TRISTAN I IZOLDA

Richard Wagner

Budući da već dvadeset i devet godina predajete, primjećujete li razlike među generacijama vaših studenata, kakve su nove generacije studenata režije?

Nove generacije su više zainteresirane za politiku, više su aktivisti nego starije generacije.

Može li se „zasluga“ pripisati Trumpu?

Djelomično. Nove generacije osjećaju odgovornost, što je dobro. Ali svakako je to i zbog Trumpa.

Vodili ste radionice s glumcima riječkih ansambala Hrvatske i Talijanske drame, održali ste audiciju za uloge u operi „Tristan i Izolda“. Čime su vas osvojili odabrani?

Održali smo treninge i odabrala sam njih nekoliko. Jako mi se sviđa kako rade. Slušaju vrlo pažljivo, ali dok me tako gledaju, pitam se razumiju li me. No, kada dođu na pozornicu, pokažu da su itekako razumjeli. Vrlo brzo uče, odlični su. Iako su jako zainteresirani, ne govore mnogo, oni jednostavno rade. U ansamblu imamo umjetnike iz svih umjetničkih grana riječkog Kazališta – glumce obiju drama, pjevače zbora i članove baletnog ansambla, što je izvrsno jer mnogo toga mogu zajedno. Ansambl ne govori niti pjeva. Oni su ožalošćenici nad Tristanom i Izoldom koji četiri sata pokušavaju umrijeti. No, ne radi se o kakvoj pogrebnoj povorci koja, prema zapadnjačkom shvaćanju ožalošćenih, nariče i pati već su bliže budističkom shvaćanju. Oni ispraćaju umiruće, pomažu duši. Volim ih zvati wach, na njemačkom – budni.

Jeste li posegnuli za nekim drugačijim redateljskim rješenjem u tom smislu?

Na slavnom kraju, nakon posljednjih riječi finalnog monologa, u našoj verziji, Izolda završava operu s rukama prema Svemiru. Ne završava mrtva na tijelu umrlog Tristana, već se dogodi transfiguracija, kako je finalnu ariju „Liebestod“ (Liebe – ljubav, Tod – smrt) zvao sam Wagner.

Solisti Maida Hundeling i Lars Cleveman prvi su riječki Tristan i Izolda i oboje su već iskusni u tim ulogama. Kako je raditi s njima?

Dvoje solista u glavnim ulogama su višestruko vanserijski. Larsu Clevemanu ovo je šesta produkcija u kojoj pjeva ulogu Tristana. Puno sam naučila od njega. Svjestan je višestrukih slojeva publici važnih za razumijevanje tog lika. Moj je posao dopustiti publici vidjeti ono što Tristan jest. Jednako tako, Maidi Hundeling ovo je drugi put da pjeva ulogu Izolde. Ona je toliko duboko nastudirala ovu ulogu da svaki trenutak čini nešto novo. U svakom trenutku svakog od činova, ona se mijenja. Prolazi kroz nebrojene promjene, kao da gledate himeru. Ne pristaje biti jednodimenzionalna, „oh, ja sam zaljubljena“ Izolda Posjeduje nevjerojatnu vještinu glume i povezivanja svega s glasom. Postigla je razinu na kojoj može biti što hoće. No, ne znači da može biti bilo što, jer tijekom rada, umije prepoznati što je istinsko i ispravno, hrabra je reći mi kada nešto ne osjeća kao svoje. Jednako je i s Larsom.

Riječ je o doista toliko zahtjevnim ulogama da bih ih mogla usporediti s olimpijskim sportašima.

„Tristan i Izolda“ priča je koja seže u srednji vijek. Ima li Izolda kao žena barem u Wagnerovom libretu slobodu izbora?

Odlično pitanje. Postoji trenutak na kraju drugog čina. Tristan se okreće prema Izoldi, upravo u trenutku kada su razotkriveni, dok vode ljubav, govori joj kako će umrijeti i pita hoće li ga slijediti. Ona odlučuje da hoće. Nije prisiljena. Tu je njen izbor. Ima mogućnost djelovanja, nije u slijepom tunelu. Na početku opere ona je ljuta zbog svega. Toliko je bijesna da ga ne može pogledati, on je ljutit toliko da ne može gledati u nju. Ali kada se pogledaju… nikakav ljubavni napitak, nikakvo magično piće, nego međusobni pogled oči u oči… I ruše se zidovi iznenada. Međusobni otpor nestaje. Počinju otkrivati beskonačnost ljubavi i života koji transcedentira daleko izvan tijela. Njihovo putovanje je svjesno. Nadmoćno, ali svjesno.

Na kraju su ispunjeni?

Dobiju ono što žele. Biti oslobođeni. Tri puta pokušavaju umrijeti, a uspijevaju tek na kraju. A tada postaju ekstatični. Tijelo je statično, a oni su u ekstazi – izvan tijela.

Želite da publika popije napitak s ljubavnicima. Mežete li to pojasniti?

Wagnerova glazba je napitak. Zbog duljine, zbog trajanja, glazba ne staje do posljednje note, do rješenja. Veličanstveno. Takvo djelo vas preuzme. Možete se samo prepustiti. Kao da ste popili napitak. U ovoj produkciji želimo ponuditi vizualni ekvivalent onoga što nudi glazba.

Svojevremeno ste rekli kako su najbolje predstave koje ste gledali bile one kazališnih skupina. Kako napraviti najbolju predstavu u instituciji, u nacionalnom kazalištu?

Odgovor je – tako da napraviš kazališnu skupinu. Upravo to je razlog zašto s ovim umjetničkim timom i izvođačima radim treninge svaki dan. Nastojimo biti kazališna skupina unutar kazališne zgrade. To će i publika osjetiti. Kako zajedno stvaraju umjetnost, kako se gledaju, kako komuniciraju, kako se slušaju. Publika istovremeno promatra predstavu na dvjema razinama– prvo, vidi priču o Tristanu i Izoldi koji četiri i pol sata pokušavaju umrijeti, a drugo, što u njihovom mozgu budi veći interes, vide kako se ovi ljudi slažu, kako se slušaju, kakav su društveni sistem izgradili za rad na pozornici itd. Moj posao je stvoriti kreativni sistem za kazališnu skupinu. Kad se svi skupimo, ne radi svatko svoj posao, zajednički stvaramo malu zajednicu. Ali ne kao obitelj. Nisam ja majka u patrijarhalnom sistemu. Bliže smo pluralističkom društvu. Svatko je odgovoran za svoje postupke.

Ne volite reći da za svoje režije imate vizije.

Otkrit ću vam tajnu. Tajna mojeg režiranja je u tome što gledam gdje izvođači žele ići i što žele napraviti, a zaustave se misleći da je glupo. Ja prepoznajem taj trenutak i ohrabrim ih, potaknem ih da učine upravo to. Uistinu nemam vizije. Samo gledam, oslušujem i istražujem što će tko učiniti, ne opisujem nikome svoje vizije. Pripremim se, naravno. Itekako moram znati kada tko točno gdje ide i što radi, ipak stvaramo čitav novi svijet! Ali kada sam na probama, na pozornici s izvođačima, promatram što oni žele. Na sceni se događa alkemija. Niti jedna se velika scena nije dogodila bez promjena, a promjene čine ljudi.

Režirali ste različite žanrove, radili ste i mjuzikle, i autorska djela i klasike, i opere i drame…

I nešto što se zove devised theatre, a nastaje iz ničega, bez prethodnog teksta.

Operu volim jer je izazovna, velika, osjećaji likova su snažni, jer traži veliki dizajn. Unutar forme opere može se mnogo učiniti jer nudi slobodu. Volim opernu glazbu i volim operne pjevače. Mislim da su ludi zbog svega onoga što moraju činiti i kako moraju organizirati život da bi mogli pjevati operu.

Koliko predstava godišnje režirate?

Prosječno tri.

Prvi ste postavili operu „Sluškinjina priča“ danskog skladatelja Poula Rudersa prema romanu Margaret Atwood. I to u sportskoj areni u Bostonu! Dimenzije pozornice, broj publike, sama pozornica, izvođači, važnost postavljanja te opere… sve je golemo!

(pokazuje crveni bedž s natpisom Ne dopusti gadovima da te samelju) To je najvažnija rečenica u romanu. To je tema čitave prekrasne opere. Ne dopusti da te Trump samelje.

Razgovarala Andrea Labik

Što volite kod ove opere?

Opera „Tristan i Izolda“, unatoč dvjema pauzama, traje. Ona je meditacija o ljubavi i smrti, transfiguracija. Moguće je prepustiti se. Istovremeno, istraživanje o osjećajima i mislima likova nikada ne prestaje. Nevjerojatna je.

Zbog čega je toliko zahtjevna?

Glazbeno je iznimno teška. Svaki čin traje sat vremena, solisti nemaju ni trenutka stanke. Uloga Tristana nije jednako vagnerijanska kao primjerice Siegfried. Tenor mora biti silan, mora moći pjevati belcanto, prekrasne duge fraze, biti moćan. Izolda mora biti vagnerijanski sopran, ali imati i lakoću. Također, radnja nije takva da se dogodi a), b), pa c), već se paralelno događa nekoliko radnji istovremeno.

Kako ste našli jasna rješenja za paralelne događaje?

Do njih smo dolazili sporo i strpljivo. Dali smo si vremena pronaći najbolje nakon puno ponavljanja. Nismo inzistirali na odgovorima. Ponekad je važno biti spreman i na odustajanje od traženja, pa rješenje dođe.

Tristan i Izolda umiru, a vaša je tvrdnja da je umjetnost nada i iscjeljenje.

O smrti mislimo kao o tužnom trenutku. A zapravo smrt ostavlja prostor za nešto novo. Dogodi se vakuum energije, ono emotivno, duhovno se zamjenjuje nečim novim. Svakako je iscjeljujuće. Treba prigrliti ideje gdje Tristan i Izolda nisu razdvojeni niti rječju „i“ (und) između njih, niti društvom. Treba se osloboditi.

Vi ste najviše radili s ansamblom predstave u kojem je svatko, pa i oni iz dramskih i baletnog ansambla, lik u operi.

Muški zbor mornara je iza kulisa, ali ansambl je sve vrijeme u istom prostoru gdje su i Tristan i Izolda. Oni su tamo iz nekoliko razloga. „Čuvaju prostor“ za ljubavnike koji pokušavaju umrijeti u svakom od činova, čekaju ih kako bi im pomogli, kako bi svjedočili tom iskustvu. Oni su i publika na pozornici. Oni su dio nas, a mi smo dio njih. Svatko od njih bi u paralelnom svemiru mogao biti i jedan od ljubavnika. Oni postoje, ali njihova priča je nepoznata, imena neznana. Kada upoznamo strance, prisutna je znatiželja, ali im ipak ne prilazimo i ne pitamo tko su i što rade. Ansambl su svjesno znatiželjni i za Tristana i Izoldu zainteresirani ljudi. Stvari se prelako podrazumijevaju, a s njima se to mijenja. Kada se netko i pomakne, to je točno određeni takt. Ali zadatak im je zadržati potencijal nepredvidivosti, osluškivati, najvažnije je zadržati znatiželju kao da prvi put proživljavaju događaje. Divno je davati sve od sebe, kreirati vibraciju budnosti.

Kako je raditi u Rijeci s Anne Bogart?

Anne mi je predavala na Sveučilištu Columbia, a to je iskustvo vrijedno i važno, pravi blagoslov jer brojni mogu samo sanjati o kvalitetnom obrazovanju, kao što je i mnogima san samo upoznati Anne. No, ipak mislim da je važno biti ponizan i osjećati strast za umjetnošću diljem svijeta te raditi izvan SAD-a kada god se za to pruži prilika. Amerikanci često pogrešno misle da su vlasnici svega. Ovdje, u Europi osjećam se kao kod kuće, inspiriran sam i umjetnošću, i zgradama, i zemljom, i umjetnicima, i Anne… Sretnici smo što smo umjetnici, a u našoj se zemlji to zaboravilo. Ako nisi Hollywood… Novac odlazi u showbussines. Pitanje je do kada će umjetnici tamo opstajati u umjetnosti. Prekrasno je koliko su umjetnici ovdje angažirani, svi stalno rade! Divno je ovdje vidjeti kazalište prepuno publike! Jednako je divno što postoji zemlja u kojoj vlada podržava kulturu svoje zemlje. Osjeća se poštovanje prema umjetnicima i umjetnosti. Ne shvaća se zdravo za gotovo. Važno je što djeca i mladi posjećuju kazališta jer razumijevanjem kulture, razumiješ sve.

Razgovarala Andrea Labik

Volim biti u Rijeci. Ovdje je već pravo ljeto! U Stockholmu je 10 stupnjeva, a ovako toplo bude jedino ako „zaluta” toplinski val, kaže Lars i razgovor započinjemo njegovim osvrtom na proteklo razdoblje otkad je u „Zajcu” radio na produkciji „Tristana i Izolde”, premijerno izvedenoj 22. veljače 2020.

U siječnju ove godine pjevao sam Tristana u Kazalištu Petruzzelli u Bariju u Italiji, u režiji Yannisa Kokkosa. U međuvremenu je, nakon „Tristana i Izolde” u Rijeci, nastupio potpuni lockdown, pandemija, sve se zatvorilo, a dvije velike dogovorene produkcije u kojima sam te godine trebao sudjelovati odgođene su. Jedna je baš spomenuta u Bariju. Ostalog nije bilo previše, koncerti i predstave uz streaminge. Svijet se ponovno polako otvara. Radna atmosfera polako se vraća. Za svakoga ove profesije bilo je to užasno razdoblje, jer nije riječ samo o novcu, već i o održavanju radne temperature instrumenta – glasa. Zatvoreni u kući, morate se prisiljavati održavati svježima svoje uloge. Jer je inače to teško ponovno postići. Glas mora biti u formi.

Dakle, sada nakon Italije, taman ste zagrijani za izvedbe u Rijeci?

Vjerujem da jesam. Tamo je sve prošlo odlično. Pjevao sam pet izvedbi u tjedan dana, što je zbilja mnogo za takvu ulogu. Osam je produkcija „Tristana i Izolde” iza mene.

Kada pomislite na ulogu Tristana, proces rada i izvedbe „Tristana i Izolde” u Rijeci prije dvije godine, kakve vam to emocije probudi?

Uloga je uvijek uloga, recimo to tako, i ostaje ista kroz sve produkcije. Međutim, sve emocije, naravno, dolaze povezano s riječima i glazbom, ali uvijek na novi način. Bilo je zaista prekrasno raditi s Anne Bogart. Jako sam se veselio obnovi riječke produkcije „Tristana i Izolde”.

A kada se prisjetite pjevanja s Maidom Hundeling kao Izoldom..?

Wow, pravi užitak, poslastica! Fantastično! Veliki glas, istinski vagnerijanski sopran! Volim raditi s Maidom.

Kroz što prolazite kao Tristan?

Jedna od pozicija u ovom djelu je imati kontrolu i gubiti kontrolu. Umnogome, naročito kod Tristana, riječ je o tome. Tristan i Izolda imaju povijest prije nego sama opera počne. Tristan želi imati kontrolu, želi da sve ostane kako jest. Kada ne bude tako, učini sve da pokuša izbrisati Izoldu i iz svoga srca i iz sjećanja, jer ona se udaje za Markea, što je velika stvar. To se može riješiti jedino napitkom i idejom o smrti. Dakle, on gubi kontrolu, a ljubav između njih se vraća. Čini mi se da je Izolda cijelo vrijeme bliže istini nego Tristan.

Interpret ste mnogih uloga iz Wagnerovih djela, poznatih kao izuzetno zahtjevnih.

Tako je, pjevao sam mnogo Wagnerovih uloga, naročito tijekom posljednjih deset, petnaest godina. Nije izgledalo kao da bi to moglo tako biti. Počeo sam pjevati u Kraljevskoj operi u Stockholmu, uglavnom uloge talijanskog i francuskog repertoara, kao što su Werther, Don Jose, Don Carlo, Pinkerton, Des Grieux, i sve slično tome. Potječem iz takvoga repertoara. Nije bilo očigledno da bih ikada uopće trebao pjevati Wagnera. Ali probao sam i funkcioniralo je! Morao sam prilagoditi glas, tehniku i izdržljivost kako bih uspio. Tada je to postalo moja glavna preokupacija. Wagnerove uloge sada su mi na prvome mjestu.

Kako biste usporedili uloge s te dvije strane repertoara?

Vrlo je različito. U talijanskoj i francuskoj lirskoj operi o pjevanju morate razmišljati na drugačiji način. Posebne fraze, visoke note koje želiš izvesti na poseban način, ekspresija je jako bitna. A kod Wagnera, ekspresija jest pjevanje. Ista je stvar, a ne odvojena. To je i bila Wagnerova ambicija kada je počeo skladati glazbene drame, htio se odmaknuti od pjevanja kao nečeg površnog, nečega lijepog samo za slušanje, ali kakve su to riječi?! Za njega su riječi jednako važne kao i pjevanje. Posve drugačije.

Vama se sviđa Wagnerov pristup?

Jako. Dugogodišnji odnos s Wagnerom izuzetno je ispunjavajuć i nagrađujuć.

Iz Rijeke ćete ponovno putevima Wagnera ili?

Nekoliko različitih koncerata odradit ću u Švedskoj. Istina, u lipnju je upravo Wagnerov recital.

Razgovarala Andrea Labik

Nakon Vivaldija, Händela, Bacha, Mozarta, Beethovena, Rossinija, Schuberta, Bellinija, Liszta… vjerojatno je bilo teško zamisliti da se glazba može reinventirati. Od prvog takta, glazbena drama „Tristan i Izolda“ („Tristan und Isolde“, WWV 90) jednog od najgenijalnijih i najkontroverznijih umjetnika ikad, promijenila je operu zauvijek. Epohalno djelo, Wagnerov Tristan akord i radikalne harmonije utkale su put nastanku moderne, atonalne glazbe. Posebnost je i u opernoj ljubavnoj priči iz doba kralja Arthura koja nadilazi emocionalno iskustvo, u epskoj meditaciji drugačijoj od svega znanog jer u „Tristanu i Izoldi“ sjedinjuju se duše na „ekstremnoj metafizičkoj razini. To se tiče mističnog sjedinjenja svjetla i tame, života i smrti te svake vrste dualnosti“, kako kaže William Berger, autor knjige „Wagner without fear“. Kod Wagnera ljubav Tristana i Izolde nije uzrokovana samo kemijskom reakcijom nakon ispijanja napitka, njih dvoje u operi su zaljubljeni već u prvom činu, a napitak pojača, ubrza strast koja je već prisutna. Uz čvrsto određene lajtmotive za likove i ideje, nalazimo i gust harmonijski orkestar, napete neriješene disonance, melodija je neprekinuta i beskrajna u svojem trajanju, kao i ljubav, a potom odmah uz nju neodvojiv je i Wagnerov pesimizam, nemogućnost ostvarenja osobne sreće i smrt.

Wagner je temeljito preradio srednjovjekovnu keltsku legendu o Tristanu, o kojoj je čitao u poemi Gottfrieda von Strassburga iz 13. stoljeća, skrativši i izdvojivši glavne događaje u jezgrovitu, snažnu, pokretačku dramu zadivljujuće adaptiranu za pozornicu, s fokusom na psihologiji Tristana, Izolde i Markea. Bio je to njegov istinski Gesamtkunstwerk – sveukupni umjetnički čin gdje se riječ i glazba spajaju u savršenu cjelinu, djelo u kojem su sve umjetnosti ravnopravne. Najranije skice sežu u prosinac 1856. godine, do kada je Wagner završio libreto za „Prsten Nibelunga“, kao i glazbu za „Rajnino zlato“ i „Valkire“ te drugi čin „Siegfrieda“, a završio je i tri svoja djela o estetici drame i opere.

Prve ideje o skladanju „Tristana i Izolde“ zabilježio je u pismima Franzu Lisztu iz 1854., a operu je skladao punim posvećenjem od prosinca 1856. do kolovoza 1859. godine (prvi čin u Zürichu, drugi u Veneciji, treći u Lucernu). Nastojao je da to bude opera „skromnijih razmjera zbog veće mogućnosti postavljanja na scenu“, kako navodi u svojem eseju „Glazba budućnosti“, no daljnja zbivanja nisu išla nimalo lako. Opera se smatrala neizvedivom. Premijera se trebala dogoditi u Beču između 1861. i 1864., međutim nakon 77 proba sve je propalo. Bilo je preskupo, partitura preinovativna, a tenor nikako nije mogao svladati ulogu Tristana. Izgledalo je kao da opera zahtijeva nadljudske sposobnosti. Ako bečka operna kuća to ne može, tko može?! Ipak, Wagner nije odustajao, znajući da je „Tristanom i Izoldom“ transcedentirao, nadilazio sve dotadašnje glazbene i dramaturške teorije. Wagner je u Beču upoznao supružnike Ludwiga i Malvinu Schnorr von Carolsfeld, zamolio ih da pokušaju otpjevati odlomke iz „Tristana i Izolde“ i oduševljen ih izabrao za premijeru koja će se dogoditi uskoro. Okolnosti su se mijenjale na bolje. Na bavarsko prijestolje stupio je 1864. najveći Wagnerov poštovatelj Ludwig II. Oton koji je postao njegov mecena financijski podržavajući izvedbe Wagnerovih opera u Münchenu, a poslije i u njegovom kazalištu, elitnom hramu umjetnosti, izgrađenom u Bayreuthu. Iste godine Wagner je započeo vezu s Lisztovom kćeri, dvadeset i četiri godine mlađom Cosimom, tadašnjom suprugom Hansa von Bülowa, slavnog dirigenta, pijanista i velikog njegovog obožavatelja. Upravo je von Bülow dirigirao praizvedbom u Münchenu 10. lipnja 1865., u godini kada se Cosimi i Wagneru rodila prva kći nazvana – Izolda. Publika je operu smatrala čudnom, sljedeće su se izvedbe dogodile tek 1874. i 1876. u Weimaru i Berlinu. Trebalo je proći mnogo dok svijet glazbe nije istinski prepoznao snagu i ljepotu Wagnerova djela.

Nakon četiri nastupa u ulozi Tristana, Ludwig Schnorr von Carolsfeld naglo je umro u 29. godini zbog golemog napora uloženog u ulogu. Wagner je osjećao snažnu grižnju savjesti. Opera je bila jednako „smrtonosna“ i za dirigente – Austrijanac Felix Mottl, proslavljeni poznavatelj Wagnerove glazbe, doživio je srčani udar tijekom drugog čina dirigirajući 1911. godine stotom izvedbom „Tristana i Izolde“, a umro je 11 dana kasnije. Dirigent Joseph Keilberth umro je za vrijeme izvedbe 1968. godine.
Trijumfalna interpretkinja Izolde, kao i drugih likova u Wagnerovim operama, na svjetskim je pozornicama bila Milka Trnina (1863 – 1941).
Pred publikom u Rijeci, u tadašnjem Teatru comunale, „Tristana i Izoldu“ 1913. izvela je gostujuća talijanska družina. U 2020. godini riječka Opera spremna je za postavljanje svoje prve opere Richarda Wagnera, u okviru programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.

Wagnerova muza

Ali – tko je bila istinska muza opere „Tristan i Izolda“? Za nastanak ove opere ključan je splet osobnih i teorijskih interesa. Intimni poticaj bila je pjesnikinja Mathilde Wesendonck (1828 – 1902, pravim imenom Agnes Luckemeyer), supruga bogatog trgovca svilom Otta Wesendoncka, obožavatelja Wagnerova stvaralaštva. Na njihovu posjedu u Zürichu, Wesendonck je ponudio Wagneru tek sagrađenu vilu na raspolaganje. Uskoro je Wagner počeo osjećati i više od poštovanja prema supruzi svog dobročinitelja. Duboko opčinjen, zbog vlastite kompleksne ljubavne priče, ostavio je po strani skladanje „Prsten Nibelunga“ i „Siegfrieda“, osjetivši „Tristina i Izoldu“ bliskijom pričom. Wagner je Mathildi čitao svoj libreto za „Tristana i Izoldu“, a Mathilde je pisala pjesme na koje je Wagner, odmah po završetku, skladao ciklus od pet pjesama za glas i klavir naslovivši ih „Pet pjesama za ženski glas“ iako su danas poznate kao „Pjesme Mathilde Wesendonck“, a često ih izvode ne samo žene, već i tenori. Uz treću i petu („Im Treibhaus“ i „Träume“) zapisao je „studije za Tristana i Izoldu“. Ljubav jest bila uzajamna, ali Mathilde nije željela okončati brak s Ottom. Richardova supruga Minna pronašla je njegovo pismo Mathildi u kojem joj je napisao kako je ona njegova prva i jedina ljubav, uslijedila je žestoka svađa – Minna je napala i Mathildu i pismo pokazala Ottu. Wagneri odlaze, Richard u Veneciju, a Minna u Dresden na oporavak. Njihova veza se pak nakon dvadeset i dvije godine braka i nakon Mathilde nikada nije oporavila. Otto i Richard nastavili su prijateljstvo. Wagner je, kao i brojni njegovi obožavatelji, „Tristana i Izoldu“ doživljavao divnom himnom ljubavi, „spomenikom tom najljepšem od svih snova“. U metafizičkom nadiđeno je ljudsko postojanje i vanjski stvarni svijet, iznad zbilje je moguće ostvarenje svega neostvarivoga, a željenoga. Nakon što je završio skladanje, Wagner je napisao Mathildi: „Bojim se da će opera biti otkazana, i to samo ako se čitava stvar ne pretvori u parodiju s lošom izvedbom. Jedino me osrednja izvedba može spasiti! Od savršene, ljudi bi izludjeli!“.

Utjecaj Schopenhauera i budizma

Richard Wagner zanimao se za sva filozofska učenja svog vremena, od Hegelova idealizma, preko Fichteove idolizacije sebe do Marxove kritike kapitalističke ekonomije i Feuerbachova odbacivanja religije. Značajan trag u njegovim glazbenim dramama ostavio je Schopenhauer. Wagner je ozbiljno proučavao djela njemačkog filozofa Arthura Schopenhauera (1788 – 1860) što mu ih je predstavio pjesnik Georg Herwegh 1854. godine. U Schopenhaueru je pronašao poticaj ne samo za prihvaćanje metafizičkih ideja prema kojima je već skladao svoja Gesamtkunstwerk djela, nego i nadmoć glazbe nad drugim umjetnostima, veličanstveno prvenstvo izravnog izraza biti svijeta. Wagner je bio snažno privučen idejama metempsihoze – vječnog kruga rođenja i smrti, kao i Schopenhauer koji je bio zaprepašten i oduševljen kada je nakon svojih ranih djela otkrio koliko njegovi pogledi imaju zajedničkoga s ključnim doktrinama hinduizma i budizma. Te je spise počeo proučavati i Wagner i bilježio kako je Budino učenje o transmigraciji duša zasigurno istinito. „Tada i ja sam svijet“, pjevaju Tristan i Izolda nadilazeći tako individualitet. Schopenhauerov utjecaj na Wagnerova djela, za što filozof za života nije saznao, bio je značajan ne zato što je bio izvor Wagnerovih ideja već stoga što je Wagneru razjasnio pojmove koji su mu se dogodili, a bili su teški za prihvaćanje. Schopenhauer to ne bi objasnio višom silom nego uništenjem volje kada se negacijom žudnje, težnje i čežnje tone u razočarenje i patnju. Buda bi to nazvao odricanjem od žudnje i želje koja leži u korijenu patnje, što je savršeno predstavljeno u uvodu „Tristana i Izolde“. Mistično sjedinjenje nudi jedini način na koji se može ostvariti žudnja ljubavnika. U Upanishadama, što je Schopenhauer posebno isticao, prepoznaju se osjetila kao jedino čime shvaćamo svijet, ali upravo to, poput vela, stoji između pojedinca i skrivenog svijeta bezvremenske stvarnosti. Jedinstvo postojanja središnja je ideja opere o Tristanu i Izoldi, a postići nirvanu isključilo bi sve besmislene trivijalnosti i donijelo bi konačan spas, ono čemu ovo dvoje ljubavnika teže tijekom čitave glazbene drame. Wagner je izražavao budističke ideje u kontekstu europskih narativa.

„Ne postoji niti jedno djelo u filozofiji koje zadire toliko duboko u paradokse erotske ljubavi kao „Tristan i Izolda“, niti jedno djelo kršćanske teologije koje odgovara Wagnerovom istraživanju euharistije u „Parsifalu“ ili pak djelo političke teorije koje razotkriva pozicije moći i zakona u ljudskoj psihi s opažanjem kakvo se nalazi u „Prstenu Nibelunga“. Vodeći nas u srce filozofskih rasprava, Wagner nikada ne žrtvuje konkretne emocije za apstraktne ideje. Uistinu, „Tristan i Izolda“, kao najbolji primjer, uspijevaju prikazati filozofski misterij i erotsku ljubav samo zato što Wagner stvara dramu u koju vjerujete, te glazbu koja dotiče svojom snagom i zanosom žudnje“, zabilježio je pisac i filozof Sir Roger Scruton zaključivši kako je Wagner u glazbi davao vlastitu dimenziju filozofskih učenja dodajući svim apstraktnim argumentima ključnu istinu koja se toliko često želi sakriti – smrtna smo bića i ljubav je odnos između umirućih, a moramo pronaći smisao ovdje i sada, ne usprkos smrti, već kroz nju i zbog nje.

Priredila Andrea Labik