DIDONA I ENEJA

Henry Purcell

Opera „Didona i Eneja” temelji se na Vergilijevom epskom spjevu „Eneida”. Ljubavna je to priča o kraljici Kartage Didoni i trojanskom princu Eneji.
Za mene to nije samo ljubavna priča o dvjema osobama koje se zaljubljuju, nego i o tome kako se netko – u ovom slučaju Didona – može zaljubiti unatoč svojim strahovima. Može li?

Zanimljiva je kontradikcija između Purcellove glazbe i priče. Ako je Didona zaljubljena, zašto je njena glazba toliko melankolična i depresivna na početku? Zašto ona nikada ne kaže da gaji osjećaje prema Eneji? Znači li to da ih nema? Zašto Eneja pjeva o ljubavi i spašava svoje kraljevstvo u istoj rečenici? Ima li uopće između njih pravih osjećaja? Koja je Enejina motivacija za zbližavanje s Didonom? Pokušava li on samo spasiti svoje kraljevstvo? Ova su me pitanja zaokupila čim sam počela raditi na „Didoni i Eneji”.

Svi mi imamo strahove. Bojimo se izgubiti nekoga ili nešto, bojimo se jedni drugih, sami stvaramo vlastite okove. Mnogo je različitih borbi u ljudskim glavama koje trebaju riješiti kako bi mogli nastaviti dalje. Te borbe me zanimaju. Didona je kraljica koju su moć, autoritet i odgovornost potpuno preuzele. Puna je strahova i okova, sama sa sobom osjeća se nelagodno. Svugdje vidi prijetnje i to ju izluđuje i zbunjuje. U stanju je u kojem se miješaju istina i mašta. Sve to utječe na njen doživljaj i shvaćanje ljudi i situacija oko sebe.

Scenografija, kostimi, svjetlo i režija puni su metafora. Kada je riječ o ljubavi, ruke su nam i oči vezane ako se previše bojimo. Trebamo otvoriti usta i progovoriti kako bismo se oslobodili. U ovoj režiji sve situacije vidimo kroz Didonine oči i njene strahove. To je priča o kraljici koja se mora osloboditi svojih noćnih mora, jer jedino u slobodi sposobna je voljeti Eneju (ili bilo koga drugoga). To je priča o Didoni koja postaje potpuna i zauzima svoje mjesto, ne samo kao kraljica Kartage, već i kao vladarica svoga uma i života. Riječ je o odabiranju druge strane.

Mirva Koivukangas, redateljica

„Didona” je jedan nježan i opor svitak pun tajni, slutnji i međusobno ogledavajućih zrcala. Kao i svaka dobra umjetnost, nudi nam čitanje na nekoliko razina: kao ep o sudbini, kao pripovijest o dužnosti i osjećajima, kao priču o uroti, kao politički tekst koji pod simbolikom crtice iz antičkog štiva nudi osvjetljenje složenog političkog momenta (pad Jamesa II, Restauracija i premoć anglikanske struje, koja je i zakonom onemogućila da se katolici uspnu do prijestolja ili postanu dio kraljevske obitelji)… i tko zna još kako.

Isto tako, kao i svaka dobra umjetnost, nudi nam mogućnost da i bez takvih raznovrsnih konteksta i slojeva uspješno uronimo u intenzivnu, emocionalnu i vrlo sažetu dramu.

To je, naravno, i stvar Vaše otvorenosti doživljaju, kao i našeg umijeća da proniknemo u arhitekturu djela.

Na formalnom planu, u pet prizora Purcell, jedinstvom pulsa i tonaliteta stvara kompaktne cjeline koje prolaze u bešavnoj i ritmičnoj izmjeni spontanih recitativa i zborskih blokova, zaokruženih instrumentalnim predigrama i plesovima. Motivi su krajnje prepoznatljivi, gotovo hitmejkerski; pregnantan ritam, igra ponavljanjem slogova, diskretna polifonija i karakterno oslikavanje osiguravaju skladnu sekvencu vrlo živih zvučnih slika. I u tonalitetnoj arhitekturi su ključni elementi krajnja ekonomija i praktičnost: prvi se čin odvija u potpunosti u c-molu (Didonina tjeskoba i odnos s Enejom), odnosno C-duru (inzistiranje okolnih likova na njihovom sjedinjenju i prikazivanje blistave budućnosti), uz iznimku komentara zbora (e-mol), koji i na takav način učvršćuje svoju ulogu antičkog kora, obraćajući nam se iz tonalitetnog off-a. Za vještičju špilju i cijelu poganu rabotu rezerviran je f-mol (u povijesnoj ugodbi vrlo problematičan tonalitet)… i tako dalje; sama se katastrofa smješta pak u tonalitetnu sredinu g-mola, gdje je i mjesto svakoj pravoj tragediji.

Broj likova je malen, a njihova potpuna razdvojenost omogućava da jedan pjevač opsluži dva lika (izuzevši naslovne uloge). Recitativ je toliko vjerna preslika govora, kao da se skladatelj napajao sa samih vrela firentinske „camerate”; a opet tako spretno prožet ariosima, kako je samo polazilo za rukom Monteverdiju. Ukratko, kamo god pogledamo, pokazuje nam se spretnost da se s malo postigne jako puno. Luk opere zatvaraju dvije chaconne; jedna s početka, u kojoj Didona objavljuje svoju tjeskobu, i ona završna, čuveni „Lamento”, u kojoj tjeskoba nalazi svoje tragično smirenje i katarzu u naručju Thanatosa.

Ovdje uostalom i značajnost višeslojnog iščitavanja jenjava – kao i cijela pozadina mehanike Purcellova remek djela, te džepne Venere baroknog opernog repertoara. Ostaje doživljaj potpuno nadmoćna i veličanstvena dostojanstva čovjeka, čiji se trijumf nad sudbinom očituje u predanju i odricanju. Didonin lik zrači daleko muževnijom energijom od Eneje, koji, ne zbog podložnosti Jupiteru, sudbini i višem redu, nego izostanku samodiscipline, ostavlja pomalo mekušan dojam.

Didonu nećete čuti gdje kroz suze protiskuje stereotipni „ne me quitte pas” („ne ostavljaj me”); u antičkoj staloženosti i hrabrosti nekoga tko ne zna kamo ide, ali ide s predanjem dostojnim avanture ljudskog života, veli nam: „Sjeti me se, ali, ah! zaboravi moju sudbinu”.

Tomislav Fačini, dirigent

HENRY PURCELL (1659 – 1695) najveći je engleski skladatelj tristoljetne povijesti engleske glazbe (sve do pojave suvremenih skladatelja s Benjaminom Brittenom na čelu). Bio je orguljaš Kraljevske kapele i Westminsterske opatije. Njegov opus obuhvaća sakralna, ceremonijalna svjetovna, glazbeno-scenska te instrumentalna djela, kojima je obuhvatio povijest engleske glazbe kao jedna od njezinih najistaknutijih ličnosti. Školovan na francuskim i talijanskim uzorima, kroz nasljeđe svojih prethodnika stvorio je novi tip opere, ostvario je osebujan individualni stil u kojem je prvenstveno napustio do tada uobičajene govorne recitative i zamijenio ih pjevanima. Čiste linije melodija, harmonijska zvučnost, iznenađujuće kombinacije odlike su njegova skladanja. Dubokim uranjanjem orkestralne pratnje u sadržaj, njegova glazba do danas nije izgubila na svježini. Purcell je umro, kao i Mozart, u svojim srednjim tridesetima, sa samo trideset i šest godina.
Henry Purcell bio je na vrhuncu karijere kada je skladao operu „Didona i Eneja”, a Nahum Tate svojim je libretom, prema običaju onog vremena, građenom na sižeu iz klasičnog mita, omogućio Purcellu stvoriti operni dragulj koncentrirane emocije. Opera „Didona i Eneja” premijerno je postavljena u „Josias Priest” privatnom ženskom internatu u Chelseu 1689. godine. U ovoj se operi Purcell vinuo do najvišega stupnja ranobarokne glazbene scene. „Didona i Eneja” najznačajnija je engleska opera 17. stoljeća, a Purcell je jedini rani engleski skladatelj na čija je djela ponosna čitava engleska glazbena zajednica koja je kroz stoljeća širila glas o Purcellovoj glazbi smatrajući ga najsposobnijim i najplodnijim engleskim skladateljem. Njegov genij za postavljanje engleskog jezika u glazbenu umjetnost Englezi su s ponosom proglasili neusporedivim, kao i za prikazivanje ljudskih strasti i tragedije nenadmašnog patosa i konciznosti što se osobito očituje upravo u „Didoni i Eneji”.
Začudit će možda činjenica što je „Didona i Eneja” (1689) službeno – jedina autora slavljenog kao velikog baroknog engleskog skladatelja i jednog od najvećih skladatelja baroka uopće. U godinama koje su uslijedile pisao je polu-opere (semi-opere), djela zamišljena kao glazbene međuigre umetnute u dramu, temeljile su se na sintezi govornih, pjevačkih, plesnih i instrumentalnih dijelova uz korištenje spektakularnih scenskih efekata. Ta je forma bila specifična za englesku glazbenu praksu kasnog 17. stoljeća. Tu se ubrajaju njegove opere „Dioklecijan” (1690), „Kralj Arthur” (1691), „Vilinska kraljica” (glazbena nadopuna jedne od verzija Shakespeareove drame „San ivanjske noći”, 1692), „Timon od Atene” (1694), „Indijanska kraljica” (1695).
„Didona i Eneja” prva je Purcellova opera u riječkom HNK!

Irac NAHUM TATE (1652 – 1715) bio je pjesnik, dramski pisac, libretist i prevoditelj, imenovan pjesnikom engleskog dvora. U tri kratka čina, njegova Didona snažna je i emotivna, fascinantna u svojim iskrenim i jednostavnim, svima toliko bliskim dubokim unutarnjim previranjima. Između lirskog slavlja, tragedije likova i jadikovke, zbor sudjeluje u ulozi antičkog kora komentirajući zbivanja i savjetujući pojedine likove. Zanimljivo – danas svakako nepojmljivo, ali svojedobno, u knjižicama i na letcima dijeljenima prije opere, često se pisala napomena uz ispriku zbog takvog libreta – Tateov se libreto čitao s podsmjehom. Govorilo se da su dijalozi potpuno nezanimljivi i da ne mogu se čitati kao poezija, ali da su Tateove riječi prikladne za glazbenu dramu. Općenito, kritičari su ga smatrali osrednjim piscem, ali nikada nisu prestali sa zanimanjem za njegova djela koja su uvijek bacala novo svjetlo na one čija je djela adaptirao ili s kojima je surađivao.
Nahum Tate autor je zaista velikog broja djela. Osim po libretu za operu „Didona i Eneja”, Tate je najpoznatiji po adaptaciji Shakespeareova „Kralja Leara” (1681, sedamdeset i pet godina nakon Shakespeareova „Kralja Leara”) koja je 150 godina „vladala” kazalištima. Kritika je ponovno godinama imala negativan stav prema toj verziji u kojoj je Shakespeareov jezik i kraj Tate prilagodio ukusima tadašnje publike. A tadašnja publika ga je obožavala!