuka Višeslavom Labošem surađivala sam na nekoliko ranijih projekata. Njegovo iskustvo oblikovanja zvuka, elektronske glazbe i istraživačka motivacija nužne su pretpostavke za umjetničku suradnju posebno kod hibridnih projekata kakav je „Adam i Eva“. U svojoj karijeri Višeslav je radio u klupskim programima razvijajući relevantnu kinestetičku empatiju što je svakako preduvjet za uspješnu suradnju koreografa i skladatelja.

Kako djelo “Adam i Eva” komunicira s mladima?

Ako se nakratko odmaknemo od Krležinog književnog predloška i uronimo u klupsku atmosferu djela, poveznica između mlade publike i naše koreografije upravo je razvijanje vlastite individualnosti u prostoru koji omogućava uživanje u glazbi, plesu, drugima i ljubavi.

Ako postoji, koja je provodna nit koja povezuje „Za nikad“ i „Adam i Eva“?

U konačnici, smatram da su to, zasigurno, simbolične radnje koje se pojavljuju u obje koreografije, a usmjerene su na spajanje tijela s ritmom i bukom glazbe, na trenutak ekstaze u kojem živimo, negirajući tako kartezijansku jukstapoziciju uma i tijela.

Razgovarao David Čarapina

Kada si i zašto odlučio ući u projekt „Sad i nikad više“?

Maša i ja radili smo na baletu “Carmina Burana” kada je ona bila solistica, i već tada mi se svidjela njena energija. Stoga, kada me zvala i pitala želim li raditi na njenom baletu, odmah sam pristao. S obzirom na to kako nisam bio dugo u našem Kazalištu, oduševio me poziv.

Privuklo me i predloženo djelo, posebice kada sam doznao kako će biti smješteno na klupskoj sceni. Kao jedan izlazak iz komfor zone te svega onoga što ljudi misle o odlascima u klubove; upravo to me najviše privuklo i zato su kostimi rađeni na liniji između Berlina i Rijeke.

Koliko je dugo trajao rad na kostimima?

Ponosan sam što je kostimografija isključivo moja produkcija te su se kostimi radili u mojem ateljeu. Kada se nešto radi s entuzijazmom, voljom i željom, proces ide brzo. Ipak, inspiraciju sam morao dulje tražiti. Ona je bila klupska scena, ili bolje rečeno, klupska scenu kakvu je vidim, danas-sutra, jednom u Rijeci: scena različitosti i slobode unutar koje sam htio svakog pojedinca osloboditi tereta okoline.

Što je bio cilj tijekom izrade kostima, kako party ansambla, tako i glavnih likova?

Trebalo je naglasiti kostime glavnih likova, Adama i Eve. To je bilo podosta teško s obzirom na to kako su svi unutar grupe izuzetno dominantni kao pojedinci, što je i bio moj cilj. Uostalom, danas moramo tako funkcionirati, svatko nas je jači nego skupina, svatko je pojedinac za sebe te, koliko god da je riječ o klišeju, svatko mora gurati svoj film, svatko mora biti svoja priča. Ipak, zbog toga što balet nose Adam i Eva, povezao sam ih jednom bojom, kompletno i odvojivši od grupe, još više naglasio njihovu „agresivnu“, fatalnu ljubav.

Razgovarao David Čarapina

Kada bismo mogli odabrati jedan trenutak za zaustaviti se i promisliti, kakav bi on utjecaj imao na nas danas? Već od prvog dijaloga s Mašom krenuli smo u pronicanje značenja i potencijala tog trenutka. Teško je i zamisliti kako je ta misaona nit prožela cijelu moju potragu za inspiracijom s obzirom na to kako se zadnjih deset godina vodim za koreografa u usponu. Tijekom vožnje životnim rollecoasterom ukazao se poriv za izražavanjem „zahvalnosti“…

To se događa u trenucima dok promišljam o ljepoti života, naše egzistencije i naših svakodnevnih trenutaka. O osvještavanju prisutnosti cjeline van nas samih, utjecaja naših postupaka, sitnica koje naš život čine utoliko smislenijim. Takav misaoni proces pokazao mi je da odabirom univerzalnog koncepta zahvalnosti biram i daleko osobniji pristup djelu, što se odražava u nizu oblika i slojeva. Ali, prije svega, izražava se kao ekstremno pozitivna energiju koju sam upio tijekom stvaralačkog procesa, posebice tijekom rada s plesačima.

Rezultat toga je energično, vizualno djelo poezije, ili simbolizma, u kojemu se poigravam sa svojevrsnim „situacijama-brodovima“, kontradikcijama, osobnim sjećanjem, apsurdom i osjećajima. Polazio sam od vrlo gustih/organiziranih, ali kaotičnih scena koje su nastajale kako je rad napredovao; ujedno, to su scene koje definitivno bivaju odrazom mojeg načina nošenja s životom kao čovjeka i umjetnika.

Balet je stvoren s, ali i za sve plesače riječkog Baleta, plesače s kojima sam imao slobodu istražiti niz plesnih tehnika i pripadajuće fizikalnosti, eksperimentirati s gužvovitim uzorcima te izmiješati ritam i muzikalnost s izazovnim rekvizitima.

„Za nikad“ nas vodi na putovanje kroz četiri apstraktna godišnja doba, ciklusa koji oblikuju godinu/lentu vremena. U tome iznalazimo osjećaj sigurnosti, iščekujući iznova neprekidno cikličko ponavljanje. Primjer? Četiri godišnja doba. Ipak, godina je dragocjena jer, jednom kada prođe, više ju nikada ne možemo vratiti.

Odabrani entiteti ciklusa nalaze se na dva pijedestala u izložbenoj bijeloj panoramskoj kocki. Zaštićeni su zamućenim staklom, naglašavajući njihovu dragocjenost i očuvanost. Ipak, staklo je bilo i ostaje krhko…

Želim proslaviti tu krhku prisutnost u ovoj neizvjesnoj sobi, hvatajući ljepotu u manama života. Uz dozu satire kao utjehu za prolaznost, stvari se mijenjaju, a ništa postaje zauvijek…

Nježni je to podsjetnik da je svaki dan dar za slavlje. Baš kao i radost zahvalnosti što imam priliku pred vama premijerno izvesti ovo djelo.

Zadnjih tjedana se u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku intenzivno spremaju koreografije za otvorenje baletne sezone. Na čelu priprema baletnog diptiha „Sad i nikad više“ nalaze se Maša Kolar („Adam i Eva“) te Jeroen Verbrugenn („Za nikad“). Prvi put u Rijeci, iza belgijskog koreografa nalazi se bogata plesačka karijera koju je, ponajviše, obilježila desetogodišnja epizoda u Les Ballets de Monte Carlo (2004. – 2014.) tijekom koje se, kako su godine prolazile, počeo sve više posvećivati koreografiji. Ista ga je pratila od samih umjetničkih početaka u ranim dvijetisućitima, postepeno razvijajući zanat kroz suradnje i projekte. Kada je 2014. dobio priliku da kreira svoj prvi cjelovečernji balet s pričom “Casse-Noisette” za Ballet du Grand theatre de Geneve, znao je kako od tog trenutka, pa nadalje, želi svoju energiju posvetiti isključivo stvaranju.

Kada bi tražili riječ u koju bi stalo tih deset godina, izbor je, ustvari, lak: ludilo. Verbruggen je kreirao preko 40 djela diljem Europe, od Monte Carla do Slovenije, žanjući pozitivne kritike. Rijeka, sada na kraju toga puta, ponudila mu se kao moguća točka refleksije:

„Doživljavam osobno ovo djelo. Nema ničega dramatično u tome. Jednostavno, zadnjih deset godina bilo je apsolutno ludo. Napravio sam 40 djela što je suludo. Kada razmišljam o tim godinama, ne mogu se sjetiti opisanog osjećaja, ali znam da je postojao. A onda se dogodio COVID, sve je stalo, i tek sada se postepeno vraćam. Ipak, stvaralački proces se promijenio; uživao sam u promatranju, stajanju u vremenu. Stoga, na ovo djelo gledam kao na životni rez. Ta misao je, nekako, ostala uz mene cijelo ovo vrijeme.“

Ideja ga je pratila od prvih nacrta do zadnjih proba s plesačima. Tijekom tog procesa iskristalizirala se i jedna od temeljnih ideja djela – zahvalnost:

„Kada bih morao djelo vezati za tematsku odrednicu, odlučio bih se za svojevrsnu zahvalnost koju osjećamo kada život sagledavamo u retrospektivi. Zbog toga je riječ je djelu koje odiše pozitivnošću, ali i koje istodobno može postati izuzetno mračno, vrlo je kontradiktorno. Uostalom, znam da imam apsurdnu crtu. Na svoja djela gledam kao na poeziju, djela simbolizma koji me uvijek privlači tijekom stvaranja.

U sažetku, uvodnoj riječi, a i sada kroz razgovor podcrtava ciklički koncept vremena koji je s razlogom utkan u djelo koje se raspliće na četiri godišnja doba:

„Balet je metafora jedne vremenske linije; recimo, godine. Kada govorimo o mogućnostima interpretacije, otvoren sam razmišljanjima svih oko mene. Plesačima govorim o podjeli na proljeće, ljeto, jesen i zimu, ali stvari nisu tako jednostavno jer moje ideje više pretežu prema apstraktnosti. Glavni simbol djela je krug jer sve odlazi, a onda se vraća na sam početak. Sviđa mi se što svake godine ponavljamo iste stvari što nam pruža određeni komfor.“

Naravno, osobna nit prožima svaki od ciklusa:

“Ne znam zašto, ali otkad sam proslavio 40. rođendan, osjećao sam potrebu otvoriti novo poglavlje; kao da želim izjaviti da je ovo djelo moje desetogodišnje veliko finale poslije kojeg slijede nove stvari. Upravo zato sam iskoristio pjesmu Alphavillea „Forever Young“ kako bih podcrtao cijelu simboliku i proces starenja, posebice kod plesača.“

Scenografski i kostimografski odabiri ukazuju i na važnost satire i humora kroz cijeli balet:

„Plesači nose „havajke“, ali umjesto palmi, ukrašene su monsterinim listovima. Bitan mi je taj humoristični element gdje su svi oni turisti koji posjećuju scenu. Kada razmišljam o humoru, razmišljam u smjeru ciničnog smijeha, humora kao oružja, kao šamara.“

Njegovo plesačko iskustvo odražava se u svakome elementu njegova teorijskog i praktičnog rada na sceni:

„Imao sam sreće što sam imao priliku ostvariti bogatu karijeru tijekom koje sam radio s različitim koreografima. Prvo sam prošao klasično školavanje, iako nikada nisam bio klasičan u glavi. Stoga, moj put se može sagledati na sljedeći način: ekstremno klasičan – neoklasičan – ekstremno suvremen. Na svojim leđima nosim ogromnu iskustvenu prtljagu.

Bio sam ekstreman plesač, svojevrsna kamikaza. Nikada se nisam pitao kako ću nešto izvesti, jednostavno bih to izveo, kasnije razmišljajući o posljedicama. Uvijek sam si govorio kako želim napraviti ples koji nikada nisam uspio otplesati. Zbog toga su moje izvedbe često izazovne, ekstremne, fizički zahtjevne.“

S obzirom na visoko postavljenu letvicu, Jeroen je pohvalio plesače s kojima je imao prilike raditi:

„Tijekom rada mi je bitno da ne postanem gad, zahtijevajući od njih da naprave upravo onako kako sam zamislio. Radije im dajem dio sebe na temelju čega oni to moraju učiniti svojim. Na njima je da dotaknu svoje granice, ali ne i da ih prijeđu. Cijeli taj proces olakšava činjenica što radimo u vrlo zabavnom i prijateljskom okruženju.“

Zaključak? Balet je spreman ponovo zadiviti.

Razgovarao David Čarapina