DJEVOJKA SA ZAPADA

Giacomo Puccini

I. čin

Sredina je 19. stoljeća, Amerikom vlada Zlatna groznica. Nakon napornog dana u kalifornijskim rudnicima grupa rudara, željna viskija i kartanja, ulazi u saloon Polka. Putujući zabavljač, Jake Wallace, svojom pjesmom budi nostalgiju u svima, a posebice u jednome od njih, Jimu Larkensu. Ganuti, rudari skupljaju novce za njegov povratak domu. Za kartaškim stolom, u žaru igre, otkrivaju da jedan od njih vara. Napade na Sida zaustavlja šerif Jack Rance. Pribada mu kartu na jaknu, označujući ga varalicom.

Dolazi Ashby, agent Wells Farga, s velikom viješću: u tijeku je potjera za Ramerrezom i njegovim meksičkim razbojnicima. Ubrzo izbija svađa između rudara Sonore i šerifa Rancea. Šerif se hvali s Minnie, vlasnicom saloona, kao svojom budućom ženom, što rudare čini ljubomornima. Odjekuju hitci. Obračun prekida Minnie ušavši u saloon s puškom u rukama. Smirivši duhove, slijedi čitanje Biblije i njezina poduka rudara o boljem životu. Pojavljuje se jahač Pony Expressa, dostavljajući svima poštu i važnu informaciju za šerifa i agenta Ashbya o Ramerrezovom skrovištu. Ostavši sam s Minnie, šerif joj obznanjuje svoju ljubav. Ona ga odbija. U saloon ulazi stranac. Predstavlja se kao Dick Johnson iz Sacramenta. Minnie se prisjeća njihovog ranijeg susreta. Dick je poziva na ples, što razljuti šerifa. U saloon se vraća Ashby s Castrom, uhvaćenim članom Ramerrezove bande. On ne odaje svog vođu Ramerreza, prerušenog u Dicka, nego se šerifu ponudi pomoći u potjeri za meksičkim razbojnikom. Šapatom Dicku otkriva da je dopustio zarobljavanje kako bi zavarao potjeru te omogućio Johnsonu pljačku rudara. Minnie i Johnson ostaju sami. U njihovom povjerljivom razgovoru ona mu priznaje da još uvijek sanja prvi poljubac. Otkriva mu i skrovište u kojemu rudari drže svoje zlato koje ona štiti svojim životom. Dick je uvjerava kako nema opasnosti od krađe i da je zlato na sigurnom. Minnie ga sramežljivo poziva da je posjeti u njezinoj kolibi kasnije te večeri. Dick poziv prihvaća, rađa se ljubav.

II. čin

U Minnieinoj kolibi, njezina služavka Indijanka Wowkle pjeva uspavanku svojoj bebi i raspravlja s djetetovim ocem, Indijancem Billyjem Jackrabbitom. Dolazi Minnie i uzbuđeno se priprema za sastanak s Johnsonom. Ostavši sama s Dickom, ona popusti njegovim izljevima ljubavi, žuđeni poljubac napokon se ostvaruje. Johnsona muči savjest, ne zna kako da joj otkrije tko je on uistinu. Sprema se otići, no ona ga moli da ostane jer počinje snježna oluja. U daljini se začuje nekoliko hitaca skupine koja lovi razbojnika Ramerreza. Minnie skriva Dicka u kolibi. Pojavljuje se Rance s članovima potjere i govori Minnie da su zabrinuti za njezinu sigurnost, otkrili su da je „njezin“ Dick Johnson ustvari odmetnik Ramerrez. Minnie pred njima skriva užas te spoznaje i tjera ih iz kolibe. Ljutito se suočava s Johnsonom, koji se pokušava opravdati i uvjerava Minnie da je radi nje odlučio odustati od svog prijašnjeg života. Duboko povrijeđena, Minnie ga izbacuje u mećavu. Po Dickovom odlasku odzvanja još jedan hitac. On se ranjen vraća u kolibu, a slomljena Minnie koja mu je sada spremna sve oprostiti, skriva ga na potkrovlje. Šerif Rance ulazi u kolibu, siguran da je pronašao čovjeka kojega lovi. Minnie ga pokušava uvjeriti da je sama u kući. Kapi krvi s potkrovlja padaju na njegov dlan i on shvaća da Minnie skriva ranjenog razbojnika. Uhvaćenog Johnsona spreman je odvesti pred lice pravde i smaknuti. Očajna, Minnie nudi šerifu partiju pokera. Pobijedi li ona, Johnson može na slobodu. Pobijedi li Rance, udat će se za njega. Minnie vara na kartama i pobjeđuje. Rance bijesan odlazi, a Minnie se sretna baca na ljubljenog Dicka Johnsona.

III. čin

Zora u kalifornijskim planinama kod rudarskog okna. Johnson se ponovno nalazi u bijegu, potjera za razbojnikom ne prestaje. Do Nicka i Rancea stiže Ashby s viješću da je otkriveno Johnsonovo skrovište. Razbješnjeli rudari, nakon bjesomučnog lova, dovode uhićenog odmetnika. Šerif likuje, sprema se Johnsonovo vješanje. Dickova posljednja želja je da ne odaju Minnie njegovu smrt. Saznavši za smrtnu presudu, ona se iznenada pojavljuje pred pogubljenje i naoružana zaustavlja linč. Moli rudare za milost i suosjećanje, kakvo je i ona imala prema njima u njihovim najtežim trenucima. Uvjerava ih sve da oslobode Dicka i dopuste njihovu ljubav. Dirnuti njezinom iskrenom molbom i osjećajima, svi rudari popuštaju i odustaju od osvete. Šerif je pobijeđen i prisiljen prihvatiti takvu odluku. Rudari se opraštaju od Minnie koja, zajedno s Johnsonom napušta Kaliforniju i započinje novi život.

Partitura La Fanciulla del West jedna je od Puccinijevih najboljih djela. On ga je sam opisao kao njegovo najbolje djelo, a s obzirom na to da je Turandot ostao nedovršen, stvarno bi mogao biti Puccinijev magnum opus u kompozicijskom smislu. Neki kažu da je partitura njegov odgovor ondašnjim skandal-uspješnicama poput Salome ili Elektre.

U La Fanciulla Puccini ide korak dalje u gotovo svakom aspektu svojih prepoznatih kvaliteta: koristi lajtmotive (koji, grubo rečeno, opisuje određeni lik, emociju ili situaciju s istim glazbenim materijalom kroz cijelo djelo) izuzetno učestalo. Zbog toga se cijela opera sastoji od samo nekoliko melodija i motiva; njihova različita kombiniranja čine konačni rezultat tako uzbudljivim. Korištenje orkestra i mogućih boja pomaknuto do samih, a onda i izvan granica: partitura je zasićena specifičnim tehnikama sviranja kao što je korištenje prigušivača kod limenih glazbala, flatterzunge kod drvenih puhaćih instrumenata, sul ponticello ili col legno kod gudača, širok raspon instrumenata kod udaraljki (primjerice, vibrafon s motorom, pa čak i vjetromašina) kao i a pripremljena harfa koja ima papirnate trake utkane među žice. U svojem nevjerojatno uspješnom pokušaji pronalaska novih boja u orkestru, čini se da ima beskonačnu kreativnost. Na kraju prvog čina, primjerice, čak koristi i tenore zbor kao tek blijedu boju zvuka orkestra: iza pozornice pjevuše uz žičanu melodiju s uputom da se stope sa zvukom orkestra. Publika možda niti neće primijetiti da je zbor dio zvuka. Posljednji akord je dugotrajni dimminuendo u kojem svirači završavaju svoje note jedan po jedan, ostavljajući iza sebe samo nekoliko gudača, tenore iza pozornice i zvuk nestajanje vibrafona u posljednjim trenucima čina. Čisto blaženstvo. Sve to, a da nikad glazba ne biva samo radi sebe: ona nikad ne prestaje biti dijelom Puccinijevog Gesamtkunstwerka. Glazba podržava pozornicu, radnju i obrnuto. Žice sviraju sul ponticello, ali one podržavaju užas u pogledima pjevača ili nadahnjuju smrzavajuću hladnoću. U tom je smislu Puccinijeva partitura filmska. Nevjerojatno je maštovita te vrlo jasno evocira slike i emocije. Početak se čita kao uvod u film, odvodeći publiku na Divlji zapad, opisujući nepregledni krajolik okupan suncem obogaćen američkim ritmovima i melodijama.

Također, pjevači većinu vremena istodobno moraju pratiti ovu veličanstvenu i zahtjevnu kompoziciju te biti uvjerljivi glumci u ovoj drami. Trenuci u kojima se radnja naoko zaustavlja kako bi glavnim likovima pružila trenutak nalik ariji su čak i rjeđi nego u drugim Puccinijevim djelima. Pjevanje samo radi pjevanja se ne događa. Čak i u jednom od najpoznatijih trenutaka, “Ch’ella mi creda”, koji pjeva lik Dick Johnson: prateći banditov oproštaj, Puccini stvara dirljivu melodiju koja dočarava bit žrtve i ljubav. Orkestralna pratnja daje dubinu emocionalnoj rezonanci. To je trenutak koji kristalizira sjecište Puccinijeve lirske vještine i njegovu sposobnost prenošenja ljudskog iskustvo kroz glazbu.

U La Fanciulla del West Puccini nam je ostavio spomenik svojem majstorstvu kao opernog skladatelja koji je nastavio razvijati umjetničku formu tako što je istodobno bio uzbudljivo inventivan, a opet izuzetno ugodno. On nam pokazuje svoju sposobnost da izađe izvan poznatog opernog terena te istraži nove glazbene krajolike. Trajna privlačnost opere ne leži samo u njezinoj narativnoj inovaciji, već u skladateljevom majstorskom korištenju glazbe za prijenos publike u svijet u kojem se Stari Zapad susreće s talijanskom opernom veličanstvenosti. Puccinijeva sposobnost da uhvati srž Divljeg zapada kroz njegovu glazbu osigurava da La Fanciulla del West ostane bezvremensko i zadivljujuće istraživanje glazbenog pripovijedanja.

Dugo vremena zapostavljena, western opera Djevojka sa Zapada Giacoma Puccinija zadnjih desetljeća vraća se u operne repertoare diljem svijeta. Iznova pokazuje zašto je osvojila New York na svojoj premijeri 1910. godine. Sada još jedna velika ljubavna priča iz opusa talijanskog skladatelja dolazi u Zajc, i to u prvoj režiji počasnog člana ansambla i nacionalnog prvaka Opere, Giorgia Suriana:
„Kao profesor sam sa svojim studentima radio manje režije gdje bih sažimao najpoznatije opere. To je dobra vježba jer te tjera da uđeš u srž djela uzimajući najvažnije i najljepše dijelove opere. Ipak, nikada nisam razmišljao o tome da ću jednoga dana režirati. Režija cijele opere je izuzetno zahtjevan i riskantan posao.“

Ključnu ulogu u režiserskom procesu ima autorski tim. Sam Giorgio Surian podcrtava njihovu važnost pri ostvarivanju zahtjevnog scenskog djela. „Iako me cijeli proces plašio, nakon razgovora s njima sam uvidio kako svi razumiju moju viziju. Svaki član tima na stol je donio svoje ideje te smo na temelju toga nastavili proces rada u uprizorenju opere. Tijekom karijere gledajući redatelje na djelu, uvidio sam kako najbolji među njima imaju jasne metode i utvrđeni plan. Improvizacije su svedene na najmanju mjeru. Znaju točno što rade u nastojanju da svaki detalj jasno objasne i ne zbunjuju pjevače stalnim izmjenama.“

Upravo je takvo iskustvo dobrodošlo kada se prilazi produkcijski zahtjevnoj „egzotičnoj“ operi Giacoma Puccinija, Djevojka sa Zapada. Njenu newyoršku praizvedbu krasila je raskošna produkcija. I danas ona pred redatelja postavlja gotovo „filmski“ izazov: kako oživjeti Divlji zapad na sceni? U iznalaženju odgovora na to pitanje Giorgiu Surianu mu najviše pomaže Giacomo Puccini:„Kada sam radio Toscu sa slavnim redateljem Francom Zeffirellijem, kazao mi je da će jednom morati priznati i napisati da je pravi redatelj te opere Giacomo Puccini, a on, Franco Zeffirelli, samo njegov pomoćnik! To vam govori sve. Puccini je idealan kompozitor kada je riječ o teatralnosti i razumijevanju zakonitostima scene. Kod Djevojke sa Zapada dovoljno je samo držati se njegovih detaljnih uputa u partituri, unutar kojih je sve objašnjeno i napisano.“ Puccini je iza sebe ostavio minuciozne savjete kako želi da se Djevojka sa Zapada postavlja u budućnosti: „Naš je zadatak, ako poštujemo autora i njegov rad, da ga zahvalno slijedimo.“

Djevojka sa Zapada je istovremeno jedna od najromantičnijih Puccinijevih opera, kao što je i snažna veristički glazbeni prikaz surovog života iz vremena američke zlatne groznice. “Puccini nam prikazuje bogatu paletu osjećaja jedne grupe ljudi, rudara, koja u operi otkriva svoja različita lica, raskalašena i melankolična. Jedan tren su oni grubi divljaci, a drugi krotke ovčice. Ljubav i razumijevanje glavne junakinje Minnie, koja ih je spremna koriti, ali i opraštati im, sve ih drži na okupu, u zajedništvu i pokušava izvesti na pravi put. Kada govorimo o junakinjama kod Puccinija, uvijek polazimo od njegove majke koja mu je bila snažan oslonac i oblikovala je njegov život. U operama: Turandot, Butterfly, Tosca, Fanciulla itd. uvijek susrećemo jake žene i jake karaktere.”

Unatoč tome što mnogi vole isticati kako je Djevojka sa Zapada potpuno drukčije, izdvojeno djelo iz cijelog ostalog Puccinijevog opusa, Giorgio Surian radije bira ovaj zaključak:

“Puccini je doista bio univerzalan skladatelj: Turandot je kineska, Butterfly japanska, La bohème francuska, a Djevojka sa Zapada američka opera. On je samo uspješno nastojao povezati i okupiti cijeli poznati svijet u svojemu svijetu opere.

Razgovarao David Čarapina

Po završetku svjetske premijere Djevojke sa Zapada 10. prosinca 1910., Puccinijev talijanski izdavač Giulio Ricordi autoru je telegrafirao jednu, jedinu riječ: „Giubilante.“ Prva western opera osvojila je New York, ispunivši nemoguće visoko postavljene standarde pred ovu prvu svjetsku opernu premijeru u Metropolitan Operi. Njezinu važnost u američkoj kulturnoj povijesti teško je dovoljno istaći. Puccinijeva Djevojka suprotstavlja se idealiziranim prikazima Divljeg zapada, otvarajući oštre rasprave o društvenom pamćenju američkog divljeg 19. stoljeća. Na globalnu kazališnu kartu postavlja američke operne kuće, posebice smještajući Metropolitan u opernu elitu. Početak je to i dominacije talijanske operne tradicije na sjevernoameričkom kontinentu, posebice u Metropolitanu koji je dugo vremena sezonu dijelio na talijanski i njemačku operni repertoar; Puccinijeva premijera pokazala je za čime točno vape najviši američki kulturni slojevi. Ali to su sve već posljedice; kako smo došli do njih? Nastajanje Djevojke sa Zapada priča je o Puccinijevoj fascinaciji Amerikom, uzletu Metropolitana, i konačno, o operi koju smo – zaboravili.

Potraga za inspiracijom

Puccini se u svijet Divljeg zapada zaljubio tijekom svojih studentskih dana u Milanu. Europsku turneju tada je imala putujuća družina Buffalo Billa, Wild West. Mladog skladatelja oduševile su njihove priče s granice o kojima će kasnije pisati svojem bratu. Njegova fascinacija konkretizirat će se tek 1907. godine kada po prvi put dolazi u New York na poziv ondašnjeg ravnatelja Metropolitana, Heinricha Conrieda. Povod su izvedbe dviju njegovih opera, Madame Butterfly i La Bohème. Po dolasku Puccini obznanjuje svoje oduševljenje gradom („New York je izniman!”), ali i želju da sklada američku operu. Štoviše, skladatelj po dolasku u New York odmah traži susret s Davidom Belascom, autorom na čijem je predlošku 1907. godine nastala Madama Butterfly.

Dvije godine ranije američki pisac ostvario je veliki uspjeh s melodramom Girl of the Golden West koja će u premijernoj godini samo u New Yorku imati 224 izvedbe. Puccini se našao u pravom gradu u pravom trenutku jer se Belascova drama iznova postavljala. Nakon što je gotovo tri godine tražio temu svoje sljedeće opere, odveć indisponiran nakon početnog neuspjeha opere Madama Butterfly, sada ju je pronašao. „Još uvijek ne spavam niti se udaljavam od teme Divljeg zapada. Štoviše! Neprestano razmišljam o svemu te sam uvjeren kako stvaramo drugu Bohème ako me na putu ne izdaju mozak ili tijelo,“ napisat će kasnije svojem izdavaču, uvjeravajući ga da će se isplatiti uložiti u novo djelo.

Operni western La Fanciulla dell West mogao je započeti

Ugovori su brzo potpisani te je Puccini već iste godine krenuo raditi na novoj operi. Jedini problem bio je pronaći libretista s obzirom na to kako su njegovi miljenici, ili bili zauzeti (Illica), ili su preminuli (Giocosa). Na Ricordijevu preporuku će izabrati Carla Zangarinija. Kao i svi prethodni libretisti, mladi dramatičar ubrzo će ući u sukob sa skladateljem zbog njegovih zahtjeva te će biti primoran izabrati suradnika Guelfa Civininija. Kreativni proces usporio je i skandal Manfredi. Mlada sluškinja u Puccinijevoj kući, zbog lažnih optužbi Elvire, skladateljeve supruge, oduzima si život. Cijela afera znatno će utjecati na skladatelja.

Unatoč prvotnom oduševljenju, Puccini nije krio sumnje u predložak. Posebice mu je zamjerao nedostatak dramske tenzije, ali i kohezivnosti što je njemu i libretistima stvaralo manje probleme tijekom adaptacije djela. Četiri dramska čina pretočio je u tri operna čina, dodao je scenu potjere za razbojnikom, šerifa je učinio surovijim, rudare humanijma, gostioničarku prosvjećenijom i romantičnijom; Puccini je tijekom tri godine nastojao, za razliku od Belascove melodrame, istaknuti kršćanske ideale iskupljenja i spasenja unatoč surovim i nemilosrdnim životnim uvjetima. S obzirom na verističke teorijske nazore, talijanski skladatelj posezao je za svime što mu je moglo pomoći da oživi zlatnu groznicu. Glazbenu motivaciju pronalazio je u ranim etnografskim zbirkama, kao i Belascovoj melodrami; mnogi kritičari kasnije će mu zamjeriti nedovoljno razumijevanju američke glazbene tradicije, kao i njihove povijesti. Ipak, svaki od likova, kao i svaki od njihovih svjetova, bio je pažljivo oblikovan, kako od strane samog Puccinija, tako i Belasca koji će preuzeti produkciju.

Počujte svi, Puccini je došao!

Početkom 20. stoljeća Metropolitan Opera House pred sebe postavlja velike ciljeve. Kao ravnatelj stiže Giulio Gatti-Casazza, dok kao dirigent dolazi Alberto Toscanini. Oni žele izaći iz okvira američkih, nacionalnih nadmetanja te ući na međunarodnu scenu. Sezona 1910./1911. bila je oblikovana na način da se na globalnoj sceni predstave dvije američke (Ariane et Barbe-bleue Dukasa i Gluckovu Armide) i dvije svjetske praizvedbe (Königskinder Humperdincka i Puccinijeva Djevojka sa zapada).

Po završetku skladanja opere, Metropolitan je odmah pristupio Pucciniju s idejom da upravo u New Yorku bude svjetska premijera. Ponudili su mu najbolje produkcijske uvjete, zvjezdanu podjelu predvođenu Enricom Carusom i dirigentom Toscaninijem te bogati ugovor; Pucciniju će biti plaćen put, smještaj, čak će kasnije i rukom biti nadopisano pravo na automobil! Zauzvrat je Puccini bio primoran boraviti četiri tjedna u New Yorku te odrađivati niz medijskih obaveza (iako nije poznavao engleski jezik!), pohodeći svaku opernu izvedbu. Iako nema točnih podataka, mnogobrojni će tvrditi kako newyorška opera nikada nije utrošila toliko u jednu svjetsku premijeru.

Svi su znali za Puccinijevu premijeru; ulaznice su nestale odmah te su se na crnom tržištu prodavale za 30 puta veću cijenu. Ova opera nije mogla poći po krivu. Izvedba 10. prosinca 1910. godine prekinuta je preko četrdeset puta pljeskom oduševljene publike tijekom triju činova. Svi mediji raspisat će se o velikom uspjehu, ne samo Metropolitana ili Puccinija, već američke opere. Jedna od najutjecajnijih američkih obitelji toga vremena, Vanderbilt, dan kasnije će održati banket u čast talijanskog skladatelja. Puccini je ganut te vjeruje kako je Djevojka sa Zapada njegova najbolja opera.

Unatoč marketinškom, produkcijskom i premijernom uspjehu, Puccinijeva nova opera ubrzo je naletjela na oštrija kritičarska pera. Američki kritičari zamjerali su mu nedovoljno shvaćanje duha Divljeg zapada. Europska kritika zamjerit će joj modernistički duh, kao i odmak od očekivanog, poznatog Puccinija. Sve to kumovat će tome da će Djevojka sa Zapada postepeno padati u zaborav.

Tek u drugoj polovini 20. stoljeća, operne kuće diljem svijeta iznova će prepoznati njezin modernizam, kao i naturalističku vjerodostojnost i inovativnost pri uspostavljanju slike Divljeg zapada, pokazujući kako se Puccini nije u nijednom trenutku odmakao od sebe.

Unatoč tome što Djevojka sa Zapada po prvi put dolazi u Zajc, ovo joj nije prvi dolazak u Rijeku; svoju riječku premijeru imala je 1914., obogaćujući već tada bogatu tradiciju izvođenja Puccinija u Rijeci. U tadašnjem Teatru comunale izvela ju je jedna gostujuća operna družina iz Italije.

Pripremio David Čarapina