VJEŽBANJE ŽIVOTA – DRUGI PUT / ESERCITAZIONE ALLA VITA – SECONDA VOLTA
RIJEČKI DIPTIH

U SPOMEN NA MIRU FURLAN
Redatelj / regia:
Dramaturginje / drammaturgia:
Lucija Klarić / Maja Ležaić / Nikolina Rafaj
Koreografkinja i asistentica redatelja / coreografie e assistente alla regia:
Scenograf / scenografie:
Kostimografkinja / Costumi:
Videograf / creazione video:
Autori glazbe / musiche:
Dizajner svjetla / disegno luci:
Dramaturške savjetnice / assistenti alla drammaturgia:
Uloge / Ruoli:
Mafalda / Neva Rošić: Neva Rošić
Mama Flora / Olivera Baljak: Olivera Baljak
Antonija (Tonka) Despot / Zrinka Kolak Fabijan: Zrinka Kolak Fabijan
Fanica / Elis Lovrić: Elis Lovrić
Daša Drndić / Tanja Smoje: Tanja Smoje
Emilija / Jelena Lopatić: Jelena Lopatić
Elektra / Wanda / Ivna Bruck: Ivna Bruck
Mafalda u mladosti / Mafalda da giovane / Ludovicina majka / madre di Ludovica / Leonora Surian Popov: Leonora Surian Popov
Ludovica / Serena Ferraiuolo: Serena Ferraiuolo
Mafalda u Mladosti / Mafalda da giovane / Ugledna Hrvatica / una Croata rispettabile / Aleksandra Stojaković Olenjuk: Aleksandra Stojaković Olenjuk
Ludovica / Ana Marija Brđanović: Ana Marija Brđanović
Andor Zsuza / Elena Brumini: Elena Brumini
Stara Francovich / Neda Andrić / Biljana Lovre: Biljana Lovre
Carlo / Orest: Mirko Soldano
Fumulo mladi / Fumulo giovane / Amadeo: Andrea Tich
Parsifal / Jakov Despot: Mario Jovev
Bruno / Mladi Francovich / Francovich giovane: Giuseppe Nicodemo
Lucijan: Sven Jakir
Fran Despot / Stari Francovich / Francovich Vecchio: Denis Brižić
Ugo Osojnak: Anton Plešić
Jožić Despot / Vjenceslav Despot: Dean Krivačić
Jovanin Despot: Jasmin Mekić
Stranac / Lo Straniero: Dražen Mikulić
Fran Kurelac: Anton Plešić
Erazmo Barčić / Milutin Barač: Dražen Mikulić
General Egon Grabner / Il Generale Egon Grabne: Aleksandar Cvjetković
Giovanni di Ciotta: Mirko Soldano
Frano Supilo: Denis Brižić
Gabrielle D Annunzio: Giuseppe Nicodemo
Miroslav Krleža: Dean Krivačić
Benito Mussolini: Bruno Nacinovich
Ricardo Zanella: Stefano Surian
Josip Broz Tito: Jasmin Mekić
Slavko Linić: Denis Brižić
Vojko Obersnel: Mario Jovev
U predstavi sudjeluju i članice Riječkog kazališta mladih „Kamov” te članice Riječkog opernog zbora / Membri femminili del Teatro dei Giovani di Fiume “Kamov”, Le coriste del Coro dell\'Opera di Fiume del (Teatro Nazionale Croato Ivan de Zajc):
Djeca / Bambini:
Niko Bazzara / Leda Prvulović / Elena Kolić / Lucija Babić / Amarie Kero / Niko Pulić
Inspicijenti / Direttori di scena:
Šaptačica / Suggeritrice:

Obnova: 24. rujna 2021.

Hrvatska drama u suradnji s Talijanskom dramom HNK Ivana pl. Zajca. / Il Dramma Croato in collaborazione con il Dramma Italiano del Teatro Nazionale Croato Ivan de Zajc


U povremenom dijalogu s predstavom „Vježbanje života” Fabrija, Gašparovića i Para / Liberamente ispirato allo spettacolo Esercitazione alla vita di Fabrio, Gašparović e Paro

 

Dva romana o otiscima povijesti našega grada u njegovoj – ili radije njezinoj, riječkoj – sadašnjosti. Na samom početku nove sezone povezat ćemo dvije predstave iz dvije prethodne kazališne sezone (18./19. i 19./20.) u RIJEČKI DIPTIH, a u narednim sezonama pridružiti im i inscenaciju romana Bekima Sejranovića „Nigdje, niotkuda“. Ne propustite iznova ili čak prvi put, dan za danom, pogledati prve dvije predstave buduće kazališne RIJEČKE TRILOGIJE, ili TRILOGIJE O RIJECI.

Pišući o Rijeci „izvana” i „iznutra” Daša Drndić neprekidno preispituje vezu između čovjeka i grada: govore li građani ovoga grada istim jezikom i koriste li iste riječi kada opisuju svijet oko sebe, prepoznajemo li preko jezika „prave“ građane nekoga grada ili to prepoznavanje ovisi o drugim odrednicama koje u nekim slučajevima daju naslutiti da se preko puta nas nalazi osoba koja naprosto ne pripada nigdje? Što ako je ta osoba strankinja i žena koja u Rijeku dolazi neposredno nakon rata i koristi riječ kao što je „boranija“? Naposljetku, kako ovaj grad živi s ljudima koji se ne daju uvesti u goblen čistog jezika, čistog grada, čiste nacije? Predstava „Leica format“ ohrabruje nas u prepoznavanju tuge i komike, kao i banalnosti i nasilja koji se uz nas vuku dok koračamo „svojim“ gradom. Navodi nas na suočavanje sa svakodnevnim šovinizmom kojeg pokušavamo opravdati i nazvati nekim drugim imenima.

Nova inscenacija „Vježbanja života“ nije ni obnova ni rekonstrukcija nekadašnje predstave, premda se i o tome svojedobno razmišljalo, ali niti predstava nastala kao da njezine prethodnice bilo nije. Novo „Vježbanje života“ ulazi u povremeni dramaturški dijalog, istodobno sentimentalan, ali i kritički, s predstavom Fabrija, Gašparovića i Para, a usto i predlaže pristup romanu i njegovoj prvoj slavnoj inscenaciji s početka devedesetih iz odgovornosti i perspektive današnjeg vremena. „Vježbanje života – drugi put“ stoga je predstava kojom se po drugi put, ali i na drugačiji način scenski čita Fabrijev roman. Ona je i hommage i dramaturško-redateljsko-glumačko preispitivanje nekadašnjeg „Vježbanja života“, ali i povijesti našega Kazališta odnosno Grada.

Riječki diptih izvodimo u spomen na Miru Furlan i Dašu Drndić.


“U posve novom i drugačijem iščitavanju Fabrijevog romana, žene su osovina povijesnih događaja, žene snažne, tužne, nesretne, čvrste, nježne, šutljive, uplakane, izgnane… I sve su glumice vrsno odigrale svoje uloge ali i same sebe kroz svoje tekstove i vježbanje svojih života, a sve ih je nevjerojatnom mirnoćom i opipljivom emotivnom estetikom vodila nenadmašna Neva Rošić.”
Gloria Fabijanić Jelović, HRT Radio Rijeka
/
“In una lettura completamente nuova e diversa del romanzo di Fabri, le donne sono l’asse degli eventi storici, donne forti, tristi, infelici, solide, tenere, silenziose, piangenti, bandite… E tutte le attrici hanno recitato in modo eccellente i loro ruoli ma anche se stesse attraverso i loro testi e esercitando la loro vita, tutte sono state guidate con un incredibile calma e con una estetica emotiva tangibile dall’ineguagliabile Neva Rošić.”
Gloria Fabijanić Jelović, HRT Radio Rijeka

 

Predstava, s jednom pauzom, traje oko tri i pol sata. / Lo spettacolo dura tre ore e mezzo cca, con una pausa inclusa.

Fran Kurelac, hrvatski književnik i filolog, glavna osoba Narodnog preporoda u Hrvatskom primorju / letterato e filologo croato, guida della rinascita popolare croata nel litorale croato: Anton Plešić

Erazmo Barčić, riječki političar i odvjetnik, pravaš, saborski zastupnik / politico e avvocato fiumano, deputato alla dietra, membro del Partito del diritto: Dražen Mikulić

Egon Grabner, general u Krajini, koji je krvavo kaznio sudionike Kvaternikove Rakovičke bune / generale nella Krajina, ha punito spietatamente gli insorti dell’insurrezione di Rakovica, di Kvaternik: Aleksandar Cvjetković

Giovanni de Ciotta, riječki gradonačelnik od 1872. – 1896. / sindaco di Fiume dal 1872 al 1876: Mirko Soldano

Milutin Barač, hrvatski kemičar i prvi direktor riječke rafinerije / chimico croato e primo direttore della raffineria fiumana: Dražen Mikulić

Frano Supilo, hrvatski političar i novinar, jedan od potpisnika Riječke rezolucije i pokretača „politike novog kursa“ / politico e giornalista croato, uno dei firmatari della Risoluzione fiumana e dei promotori della “politica del nuovo corso”: Denis Brižić

Gabriele D’Annunzio, pjesnik, iredentist, na čelu paravojne postrojbe okupirao Rijeku 1919. / poeta, irredentista, guidò il corpo paramilitare dei legionari nell’Impresa di Fiume, 1919: Giuseppe Nicodemo / Bruno Nacinovich

Miroslav Krleža, najznačajniji hrvatski književnik 20.stoljeća / il più significativo autore croato del Novecento: Dean Krivačić

Benito Mussolini, vođa Nacionalne fašističke stranke u Italiji / capo del Partito nazionale fascista in Italia: Bruno Nacinovich / Giulio Settimo / Stefano Surian

Riccardo Zanella, jedini izabrani predsjednik kratkoživuće Slobodne Riječke Države (1921.- 1922.) / l’unico presidente eletto dell’effimero Stato libero di Fiume (1921-1922): Giulio Settimo / Stefano Surian

Josip Broz Tito, doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije / presidente a vita della Repubblica socialista federale di Jugoslavia: Jasmin Mekić

Slavko Linić, političar i ekonomist, riječki gradonačelnik od 1990. do 2000. / politico ed economista, sindaco di Fiume dal 1990 al 2000: Denis Brižić

Vojko Obersnel, riječki gradonačelnik od 2000. do 2021. / sindaco di Fiume dal 2000 al 2021: Mario Jovev

Priredila Andrea Labik

NEVA ROŠIĆ
kao Neva Rošić / come Neva Rošić

Vrijeme i mjesto: 1822. – 1855., Rijeka / Tempo e luogo: 1822 – 1855, Fiume

ULOGE / RUOLI

ELIS LOVRIĆ
kao Fanica i kao Elis Lovrić / come Fanica i e come Elis Lovrić

CARLO
Mirko Soldano

MLADI FUMULO / FUMULO GIOVANE
Andrea Tich

MAFALDA
Neva Rošić

EMILIJA
Jelena Lopatić

 

VREMEPLOV / MACCHINA DEL TEMPO:

LUCIJAN
Sven Jakir

PARSIFAL
Mario Jovev

ORESTE
Stefano Surian

WANDA
Ivna Bruck

MLADA MAFALDA / MAFALDA GIOVANE
Aleksandra Stojaković Olenjuk

BRUNO
Giuseppe Nicodemo

AMADEO
Andrea Tich

FUMULO
Aleksandar Cvjetković

MAMA FLORA / MAMMA FLORA
Olivera Baljak

UGLEDNA HRVATICA / ILLUSTRE CROATA
Aleksandra Stojaković Olenjuk

ANDOR ZSUZSA
Elena Brumini

LUDOVICA
Ana Marija Brđanović

Fanica, djevojka iz Gomile, upoznaje talijanskog imigranta Carla u riječkoj luci, udaje se za njega i umire pri porodu sina Fumula.
/

Fanica, una ragazza di Gomila, conosce nel porto di Fiume Carlo, un immigrato italiano, lo sposa e muore dando alla luce il figlio Fumulo.

Nakon Napoleonove vlasti, 1822. godine, Rijeka je kao corpus separatum ponovno pod vlašću Hrvatsko-ugarskog sabora. Rijeka postaje glavna izvozna točka za mađarsko gospodarstvo i razvija se kao luka kroz prvu polovicu 19. stoljeća. Godine 1848. raskidom državno-pravnih veza s Ugarskom, Rijeka se pripaja Hrvatskoj. Nametnuti bečki apsolutizam i ugušena ilirska revolucija sredinom 1850–ih uzrokuju nezadovoljstvo u gradu i povratak lokalnih mađarona.
/
Dopo la caduta dell’impero napoleonico, nel 1822, Fiume tornò sotto il governo della Dieta ungaro-croata come Corpus separatum. Fiume divenne il principale emporio dell’economia magiara: lo sviluppo del porto proseguì nel corso della prima metà del XIX secolo. Nel 1848, all’interruzione dei rapporti giuridico-amministrativi con l’Ungheria, Fiume fu annessa alla Croazia. L’assolutismo viennese e la Rivoluzione illirica soffocata a metà anni Cinquanta dell’Ottocento scatenarono il malcontento in città e il rientro dei magiaroni locali.

Vrijeme i mjesto: ~ 1860. – 1873., Rijeka / Tempo e luogo: ~ 1860 – 1873, Fiume

ULOGE / RUOLI
OLIVERA BALJAK
kao Mama Flora i kao Olivera Baljak / come Mamma Flora e come Olivera Baljak

FUMULO
Aleksandar Cvjetković

MLADI FUMULO / FUMULO GIOVANE
Andrea Tich

UGLEDNA HRVATICA / ILLUSTRE CROATA
Aleksandra Stojaković Olenjuk

ANDOR ZSUZSA
Elena Brumini

LUDOVICA
Ana Marija Brđanović

Mama Flora u svojem bordelu ugošćuje mladog Fumula koji na njena vrata uvijek kuca u kriznim životnim situacijama.
/

Mamma Flora nel suo bordello ospita il giovane Fumulo che bussa alla sua porta nei momenti di crisi.

Ratovima oslabljena Habsburška monarhija Austro-ugarskom nagodbom, 1867. pristaje na dualnu vladavinu s Mađarskom. Odnosi Ugarske i Hrvatske rješavaju se 1868. Hrvatsko-ugarskom nagodbom unutar koje pitanje Rijeke i dalje ostaje otvoreno. Riječkom krpicom, 1870.godine, mađarsko vodstvo prisvaja Rijeku i vlast nad lukom. Pod ugarskom upravom, gradi se željeznička pruga Budimpešta-Rijeka, razvija se industrija, a pojavljuju se i prvi parobrodi.
/
La monarchia asburgica, indebolita da guerre, mediante l’Ausgleich, il Compromesso austro-ungarico del 1867, acconsente al governo congiunto con l’Ungheria. I rapporti tra Ungheria e Croazia vengono regolati dall’Accordo ungaro-croato che non risolve la questione di Fiume lasciandola aperta. Con lo Straccetto fiumano del 1870, il governo ungherese si appropria di Fiume e del governo del porto. Sotto l’amministrazione ungherese viene costruita la ferrovia Budapest-Fiume, si sviluppa l’industria e compaiono i primi piroscafi.

Vrijeme i mjesto: ~ 1848. – 1873., Rijeka / Tempo e luogo: ~ 1848 – 1873, Fiume

ULOGE / RUOLI

ZRINKA KOLAK FABIJAN
kao Zrinka Kolak Fabijan i kao Antonija (Tonka) Despot / come Antonija (Tonka) Despot e come Zrinka Kolak Fabijan

FRAN, nonić / nonno
Denis Brižić

JOŽIĆ, Tonkin muž / marito di Tonka
Dean Krivačić

JAKOV
Mario Jovev

JOVANIN
Jasmin Mekić

STRANAC / STRANIERO
Dražen Mikulić

 

Nonić Fran, otac Jožić, majka Tonka te sinovi Jovanin i Jakov predstavnici su hrvatske obitelji s riječke periferije. Njihovu svakodnevnu rutinu, koja se sastoji od pretresanja dnevno-političkih tema, uzdrma tragična vijest s ratišta.
/

Il nonno Fran, padre Jožić, madre Tonka con figli Jovanin e Jakov sono i rappresentano la famiglia croata dalla periferia fiumana. La loro routine quotidiana, che consiste nello scuotere argomenti politici quotidiani, è scossa dalle tragiche notizie dal campo di battaglia.

U Proljeće naroda 1848. godine i Hrvatska se pridružuje europskim revolucionarnim gibanjima na čelu s banom Josipom Jelačićem. Hrvatski narod suprotstavlja se ekspanzističkoj politici Ugarske, te traži sjedinjenje hrvatskih zemalja. Oktroirani ustav Habsburške Monarhije negira revolucionarne slavenske ideje. Započinje doba otvorenog apsolutizma Beča, koje završava 1860-ih dualnom monarhijom i prevlašću promađarske Unionističke stranke u Hrvatskom saboru.
/
Durante Primavera dei popoli del 1848, la Croazia, con a capo il bano Josip Jelačić, si associa ai moti rivoluzionari europei. Il popolo croato si oppone alla politica espansionistica dell’Ungheria, richiedendo l’unione delle terre croate. La Costituzione imposta dalla monarchia asburgica annichilisce le idee rivoluzionarie slave. Prende avvio la nuova epoca dell’assolutismo aperto di Vienna che termina negli anni Sessanta dell’Ottocento con la duplice monarchia e l’egemonia del partito unionista filo-ungherese al Sabor croato.

Vrijeme i mjesto: ~ 1886. – 1953., Rijeka / Tempo e luogo: ~ 1886 – 1953, Fiume

ULOGE / RUOLI

NEVA ROŠIĆ kao Neva Rošić i kao Mafalda / come Mafalda e come Neva Rošić

MLADA MAFALDA / MAFALDA GIOVANE
Aleksandra Stojaković Olenjuk

CARLO
Mirko Soldano

FUMULO
Aleksandar Cvjetković

BRUNO
Giuseppe Nicodemo

ORESTE
Stefano Surian

WANDA
Ivna Bruck

MLADI FRANCOVICH / FRANCOVICH GIOVANE
Giuseppe Nicodemo

STARI FRANCOVICH / FRANCOVICH VECCHIO
Denis Brižić

STARA FRANCOVICHKA / LA VECCHIA FRANCOVICH
Biljana Lovre

UGO KORENJAK
Anton Plešić

EMILIJA
Jelena Lopatić

LUCIJAN
Sven Jakir

VJENCESLAV DESPOT
Dean Krivačić

MAFALDA, AMADEO, ORESTE, EMILIJA (djeca / bambini)
Niko Bazzara, Leda Prvulović, Elena Kolić (RKM „Kamov”) / Lucija Babić, Amarie Kero, Niko Pulić

Nakon epidemije kolere koja joj oduzima majku i djeda, Mafalda ostaje sama s ocem Fumulom i bratom Amadeom. Njen mladenački život obilježen je rastrganošću između sukobljenog oca i brata. Udaje se za Bruna koji ubrzo nakon rođenja njihovog sina Oresta umire na bojištu Prvog svjetskog rata, kao i njezin brat – Amadeo. Nakon očeve smrti, Mafalda postaje glava obitelji.
/

Dopo l’epidemia di colera che la priva della madre e del nonno, Mafalda rimane sola con il padre Fumulo e il fratello Amadeo. La sua vita da giovane è segnata dalla lacerazione tra affettiva tra il fratello e il padre in conflitto. Sposa Bruno che poco dopo la nascita del loro figlio Oreste cade sul fronte della Prima guerra mondiale, così come suo fratello, Amadeo. Dopo la morte del padre, Mafalda Mafalda diventa capo famiglia.

Gospodarski razvoj Rijeke nastavlja se do početka dvadesetog stoljeća. Otvara se rafinerija na Mlaki, podignuto je novo riječko kazalište, u gradu započinje prometovati i električni tramvaj. Ni epidemija kolere 1886. godine ne zaustavlja gospodarski razvoj Rijeke. Politička strujanja, s druge strane, zaoštravaju se 1890-ih sukobima između mađarskih i talijanskih pristaša oko pitanja riječke autonomije. Pritisak austrijske vlasti izaziva početkom 20. stoljeća formiranje „politike novog kursa“ kojom se interesi Ugarske, talijanaških stranki te hrvatskih i srpskih političara pomiruju u dokumentu Riječke rezolucije. Nakon raspada Austro-Ugarske krajem Prvog svjetskog rata, Rijeka rapidno mijenja vlasti od Države SHS, Kraljevine Italije preko okupacije Gabrielea D’Annunzia 1919., kratkotrajne Slobodne Riječke Države od 1921. do 1922. kada se grad pripaja Italiji. Rijeka i Sušak ostaju tako podijeljeni tijekom razdoblja između dva rata, sve do 1945. kada grad napuštaju Nijemci koji ondje vladaju od kapitulacije Italije 1943. godine. Prema zaključcima mirovne konferencije 1947. godine u Parizu, Rijeka pripada Jugoslaviji, a Rijeka i Sušak postaju jedinstvenim gradom.
/
Lo sviluppo economico di fiume prosegue fino all’inizio del Ventesimo secolo. A Mlaca apre la raffineria, viene eretto un nuovo teatro comunale, prendono a circolare per la città i primi tram elettrici. Neanche l’epidemia di colera del 1886 riesce a segnare una battuta d’arresto di questo progresso. I contrasti tra le correnti politiche, d’altro canto, si acuiscono fino a sfociare, negli anni ’90 dell’Ottocento, in un aperto conflitto tra filo-ungheresi e filo-italiani in merito alla questione dell’autonomia fiumana. All’inizio del XX secolo, le pressioni esercitate dal governo austriaco inducono la formulazione della “politica del nuovo corso” mediante la quale si rappacificano gli interessi dell’Ungheria, dei partiti filo-italiani e dei politici croati e serbi siglando la “Risoluzione fiumana”. Dopo la dissoluzione dell’Austro-Ungheria, alla fine della Prima guerra mondiale, Fiume muta governi rapidamente, dal Regno dei SCS, il Regno d’Italia, l’Impresa fiumana di Gabriele D’Annunzio nel 1919, attraverso l’esperienza dello Stato libero di breve durata nel 1921, fino al 1922 quando la città viene annessa all’Italia. Fiume e Sussak rimangono divisi per tutto il periodo tra le due guerre e fino al 1945, quando si ritirano i tedeschi che vi governavano dal 1943, ossia dalla capitolazione dell’Italia. Le conclusioni della Conferenza di pace del 1947 attribuiscono Fiume alla Jugoslavia, mentre Fiume e Sussak diventano un’unica città.

Vrijeme i mjesto: ~ 1947.; 1906., Rijeka / Tempo e luogo: ~ 1947; 1906, Fiume

ULOGE / RUOLI

NEVA ROŠIĆ
kao Neva Rošić i kao Mafalda / come Mafalda e come Neva Rošić

IVNA BRUCK
kao Elektra / come Elektra

VJENCESLAV DESPOT
Dean Krivačič

OREST
Mirko Soldano

Video snimka predstave Vježbanja života iz 1990. / Video Esercitazione alla vita (1990)
GALIANO PAHOR
kao Fumulo / come Fumulo

Na groblju Kozala susreću se Mafalda i Vjenceslav Despot. Njihov razgovor u Mafaldi pobudi sjećanja na smrt oca Fumula i predstavu Žrtve na grobu iz 1906. godine, gostovanje Compagnie stabile u Rijeci.
/
Al cimitero di Cosala si incontrano Mafalda e Vjenceslav Despot. La conversazione suscita in Mafalda il ricordo della morte del padre Fumulo e dello spettacolo Coefore del 1906, rappresentato dalla Compagnia stabile ospite a Fiume.

Vrijeme i mjesto: ~ 1951. – 1955., Rijeka / Tempo e luogo: ~ 1951 – 1955, Fiume

ULOGE / RUOLI

JELENA LOPATIĆ
kao Emilija i kao Jelena Lopatić / come Emilija e come Jelena Lopatić

NEVA ROŠIĆ
kao Neva Rošić i kao Mafalda / come Mafalda e come Neva Rošić

LUCIJAN
Sven Jakir

PARSIFAL
Mario Jovev

WANDA
Ivna Bruck

ORESTE
Stefano Surian

MLADI FRANCOVICH / FRANCOVICH GIOVANE
Giuseppe Nicodemo

VJENCESLAV DESPOT
Dean Krivačić

MIGRANTI: Anton Plešić, Andrea Tich, Jasmin Mekić, Serena Ferraiuolo, Leonora Surian Popov, Dražen Mikulić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Bruno Nacinovich, Mirko Soldano

Video snimka predstave Vježbanje života iz 1990. / Video Esercitazione alla vita (1990)
ANDREJA BLAGOJEVIĆ
kao Emilija / come Emilija

Emilija, Mafaldina unuka, zaljubljuje se u Lucijana, mladića iz Splita. Njezina obitelj ne odobrava njihovu vezu zbog svojih političkih uvjerenja.
/
Emilija, di cui Mafalda è nonna, s’innamora di Lucijan, un giovanotto di Spalato. La famiglia di lei non approva a causa delle proprie convinzioni politiche.

Nakon završetka rata 1945. pitanje vlasti nad teritorijem Julijske krajine ostaje prostorom otvorenog sukoba između saveznika i Jugoslavenske armije. Na mirovnim pregovorima 1947. godine u Parizu Jugoslavija pristaje na stvaranje Slobodnog Teritorija Trsta kao privremenog rješenja teritorijalnog pitanja i podjelu na zone: A (Trst i okolica) pod angloameričkom vojnom upravom i B (sjeverozapadna Istra i Slovensko primorje) pod jugoslavenskom upravom. Sljedeće godine, nakon što je Zona A pretvorena u talijansku pokrajinu, zaoštravaju se odnosi između Jugoslavije i zapadnih sila koje podupiru talijanske težnje. Kulminacija političke situacije događa se 1953. kad saveznički vojnici najavljuju povlačenje iz Zone A. Započinje Tršćanska kriza koja je obilježena jugoslavenskim prosvjedima i zaoštravanjem odnosa na granici Italije i Jugoslavije. Sporazum je postignut 1954.godine u Londonu ukidanjem Slobodnog Teritorija Trsta i pripojavanjem Zone A Italiji te Zone B Jugoslaviji s korekcijom graničnog područja.
/
Dopo la fine della guerra, nel 1945, rimane aperta la questione del governo della regione giuliana che diventa terreno di conflitto tra gli Alleati e l’Armata jugoslava. Nel corso delle trattative di pace del 1947, l’Armata jugoslava acconsente alla suddivisione in zone e di fare di Trieste un Territorio libero come soluzione provvisoria alla questione territoriale: la Zona A (Trieste e il suo circondario) sotto amministrazione militare anglo-americana e la Zona B (l’Istria nord-occidentale e il litorale sloveno) sotto amministrazione jugoslava. L’anno successivo, dopo che la Zona A è stata trasformata in regione italiana, si acuiscono i contrasti tra la Jugoslavia e le potenze occidentali che appoggiano le aspirazioni italiane. La tensione politica culmina nel 1953, quando le forze alleate annunciano il proprio ritiro dalla Zona A. Ha inizio la Crisi di Trieste contraddistinta da manifestazioni jugoslave di dissenso e l’inasprimento dei rapporti al confine tra Italia e Jugoslavia. Il compromesso è raggiunto a Londra nel 1954: viene soppresso il Libero territorio di Trieste, la Zona A è annessa all’Italia e la Zona B alla Jugoslavia con una correzione nella demarcazione del confine.

Vrijeme i mjesto: danas, L.A. i Rijeka / Tempo e luogo: il presente, Los Angeles e Fiume

ULOGE / RUOLI

MIRA FURLAN
kao Mira Furlan / come Mira Furlan

Pisma. / Carteggio.

Vrijeme i mjesto: napokon, HNK Ivan pl.Zajc / Tempo e luogo: finalmente, il TNC Ivan Zajc

FRONTA ŽENA – glumice predstavljaju sljedeće likove i žene / FRONTE DELLE DONNE – le attrici rappresentano seguenti personaggi e donne :

UGLEDNA HRVATICA – DIAMANTINA „OH, KAKO SI KAŽNJENA, TAŠTINO ŽENSKA“ / ILLUSTRE CROATA – DIAMANTINA “OH, COME SEI PUNITA, VANITÀ FEMMINILE”
Aleksandra Stojaković Olenjuk

ANDOR ZSUZSA, „LJUPKA MAĐARICA“, CIRKUSANTICA / ANDOR ZSUZSA, “L’ADORABILE UNGHERESE”, CIRCENSE
Elena Brumini

LUDOVICA
Ana Marija Brđanović

STARA FRANCOVICHKA / LA VECCHIA FRANCOVICH
Biljana Lovre

WANDA
Ivna Bruck

Uz njih: i sve druge glumice iz ansambla predstave
/
Con loro: tutte le altre attrici nell’ensemble dello spettacolo

U suradnji i solidarnosti s:
Članicama Riječkog kazališta mladih „Kamov“
Zboristicama Riječkog opernog zbora HNK Ivana pl. Zajca
/
In collaborazione e solidarietà con:
I membri feminili del Teatro dei giovani di Fiume “Kamov”
Le coriste del Coro dell’Opera di Fiume del Teatro Nazionale Croato Ivan de Zajc

 

Glumice i druge djelatnice HNK Ivana pl. Zajca progovaraju o ženskim likovima iz Vježbanja života i riječke povijesti, te otvaraju drugačije poglede na zanemarene žene u romanu, pa tako i na povijest Rijeke.
/
Le attrici e altre artiste del TNC Ivan de Zajc parlano dei personaggi femminili dell’Esercitazione alla vita e della storia di Fiume, offrendo una nuova prospettiva sulle donne neglette dal romanzo, come anche dalla storia stessa.

NEVA ROŠIĆ
kao Neva Rošić / come Neva Rošić

Fragmenti razgovora s Nevom Rošić / Frammenti delle conversazioni con Neva Rošić

FOTOGRAFIJA NEVE ROŠIĆ / FOTOGRAFIA DI NEVA ROŠIĆ
Kad sam bila dijete između dva rata, moji djed i baka su stanovali u kući koja je na uglu Bonavije, danas. Tu je bila stambena zgrada, a na 3. katu su živjeli moji baka i djed Juranići. Ja sam svaki vikend, kao jedino unuče, boravila tamo.
I sada spavam u Bonaviji gdje sam kao dijete spavala u stanu moga djeda i bake. Imam isti pogled kao onda.
/
Quando ero bambina tra le due guerre, mio nonno e mia nonna abitavano in una casa oggi all’angolo del Bonavia. Lì c’era una palazzina e al terzo piano abitavano il nonno e la nonna Juranić. Siccome ero l’unico nipote, vi trascorrevo ogni fine-settimana. Anche adesso pernotto al Bonavia dove dormivo da piccola in casa del nonno e della nonna. Ho lo stesso panorama di allora.

PRVA HRVATSKA RIJEČ / LA PRIMA PAROLA IN CROATO
Moj otac je dva dana nakon što je oslobođena Rijeka ’45., tu na ovoj pozornici, izgovorio prvi put u povijesti Rijeke i Kazališta – hrvatsku riječ. Hrvatska riječ nije se mogla čuti na pozornici ove zgrade. Desetak dana je već bila partizanska vlast na Sušaku i oni su se sjetili da bi moj otac mogao biti osoba koja će preuzeti zgradu Kazališta u Rijeci. Nakon toga, krenule su prve manifestacije – trebalo je otvoriti zgradu. I tako, idemo na otvaranje, mama, tata i ja. Sve pred Kazalištem je razrovano, izbombardirano, svakakvi ostaci… Penjemo se preko tih prepreka, silna je navala ljudi u kazalište. Pred ulazom u Kazalište netko zove mog oca na stranu. On pošalje mamu i mene da se smjestimo. Dospjele smo u neku ložu sa strane, a u Kazalištu se, naravno, pjevaju narodne pjesme, uzvikuju parole… Odjednom, reflektor uhvati osobu koja izlazi pred zastor – to je moj otac. A u toj tišini, kako je on izašao i uhvatio ga reflektor, čuo se samo uzvik moje mame iz lože: „Ajme, kakve cipele!“…
Prva hrvatska riječ izgovorena na pozornici čula se tog dana.
/
Mio padre, a due giorni dalla liberazione di Fiume, nel 1945, proprio qui, su questo stesso palco, ha pronunciato per la prima volta nella storia di Fiume e del teatro una parola in croato. Il croato non si poteva udire sul palcoscenico di questo edificio. L’amministrazione partigiana si era istaurata a Sussak ormai da una decina di giorni ed essi hanno pensato che avrebbe potuto essere mio padre la persona che avrebbe preso in consegna il palazzo del teatro di Fiume. Sono subito iniziate le prime produzioni – bisognava aprire l’edificio. Così, ci recammo all’apertura, la mamma, il papà ed io. Davanti al teatro tutto era devastato, reduce da bombardamenti, detriti ovunque… Scavalchiamo gli ostacoli, una fiumana di gente si riversa verso l’ingresso del teatro…
Davanti al teatro qualcuno chiama da parte mio padre. Lui manda mamma e me ad accomodarci dentro. Abbiamo trovato posto in una loggia laterale. A teatro, naturalmente, si cantano canti popolari, si gridano slogan e motti… Improvvisamente, un riflettore abbaglia una persona che esce davanti al sipario – era mio padre. E in mezzo a quel silenzio si è udito solo dalla loggia il lamento di mia mamma: “Oddio, che scarpe!”…
La prima parola in croato pronunciata sul palco è risuonata in quel giorno.

SLIKA RIJEKE / UN’IMMAGINE DI FIUME
Cijela riječka luka je djelovala nevjerojatno, kao apstraktna slika. Ti polomljeni brodovi koji su virili, ti pramci, te krme… To je brzo postalo ruzinavo… Izgledalo je nevjerojatno! Neki dijelovi, tu na Rivi, ovdje gdje je bila robna kuća, to je bilo bombardirano, to su bile praznine, ruševine. Te igre, naravno, skrivećki od roditelja po luci – skakanje po ruzinavim ostacima brodova, to nam je bilo zanimljivo. A svako jugo je donosilo mine. Odlazili smo na Plumbum, jer smo odande imali jako dobar vidik na mine koje dolaze prema kopnu. Neke su dolazile i eksplodirale. Odlazili smo i na otoke kroz minska polja. Kad Lucijan u Vježbanju života dolazi, on dolazi još kroz minska polja. Mi smo bili okruženi rizicima i poslije rata. Pustimo rat koji je sam po sebi takav, ali dugo je to tu tako izgledalo, ta luka, zato sam i spomenula slikarstvo – sve je to bilo kao neka inscenacija za ratni film.
/
Tutto il porto di Fiume aveva un aspetto incredibile, come un dipinto astratto. Quelle navi distrutte che porgevano, quelle prue, quelle poppe… Presto tutto si è trasformato in una massa rugginosa… Era uno spettacolo incredibile! Alcuni pezzi, qui sulla riva, qui dove si trovavano i Grandi magazzini, era tutto bombardato, c’era solo spazio vuoto e macerie. Quei giochi che facevamo nel porto, chiaramente di nascosto dai nostri genitori, come saltare sulle carcasse arrugginite di navi, quelli sì che erano interessanti. Ogni volta che spirava scirocco portava con sé mine. Andavamo al Plumbum perché da lì vedevamo benissimo le mine che arrivavano verso la costa. Alcune si avvicinavano ed esplodevano. Andavamo anche sulle isole attraversando campi minati. Quando nell’Esercitazione alla vita viene Lucijan, egli arriva attraversando ancora i campi minati. Eravamo circondati da pericoli anche dopo la guerra. Lasciamo perdere la guerra che è così per natura, ma anche tanto tempo dopo l’aspetto era quello, quel porto, è per questo che ho menzionato la pittura – tutto sembrava la scenografia per un film di guerra.

Razgovarale / Conversando con Lucija Klarić, Maja Ležaić, Nikolina Rafaj

Može li se drukčije uvježbati život doli tako da se za nj dobije „druga prilika“ – da odrastanje, ljubovanje, rađanje, zrelost i starost postanu tek pokusi za predstavu, oslobođeni neopozivih naredbi, krivih poteza, slučajnih nesreća i sigurne smrti, da glumci u njima uvijek s poda mogu iznova ustati svježi, čili i orni da pokuse nastave, da predstavu ponove? Fabrijevi junaci i njihova Rijeka kao da ustraju u toj fantastičnoj pretpostavci, uvijek iznova kanda polažući nade u nove naraštaje svojih obitelji, u snagu zaborava i oprosta, ali prije svega u žilavost njihovih, kako mama Flora kaže, „sitnih činova otpora“ političkim vizijama i grandomanskim ideološkim eksperimentima. Jedan je od takvih eksperimenata, primjerice, bio i D’Annunzijev pohod, a on je tek najgrotesknija karika u nizu nadrealnih susreta između spisateljske mašte i osvajačke izvedbe koji će nicati na razmeđima grada Rijeke i njegova kazališta. Svjesno se osvrćući na te poveznice, 1990. na riječkoj se pozornici odigrala i praizvedba Gašparovićeve dramatizacije i Parove režije Vježbanja života, predstavljačka inačica Fabrijeve kronisterije koja je, umnogome i zbog novog rata na pomolu, promptno postala simbolom riječkog identiteta i oko koje su se s godinama množile i taložile glumačke i gledateljske uspomene. Predstava je, štoviše, i samu kazališnu zgradu prizvala u igru kao mjesto političke manipulacije, pa se tijekom nje ponovno nastupalo iz iste lože koja je i 1918. bila okićena za isti, Mussolinijev govor, a i deklamiralo se s iste pozornice, u fiktivnom prizoru rimske Compagnie teatrale, koja je u Rijeci i u zbilji i u romanu izvela Eshilovu Žrtvu na grobu. Na Fabrijevim metonimijskim sponama povijesti, grada i kazališta, koje su se devedesetih sretno spojile u predanom glumačkom „uvježbavanju života“, odlučila je sada nastati i nova dramatizacija Lucije Klarić, Maje Ležaić i Nikoline Rafaj, svjesna da roman uprizoruje „drugi put“, ali pokrenuta mišlju kako vrijeme ne troši samo naivne pješake voljne srljati i posrtati po bespuću generalskih, banskih i carskih prekrajanja grada, nego i neumitno osipa pamćenje same predstave što se svojedobno ugradilo u glumačka i gledateljska tijela. Stoga se i Vježbanju života, ali prije svega sjećanju na njegovu praizvedbu, Blaževićeva predstava vratila ove, 2020. godine, kada je i Rijeka kao grad dobila drugu, mirnodopsku priliku – da dokaže da je kao „europska prijestolnica“ s burnom multikulturnom poviješću danas kadra stvaralački premostiti neuralgije izmjena državnih granica, ratnih ožiljaka i obiteljskih grobnica kakvih se na kraju Fabrijeva romana rezignirano odriču i Vjenceslav i Mafalda. Prilika je to međutim i da grad – barem na pozornici svojega kazališta – čitavu tu traumatsku sagu o navodnim ovdašnjim usudbenim prokletstvima uvježba i iz neke druge vizure, pa da pritom obznani i neke zakulisne okolnosti, a onda i izvede neke izokrenute figure ponavljanja.

Usuprot dominantnim očinskim linijama naraštajnih dvojništava (Carlo-„mladi“ i „stari“ Fumulo-Amadeo, Fran-Jožić-Josip, Jovanin i Jakov) u Vježbanju života – drugi put kao punokrvna osovina bolnog povijesnog kovitlaca izdvojit će se stoga lik Mafalde, odnosno Neve Rošić koja je Mafaldu svojedobno utjelovila. Glumica se pojavljuje u istoj ulozi drugi put, kao svojevrstan amblem preživjele, otporne, prkosne ženske materije, kako Fabrijeve kronisterije, tako i glumačkoga sjećanja na prvu priliku lika da uvježba svoj život. Danas, trideset godina poslije, Neva/Mafalda će s posve drugim, gorčim konotacijama, izreći iste kobne usklike – Maledetto Dalmata! upereno nesretnom Lucijanu, i E la storia!, okrutnu utjehu Emiliji – kao dvije ključne rečenice u kojima se sažima sva mitska mržnja i fikcija pripadništva što je ideja Nacije pothranjuje u svojih žrtava, bezrezervno spremnih u nju ulagati svoja, ali i uništavati tuđa tijela, pa i tijela „svoje krvi“. Uza svu počast nepobitnoj retoričkoj pregnantnosti i emotivnoj snazi tih Mafaldinih škrguta, predstavu Vježbanje života – drugi put ipak će više zanimati kako se kroz njih prelama prokletstvo same selektivnosti povijesnog pamćenja, bile posrijedi zbiljske ili pak romaneskne dionice, žrtvovane nužnoj zgusnutosti dramske radnje. Nije dakle samo pitanje kome pripada pravo da pamti povijest grada Rijeke, pamte li se pritom tek njezini moćnici, tek znani i neznani pomrli junaci, ali ne i njezine žene – nego i pamte li se i jedva spomenute, ili šturo dočarane Fabrijeve romaneskne „neznane junakinje“, a s njima i glumci i glumice legendarne praizvedbe? I ima li u povijesti mjesta za prokletstvo glume, koja nema povlasticu da preživi među odabranim otisnutim replikama i preostalim kulisama, u scenografskim nacrtima i režijskim knjigama? Može li se i ženama i glumi dati „druga prilika“?

Značaj figure ponavljanja za ljudsku egzistenciju, podsjetimo naposljetku, danskom se filozofu Kierkegaardu nametnuo upravo prigodom jednog od njegovih redovitih posjeta kazalištu, kad izrasta u ključan koncept ovjekovječen u eseju Ponavljanje, u kojemu se ponavljanje uspoređuje upravo s prisjećanjem. Ponoviti za Kierkegaarda znači uvježbavati paradoks – sjećati se unatrag i kretati se unaprijed istodobno: tako i Vježbanje života – drugi put započinje brzinskim vremeplovom kronisterije koji klizi unatrag, da bi svoje kretanje naposljetku usmjerilo u budućnost, onkraj granica Fabrijeve priče. Ondje se naime nastavljaju nevjerojatne koincidencije grada i kazališta, negdašnjih dramskih i današnjih opernih Elektri, oplakanih očinskih žrtava i kćerinskih pretvorbi u glumice, trajući i kao predmeti prisjećanja, i kao obrasci ponavljanja – primjerice, u tijelu Mire Furlan, glumice proklete izgonom iz Nacije i dolutale u Rijeku da tu zaliječi svoje muke prekograničnih razapetosti. No bilo bi protivno namjerama ove predstave da iz nje izdvajamo zvjezdana imena: valja nam stoga izoštriti osjetila za puni raspon riječkih, i hrvatskih i talijanskih, glumačkih pojava i glasova, ali i za logiku kojom se preklapaju „izvanjske“, političke, i „unutrašnje“, režijsko-glumačke hijerarhije i protagonističke pozicije, jer se tim preklapanjem nerijetko potiru svijetla načela estetske meritokracije. Vježbanje života – drugi put neće, dakako, ispraviti nikakve, ni političke, ni romaneskne, ni kazališne nepravde, ali će ih se zasigurno obazrivo prisjetiti, pokušavajući barem neke pritom ipak – ne ponoviti.

/

È possibile esercitarsi alla vita, si possono fare le prove della vita, se non avendo una “seconda opportunità” – in modo che il crescere, il fare all’amore, il nascere, la maturità e la vecchiaia diventino soltanto prove per uno spettacolo teatrale, affrancati da intimazioni irrevocabili, mosse sbagliate, disgrazie casuali e morti immancabili, e che gli attori che vi si esibiscono, una volta caduti per terra, possano sempre di nuovo rialzarsi sani e salvi, briosi e pronti a riprendere le prove, a ripetere lo spettacolo? Come se gli eroi di Fabrio e la loro Fiume perseverassero in tale presupposto fantastico, quasi riponendo sempre da capo le loro speranze nelle nuove generazioni delle proprie famiglie, nella forza dell’oblio e del perdono, ma soprattutto nella tenacia di quei loro “minuscoli atti di resistenza” – come dice mamma Flora – nei confronti di visioni politiche e megalomaniaci esperimenti ideologici. Un esperimento simile fu, ad esempio, l’impresa fiumana di D’Annunzio, uno degli anelli più grotteschi della serie di incontri surreali tra fantasia letteraria e performance di conquista, destinati a sorgere nei crocevia fra la città di Fiume e il suo teatro. Carica di rimandi consapevoli ai nessi accennati, sul palcoscenico di Fiume ebbe luogo nel 1990 la prima rappresentazione dell’Esercitazione alla vita drammatizzata da Gašparović, con la regia di Paro, versione teatrale della cronisteria di Fabrio, la quale, destinata a far moltiplicare ed accumulare ricordi attoriali e spettatoriali negli anni successivi, in gran parte anche per l’imminenza di una nuova guerra che si affacciava sull’orizzonte della storia, divenne prontamente simbolo dell’identità fiumana. Lo spettacolo convocò anzi in gioco lo stesso stabilimento teatrale come luogo di manipolazione politica, risuscitando in sede drammatica una storica esibizione oratoria dallo stesso palco che nel 1918 era stato addobbato per lo stesso discorso di Mussolini, e rinnovando sulla stessa ribalta le declamazioni della finzione scenica in cui la Compagnia Teatrale romana aveva eseguito a Fiume – sia nella realtà, sia nel romanzo – Le Coefore di Eschilo. Dagli stessi agganci fra storia, città e teatro che negli anni Novanta felicemente si congiunsero nella dedizione degli attori ad “esercitarsi alla vita”, ora prende vita la nuova drammatizzazione ad opera di Lucija Klarić, Maja Ležaić i Nikolina Rafaj, consapevole di portare il romanzo in scena “un’altra volta”, ma animata dall’idea che il tempo non soltanto consuma gli ingenui fanti disposti a farsi trascinare e incespicare per le desolate distese dei velleitari cambi di appartenenza imposti alla città da generali, bani e imperatori, ma pure erode la memoria dello stesso spettacolo, la quale a suo tempo impregnò di sé i corpi degli attori e degli spettatori. Pertanto all’Esercitazione alla vita, ma soprattutto al ricordo della sua prima, la nuova regia di Blažević ritorna ora, nel 2020, in cui la città di Fiume coglie un’altra occasione, questa volta pacifica, per dimostrare che è in grado, in quanto “capitale della cultura” con una movimentata storia multiculturale alle spalle, di superare, grazie alla creatività, le nevralgie dei cambiamenti dei confini statali, delle cicatrici segnate dalle guerre e dei sepolcri famigliari, rinnegati con rassegnazione, alla fine del romanzo di Fabrio, sia da Vjenceslav che da Mafalda. È però un’opportunità che la città – almeno sulla ribalta del suo teatro – a tutta questa saga traumatica sulle presunte maledizioni del luogo si eserciti da un’altra prospettiva, approfittandone per rendere pubbliche certe circostanze che covano dietro le quinte, e poi inscenare certe figure di ripetizione alla rovescia.

Contro i dominanti tratti patrilineari di sdoppiamenti generazionali (Carlo – il “giovane” e il “vecchio” Fumulo-Amadeo, Fran-Jožić-Josip, Jovanin e Jakov), nell’Esercitazione alla vita – un’altra volta si staglierà, come perno vigoroso dell’atroce turbine storico, la figura di Mafalda, ossia di Neva Rošić che la incarnò a suo tempo. L’attrice riappare nella stessa parte un’altra volta, quale una sorta di emblema della sopravvissuta, resistente, ribelle materia femminile, tanto della cronisteria di Fabrio, quanto della memoria attoriale della prima occasione di esercitarsi alla propria vita. Oggi, trent’anni dopo, Neva/Mafalda pronucerà con connotazioni affatto diverse, più amare, le stesse grida fatali – Maledetto Dalmata! rivolto allo sfortunato Lucijan, ed E la storia!, consolazione crudele per Emilia – come frasi che riassumono tutto l’odio e la finzione dell’appartenenza che l’idea della Nazione alimenta nelle sue vittime, pronte senza alcun ritegno a investirvi i propri corpi e distruggere quelli degli altri, compresivi i corpi del “sangue del loro sangue”. Pur rendendo omaggio all’indubitabile pregnanza retorica e alla forza affettiva di quelle frasi, lo spettacolo dell’Esercitazione alla vita – un’altra volta sarà nondimeno più impegnato intorno al modo in cui attraverso di esse si rifrange la maledizione consistente nella selettività della memoria storica, siano di mezzo le sue tappe reali oppure quelle romanzesche, sacrificate al carattere necessariamente condensato dell’azione drammatica. Non si pone dunque soltanto la questione a chi spetti il diritto di ricordare la storia della città di Fiume, se vi vengano registrati meramente i suoi potenti, o soltanto i suoi eroi caduti noti e sconosciuti, ma non le sue donne, bensì pure se vengano appena rammentate, o scarsamente evocate, le “eroine sconosciute” del romanzo di Fabrio, e con loro gli attori e le attrici della leggendaria prima rappresentazione; e se ci sia nella storia un posto per la maledizione della recitazione, che non ha il privilegio di sopravvivere tra le repliche conservate a stampa e le quinte rimanenti, nei disegni scenografici e nei copioni della messinscena. Si può dare “un’altra opportunità” alle donne e alla recitazione?

Il rilievo della figura di ripetizione per l’esistenza umana, ricordiamolo infine, si impose al filosofo danese Kierkegaard proprio durante una delle sue assidue frequentazioni del teatro, filosofo per il quale la ripetizione si profila come concetto chiave immortalato nel suo saggio intitolato appunto La ripetizione, in cui la ripetizione viene comparata proprio alla memoria. Per Kierkegaard, ripetere significa esercitarsi al paradosso – ricordare all’indietro e nel contempo muoversi in avanti: così pure l’Esercitazione alla vita – un’altra volta comincia con una rapida rassegna della cronisteria che scivola all’indietro, per ridirigere finalmente il proprio moto verso il futuro, al di là dei limiti della narrazione di Fabrio. È da lì che proseguono le incredibili coincidenze fra città e teatro, fra le Elettre drammatiche di una volta e quelle odierne dell’opera lirica, fra compianti sacrifici paterni e trasformazioni di figlie in attrici, perdurando anche come oggetti della memoria, e come moduli di ripetizione – ad esempio, nel corpo di Mira Furlan, attrice maledetta dal suo esilio dalla Nazione e capitata a Fiume per lenirvi le pene incussele da frontiere laceranti. Sarebbe, tuttavia, contrario agli intenti di questo spettacolo citarne soltanto i nomi stellari: occorre perciò acuire i nostri sensi per l’intera gamma di apparizioni e di voci attoriali di Fiume, croati e italiani, ma anche per la logica secondo cui vengono a coincidere le posizioni “esterne”, politiche, e “interne”, quelle della gerarchia sovrastata dal regista e dai protagonisti, perché tali coincidenze non di rado annullano gli illustri princìpi della meritocrazia estetica. L’Esercitazione alla vita – un’altra volta non potrà rimediare, s’intende, a nessuna ingiustizia politica, né romanzesca, né teatrale, ma ne farà delicatamente scaturire la memoria, tesa almeno a evitare di ripeterne.

Tekst prevela na talijanski jezik / Traduzione del testo in italiano: Morana Čale

Iz razgovora s Mirom Furlan / Tratta dalla conversazione con Mira Furlan

New York je bio moj mladenački san dugo vremena. Ali mislila sam: možda bi i trebao ostati baš to – san. (Koliko sam samo puta izgovorila rečenice: Treba pokušati. Sad je savršeni trenutak. Ako ne sad, kad? Ako stvari ne uspiju, uvijek se možemo vratiti. Ako ne probamo, uvijek ćemo žaliti.). Kako sam malo tada znala i kako uopće nisam mogla pretpostaviti, da jednom kad odeš, gotovo je nemoguće vratiti se… ne fizički nego u glavi… Baš te godine kad je predstava Vježbanje života imala premijeru, ja sam otišla. Bila sam prisiljena početi od nule. Dok je Vježbanje života postajalo legendarno u novoj Hrvatskoj koja je izbrisala mene i meni slične, a u režiji moj omiljenog režisera koji je to brisanje podržao, ja sam pokušavala uspostaviti novi život, radeći nelegendarne poslove u zemlji duboko nezainteresiranoj za priče drugih. Najveći strah kod glumaca sam vidjela baš u Americi, „zemlji hrabrih i slobodnih”. Attitude, tj. stav, u Americi se čita kao arogancija i „negativnost”. A „negativnost” je zabranjena. Teror proskribirane „pozitivnosti” je svuda prisutan, osobito u filmskoj i TV industriji. Nitko ne želi teške i komplicirane glumce, pogotovo glumice. Mašina mora ići. To je najlakši i najpraktičniji način da se eliminiraju žene koje se, zbog ovog ili onog razloga, ne uklapaju u propisanu stvarnost. „Luda“, „komplicirana“, „teška“, „neprilagođena“, „nemoguća“. I, razlike nema nigdje. Barem je ja nisam primijetila. Ni na Balkanu, ni u Americi.

/

New York è stata a lungo il mio sogno giovanile. Mi son detta: – Forse dovrebbe rimanere proprio questo – un sogno. (Quante volte ho ripetuto le frasi: Bisogna provarci. Questo è il momento giusto. Se non ora, quando? Se non ce la facciamo, si può sempre tornare. Se non tentiamo, avremo rimpianti per sempre). Quanto ero ingenua allora, ma non potevo neanche immaginare che una volta che te ne vai, è quasi impossibile far ritorno… non fisicamente, con la mente… Proprio l’anno in cui c’è stata la prima dello spettacolo Esercitazione alla vita, io me ne sono andata. Ho vissuto la mia vicenda da immigrata. Ero costretta a ripartire da zero. Mentre l’Esercitazione alla vita stava diventando leggenda nella nuova Croazia che aveva cancellato me e quelli come me, per la regia del mio regista preferito, che ha appoggiato l’espugnazione, io stavo tentando di costruire una vita nuova, svolgendo lavori tutt’altro che leggendari in un paese profondamente disinteressato della vicenda di altri. La paura maggiore degli attori, l’ho vista in America, “il paese dei liberi e dimora dei coraggiosi”… L’attitude, cioè l’atteggiamento, in America lo si interpreta come arroganza e negatività. E la negatività è bandita. Il terrore della “positività” prescritta è onnipresente, specialmente nell’industria cinematografica e televisiva. Nessuno desidera attori, e specialmente non attrici, difficili e complicati. La macchina deve andare avanti. È il modo più facile ed economico di eliminare le donne che, per una ragione o un’altra, non si inquadrano a pennello nella realtà prescritta. “Pazza”, “complicata”, “difficile”, “disadattata”, “impossibile”. Il luogo non fa la differenza. Almeno io non l’ho notato. E il luogo non fa la differenza. Né in America né nei Balcani.

Razgovarale / Conversando con Lucija Klarić, Maja Ležaić, Nikolina Rafaj

I u našoj scenskoj interpretaciji Vježbanja života poseban je izazov bilo svojevrsno prevođenje Fabrijeva književnog standarda u lokalne varijante hrvatskog i talijanskog jezika i govora (čakavica, tzv. „riječki” naglasak, fijumanski). U tome je naumu valjalo imaginirati životopise naših likova i izvan odsječaka njihovih priča prikazanih u romanu, odnosno predstavi, te donositi odluke koje polaze od razumijevanja jezika i govora kao živog sustava odnosno izvedbe, koji neprestano evoluiraju, kao i društvene, kulturne i političke okolnosti u kojima svaka sljedeća generacija, odnosno predstavnici jedne generacije – vježbaju svoj život, također i varijacijama svojih jezika odnosno govora. Da bi unutar jedne obitelji, pa i unutar iste generacije te obitelji, nasilno bilo nametnuti jedinstveni idiom, upozorili su nas brojni članovi naših ansambala Hrvatske i Talijanske drame.

Tijekom više od sto godina povijesti jedne obitelji, najprije Carlo kao talijanski imigrant tek usvaja hrvatski jezik; potom dvije generacije rođenih Riječana (Fumulo, Mafalda i Amadeo) govore hrvatski, talijanski i fijumanski, ovisno o svojim uvjerenjima, komunikacijskoj situaciji i afektivnom trenutku, dok posljednje dvije generacije koje pratimo u romanu odnosno predstavi potpuno prisvajaju fijumanski kao svoj jezični odabir odnosno naviku (Oreste, obitelj Francovich), ili se već prilagođavaju „riječkoj” varijanti hrvatskoga govora, uz poneko poentiranje na talijanskom jeziku (Emilija i Parsifal). S druge strane, u obitelji Despot, lokalna čakavština, u koju su potpuno uronjeni samo „nonić“ Fran i Antonija (Tonka) Despot, polako nestaje iz obitelji sa školovanjem unuka i usvajanjem hrvatskog standarda u „riječkoj” govornoj varijanti, ili se pak briše iz govora s političkim opredjeljenjem, kao u slučaju Jovanina. Vjenceslav, kao predstavnik posljednje generacije Despotovih – kroz Rijeku još samo prolazi, pa tako i kroz njezin „govor”, na putu u emigraciju.

/

Nella nostra interpretazione teatrale dell’Esercitazione alla vita, ha rappresentato una sfida lo sforzo di calare lo standard linguistico letterario di Fabrio nelle varianti locali della lingua croata e italiana nonché del parlato (il ciacavo, il cosiddetto “accento” fiumano, il fiumano). Per dar vita a questo progetto è stato necessario immaginare le biografie dei nostri personaggi al di là del loro vissuto che emerge delle pagine del romanzo ovvero dallo spettacolo, e portare delle decisioni a partire dalla comprensione del linguaggio e del parlato quale sistema vivente meglio come la sua resa, che sono in continua evoluzione, così come le circostanze sociali, culturali e politiche in cui ogni generazione successiva, cioè i rappresentanti di una generazione – si esercitano alla loro vita, variando la propria lingua ed il proprio parlato. Siamo stati messi in guardia dai membri dei nostri ensemble del Dramma Croato e Dramma Italiano che l’imposizione di un unico idioma all’interno di una famiglia come all’interno della stessa generazione di quella famiglia sarebbe stato un atto di violenza.

Nel corso di oltre cent’anni della storia di una famiglia, prima Carlo, come immigrato italiano, adotta la lingua croata; le seguenti due generazioni di nativi fiumani (Fumulo, Mafalda e Amadeo) parlano il croato, l’italiano ed il fiumano, a seconda delle loro convinzioni, della circostanza comunicativa e dal momento affettivo, mentre le ultime due generazioni che seguiamo nel romanzo e nello spettacolo, adottano interamente il fiumano come convenzione o scelta linguistica (Oreste, la famiglia Frankovich), o si adattano a usare la versione “fiumana” del croato, “colorata” di espressioni italiane (Emilija e Parsifal). D’altro canto, nella famiglia Despot, il nonno Fran e Antonija (Tonka) Despot sono completamente immersi nel ciacavo locale che si sta lentamente estinguendo in famiglia a causa della scolarizzazione dei nipoti e dell’adozione dello standard croato nella variante del “fiumano” parlato, oppure ancora perché viene soppresso dal parlato per via di una precisa scelta politica, come nel caso di Jovanin. Vjenceslav, rappresentante dell’ultima generazione di famiglia Despot, avviandosi verso la via dell’emigrazione si limita solo ad “attraversare” Fiume, e con essa il suo “parlato”.

Za čakavštinu i standardni hrvatski: Zrinka Kolak Fabijan / Per il ciacavo e la lingua standard croata: Zrinka Kolak Fabijan
Za čakavštinu: Denis Brižić / Per il ciacavo: Denis Brižić
Za talijanski i hrvatski standard: Aleksandar Cvjetković / Per la lingua standard croata ed italiana: Aleksandar Cvjetković
Za talijanski: Leonora Surian Popov / Per l’italiano: Leonora Surian Popov
Za fiumanski: Sintja Lacman / Per il fiumano: Sintja Lacman

 

DENIS BRIŽIĆ:
„Ljudi su ponovno počeli govoriti dijalektom. Jezik u ovoj predstavi vidim kao posvetu mojim nonićima, s kojima sam, nažalost, proveo jako malo vremena.”
/
“Le persone hanno ripreso ad esprimersi in dialetto. In questo spettacolo vedo la lingua come un omaggio ai miei nonni, con i quali ho trascorso, purtroppo, pochissimo tempo”.

LEONORA SURIAN POPOV:
„Živjela sam u Hrvatskoj, živjela sam u Italiji. U Hrvatskoj sam bila Talijanka, a u Italiji sam bila Hrvatica. Nigdje nisam bila potpuno prihvaćena i to je bila jedna stvar koja me cijeli život mučila. U mojoj obitelji, moja braća su odrasla u Italiji i oni međusobno pričaju talijanski. S druge strane ja, koja sam kroz djetinstvo živjela malo u Hrvatskoj, malo u Italiji, s braćom pričam talijanski, a s roditeljima hrvatski. S roditeljima pak svi isključivo pričamo hrvatski osim ako nas ne potegne jedna riječ ili rečenica, onda se prebacujemo na drugi jezik automatski. Nama je ta dinamika nesvjesna, nama je ta dvojezičnost prirodna. Ako me do sada mučila moja pripadnost, riješila sam je kada sam postala majka. Shvatila sam da je najprirodniji jezik onaj koji pričaš sa svojim djetetom i da je to onaj koji je tvoj.

Zanimljivo je kako ta dvojezičnost nesvjesno izlazi van, tek kada sam počela raditi na predstavi Vježbanje života – drugi put, počela sam razmišljati o tome: kad sam s Hrvatima isključivo pričam hrvatski, s Talijanima talijanski, a ako sam između osobe koja priča talijanski i druge koja priča hrvatski, prirodno bih pričala na oba jezika nadovezujući se. Otprilike kako imamo i u predstavi. Sve izgleda isprepleteno, kao da pravila nema, a ustvari pravila itekako postoje.“
/
“Ho vissuto in Croazia, ho vissuto in Italia. In Croazia ero italiana, in Italia ero croata. Non sono mai stata accettata e questa è una cosa che mi ha tormentato per tutta la vita. Nella mia famiglia, i miei fratelli sono più italiani, sono cresciuti lì e tra di loro parlano in italiano. D’altra parte, io che ho vissuto l’infanzia tra la Croazia e l’Italia, parlo con i fratelli in italiano, mentre con i genitori in croato. Con i genitori, invece, tutti parliamo esclusivamente in croato, tranne quando un’espressione o una frase ci fa sviare, al che tutti adottiamo l’atra lingua, automaticamente. Questa dinamica è per noi un fatto inconscio, il bilinguismo è un fatto naturale per noi. Se ho faticato finora ad attribuirmi un’identità d’appartenenza, la questione si è risolta da sé quando sono diventata madre.

Ho compreso che la lingua più naturale è quella che usi con i tuoi figli, quella è la tua lingua. È interessante come prorompa inconsapevolmente questo bilinguismo. Solo quando ho iniziato a lavorare sullo spettacolo Esercitazione alla vita – seconda, ho iniziato a rifletterci: quando sono tra croati parlo esclusivamente il croato, tra italiani uso l’italiano, mentre se mi trovo tra una persona che parla in italiano e una che parla in croato, mi riallaccio al discorso usando di volta in volta una o l’atra lingua. Più o meno com’è anche nello spettacolo. Tutto si intreccia, come se – in apparenza – non ci fossero regole, mentre le regole eccome se ci sono”.

ZRINKA KOLAK FABIJAN:
„Jezik je živ, on se mijenja.”
/
“La lingua è viva, essa cambia.”

„Vježbanje života – drugi put“ postavilo je pitanja na brojna podrazumijevanja iz Fabrijeva romana i slavne predstave, sa zdravim odmakom, ne srljajući pritom u neka druga obožavanja koja vode u političke strasti niti osuvremenjivanje, već dovodeći sudbine likova i žena koje ih igraju u potpuno novu poziciju, toliko bliskiju i iskrenu.“

„Zapanjena sam snagom i energijom te vrhunske glumice. Ne znam postoje li dovoljno velike riječi za nju. Vidjela sam samo njezine oči, čula samo njezin glas, kao da nikoga drugoga nije bilo. A puno je gledalište. Eto.“

„Posebna predstava. Sviđa mi se kako se kako prikazuje promjene vrijednosti. Sviđa mi se jer je žena stavljena na tron, konačno se slavi žena, a ne njezina podređenost. Puno detalja koji zbilja čine razliku. Slavi se i Rijeka. I kazalište. I jako pogađa.“

„Vježbanje života – drugi put živa je predstava koja se mijenja s obzirom na okolnosti, pokazuje koliko je svatko važan i koliko su uspomene jake.“

„Bilo je fenomenalno. Ne samo da nemam riječi nego su me ostavili i bez daha. Ne znam je li bolja režija, gluma, scenografija, kostimi, zaista… predivna predstava. Gošća sam iz Amerike i bilo mi je doista prekrasno.“

„Uh… Kada sam gledala prvu verziju ‘Vježbanja života’ bila sam jako mlada, gimnazijalka i nisam mogla pohvatati sve sfumature života grada koje su bile tema tada. Predstava ‘Vježbanje života – drugi put’ me jako dojmila, jer je napravljena iz vizure žene. To je značajan pomak u odnosu na prvu varijantu. Dolazi mi na pamet i stih ‘Sjeti se, Barbara, kakva je bljezgarija rat’. Gledala sam, naravno, i ‘Leica format’ i plakala valjda dvije trećine predstave. Jako, jako volim Tanju Smoje i pratim je u svakoj predstavi u našem kazalištu. ‘Vježbanje života – drugi put’ i ‘Leica format’ neodvojive su kada se govori o Rijeci. Rijeku se ne može ne voljeti. Koliko god je teška i specifična pozicija iz koje se govori u tim predstavama, to su situacije u kojima se ipak može naći bilo koji pojedinac bilo gdje drugdje. Univerzalno je, ali ipak specifično riječki. Također, odlično se nadopunjavaju dijelovi umetnuti iz ‘Leice’ u ‘Vježbanje’ i obrnuto, funkcionira savršeno po mojem mišljenju. Jako mi je drago što sam pogledala obje predstave i moram sad prespavati jer dojmovi su snažni.“

“Ajme što nam je bilo dobro na Vježbanju života… Taj kraj kad se otvore vrata na dnu pozornice… i ranije sjećanje na Blagojevićku, odmah su mi došle suze… Predivna predstava, a kako smo prije toga bili na izložbi Klimta u Palači šećera, sve se odlično uklopilo.”

Volimkazaliste – Egzodus o kojem ne govorimo, pa nećemo ni sada. HNK Zajc: Vježbanje života, drugi put

Telegram – Čuvena Neva Rošić o povratku na scenu, teškim pauzama kad je ‘više nisu trebali’ i 60 godina braka s Tonkom Lonzom

24 sata – Neva Rošić: Podijeljenost Rijeke kao djevojčica sam osjećala kad bih nonićima mahala preko žice

Nacional – NEVA ROŠIĆ: ‘Zbog svog sam oca, prvog intendanta ‘Zajca’, zavoljela i miris teatra’

Jutarnji list – Neva Rošić: ‘U riječkom HNK sam od prvog dana tog kazališta. Doslovno‘

Moja Rijeka  – “Leica format” i “Vježbanje života” – predstave o otiscima riječke prošlosti u njenoj sadašnjosti

Extravagant – Riječki diptih: “Leica format” i “Vježbanje života” – predstave o otiscima riječke prošlosti u njenoj sadašnjosti

Večernji list – HNK Zajc ulazi u raspravu o povijesti Rijeke

HRT Radio Rijeka – HNK pl. Zajca: večeras izvedba druge predstave “Riječkog diptiha”

La Voce del popolo – Il TNC «Ivan de Zajc» completa il «dittico fiumano»

Trend51.net – RIJEČKI DIPTIH: Predstave o otiscima riječke prošlosti u njenoj sadašnjosti

Nacional – Riječki diptih: HNK Ivana pl. Zajca počinje sezonu predstavama o otiscima riječke prošlosti

Svijet kulture – Riječki diptih u HNK Zajc, , dvije predstave o otiscima prošlosti Rijeke u njenoj sadašnjosti

Culturenet – Riječki diptih – dvije predstave o otiscima prošlosti Rijeke u njenoj sadašnjosti

Riportal – Predstave o otiscima riječke prošlosti u njenoj sadašnjosti; „Leica format” i „Vježbanje života”

Večernji list – Najbolje što nas očekuje u novoj kazališnoj sezoni

Torpedo – “Leica format” i “Vježbanje života, drugi put” u riječkom “Zajcu”

Teklić.hr – Riječki diptih: Leica format i Vježbanje života – Predstave o otiscima riječke prošlosti u njenoj sadašnjosti

Lanterna – RIJEČKI DIPTIH: LEICA FORMAT I VJEŽBANJE ŽIVOTA – PREDSTAVE O OTISCIMA RIJEČKE PROŠLOSTI U NJENOJ SADAŠNJOSTI

Foto & Video galerija

 

Medijski pokrovitelj / Partner mediatico