TRI MUŠKETIRAAlexandre Dumas
Pisac francuskog romantizma Alexandre Dumas otac, proslavio se pustolovnim romanom Trimušketira (Les trios mousquetaires, 1844.) poznatog po zanimljivom zapletu, brojnim avanturama te hrabrim i simpatičnim junacima. Ovaj talentirani pisac bogate fantazije i živoga duha, svojim je povijesno-pustolovnim romanima utjecao na europsku popularnu literaturu kao i na filmsku umjetnost koja donosi brojne poznate ekranizacije njegovih djela.
Radnja Tri mušketira, smještena na početak 17. stoljeća, uzbudljiva je priča o pustolovinama i prijateljstvu tri mušketira: Athosa, Porthosa i Aramisa te hrabrog mladog Gaskonjca D’Artagnana. Djelujući po poznatom načelu “svi za jednoga, jedan za sve!” ova družba zajedničkim snagama nastoji spriječiti pokvarenog kardinala Richelieua da zauzme francusko prijestolje. No njihova je najopakija protivnica kardinalova špijunka, Milady, jedna od najpamtljivijih ženskih “negativki” u literaturi. Dumas je ovdje upotrijebio svo svoje naracijsko umijeće puno brzih preokreta u radnji, da bi ovu priču o spletkama političkih i crkvenih moćnika u borbi za vlast i naklonost kralja i kraljice, okršajima, dvobojima, fatalnim špijunkama i skandaloznim tajnama, doveo do krajnjih napetosti i dramatične završnice.
Iz pisma suradnicima povodom „Mušketira“…
…Ta priča je općepoznata i ne znam što dobivamo ako je ispričamo na isti način. Mačevanja, romantika, intrige, dvorske spletke i državne zavjere, pravda koja pobjeđuje itd. Sve smo to već gledali u različitim verzijama, poznato je publici koliko i nama, nemamo faktor iznenađenja u rukama, a nemamo ni razloga da, iz ugla današnjeg teatra koji nas se tiče, ili bismo voljeli da nas se tiče, napravimo predstavu u kojoj ćemo jednu sjajnu herojsku priču ostaviti zarobljenu u povijesnom i svakom drugom realizmu…
O čemu je, onda, naša priča, zašto je danas pričamo i kakva nam predstava treba? U kakvom vremenu nastaju naši „Mušketiri“? – Političke igre su na vrhuncu moći. Intrige silnih uobličavaju svijet kakav živimo. Bog ne stanuje u crkvi, pravda u sudovima, obrazovanje u školstvu, a humanost u zdravstvu. U takvom svijetu, u kome je moralno nemati morala, nema mjesta za ljubav, nema mjesta za romantiku, nema mjesta za poeziju, ili, ako ima, onda je to kako bi romantika, ljubav i poezija bile zloupotrebljene…
D’ Artagnan, Athos, Porthos i Aramis su tragikomični zaostatak iz jednog prošlog vremena, „albatrosi“ u novom vremenu gdje je sve ono u što oni vjeruju – čast, pravda, poštenje, ljubav…tek skup anakronih osobina koje ih čine tako naivnima, tako veličanstvenima i tako poraženima, na kraju predstave…
…Kralj i Richelieu igraju šah. Raspoređuju figure ratnika, konjanika, topove i kraljeve. Igraju se rata, točnije mi mislimo da se igraju rata. Oni se ne igraju. Oni ga stvarno pripremaju, tu pred našim očima. Mi smo dovoljno glupi da to ne vidimo. Mi smo dovoljno naivni da ne vidimo u kojem smjeru se svijet mijenja. Mi nismo samo publika, mi smo mušketiri, uvijek iznova zloupotrijebljeni za interese onih koji su se snašli i dograbili kormilo našeg vijeka. Od izbora do izbora, od jedne političke krize do druge, oni zloupotrebljavaju naše osjećaje patriotizma, našu zainteresiranost za boljitak svijeta, za njegovo popravljanje i čine nas pijunima u igri u kojoj uvijek pobjeđuju, naprosto zato što su joj oni odredili pravila. Zaprepaštenje svijetom u kojem žive i igrom u koju su upleteni, trebalo bi, na kraju predstave, biti identično osjećanju publike i mušketira…
Kokan Mladenović
