GIANNI SCHICCHIGiacomo Puccini
Riječki simfonijski orkestar
Koprodukcija: Opera HNK-a Ivana pl. Zajca i Opera HNK-a u Osijeku
Libreto: Giovacchino Forzano, prema „Božanstvenoj komediji” Dantea Alighierija
“…jednočinku, opernim ljubiteljima znanu operu buffu „Gianni Schicchi“ Giacoma Puccinija, režirao je čisto, besprijekorno prateći partituru, veliki Fabrizio Melano. Puccinijev izvanredni smisao za glazbeni humor sjajno je redateljski pratio kroz solističke pojave na sceni, dajući im mogućnost glazbenog izraza kroz jasne glumačke naputke, a prateći glazbeno ocrtane karaktere do najsitnijih pojedinosti koje Puccini ocrtava ponekad sa svega nekoliko prepoznatljivih taktova.”
Gloria Fabijanić Jelović, Radio Korzo
Opera traje oko jedan sat.
Firenca 1299., umro je bogati Buoso Donati. Oko njegova kreveta licemjerno tuguju mnogobrojni rođaci. Tjeskobni i uznemireni rastrče se u potrazi za oporukom. Mladi Rinuccio nađe dragocjeni dokument. Kada je nestrpljivo otvore, svi ostaju kao pokošeni: stari je Donati ostavio čitavo svoje bogatstvo – redovnicima! Umjesto jadikovki, pokojnika u krevetu sada časte psovkama.
Dosjete se kako nije sve gotovo, Donati je tek umro i vijest o njegovoj smrti nije se stigla proširiti. Krivotvorit će oporuku, ali kako? Rinuccio predlaže da pozovu u pomoć Giannija Schicchija poznatog po pronicljivosti i lukavstvu. Rođaci nisu oduševljeni, jer znaju da je on zaljubljen u Laurettu, kćerku Giannija Schicchija, seljačkog podrijetla, ali pristaju jer ne uspijevaju smisliti ništa pametnije. Gianni Schicchi ruga se njihovom bijesu na pokojnika i odbija molbe. Tek ga mladi zaljubljeni par uspijeva nagovoriti.
Laurettina je najveća želja udati se za Rinuccia. Lukavi Schicchi doista ima ideju i liježe u postelju, pokriva glavu pokojnikovom noćnom kapom. Nailazi Donatijev liječnik koji ne primjećuje varku – Schicchi oponaša i pokojnikov govor. Rođaci pozivaju bilježnika i susjede, postolara i ličioca kao svjedoke, kako bi Donati mogao izdiktirati novu oporuku. Iz kreveta detaljno oporukom svakom od rođaka ostavlja ponešto od pokojnikova bogatstva. Samostanu daje minimalnu ostavštinu. Međutim, svi su najzainteresiraniji za glavni dio imanja: magarca (mulu), kuću u Firenci i mlinove u Signi. Svatko je prije toga stigao došapnuti Schicchiju da će ga bogato nagraditi ako baš njemu dodijeli to bogatstvo. Lažni Donati odlučuje kuću i sve što je u njoj ostaviti svome dobrom prijatelju, Gianniju Schicchiju! Šokirana obitelj je bijesna. Bilježnik i svjedoci odlaze, rođaci napadaju Schicchija, on ih podsjeća na kazne koje bi svi suučesnici u prijevari pretrpjeli ako bi se varka otkrila. Svi se rastrče po kući ne bi li iz nje uzeli štogod vrijedno. Schicchi ih istjera iz kuće koja je sada – njegova! Lauretta i Rinuccio sretni su što će ljubav okruniti brakom, a bogatstvo mladenke više nije prepreka zahvaljujući očevom lukavstvu. Gianni Schicchi publiku pita je li Buosov novac mogao završiti sretnije i bez grižnje savjesti zaključuje kako je to učinio za dvoje mladih koji sretno pozdravljaju Firencu obasjanu suncem.
„Gianni Schicchi“ treći je dio čuvene Puccinijeve trilogije „Il Trittico“ („Triptih”) koja se sastoji od tri jednočinke. Riječ je o pozitivnom završetku koji slijedi nakon sumorne tragedije „Il Tabarro“ („Plašt”) i misticizma „Suor Angelice“ („Sestre Angelice”). U idealnom bi se slučaju sve tri jednočinke morale izvoditi zajedno, no „Schicchi” (koji je najpopularniji dio spomenute trilogije), često se izvodi samostalno ili, kao i ovoga puta, u kombinaciji s kratkom operom nekog drugog autora.
Schicchi je bio stvarna osoba, Gianni Schicchi de’ Cavalcanti koji je preminuo 1280. godine. U tridesetom pjevanju svoje „Božanstvene komedije”, Dante ga smješta u osmi krug, deseti jarak (rov), onaj u kome su završili krivotvoritelji i prevaranti, zato što je oponašao umrlog Buosa Donatija i promijenio njegovu oporuku. Iako opera ima sretan završetak, nije primarno zabavna jer problematizira smrt i pohlepu. Svi likovi moraju se prikazati kao stvarni ljudi sa stvarnim problemima.
Radnja opere nije bez razloga smještena točno u godinu 1299. Za većinu historiografa to je godina u kojoj završava srednji (ili mračni) vijek, a počinje renesansa, s oživljavanjem grčkih i rimskih vrijednosti. Ujedno, to je i vrijeme u kojem, nažalost ili na sreću, središnje mjesto u svemiru dobiva čovjek, pojedinac. Naravno, sve je počelo u Firenci, koja je, gotovo dva i pol stoljeća bila neprikosnoveno kulturno i intelektualno središte cijelog svijeta.
U operi, obitelj Donati još živi u mračnom dobu srednjeg vijeka dok su Gianni Schicchi i njegova kći Lauretta nagovještaj renesanse. Rinuccio Donati, zaljubljen u Laurettu, shvaća njihovu prosvijećenost te o novom vremenu i ljudima koji ga predvode pjeva u svojoj središnjoj ariji. Pažljivim slušanjem zanosne glazbe završnog dueta dvoje ljubavnika, možemo osjetiti kako nas Puccini izdiže iz uskogrudnog srednjeg vijeka (mračnog doba) u zlatno svjetlo renesanse (preporoda).
Mladi ste, ali niste novi u ovom poslu, a ni na ovoj pozornici, brojite već poduži niz scenografskih ostvarenja. K tome, s američkim ste opernim redateljem Fabriziom Melanom već surađivali, što je zbilja velika stvar.
Da, surađivali smo na „La Bohème”, prije četiri sezone. Bio je to prvi put da sam radila u kazalištu kao asistentica, moj prvi pravi kazališni projekt. Dosta zahtjevan. Bilo je lijepo učiti od osobe koja je puno radila s najvećima iz svijeta opere. Gledate tako svaki dan nekoga tko je radio u Metropolitan operi, a nauči te sitnicama koje jako puno znače u radu, disciplini, pripremi…zapravo, nauči te poslu. Imao je strpljenja. Rado se sjetim tog iskustva nakon kojeg smo ostali u kontaktu. Jako su mu se svidjele skice i fotografije moje prve samostalne scenografije, one za „Didonu i Eneju”. Želio je da zajedno radimo i na „Gianniju Schicchiju” zbog čega sam, naravno, jako sretna.
Melanovi „Werther” i „La Bohème”, kako je publika mogla vidjeti, primjeri su klasične operne režije. Ostajete li i sa „Scicchijem” u okvirima vremena i prostora?
Redatelj je već četiri puta radio „Giannija Schicchija”, došao je s vrlo jasnom idejom. Što se tiče kulisa i prostora, uz zadane elemente, imala sam prostora izraziti se. Kratka je opera, traje sat vremena. Redatelj je odlučio da ostajemo u originalnom povijesnom razdoblju, u 13. stoljeću u Firenci. Vidi se kraj srednjeg vijeka i prijelaz u renesansu. Igrala sam se elementima arhitekture, istraživala sam kako to izgleda u Firenci.
Pa kako se Firenca na prijelazu stoljeća ogleda u scenografiji?
Dosta hladno, bez kićenja. Srednjovjekovno. Prevladavaju kameni zidovi, atmosferu ćemo „bojati” svjetlima. Teksture su u srednjem vijeku bile hladne i neobrađene. Tek kasnije dolaze freske i uređenje interijera. Imamo i stupove, volte koje nagovješćuju renesansu, koje nisu toliko prisutne u srednjem vijeku. Imamo kombinacije pročelja gornjeg dijela arhitekture.
Soba s krevetom je najvažnija. Centralni interijer je soba, cijela se radnja događa oko kreveta koji je modularan. Sve je jedan prostor, jedna slika. Iako volim konceptualnije scenografije, bilo je zanimljivo istraživati i razdoblje i arhitekturu tog razdoblja, pa napraviti kolaž svih tih referenci. Lijepo iskustvo. „Old school”, mislim da će se ljudima svidjeti.
Priča je takva da može uvijek biti aktualna. Razbaštinjeni rođaci koji žele prijevarom doći do nasljedstva. I snalažljiv, lukav čovjek koji pokušava iskoristiti situaciju za sebe i svoju korist.
Kada govorimo o vizualnom, jesu li i kostimi Manuele Paladin Šabanović iz istog razdoblja odnosno Firence s prijelaza iz srednjeg vijeka u renesansu?
Kostimi su prekrasni. Obitelj preminulog bogataša je u kostimima zemljanih tonova, tamnijim, zagasitijim, dok su Gianni Schicchi, njegova kći Lauretta i Rinuccio već u renesansi. Oni nose renesansu i navješćuju novi period koji tek dolazi. Oni su malo ispred svog vremena.
„Gianni Schicchi” Puccinijeva je jednočinka koja uvijek ide u kombinaciji s još jednom kraćom operom. Ovaj put riječ je o Busonijevu „Arlecchinu”. Operna commedia dell’arte i opera buffa. Scenograf„Arlecchina” je Alan Vukelić, a priča o scenografijama ovih dviju opera je prilično zanimljiva.
Zapravo, složeno je. Zahtjevno je jer… scenografija „Arlecchina” je začelje scenografije „Giannija Schicchija”.
Cijela konstrukcija, svi elementi morali su zbog toga biti odvojivi i pokretni. Jer se tijekom „Arlecchina” slaže scenografija za „Giannija Schicchija”, okreće se i polako slaže u poziciju za „Schicchija”. Nije na rotaciji. Mislim da je dobar koncept i da će lijepo funkcionirati na sceni. Vjerujem da će publici biti zanimljivo vidjeti scenografiju s obje strane, jer „sirovu” stražnju stranu ne vide nikad, osim kad je namjerno kao u ovom slučaju. Alan je kao scenograf „Arlecchina” odlučivao o začelju scenografije „Giannija Schicchija”. 🙂
Koliko za mladu scenografkinju znači asistirati u predstavama?
Zahvalna sam na svim prilikama kada mogu asistirati i tako raditi s najboljim scenografima u Hrvatskoj kao što su primjerice Dalibor Laginja, Stefano Katunar, Igor Vasiljev… Veliki profesionalci od kojih se može zbilja puno naučiti. Ako radom stekneš njihovo povjerenje, često dio prepuste i tebi…
Izgradila si već svoj scenografski stil.
Fabrizio Melano mi je rekao da sam arhitekturalna. Imam ravnije linije, ne idem toliko u detalj, više se fokusiram na volumen.
Monumentalno?
Da. Volim kada se dogodi namjerna greška. Neka nelogičnost. Da se prostor razigra. Mali pomak. Ne volim simetriju. To mi je dosadno. Pokušam naglasiti tu „grešku” i dopustiti da prevagne. Ovisi koliko mi redatelj vjeruje i koliko dozvoli.
Ovdje je specifična situacija jer će ove dvije opere igrati na čak četiri lokacije o čemu sam morala voditi računa: „Zajc”, osječki HNK, dvorište Rektorata u Osijeku, Savonlinna Opera Festival u Finskoj. Scenografiju je trebalo prilagoditi tako da odgovara svim tim prostorima, svim dimenzijama.
Kakav je osjećaj kad iz skica preko radionica scenografija stigne na pozornicu, pa prvi vaš pogled na nju..?
Zna biti šokantno vidjeti scenografiju na radnom svjetlu. Boja i tekstura na prvi pogled znaju izgledati zastrašujuće. Tek oblikovatelj svjetla učini tu sliku potpunom. On napravi završni posao, svjetlo sve oživi.
Važna je i ranija suradnja s našim kazališnim radionicama, sa stolarima, bravarima… oni znaju kazališnu gradnju, kako da na sceni sve bude lagano, pomično, sigurno… Sve je kao puzzle, mora biti u dijelovima, montažno, mora moći proći kroz kazališna vrata, mora stati u kamion i širinom i visinom, itd. Iako sam uz svoje mentore prilično ispraksirala tehnički nacrt, važni su mi naši kazališni majstori koji odmah vide i hoće li nešto biti problem na sceni, što onda zajedno riješimo.
Razgovarala Andrea Labik
Hrvatsko glumište – Nadam se ulozi Violette u zagrebačkom HNK-u
Sound Guardian – POPULARNE OPERNE JEDNOČINKE S NOVIM SOLISTIMA U GLAVNIM ULOGAMA
Culturenet.hr – Dvije popularne operne jednočinke vraćaju se na scenu ‘Zajca’
Kanal Ri – Noć kazališta u Zajcu: Razgledavanje kazališne Galerije Zajca i opere po nižim cijenama
Film-mag.net – Popularne opere s novim, zvjezdanim solističkim imenima vraćaju se u riječki Zajc
Partner mediatico / Medijski pokrovitelj
