DIDONA I ENEJA
Henry Purcell

Dirigent:
Redateljica:
Scenografkinja:
Kostimografkinja:
Uloge:
Second Woman: naknadno
Sorceress: naknadno
Second Witch: naknadno
Spirit / Mercury: Franko Klisović
First Sailor: naknadno
Riječki simfonijski orkestar

Libreto: Nahum Tate

Purcellova emotivna ranobarokna opera „Didona i Eneja“ zavodi glazbenim i dramskim jedinstvom, nudi čitanje na nekoliko razina i mogućnost za uron u raznovrsne kontekste i slojeve. S predanjem dostojnim avanture života, Didona dostojanstveno iščekuje Eneju…

 

Predstava traje oko jedan sat i dvadeset minuta, se jednom pauzom nakon prvog prizora drugog čina.

Opera „Didona i Eneja” temelji se na Vergilijevom epskom spjevu „Eneida”. Ljubavna je to priča o kraljici Kartage Didoni i trojanskom princu Eneji.
Za mene to nije samo ljubavna priča o dvjema osobama koje se zaljubljuju, nego i o tome kako se netko – u ovom slučaju Didona – može zaljubiti unatoč svojim strahovima. Može li?

Zanimljiva je kontradikcija između Purcellove glazbe i priče. Ako je Didona zaljubljena, zašto je njena glazba toliko melankolična i depresivna na početku? Zašto ona nikada ne kaže da gaji osjećaje prema Eneji? Znači li to da ih nema? Zašto Eneja pjeva o ljubavi i spašava svoje kraljevstvo u istoj rečenici? Ima li uopće između njih pravih osjećaja? Koja je Enejina motivacija za zbližavanje s Didonom? Pokušava li on samo spasiti svoje kraljevstvo? Ova su me pitanja zaokupila čim sam počela raditi na „Didoni i Eneji”.

Svi mi imamo strahove. Bojimo se izgubiti nekoga ili nešto, bojimo se jedni drugih, sami stvaramo vlastite okove. Mnogo je različitih borbi u ljudskim glavama koje trebaju riješiti kako bi mogli nastaviti dalje. Te borbe me zanimaju. Didona je kraljica koju su moć, autoritet i odgovornost potpuno preuzele. Puna je strahova i okova, sama sa sobom osjeća se nelagodno. Svugdje vidi prijetnje i to ju izluđuje i zbunjuje. U stanju je u kojem se miješaju istina i mašta. Sve to utječe na njen doživljaj i shvaćanje ljudi i situacija oko sebe.

Scenografija, kostimi, svjetlo i režija puni su metafora. Kada je riječ o ljubavi, ruke su nam i oči vezane ako se previše bojimo. Trebamo otvoriti usta i progovoriti kako bismo se oslobodili. U ovoj režiji sve situacije vidimo kroz Didonine oči i njene strahove. To je priča o kraljici koja se mora osloboditi svojih noćnih mora, jer jedino u slobodi sposobna je voljeti Eneju (ili bilo koga drugoga). To je priča o Didoni koja postaje potpuna i zauzima svoje mjesto, ne samo kao kraljica Kartage, već i kao vladarica svoga uma i života. Riječ je o odabiranju druge strane.

Henry Purcell najveći je engleski skladatelj tristoljetne povijesti engleske glazbe (sve do pojave suvremenih skladatelja s Benjaminom Brittenom na čelu). Bio je orguljaš Kraljevske kapele i Westminsterske opatije. Njegov opus obuhvaća sakralna, ceremonijalna svjetovna, glazbeno-scenska te instrumentalna djela, kojima je obuhvatio povijest engleske glazbe kao jedna od njezinih najistaknutijih ličnosti. Školovan na francuskim i talijanskim uzorima, kroz nasljeđe svojih prethodnika stvorio je novi tip opere, ostvario je osebujan individualni stil u kojem je prvenstveno napustio do tada uobičajene govorne recitative i zamijenio ih pjevanima. Čiste linije melodija, harmonijska zvučnost, iznenađujuće kombinacije odlike su njegova skladanja. Dubokim uranjanjem orkestralne pratnje u sadržaj, njegova glazba do danas nije izgubila na svježini. Purcell je umro, kao i Mozart, u svojim srednjim tridesetima, sa samo trideset i šest godina.

Henry Purcell bio je na vrhuncu karijere kada je skladao operu „Didona i Eneja”, a Nahum Tate svojim je libretom, prema običaju onog vremena, građenom na sižeu iz klasičnog mita, omogućio Purcellu stvoriti operni dragulj koncentrirane emocije. Opera „Didona i Eneja” premijerno je postavljena u „Josias Priest” privatnom ženskom internatu u Chelseu 1689. godine. U ovoj se operi Purcell vinuo do najvišega stupnja ranobarokne glazbene scene. „Didona i Eneja” najznačajnija je engleska opera 17. stoljeća, a Purcell je jedini rani engleski skladatelj na čija je djela ponosna čitava engleska glazbena zajednica koja je kroz stoljeća širila glas o Purcellovoj glazbi smatrajući ga najsposobnijim i najplodnijim engleskim skladateljem. Njegov genij za postavljanje engleskog jezika u glazbenu umjetnost Englezi su s ponosom proglasili neusporedivim, kao i za prikazivanje ljudskih strasti i tragedije nenadmašnog patosa i konciznosti što se osobito očituje upravo u „Didoni i Eneji”.

Začudit će možda činjenica što je „Didona i Eneja” (1689) službeno – jedina autora slavljenog kao velikog baroknog engleskog skladatelja i jednog od najvećih skladatelja baroka uopće. U godinama koje su uslijedile pisao je polu-opere (semi-opere), djela zamišljena kao glazbene međuigre umetnute u dramu, temeljile su se na sintezi govornih, pjevačkih, plesnih i instrumentalnih dijelova uz korištenje spektakularnih scenskih efekata. Ta je forma bila specifična za englesku glazbenu praksu kasnog 17. stoljeća. Tu se ubrajaju njegove opere „Dioklecijan” (1690), „Kralj Arthur” (1691), „Vilinska kraljica” (glazbena nadopuna jedne od verzija Shakespeareove drame „San ivanjske noći”, 1692), „Timon od Atene” (1694), „Indijanska kraljica” (1695).

Irac Nahum Tate bio je pjesnik, dramski pisac, libretist i prevoditelj, imenovan pjesnikom engleskog dvora. U tri kratka čina, njegova Didona snažna je i emotivna, fascinantna u svojim iskrenim i jednostavnim, svima toliko bliskim dubokim unutarnjim previranjima. Između lirskog slavlja, tragedije likova i jadikovke, zbor sudjeluje u ulozi antičkog kora komentirajući zbivanja i savjetujući pojedine likove. Zanimljivo – danas svakako nepojmljivo, ali svojedobno, u knjižicama i na letcima dijeljenima prije opere, često se pisala napomena uz ispriku zbog takvog libreta – Tateov se libreto čitao s podsmjehom. Govorilo se da su dijalozi potpuno nezanimljivi i da ne mogu se čitati kao poezija, ali da su Tateove riječi prikladne za glazbenu dramu. Općenito, kritičari su ga smatrali osrednjim piscem, ali nikada nisu prestali sa zanimanjem za njegova djela koja su uvijek bacala novo svjetlo na one čija je djela adaptirao ili s kojima je surađivao.

Nahum Tate autor je zaista velikog broja djela. Osim po libretu za operu „Didona i Eneja”, Tate je najpoznatiji po adaptaciji Shakespeareova „Kralja Leara” (1681, sedamdeset i pet godina nakon Shakespeareova „Kralja Leara”) koja je 150 godina „vladala” kazalištima. Kritika je ponovno godinama imala negativan stav prema toj verziji u kojoj je Shakespeareov jezik i kraj Tate prilagodio ukusima tadašnje publike. A tadašnja publika ga je obožavala!

Foto & Video galerija