BAROK BALET
Dozvoli mi da plačem

plesna predstava u dva čina
Autorski tim:
Dirigent: Igor Vlajnić
Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
Sudionici 1. čina:
Koreograf: Ronald Savković
Glazba: Antonio Vivaldi (Četiri godišnja doba)
Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
Ansambl: Sabina Voinea Vukman / Irina Köteles / Anca Nicoleta Zgurić / Tena Ferić Dokmanović / Tanja Tišma / Deana Marčić
Sudionici 2. čina:
Koreograf: Balázs Baranyai
Glazba: Georg Fridrich Händel (Sarabande; Concerto Grosso op.6 no.12: Largo i Lascha ch\'io pianga)
Oblikovatelj svjetla: Boris Blidar
Farinelli (mezzosopran): Ivana Srbljan / Ivanica Vunić
Orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca Rijeka
Solist na violini: Romeo Drucker
Koncerntni majstor: Danijela Maras Mendiković
Korepetitor Baleta: Ella Veselin
Inspicijentica: Antonija Družeta Balić

Premijera: 7. studenoga 2014.

Naziv barok potječe od portugalske riječi barocco koja označava biser, tvorevinu bolesne školjke. Kompozicija  baroka  je  nemirna,  uzbudljiva, razbija  rasporede figura  i  teži snažnim dojmovima i osjećajima.

U prvom činu polazište jest kompozicija za predstavljanje povijesnog razvoja klasičnog baleta kreirana povodom edukacijskog programa za mlade u lipnju 2014. u koreografiji Ronalda Savkovića.

U drugom činu tema koja inspirira Balazsa Baranyaija jest kastracija koja je bila česta u vremenu baroka.

Upravo motiv kastracije povezuje te dvije koreografije.

Barok balet

Dozvoli mi da plačem

plesna predstava u 2 čina

Naziv barok potječe od portugalske riječi barocco koja označava biser, tvorevinu bolesne školjke. Kompozicija baroka je nemirna, uzbudljiva, razbija rasporede figura i teži snažnim dojmovima i osjećajima.

U prvom činu polazište jest kompozicija za predstavljanje povijesnog razvoja klasičnog baleta kreirana povodom edukacijskog programa za mlade u lipnju 2014. u koreografiji Ronalda Savkovića.

U drugom činu tema koja inspirira Balazsa Baranyaija jest kastracija koja je bila česta u vremenu baroka.

Upravo motiv kastracije povezuje te dvije koreografije.

“something that will ruin the appetite of every son-of-a-bitch who ever eats in that room”

Vrijeme početaka baroka jedno je od onih jedinstvenih razdoblja u povijesti kada kultura doživljava značajne promjene. Gotovo dvije stotine godina predanoga rada Kopernika, Brahea, Keplera, Gallileija postavilo je temelj za Newtonovu mehaniku, ali i za potpuno drugi pogled na svijet. Mehanicistička slika svijeta pokrenula je niz događaja, ne samo u znanosti, već u ekonomiji, politici, društvu, umjetnosti. Ideja svijeta kao satnog mehanizma, svijeta u kojemu se svakodnevno otkriva novi kotačić, ideja determinizma, pod snažnim su utjecajem „nove“ znanost. Blještavilo i razigranost, „totalne” umjetnosti u suprotnosti su s mirnoćom renesanse nakon koje se razvio barok. No, nova znanost dovela je i do tada nepredvidljivih posljedica – nove strukture svijeta. Slika satnog mehanizama iznjedrila je niz rascjepkanosti. Religija je bilo sve više, broj kneževina je rastao, pitanje slobodne volje drastično je redefinirano. Kasnije dolazi do Francuske revolucije, pa američke…

Tema koja inspirira Balazsa Baranyaija je kastracija, česta u 17. i 18. st., dakle u vremenu baroka. Kastracijom se oduzima užitak, ali i mogućnost stvaranja, kreiranja ljudskog života. Kako se osjeća kastrirana žena, muškarac? Što kastriranje znači za daljnji životni tijek pojedinca? Je li se oduzimanjem dobiva? Oduzimanje je kao računska operacija zapravo zbrajanje. Dodavanje suprotnih brojeva, suprotnosti; u matematičkoj operaciji 5-3 jest zapravo 5+(-3). Upravo načelo kastriranja/oduzimanja/dodavanja ugrađuje se u strukturu ove plesne predstave, inspirirane glazbom Vivaldija i Händela. Što se događa umjetniku kada mu se oduzme sredstvo izražavanja i stvaranja? Što se događa s umjetničkim djelom ako se intervenira na način da mu se doda/oduzme predviđeno? Stvara li se novo djelo ili se naglašenom polarizacijom omogućava nova “prozirnost,” nova percepcija strukture? U prvome činu kompozicija se temelji na predstavljanju povijesnog razvoja klasičnog baleta i oblikovanja njegova četiri osnovna stila: francuskoga, ruskog, talijanskog i američkog. Kompozicija je kreirana tijekom edukacijskog programa za mlade u lipnju 2014. pod vodstvom i u koreografiji Ronalda Savkovića. Na tu se kompoziciju analogijom primjenjuje postupak oduzimanja, u ovome kontekstu ne pristanjanje drugog umjetnika na određeni angažman. Mark Rothko je 1958. dobio posao oslikavanja zidova tada novog “Four Seasons Restaurant” u New Yorku. Osjećaji frustriracije nagrađenog Rothka s istančanim senzibilitetom za tadašnje društvo i njegovu kritiku doveli su do ideje kako bi oslikani zidovi predstavljali “nešto što će pokvariti svakome kurvinom sinu koji će tu jesti apetit.” (eng.something that will ruin the appetite of every son-of-a-bitch who ever eats in that room). Rothko je na kraju odbio svoja djela postaviti u restoranu, vratio je predujam. Kasnije je u jedno njegovo djelo u Tate Modern u Londonu posjetitelj intervenirao i dodao crnom tintom svoj potpis i „bravuru“. U javnosti se razvila polemika radi li se o umjetničkoj intervenciji, novom djelu ili je izvršen teror? Tema kastriranja tako se spaja s elementom angažiranosti umjetnika i umjetničkog djela u međudjelovanju s okolinom, umjesto isključivo prezentacijskog modusa. Angažiranost, interveniranje, oduzimanje, dodavanje provodi se na više razina. Prva razina je ona koja se odnosi na strukturu umjetničkog djela. Što se primjerice događa kada se kompoziciji Vivaldija oduzme vremenski smjer koji je zamislio autor? Taj novi smjer – smjer unatrag, stvara zamjenu posljedica i uzroka ne samo u glazbi, već i u koreografiji Savkovića. Druga razina se odnosi na intervencije koje imaju kao posljedicu stvaranja nadstrukture predstave – tj. dodane vrijednosti u strukturi predstave. Kakve dodatke možemo dobiti uvođenjem „nepredvidljivih“ situacija? Kako takvi dodaci mijenjaju umjetničko djelo? Na koji se način kazališna iluzija polarizacijom naglašava ili rasplinjava? Treća razina uključuje citiranje i parafraziranje događaja koji su se odvijali na nekim prošlim produkcijama HNK Ivana pl. Zajca u različitim kontekstima. Otvaraju se i nova pitanja. Kako će interferencija jeke prošlih događaja u današnjoj strukturi dodati nova, autoreferencijalna značenja? I na kraju, što se mijenja ukoliko dodatno „kastriramo“ djelo asocijacijama onoga što se događa danas? Tako postavljena matrica invertira se u drugome činu. U prvome činu angažman intervencija događa se „izvana“. U drugome intervencije oduzimanja jesu „iznutra“ u samome umjetničkom djelu. Stvara se podstruktura. Baranyai odabire glazbu Händela, a uvodi i Farinellia, jednog od najznačajnijih kastriranih pjevača onog doba. Metodom oduzimanja se sloj po sloj (ljuske po ljuske) brišu koreografski dijelovi, oblikovanje svjetla, vremenski periodi, ne bi li se što više približili esenciji umjetničkog djela, njegovoj introspektivnoj snazi. Struktura se odriče baletnog akademizma, istražuje se ishodište plesa u emociji i unutrašnjem tijelu, odnosu prema glazbi i drugim tijelima. Sve kako bi u vremenu sveopćeg oduzimanja, osiromašenja i obezvređenja publika mogla dobiti i doživjeti dodanu vrijednost, drugačiji, novi osjećaj koji kazalište može dati i može rasplamsati.

Zvonimir Peranić

Foto & Video galerija