Premijerno izveden „Woyzeck” u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, u režiji Anice Tomić, dramaturškoj obradi Jelene Kovačić i po prijevodu Trude Stamać u najmanju je ruku jedna od predstava godine. Vizualno i zvučno impresivna, predstava je moćna, s izvrsnim riječkim ansamblom kojem se pridružila Hana Selimović iz Beograda u liku Marie.
Dean Krivačić sjajno igra Woyzecka, svakim svojim pokretom i drhtajem tijela uprizoruje patnju čovjeka kojem je dosuđeno onu mrvicu više nego što je u stanju podnijeti.
Snježana Pavić, Jutarnji list

Predstava traje samo sat i 15 minuta, ali lupa u želudac jer u tom kratkom vremenskom razdoblju pokreće mnoga aktualna pitanja, primjerice, o siromaštvu, preživljavanju, nestalom radništvu, borbi za život, beskrupuloznosti moćnika, jazu između bogatih i siromašnih, gubljenju savjesti i morala, vojsci i njenom odnosu prema malim ljudima, novcu, Bogu, a posebno se bavi pitanjem imamo li izbor u životu.
Nina Ožegović, t-portal

Foto & Video galerija

TRAJANJE PREDSTAVE:

Predstava traje jedan sat i petnaest minuta, izvodi se bez pauze.

OVO MJESTO JE PROKLETO

Lik Woyzecka, kao i njegov autor, Georg Büchner sasvim su specifične pojave u povijesti dramske književnosti, pojave koje ulaze u kanon kako bi ga nepovratno izmijenile. No čini se da je kazalištu bilo potrebno cijelo jedno stoljeće da skupi dovoljno hrabrosti kako bi Georgu Büchneru dozvolilo da razori kanon, a njegovom Woyzecku, prvom antijunaku, kako ga mnogi teoretičari često nazivaju, dozvolilo da na sceni sasvim direktno kaže: „Ovo mjesto je prokleto”. Naime, „Woyzeck” je nastajao između 1835. i 1837. godine, objavljen je posthumno 1879, a prvi put izveden tek 1913. u Münchenu, kao da je tek stravična prijetnja Prvog svjetskog rata priznala vizionarstvo Büchnerove misli. Od tada je postao jedan od najizvođenijih i najutjecajnijih dramskih komada njemačkog govornog područja, a Büchner koji je jednog podanika pretvorio u junaka uvijek iznova prepoznat kao genije. Jer upravo je s njim kazalište vrlo otvoreno počelo progovarati o istinskim tragedijama suvremenog doba u smislu da je prvi put na sceni tematiziralo bijedu, siromaštvo i najmračnije sobičke tzv. nižih miljea i suprotstavilo ih još mračnijim umovima koji su se s visina cerili tom mraku u čijem su nastajanju svesrdno sudjelovali, uživajući istovremeno u vlastitoj nakaznosti.
Büchner „Woyzecka” piše inspiriran istinitim slučajem Johanna Christiana Woyzecka koji je onovremenoj javnosti postao poznat zbog ubojstva svoje ljubavnice, te zbog pravosudnog zapleta oko suđenja i izvršenja presude. Pristupa mu istovremeno analitički i poetski, naturalistički i ekspresionistički, pokušavajući ući u srž konteksta unutar kojeg se ubojstvo događa, u srž svijeta koji više nalikuje na nacerenu masku nego na lice, pokušavajući detektirati sve silnice društva koje su stvorile uvjete za izvršenje tog radikalnog čina, te u konačnici postavljajući jedno od ključnih pitanja komada – ono o odnosu morala i novca, odnosno imamo li u situaciji egzistencijalne ugroženosti uvjete da budemo moralni? Nije stoga neobično da upravo ovu dramu Siegfried Melchiner naziva remek-djelom političkog kazališta, proglasivši „Woyzecka” „bezgranično suvremenim” komadom koji, mogli bismo ustvrditi, svjedoči o onom začaranom vječnom vraćanju istog koje je nemoguće razriješiti. Možda upravo u tome leži njegova privlačnost. Ispisan u kratkim, ekspresivnim rezovima „Woyzeck” ostavlja dojam vrtloga koji nas bespovratno usisava, ali i nepogrešivo daje konkretno obličje nacerenog sistema čiji nas zakoni nikada ne zaobilaze, jer sve je uvijek pripremljeno da se dogodi propast. Upečatljiv, izražajan, bolno napregnut, ali ipak nikad dovršen zbog prerane smrti svog autora „Woyzeck” postaje i ostaje svojevrsna zagonetka otvorena za nova čitanja.
Mnogi tumači Büchnerovog „Woyzecka” polarizirali su se upravo oko pitanja nepostojanja kraja. Neki su smatrali da je kraj od ključne važnosti za tumačenje drame, dok su drugi tvrdili da za bit drame pitanje kraja uopće nema nikakvo značenje. Nikada nećemo znati kako bi Büchner završio svog „Woyzecka”. Možda bi ostao vjeran dokumentarnoj građi iz koje je crpio i tada bi Woyzeck bio osuđen na javno smaknuće, a možda bi ovoga puta iznevjerio dokument i Woyzecka oslobodio njegove tragične krivnje. No postoji i treća mogućnost, možda ovu dramu Büchner ni da je ostao živ ne bi dovršio, možda bi je namjerno ostavio otvorenom da sami ispisujemo krajeve i tražimo načine kako da na vrijeme zaustavimo one zbog kojih nam se čini da je ovo mjesto prokleto.

Jelena Kovačić, ravnateljica Hrvatske drame

NOVAC I(LI) MORAL

Intervju s redateljicom ANICA TOMIĆ

Büchner je utjecao na mnoge autore 20. i 21. stoljeća, zašto je toliko poseban i što njegovo djelo čini toliko utjecajnim? Što je to vječno zastrašujuće i očajnički stvarno u Büchnerovom „Woyzecku”?

„Woyzecka” sam prvi put čitala još kao devetnaestogodišnja studentica prve godine Komparativne književnosti. Ono što me onda i danas jednako pogađa jest direktnost i transparentnost njegove rečenice. On je filozof jezika koji se ne skriva iza mogućih meandara diskursa, on usmjerava repliku direktno na čitatelja i otvara mu polje razmišljanja koje pak ne samo da ogoljuje dubinske strukture misli, nego poljuljava bit onoga u što vjerujemo. U njegovoj misli nema kukavičluka niti izdaje. Ona je s jedne strane govor obespravljenog, ali s druge strane i govor onog koji ima moć. Njegova fascinantnost je u tome što on i likove koji zastupaju nepravične i amoralne postupke negdje razumije. U njegovoj mislenosti nema osude, ona je stalno u konstataciji s kojom se vi kao čitatelj borite, a kao interpretator suočavate. Važno je znati da je on s jedne strane oslonjen na tradiciju srednjovjekovnih moraliteta koji u svojoj suštini podučavaju nepismeni narod prosvjećujući ga i podučavajući temeljima dobra i zla, a s druge se strane u svojim tipskim likovima djelomično oslanja i na comediu dell arte, kroz stvaranje tzv. vječnih i arhetipskih likova (npr. Kapetan i Doktor koji je u našoj adaptaciji postao Doktorica), oko kojih se mijenjaju samo epohe, a oni su u svojim principima i stavovima isti. Tradicijski se oslanjajući na taj jedan arhetipski svijet likova, povezujući ih također s direktnim aluzijama na Bibliju i unoseći spektar biblijskih „istina” – njegov univerzum postaje dubok, jedinstven i vječno suvremen. Paralelno antijunak Woyzeck kao da prkosi tragediji i u svoj tragičnoj (ne)krivnji i tragičnom (ne)znanju postaje prototip junaka za kojeg nema spasa. Büchner je apsolutni genijalac, ali u književnosti je to puno teže dokazivo nego npr. u fizici.

Ponekad se bilo teško nositi s njegovim genijem.

Mladi Büchner se u svojim dramama koristi dokumentarnim činjenicama, pomaže li vam što je „Woyzecka” napisao prema istinitom događaju? Zbog čega se, prema vašem mišljenju, „Woyzeck” smatra posljednjom tragedijom u dramskoj književnosti? Je li Büchner ovdje rekao „Bog je mrtav” i prije Nietzschea?

Kad Nietszche uzvikuje „Gdje je Bog?”, i odgovara „ (…) Ubili smo ga – ja i ti! Svi smo ga mi ubili! Ali kako smo to uradili?” on nam objašnjava i kaže: „Reći ću vam. Zar se nismo izgubili kao u beskonačnom ništavilu? Zar ne osjećamo dah praznog svemira? Zar se noć neprestano ne obrušava na nas? Zar ne čujemo ništa drugo osim zvukova grobara koji pokapaju Boga? Zar ne osjećamo ništa osim božanskog raspadanja? – Bogovi se također raspadaju! Bog je mrtav! (…)”.

Filozofski gledano, Bog za mnoge ljude umire svaki dan, i to se događa neumoljivo i stalno. Büchnerov Bog je onaj koji umire svaki dan iznova, zato što je ljudska nemoć u tome što se ne može suočiti sa svojom božanskom moći. Ljudska moć prestaje gdje počinje njegova nemoć – nemoć da budemo bolji od ljudskog, nemoć da dobijemo „božansko” u karakteru – ljudsko je prokletstvo. Büchner je isprepleten biblijskim citatima, on stalno poziva Boga kao svog suučesnika u djelu i nedjelu. Tako Woyzeck, prije nego što odlazi počiniti ubojstvo, ostavlja i predaje jednog sveca, zatim lijepo zlato koje je bilo u Bibliji njegove majke u kojoj piše „ (…) Gospodine, učini da moje srce bude crveno i krvavo u svakome času kao što bje tvoje tijelo (…)”. On je već u zločinu i traži oprost, ako ne i suučešništvo Boga. Duboko negdje u temeljima ovo je prakatolička drama – ona u kojoj se lik stalno poziva na Boga kojeg nema, a on vjeruje da ga ima – vjera kao iluzija slike i riječi.

Koliko ste se udaljili od originala? S obzirom da je „Woyzeck” kao drama poznat upravo po svojoj otvorenoj dramaturgiji.

Njegova otvorena dramaturgija vrlo je sklizak teritorij. On daje slobodu koja te uvjetuje da si puno više odgovoran, ali istovremeno i puno više zatvoren. Put do konačnog teksta bio je dug, kombinirali smo sve prijevode kao i scene u nastanku, s obzirom da su u službenoj verziji teksta neke scene izostavljene. Na kraju je Büchner u smrt ponio odgovor koja je zaista konačna dramaturgija komada. Ovaj „Woyzeck” je naš odgovor na njegovu tajnu ili pak naše iščitavanje – u kojem gotovo hermeneutički prilazimo svakom liku i zatim ga obrnutom psihoanalizom otvaramo i stvaramo novo konotacijsko značenje. U tom polju publika nalazi svoja značenja.

Kako je bilo raditi s riječkim glumcima i surađivati s Hanom Selimović?

Riječki ansambl volim, poštujem i pratim godinama. Nekoliko puta sam trebala doći režirati, ali sam morala odbiti iz privatnih razloga. Trenutak susreta s njima za mene je bio kao susret sa starim prijateljima s kojima sam nastavila davno vođeni razgovor.

Hanu sam srela samo jednom i to kratko; zanimljivo, također u Rijeci. Toliko sam bila fascinirana njenom energijom, inteligencijom, humorom i jednom ženskom drskošću, da sam te kišne riječke noći znala da je ona naša i moja Marie. Predivna osoba i glumica.

Je li vaš Woyzeck vojnik neke određene vojske?

Ne postoje određene vojske, postoje samo vojske koje su u službi nekoga. Woyzeck je onaj koji služi nekoga, nebitno koga. U predstavi namjerno nismo stavljali direktne aluzije, jer se jednostavno nemoguće natjecati sa dokumentarizmom medija i strašnim slikama koje nas dnevno okružuju. Naš Woyzeck se stvara u emocionalnim sudarima svjetova onih koji imaju moć nad onim obespravljenim, siromašnim i zaboravljenim. To je i klasno pitanje u kojem se pitamo može li siromašan čovjek biti moralan? Odnosno u kojoj su vezi novac i moral? Moramo li si moral moći priuštiti?

Manipulirani pojedinac – koji je njegov izbor? Postoji li uopće bitka koju Woyzeck može dobiti?

Woyzeck je predstavnik obespravljene mase, on je predvodnik nestale radničke klase, koja je bez novca, koja je osiromašena, koja se pita može li siromašan čovjek biti moralan. On glasno vapi „(…) o nama sirotinji… jer tko je bez novca taj ne može voditi računa o moralu u svijetu. Ali čovjek je i od krvi i mesa. Ma nitko od nas sirotinje nije blažen ni na ovom ni na onom svijetu. Ja mislim da kad bismo i dospjeli na nebo, morali bismo pomagati kod grmljavine…”. Ta klasna konstatacija nije pitanje, na nju se ne traži odgovor, jer odgovora nema. Stoljeće kasnije Brecht postavlja pitanja u pjesmi „Pitanja radnika koji čita” i pita „Tko je sagradio Tebu i njenih sedam dveri? U knjigama zapisana su imena kraljeva. Zar su kraljevi vukli kamenje? … Na svakoj stranici po jedna pobjeda. Tko je kuhao gozbu u slavu pobjede? Svakih deset godina novi velikan. Tko plaća troškove? Toliki izvještaji. Tolika pitanja. (…)”. Odgovori su jasni: oni drugi, potlačeni, obespravljeni, oni su gradili – jednom riječju radnici. U opoziciji svim ovim pitanjima i konstatacijama, jedno je sigurno: kada bi ovaj svijet bio idealan i kada bi funkcionirao po principu moralnih vrijednosti, mi bismo bili jedno tolerantno, divno i blagoslovljeno društvo – u najboljem smislu te riječi. Ali, našeg svijeta nema bez Woyzecka, kao što i ovakav svijet postoji da bi proizvodio Woyzecke.

Na kraju, gledatelj si može postaviti u tišini svog udobnog sjedala pitanje: ne poznajem li i ja jednog Woyzecka, onoga koji je pokleknuo pod pritiskom jer je mislio da nema izbora, ali zaboravljamo da izbor uvijek postoji i on je u nama.

Zašto je vaša Marie drugačija?

Ona nije drugačija, ona je samo čitana iz perspektive dviju žena (Jelene Kovačić, dramaturginje i mene), koje promišljaju svijet iz očiju žene. Marie je prvo majka, zatim i žena, a na kraju postaje ljubavnica – ili od svetice do grešnice, barem po Büchneru. Ta pojednostavljena i upisana biblijska mizoginija spram žena zasigurno ne odgovara nama i poimanju ženskog roda. Tragedija Marie nije samo njeno siromaštvo, nego to što je njoj život pozicioniran u odnosu na drugoga (muškarca), tu počinje i sav tragos ženskog roda, pristanak da si uvjetovan muškim svijetom. Mi mijenjamo tu perspektivu, ali bez obzira na promjenu i pobunu Marie, ona i dalje završava pod nožem, ni za nju nema uskrsnuća, pa se tu opet spajamo s Büchnerom.

Imaju li se glumci iza čega „sakriti” na sceni? Zašto je neophodno da je scenografija ogoljena?

To nije neophodno, to je odluka. Taj prostor je ogoljen, ali on je istovremeno jedan vakuumirani i zagušljiv horror vacui prostor iz kojeg želite pobjeći. Njegov mrak je velik i tu leži njegova klaustrofobija – u tom praznom prostoru vi ponekad imate osjećaj, gledajući te ljude, da ne možete disati – oni zagušuju i zaglušuju prostor svojim postupcima.

Otkuda inspiracija folklornim elementima u predstavi?

Inspiracija prvenstveno ide iz Büchnera i folklora koji je upisan u njega. Sve pjesme koje njegovi likovi pjevaju dio su njemačkog folklora, on je dapače duboko uronjen u njega. Büchnerovi junaci pjevaju narodne pjesme – one koje se prenose generacijama, i tu među ostalim leži još jedna arhetipnost teksta. Meni je na prvo čitanje drame bilo logično da u taj svijet provedemo folklor, koji predstavi daje jednu ritualnost i paradoksalno suvremenost. Pažljivi gledatelji prepoznat će možda korijene onoga u što se naša zemlja pretvorila, kolokvijalno rečeno u jednu opančarsku zemlju, koja istovremeno može biti i naša i neka druga – taj univerzum tako postaje svima razumljiv bez obzira na nacionalnu i političku pripadnost.

Ako je drama mračna, što je u njoj svjetlost (osim Denija Šesnića)? I trebaju li nam svjetlost i nada, ili je suočenje s istinom neizbježno?

Ovo pitanje ostavljam čitateljima vaše knjižice. Uostalom predstavu i radimo za vas, dragi čitatelji, ujedno i gledatelji. Da se sami zapitate ima li nade, i na to isto pitanje odgovorite. Na vama je da odlučite koji dio ćete iz mračne dvorane uzeti za sebe. Kazalište među ostalim i radimo zato što dajemo legitimitet jednoj novostvorenoj stvarnosti koja se svaku večer stvara za vas, pred vama na sceni. I ako se dovoljno udubite u nju ona možda može postati i vaša budućnost; naravno, ona ljepša i bolja.

GEORG BÜCHNER – REVOLUCIONAR

Rođen je 17. listopada 1813. u Goddelau, a umro 19. veljače 1837. u Zürichu. Osim što se smatra predvodnikom ekspresionizma u dramskoj literaturi, za mnoge predstavlja figuru kako društveno-političkog tako i umjetničkog revolucionara.

Büchner je za svog života napisao tri drame: „Dantonovu smrt“ (1835), „Leonsa i Lenu“ (1836) te „Woyzecka“ koji je nastajao između 1835. i 1837, a zbog njegove smrti ostaje nedovršena. Osim navedenih drama, u njegovoj književnoj ostavštini nalazi se i kraće prozno djelo „Lenz”, te pamflet „Hesenski glasnik” (1834) u kojem otvoreno poziva na ekonomsku i političku revoluciju. U sklopu svog političkog i društvenog djelovanja osnovao je radikalno udruženje: Društvo ljudskih prava. Uhićenje je izbjegao pobjegavši u Strassbourg, gdje je i završio svoju disertaciju. Zaposlio se kao predavač prirodnih znanosti u Zürichu gdje umire 1937. od tifusne groznice.

Iako je preminuo mlad i napisao tek nekoliko drama gotovo je nevjerojatno u kolikoj je mjeri Georg Büchner utjecao na promjenu paradigme unutar dramske književnosti zbog čega je izvršio značajan utjecaj na mnoge autore 20. stoljeća uključujući cijelu plejadu njemačkih ekspresionista: Bertolta Brechta, Gerharta Hauptmanna, Franka Wedekinda i mnoge druge.

Osim estetske revolucije, Büchner je vrlo posvećen promišljanju društvene revolucije. Upravo je on formulirao poznatu frazu „Mir kolibama! Rat palačama!“ kojom započinje njegov „Hesenski glasnik“, Büchnerov jedini politički spis, revolucionarni pamflet o socijalnim nejednakostima u društvu zbog čega je pobjegao u Strasbourg, progonjen od strane vlasti.

Georg Büchner prvi je dramski pisac koji kao protagoniste uvodi likove iz radničke klase dajući im glas, lice i narativni okvir te čineći vidljivim živote koji su dotad tek virili iza kazališne zavjese. Osvjetlivši „nevidljive” Büchner je ukazao na sasvim nova estetska pitanja i društvene odgovore koji i danas nailaze na neodobravanje i nesklonost da se s njima uhvatimo u koštac.

Pripremila Nataša Antulov

Iz medija

Vijenac-Nasilje u središtu

Kazalište.hr-SVOJSTVENA KAZALIŠNA UMJETNINA

Kritikaz-Nasilje je bez adrese

Jutarnji list-WOYZECK U RIJECI Dean Krivačić svakim pokretom uprizoruje patnju čovjeka kojem je dosuđeno onu mrvicu više nego što je u stanju podnijeti

Studentski.hr-Woyzeck smo svi mi – priča o malom čovjeku na pozornici HNK-a u Rijeci

Oslobođenje-Woyzeck na razmeđi svjetova

Večernji list-intervju s Anicom Tomić

Story.hr-Zimi je najljepše zavući se u… TEATAR

Ziher.hr-“WOYZECK” (HNK ZAJC): LJUDSKO DOSTOJANSTVO U DEHUMANIZIRANOM SVIJETU

Večernji list-Ne prihvaćam da se žene gledaju kao bludnice osuđene na brid nečijeg noža