TOSCA

Giacomo Puccini

Puccinijeva „Tosca”, često nazivana „operom svih opera”, vrhunac je opernog verizma. Verismo (talijanski, od vero, lat. verus: istinit) postromantička je operna tradicija koja je svijet prikazivala s većim realizmom. Verističke opere, suprotno od Wagnerovih, nisu bile usredotočene na bogove, mitološke likove, kraljeve i kraljice, nego na prosječne suvremene muškarce i žene i njihove probleme, uglavnom seksualne, romantične ili nasilne prirode. U glazbenom smislu, veristički skladatelji svjesno su stremili integriranju operne drame s glazbom. Tradicionalni talijanski način skladanja recitativa za kojima slijede arije, napušten je i zamijenjen skladno integriranim libretom i glazbom. „Tosca” je originalno drama francuskog dramatičara Victoriena Sardoua. Puccini je pogledao predstavu dva puta i adaptirao je u operu uz libretista Luigija Ilicu i dramatičara Giuseppea Giacosu. Puccini je prilagodio vagnerijansku ideju koristeći određene glazbene motive za prepoznavanje specifičnosti likova, pojava i ideja. Glavni likovi – Tosca, Cavaradossi i Scarpia – svatko od njih ima svoj karakterističan glazbeni motiv. Otkako je premijerno predstavljena, „Tosca” ostaje jedna od najizvođenijih opera današnjice, s temama ljubavi, nasilne moći, brutalnosti i tragično završetka koji ne prestaje pogađati publiku diljem svijeta.

Imate li omiljene opere koje volite neumorno i dirigirati i slušati, te je li Puccinijeva „Tosca” možda u prvih deset?

S „Toscom“ imam stvarno vrlo osoban, poseban odnos zbog puno razloga koje ću vam ukratko opisati. „Tosca“ je bila prva opera koju sam počeo studirati kada sam se počeo baviti dirigiranjem. Tu želim spomenuti i jednu osobu koja je snažno utjecala na moj umjetnički i dirigentski život, a to je nedavno preminuli maestro Loris Voltolini. Njemu je „Tosca“ bila prva predstava koju je dirigirao (diplomska predstava) i posljednja, u Ljubljani u lipnju ove godine. O njoj smo puno raspravljali i puno sam naučio od njega baš na toj partituri. Tijekom jednog razdoblja devedesetih godina mnogo je radio i u vašem kazalištu. Neko je vrijeme bio i ravnatelj riječke Opere (od 1. rujna 1994. do 1. veljače 1996.).

I sada moja je prva operna predstava nakon njegove smrti upravo „Tosca“ u Rijeci. Ovaj tjedan je za mene vrlo poseban i osobno emotivan. „Tosca“ je zbog svih mogućih razloga bez konkurencije broj jedan na mojoj listi opera.

Što vas u „Tosci” posebno pogađa / inspirira?

„Tosca“ je prije svega dirigentsko-tehnički vrlo teška partitura. Svaki put veliki je izazov za svakog dirigenta. A s druge strane tako muzički i emotivno jaka da se dirigent mora tijekom predstave potpuno osloboditi tehnike da bi se posvetio muziciranju. Što znači da je pred dirigentom zadatak koji se ne može postići preko noći i zahtijeva dugotrajan i posvećen studij.

Puccini je majstor boja i muzičkog opisivanja emocija i situacija. Bio je vrlo precizan u pisanju, samo ga treba dobro pročitati, poštovati i pošteno izvoditi. A i to je naravno dugotrajan rad. Kada god otvorim partituru, pronađem nešto novo, istražujem najbolja rješenja. Mislim da ću to raditi do kraja života…

Što je najbitnije što biste publici kazali o odnosu Tosca – Cavaradossi – barun Scarpia? Osobito kroz glazbu.

Svatko od njih je u principu psihološki vrlo kompleksan lik. Puccini je svakome namijenio nekoliko lajtmotiva kojima opisuje njihova različita stanja i njihove odnose. A najvažnije od svega je, po mojem mišljenju, što su svi vrlo realni likovi, ljudi, u kojima se svatko na neki način može pronaći. Svatko je vulkan različitih emocija, ljubavi, mržnje, ljubomore, razočaranja, zlobe… Sve je to Puccini majstorski opisao glazbenim jezikom.

Kako vam je surađivati sa solistima, osobito Maidom Hundeling, Martinom Šrejmom i Giorgiom Surianom, i s Riječkim simfonijskim orkestrom?

To je opet posebna priča. Za ovakve uloge stvarno su potrebni veliki interpreti. I moram istaknuti da se osjećam posebno privilegiranim što mogu surađivati s umjetnicima takvog kova. Maida Hundeling je izuzetno jaka i uvjerljiva Tosca, Giorgio Surian je fascinantan Scarpia, Martin Šrejma vokalno i glumački sjajan. A što je najvažnije, svi su međusobno vrlo kompatibilni. Tako da u pravoj kombinaciji može doći do erupcije vulkana emocija s pozornice. Raditi s takvim pjevačima stvarno je velika čast.

Lijepo je raditi s Riječkim simfonijskim orkestrom koji je vrlo kvalitetan i muzikalan. Želio bih pohvaliti i autorski tim predvođen g. Marinom Blaževićem koji je s pravom mjerom vođenja i davanja slobode postigao da pjevači na pozornici pokažu istinske, iskrene i snažne emocije.

Kakvi su bili dojmovi vaših kolegica i kolega iz SNG-a Maribor nakon koncerta 11.10. u Rijeci kojim je riječka publika bila oduševljena?

Izrazito pozitivne reakcije. Svi su bili presretni što su mogli nastupiti u vašem prekrasnom kazalištu i što su mogli svirati i pjevati za vašu vrlo znalačku publiku.

Izvođači su nastupali s velikim poštovanjem i na kraju su bili utoliko još više zadovoljni kada su osjetili pozitivne reakcije vaše publike.

Razmjene ansambala su u ovim čudnim vremenima još važnije nego prije. Publika ne može više tako jednostavno putovati kao ranije, zbog toga je važno na taj način pokazati što se sve događa oko nas.

Osvojili ste Riječane točnošću i kvalitetom, koliko i simpatičnošću i spontanošću. Što vam je bitno u radu s glazbenicima, solistima, redateljima?

Mislim da je u današnje vrijeme najbitnija motivacija i dobar odnos sa suradnicima. Naši ansambli su se posljednjih godina jako pomladili i moram reći da sam izuzetno zadovoljan sa svim mladim umjetnicima koje smo primili u tom razdoblju. Danas samo obrazovanje i pojedinačna kvaliteta nisu više u fokusu. Od nas, rukovodstva, dirigenata i redatelja ovisi hoćemo li postizati ovakvu razinu motivacije i umjetničkih uvjeta da umjetnici na pozornici daju od sebe ono najbolje što imaju. Što može biti veće od toga? Kada to uspijemo postići, tada osjećam najveće zadovoljstvo.

Mladi ste postali i ostali dugogodišnji ravnatelj mariborske Opere koja niže uspjehe. Što mislite da je najvažnije na jednom takvom odgovornom umjetničko-direktorskom mjestu?

To je teško pitanje. Ne znam ni sam. Od čovjeka na takvoj poziciji očekuje se stvarno puno vrlo različitih stvari. Prvo je umjetnička kompetencija i vizija programa, drugo je rad s ljudima, psihologija, a ponekad i terapija… 😉 Mislim da je vrlo važan i pošten odnos – prema umjetnosti, prema glazbi, prema kolegama i prema samome sebi. I, naravno, motivacija. Puno se bavim time na koje sve načine uvjeriti ljude da težimo istome cilju.

Hoće li vam Mariborčani oprostiti što ste na Svjetski dan opere s nama u Rijeci? 🙂

Mislim da hoće. Baš smo odigrali ciklus predstava Donizettijeve „Kći pukovnije“, pa u ponedeljak na repertoaru nemamo opernu predstavu, tako da im neću baš puno nedostajati. 😉

Na kraju…

Sve ljubitelje opere pozivam da dođu pogledati „Toscu“ za koju sam uvjeren da nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Razgovarala: Andrea Labik

Kako vam se sviđa u Rijeci, u našem kazalištu?

Jako mi se sviđa. Rijeka je predivan primorski grad pun ljubaznih ljudi. Kazalište je prekrasno. Primjerice, Klimtove slike na stropu su jednostavno predivne.

Kako vi gledate na ulogu Cavaradossija u Puccinijevoj „Tosci”?

Mislim da je pjevati Cavaradossija san svakog tenora. Savršena uloga s puno prekrasne glazbe. On je mlad, uspješan i obrazovan čovjek koji obožava Toscu. Predan je prijatelj Angelottiju kojem pokušava pomoći u bijegu pred Scarpijinim režimom. Vrlo je principijelan i ne želi otkriti gdje je njegov prijatelj skriven, čak ni kada ga muče. Nažalost, Tosca zna gdje je sklonište i kako bi zaštitila Cavaradossija, odaje to Scarpiji. U tom trenutku počinje možda najveća drama u povijesti opere, jer svi će glavni likovi umrijeti u sljedećih otprilike pola sata. A glazba je toliko fenomenalna da publici oduzima dah.

Što kažete na „Toscu” u tri potpuno različita čina? Uvijek ste isti Cavaradossi, ali osjećaj mora biti drugačiji s obzirom na atmosferu, scenu, kostim, …?

„Tosca” u Rijeci je doista posebna po tri različita razdoblja u kojima se odvijaju činovi. Prvi je čin postavljen klasično, u originalnoj crkvi i baš kako piše u partituri. Drugi je čin smješten u četrdesete godine prošlog stoljeća kada su nacisti nametnuli atmosferu straha i terora. Posljednji čin smješten je u današnje vrijeme, u prostor koji bismo mogli nazvati – „studio za mučenje”…

Prvi sam put vidio predstavu na videu i bio sam malo zbunjen jer nisam znao sve okolnosti. No, kada mi je g. Marin Blažević sve objasnio vrlo pomno, sada sam spreman nastupati kao Cavaradossi na tri različita glumačka načina. Ali nakon probe, poslije „Italiane”, moram vam reći: „Non vedo l’ora!!!” što znači „Jedva čekam!!!”, ili na mojem jeziku „Nemohu se dočkat!!!”, jer je Riječki simfonijski orkestar pod palicom maestra Simona Krečiča apsolutno izvrstan, kao i zbor i ostali solisti!

U koliko ste različitih produkcija imali prilike pjevati Cavaradossija?

Ovo je moja druga produkcija u kojoj pjevam Cavaradossija.

Kako je pjevati s Maidom Hundeling i Giorgiom Surianom?

Maidu poznajem oko petnaest godina ili više. Ona je jednostavno impresivna. I kao osoba i kao pjevačica i kao glumica na pozornici. Upoznali smo se u Pragu na produkciji Wagnerovog „Ukletog Holandeza”. Bila je odlična Senta, a ja sam pjevao ulogu Steuermanna. O gospodinu Surianu sam do sada samo čuo – i to samo najbolje. Jako me raduje što ćemo pjevati zajedno.

Što biste istaknuli iz svoje karijere kao najvažnije do sada?

Moram svakako spomenuti brojne turneje u Japanu gdje sam pjevao uloge Alfreda, Tamina i druge, s doista velikim uspjehom. Ovdje u Europi istaknuo bih Janáčekovu „Jenufu” u režiji Roberta Carsena u Teatru Massimo u Palermu, kao i koncert s Orkestrom Verdi u Auditoriumu u Milanu. U Češkoj Republici bili bi to Brittenova „Gloriana” gdje sam pjevao Lorda od Essexa u režiji Jiříja Heřmana. Bio sam Romeo u Gounodovoj operi „Romeo i Julija”, a potom i skladatelj Živný, glavna uloga u Janáčekovoj „Sudbini”, te sam pjevao kao Dvořákov Princ u „Rusalki”.

U kojem ste trenutku odlučili ili znali da ćete biti operni pjevač?

Još od djetinjstva pjevao sam u zboru i pokušao sam svirati instrumente kao što su klavir, klarinet itd. Moji su roditelji uvijek slušali klasičnu glazbu, naročito opere. Tako da sam ja odrastao uz takvu glazbu. Ja jednostavno obožavam svoj posao!

Što smatrate važnim za sretnog i uspješnog pjevača?

Da bi bio sretan i uspješan pjevač, moraš biti zadovoljan u privatnom životu. Za mene, najvažnija je moja obitelj. Moja supruga koja me podržava svugdje i uvijek kada može. Zato je i sada sa mnom i našim najmlađim djetetom ovdje Rijeci kako bi mi bili podrška.

Razgovarala: Andrea Labik

Kigo.hr – HNK Zajc, dva gostovanja riječke Opere, u Mariboru i Zagrebu

Torpedo – Dva gostovanja riječke Opere u tri dana

Akademija Art – DVA GOSTOVANJA RIJEČKE OPERE U TRI DANA

Culturenet.hr – Riječka Opera gostuje u Mariboru i Zagrebu

Moja Rijeka – Dva gostovanja riječke Opere u tri dana

Teklić.hr – Riječka Opera gostuje u Mariboru i Zagrebu