RAJNINO ZLATO

Richard Wagner

PRVI PRIZOR
Mit o Nibelunzima je stara priča o moći zlata koju krije rijeka Rajna, a čuvaju je njezine kćeri. Woglinde, Wellgunde i Flosshilde se bezbrižno igraju u rijeci. Iz bezdana, dolazi Nibelung Alberich. Želi se priključiti njihovoj igri te pridobiti naklonost ili ljubav. One ga odbijaju izrugujući i poigravajući se s njime. Iznenada u rijeci zabljesne zlato i Alberich zatravljen neobičnim prizorom želi saznati njegovu tajnu. Podcjenjujući Nibelunga, one mu je odaju. Rajnino zlato može se saviti u prsten, a onome tko ga bude nosio taj će prsten dati neograničenu moć, postat će jači i od samih bogova. Uvjet je da se zauvijek odrekne ljubavi. Rajnine kćeri vjeruju kako je to cijena koju nitko nije spreman platiti. Saslušavši ih, Albericha opsjeda pohlepa za bogatstvom i moći te on grabi zlato i bez razmišljanja proklinje ljubav. Otvara se krug prokletstva svijeta!

DRUGI PRIZOR
Vladar bogova Wotan sanja o prekrasnome dvorcu koji su za bogove sagradili divovi, braća Fasolt i Faffner. Cijena toga truda je Freia, božica mladosti, ljubavi i ljepote, čuvarica zlatnih jabuka koje bogovima omogućuju vječnu mladost. Fricka, žena Wotanova, predbacuje mu što je divovima kao plaću za izgradnju božanskoga zdanja obećao njezinu sestru Freiu. Stižu divovi po nagradu za svoj trud, oni žele Freiu. Suprotstavlja im se ipak Wotan, zajedno s Frickomi i njezinom braćom, bogovima Frochom i Donnerom. Pojavljuje se napokon i Loge, lukavi bog vatre, koji je bio nagovorio Wotana na pogodbu s divovima. Wotan ga je još ranije bio poslao da traži zamjenu naplate divovima i tako oslobodi Freiu. Ali takvoga blaga on nije pronašao, poručuje Loge, jer nitko se ne želi odreći žene i mladosti. Ipak, na kraju duge i gotovo besplodne potrage, susreo je Rajnine kćeri. One mu rekoše o jednom Nibelungu Alberichu koji se odrekao ljubavi i oteo zlato. Alberich je sada u posjedu blaga i prstena, koje mu daje neograničenu moć. Čuvši to, divovi pristaju uzeti blago umjesto Freie, ali je svejedno uzimaju kao taokinju i odlaze s njom do ispunjenja novog ugovora. Kako se oni udaljavaju s Freiom tako bogovi gube snagu jer je Freia sa sobom odnijela i njihovu mladost. Loge potiče Wotana na brzi odlazak u nibelunško carstvo gdje se nalazi Alberich i njegovo blago.

TREĆI PRIZOR
Zvukovi čekića i nakovnja otkrivaju unutrašnjost zemlje Nibelunga pod bezdušnom vladavinom Albericha. Alberich ponižava svojeg brata Mimea, dajući mu do znanja kakvu moć mu je pružio prsten. Mime, kovač, iskovao je čarobni pokrov koji onoga koji ga nosi čini nevidljivim. Iako ga želi zadržati za sebe, Alberich mu ga otima te odmah isprobava. Opijen moći, nevidljivi Alberich kažnjava brata zbog želje da zadrži pokrov. Dok Mime nariče nad Alberichovom tiranijom, dolaze Wotan i Loge. Alberich se pred svima razmeće svojom vlašću i moći, pokazujući koliko je moćan prsten u njegovome vlasništvu. Slušajući i gledajući Albericha, lukavi Loge obuzdava Wotana od nasrtanja na Nibelunga. Loge laska Alberichu kako bi ga uljuljkao u lažan osjećaj sigurnosti. Pita ga ima li čarobni pokrov uistinu moć da onoga tko ga nosi pretvori u bilo koji oblik. Da to dokaže, prvo se pretvara u zmiju. Ne mogavši se suzdržati, Alberich radi i drugu pretvorbu, nestajući i pretvarajući se u žabu. Wotan gazi žabu, Loge mu skida čarobni pokrov te zajedno vežu Albericha. Bogovi ga odvode svezanoga.

ČETVRTI PRIZOR
Wotan i Loge se rugaju zarobljeniku te mu obznanjuju cijenu njegove slobode: svo zlato oteto iz Rajne. Alberich se tješi mišlju da će moć prstena nadoknaditi sve gubitke i pristaje dati zlato. Nibelunzi na njegov poziv donose blago. Wotanu ono ipak nije dovoljno. Kao dio plijena odlučuje uzeti čarobni pokrov i traži od Albericha njegov prsten simbol moći svijeta. Očajni Nibelung to odbija. Nakon što mu je prsten silom istrgnut Alberich proklinje novoga vlasnika „Neka ovaj prsten donese vlasniku tjeskobu i smrt, a zavist onome tko ga nema“!

Dolaze bogovi Froch, Donner, boginja Fricka kao i divovi Fasolt i Faffner s Freiom. Otkupnina je spremna! Rajnino zlato i nibelunško blago divovi mogu preuzeti i pustiti Freiu na slobodu. Ali s količinom zlata divovi ipak nisu zadovoljni. Posebice Fasolt koji Freiu želi više od zlata. Divovi od Wotana traže i čarobni pokrov i prsten s njegove ruke. Wotan zna za njegovu moć i odbija ga predati. Bijesni divovi spremaju se jednom zauvijek otići s Freiom. U tome trenu pojavljuje se majka Zemlja, božica mudrosti Erda i traži od Wotana da preda prsten. Upozorava ga da je to jedini način da se pokuša oslobodi prokletstva. Wotan predaje prsten divovima i odmah se obistinjuje dio kletve. Brat ubija brata, div Faffner ubija Fasolta upravo radi prstena i odlazi s blagom. Bogovi se spremaju ući u svoj novi dom Walhallu. Put im pokazuje duga. Loge ne vjeruje u postignuti mir. Iz daljine dopire vapaj Rajninih kćeri za izgubljenim zlatom. Kakva će biti sudbina svijeta koji je zasljepljen žudnjom za moći, spreman odreći se ljubavi?

Kazališna publika još uvijek se sjeća trenutka kada se na opernoj sceni pojavio Goran Jurić. Godina je bila 2011., Jurić je bio student Muzičke akademije u Zagrebu te je upravo dobio priliku zapjevati na velikoj sceni Rimske opere ulogu Velikog svećenika u Verdijevu „Nabuccu“ pod ravnanjem dirigenta Riccarda Mutija. Od tog trenutka nadalje, međunarodna karijera hrvatskog basa samo se nastavila razvijati: ubrzo je uslijedila položena audicija u Bavarskoj državnoj operi, a onda i stalni solistički angažman u Državnoj operi u Stuttgartu, gdje i dandanas pjeva. Iza njega su interpretacije mnogobrojnih opernih lica iz Verdijevog, Puccinijevog, Wagnerovog i opusa mnogih drugih europskih skladatelja. Jedan od najvećih uspjeha ostvario je ulogom Svećenika u Šostakovičevoj operi „Lady Macbeth Mcenskog okruga“ izvedenoj u Metropolitanu.

Nakon tri godine od uloge Paje u Juranićevoj „Operi po Kamovu“, u Rijeku dolazi kao Wotan, vrhovni bog Wagnerovog mitskog univerzuma zvanog „Prsten Nibelunga“. Riječ je o opernoj tetralogiji te jednom od najdužih djela europske glazbe čiji se prva opera „Rajnino zlato“ riječkoj publici predstavlja po prvi put u povijesti HNK-a Ivana pl. Zajca. Kako bismo saznali više o Wotanu, Wagneru, „Rajninom zlatu“ te drugim detaljima vezanim za život jednog basa, sjeli smo upravo s Goranom Jurićem.

Kada ste se po prvi put susreli s opusom Richarda Wagnera? Kako se razvijao vaš interes za njegovo djelo?

Wagnera sam prvi put čuo u HNK-u u Zagrebu. Ako se ne varam, bila je to opera „Tristan i Izolda“, a ja sam bio student. Zbog njegove važnosti za razvoj glazbe morali smo proučavati njegova djela, ali za mladog pjevača susret s Wagnerom događa se, ipak, dosta kasnije. On je težak za pjevanje jer je zgusnuta orkestracija, opere dugo traju, glasom moramo „sjeći“ orkestar. Pjevač mora do kraja ostati svježim, što je za mladog pjevača gotovo nemoguće. Wagnera se ne pjeva na talent, već na iskustvo.

U praksi sam se s njim počeo susretati u svojim tridesetima. Često mi ga kazališta nude zbog prirode moga glasa, ali sam dosta ponuda i odbijao smatrajući da bi to bilo prerano. Ne pjevam sve Wagneove basovske uloge, već sam odabrao nekoliko uloga koje pjevam i koje bih ponovio u različitim produkcijama. Još uvijek stječem iskustva i imam vremena za sve.

Kako se pjevač priprema za Wagnera?

Moj repertoar se bazira na Verdiju, slavenskim skladateljima, i tek onda na Wagneru. Wagner je na zadnjem mjestu jer je najzahtjevniji, ne u glazbenom, već u fizičkom smislu. Važno je ući na mala vrata i pametno u njegov opus. A opet, s druge strane, ne možete svojeg prvog Wagnera pjevati prekasno u karijeri jer vam tijelo neće biti spremno. Svaki pjevač mora naći svoj pristup, baziran na mudrosti.

Svojeg prvog Wagnera pjevao sam u Bavarskoj državnoj operi gdje sam interpretirao Titurela u „Parsifalu“. I tada se pojavila kritika u kojoj je je pisalo kako moj lijepo otpjevan Titurel najavljuje da ću sigurno jednoga dana biti Gurnemanz; to je najveća basovska uloga u „Parsifalu“. Imam još vremena za Gurnemanza. Poslije sam pjevao i Biterolfa u „Tannhäuseru“ te Noćobdiju u „Majstorima pjevačima“. To su uloge kroz koje sam se upoznavao s Wagnerom. Moja prva velika wagnerijanska uloga bio je Heinrich Vogler u „Lohengrinu“ u madridskoj Operi, Teatro Real 2014. godine. To je odlična basovska uloga da se njome zakorači u Wagnerov repertoar.

Znam kako „Rajnino zlato“ nikada nije bilo izvođeno u Rijeci te sam počašćen što ću biti prvi riječki Wotan. Kako dolazim iz pretežno talijanskog vokalnog izričaja, kada pjevam njemačku operu, trudim se pjevati ju kao Verdija. Tražim legato, smisao u frazi, ljepotu i oblinu tona unatoč svim mogućim kombinacijama konsonanata njemačkog jezika. Wagner je bio veliki obožavatelj Bellinija, a talijanska opera mu je bila uzor.

Vidim kako puno vremena ulažete u razmišljanje koju ćete ulogu pjevati. Kako se, u konačnici, odlučite?

U principu najviše vjerujem vlastitom sudu jer najbolje poznajem svoj glas. Naravno, uvijek se konzultiram s profesorom pjevanja i agentom, ali zadnja odluka je moja. Ipak, postoje situacije gdje vi možete odlučiti što god hoćete, ali dok ne zapjevate ulogu na pozornici, nećete biti sigurni je li uloga za vas.

Paralelno interpretirate Wotana u dvije kuće: Državnoj operi u Stuttgartu te HNK Ivana pl. Zajca. Koje su razlike te kako ste upoznavali Wotana kroz različite produkcije?

Da, u Stuttgartu sam prvi put pjevao Wotana. Bila je to pandemijska godina, 2021. Nakon nekoliko stuttgartskih obnova „Rajnina zlata“ otada na ovamo, mogu reći kako mi je uloga „sjela“. Uistinu su potrebne obnove kako bismo čim dublje ušli u ulogu i igrali se s njom što je, u konačnici, publici najzanimljivije.

Meni se otvorio prozor tijekom izvedbi „Rajninog zlata“ u Stuttgartu točno kada ste vi odlučili raditi „Rajnino zlato“ u Rijeci. Logistički smo uspjeli sve povezati, postoji i direktan let što dosta olakšava. Jako sam sretan vratiti se Rijeci gdje sam već pjevao u „Operi po Kamovu“ akademika Zorana Juranića. A posebno mi je drago što se vraćam s ulogom iz svojeg repertoara.

U Njemačkoj vlada ono što nazivamo režijskim teatrom. Režije su udaljenije od onih autentičnih, vjernih, da ne kažemo muzejskih. Te režije u Njemačkoj mogu biti bliže ili dalje od predloška. Stuttgartska opera je daleko od Wagnerove vizije Wotana. Božanstva se ne nalaze u Vallhali, već u propalom cirkusu. Ti režijski eksperimenti nekad uspiju, nekad ne. Ne možemo to znati na početku, ali se niti ne ide s ciljem da se svidimo publici. Tu smo da otkrivamo nove portale u operne svjetove. Nove opere se skladaju, ali važno je i stare opere rekontekstualizirati i reinterpretirati. Ne radimo to zbog skandala, nego radi bacanja novog interpretacijskog svjetla na te glazbene gigante.

Sve je stvar ukusa, ali je isto važno otvoriti nova interpretacijska vrata. Možda nam se neće svidjeti što smo vidjeli, ali bilo je važno otvoriti ih. Mi pjevači smo primarno glazbenici jer se izražavamo pjevanjem. Ne možemo si uzeti vremena koliko želimo kako bismo pokazali određenu misao ili osjećaj kao što to mogu glumci, nego moramo pratiti glazbu. Baza naše interpretacije proizlazi iz glazbenog pulsa. Imamo osjećaje kao likovi, ali i sama glazba budi osjećaje u nama. Nastaje ogromna glazbena energija kada pjevamo s velikim orkestrom, opernim ili simfonijskim. To je vokalni dio naše uloge, a drugi je vizualni dio koji ovisi o redatelju.

Imao sam jako puno glumačke slobode sa svojim prvim Wotanom koji je bio, ustvari, vlasnik propalog cirkusa, a ne božanstvo. Meni je bitno da u toku karijere svaku ulogu otpjevam barem jednom u klasičnoj viziji kako bih se susreo s idejom koju je skladatelj imao na početku. Upravo zato ima jako puno kazališta, redatelja i produkcija. Mi ne otpjevamo ulogu u jednoj produkciji pa je bacimo, već gostujemo u različitim kazalištima u različitim produkcijama i uprizorenjima opere. Kako reinterpretiramo ulogu, tako i kao izvođači otkrivamo nove nijanse opernih lica.

Našoj publici ovo je tek drugi susret s Wagnerom, a prvi sa jednim od dijelova „Prstena Nibelunga“. Kako se pripremiti za ovo operno putovanje?

Za Wagnerove opere važno je prethodno proučiti radnju i operna lica kojih ima mnogo, posebice u „Prstenu Nibelunga“. Kod Wagnera sve zna biti rastegnuto, opere znaju trajati po četiri do pet sati. Iako postoje zlatne niti koje spajaju cijeli ciklus, dobra je stvar što svaki dio tetralogije postoji i kao vlastiti ekološki sustav. Ipak, jako je uzbudljivo kada jedan redatelj i dirigent imaju priliku napraviti cijelu tetralogiju.

Gledajte na „Rajnino zlato“ kao na prvu epizodu nove mini serije u četiri nastavka. To je uistinu impozantno kao i „Gospodar prstenova“.

Kako gledate na društvene prijepore i vječne kontradikcije koje izaziva spomen imena i djela Richarda Wagnera?

Knjige i knjige su napisane o Wagnerovu liku i djelu, i pisat će se. Upravo mi umjetnici Wagnerovu glazbu, na neki način otimamo, od Wagnera kako bismo je podarili civilizaciji. Malo je skladatelja koji nisu bili nadahnuti Wagnerom i njegovim inovativnim glazbenim idejama. Na njegove opere gledam kao na civilizacijsko glazbeno djelo i baštinu koju kroz reinterpretacije i rekontekstualizacije unapređujemo i stavljamo na test.

Razgovarao David Čarapina

Spektakularni uvod u mitski svijet

„Rajnino zlato“ revolucionarni je preludij i prva opera ciklusa „Prsten Nibelunga“ koja nam, prema redatelju Draženu Siriščeviću, donosi odgovor na vječno pitanje: „Pokreće li naime svijet moć ljubavi ili ljubav prema moći? Upravo, Wagnerova opera „Rajnino zlato“ čudesna je saga o stvaranju svijeta i svim prijetnjama njegove propasti.“ Praizvedena prvi put 1869. godine, „Rajnino zlato“ prati događaje koji uslijede kada zlodušni Nibelung Alberich proklinje ljubav i Rajninim kćerima krade zlato od kojeg nastaje oružje apsolutne moći – prsten.

Zvuči poznato?

Uđite u svijet inspiriran skandinavskom i germanskom mitologijom te otkrijte na čiju stranu želite stati: bogova predvođenih Wotanom i Logeom, divova graditelja Fasolta i Fafnera, ili kovača Nibelunga Albericha i Mimea? Svatko od njih želi prsten i bezgraničnu moć, ali „kakva će biti sudbina svijeta koji je, zaslijepljen žudnjom za moći, spreman odreći se ljubavi?“

Rijetka ptica na hrvatskoj opernoj sceni

Dijelovi „Prstena Nibelunga“ rijetko se postavljaju u Hrvatskoj, a još rjeđe u Rijeci. Koliko rijetko?

„Rajnino zlato“ doživjelo je trideset izvedbi u HNK-u u Zagrebu, ali zadnji put djelo je obnovljeno prije 25 godina. „Walküre“ je doživjela više od 40 izvedbi, „Siegfried“ četiri, a „Sumrak bogova“, kraj tetralogije, nijednu. Što se tiče Rijeke, domaća publika imala je priliku samo jednom pogledati „Rajnino zlato“ i „Walküre“. Ne baš jučer, ali da 1926. godine kada je „Rajnino zlato“ gostovalo u ondašnjem Teatru comunale Giuseppe Verdi. Drugi nastavak teatralogije gostovao je još ranije, 1910. u Teatru comunale.

Ovo je prva riječka produkcija „Rajninog zlata“, ali i prva hrvatska nakon dugog niza godina. Dva termina vam stoje na raspolaganju, a ulaznica je sve manje.

Nesvakidašnje glazbeno iskustvo

Svako stoljeće ima svojeg revolucionara – Richard Wagner bio je glazbeni revolucionar 19. stoljeća, skladatelj koji je utkao put modernoj, glazbi. Iako u sjeni nastavaka, „Rajnino zlato“ u sebi skriva ingeniozne glazbene trenutke koji vas uvode u stvaranje jednog svijeta. Sve počinje onom „uspavankom svijeta“ za koju naš maestro Valentin Egel kaže da „preplavljuje cijelu dvoranu“. Sušta suprotnost tomu bivaju trenuci kada se bogovi spuštaju u podzemlje u potrazi za prstenom gdje odzvanjaju kristalno jasni zvuci čelika i moći.

Nemojte se iznenaditi ako prepoznate mnogobrojne glazbene trenutke jer su se njima inspirirali i najveći među suvremenim skladateljima. To je glazba koja je tada imala očaravajući učinak na publiku, a ima i danas još uvijek.

Vrhunski interpretatori i autorski tim

Pjevanje u „Prstenu Nibelunga“ predstavlja jedan od karijernih vrhunaca koji želi doseći svatko među opernim pjevačicama i pjevačima. Izuzetno zahtjevan za svakoga, riječ je o djelima koji se ne pjevaju samo na talent, već na iskustvo. Pjevačku podjelu riječkog „Rajninog zlata“ u ulozi vrhovnog boga Wotana predvodi solist Državne opere u Stuttgartu i zvijezda hrvatskog opernog svijeta međunarodne karijere, Goran Jurić. Lukavca i boga vatre Logea pjeva američki tenor Brett Sprague, a zlog Nibelunga Albericha Jure Počkaj. Nijednome od njih ovo nije prvi put da se susreću sa svojim ulogama.

Uz njih, nastupaju Stefany Findrik kao Fricka, Dubravka Šeparović Mušović kao Erda, Josipa Gvozdanić kao Freia, Paweł Konik kao Donner, Marko Fortunato kao Mime, Bože Jurić Pešić kao Froh, Luka Ortar i Slavko Sekulić su Fafner i Fasolt, a Rajnine kćeri Gabriela Hrženjak, Gabrijela Deglin/Lorena Krstić i Ivana Miletić.

A tko je zaslužan za novu viziju i interpretaciju „Rajninog zlata“? Autorski tim predvodi redatelj Dražen Siriščević, mnogima još uvijek poznat kao voditelj emisije posvećene opernoj umjetnosti Opera box, koji je zadnjih godina zabilježio zapažene kazališne režije opera „Madama Butterfly“, „Moć sudbine“, „Rigoletto“, „Cavalleria rusticana“ te „Pagliacci“. Dirigentska palica pripala je maestru riječkih glazbenih večeri, Valentinu Egelu, koji iz godine u godinu nastavlja dizati ljestvicu, predstavljajući po prvi put mnoga njemačka koncertna i operna djela. Uz njih, mitski svijet na pozornici su zajedničkim snagama oživjeli scenograf Alan Vukelić, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovateljica svjetla Dubravka Kurobasa te oblikovatelj videa Vedran Perišić “Pero”.

Priredio David Čarapina