ČAROBNA FRULA za djecu

Wofgang Amadeus Mozart

“Čarobna frula” za djecu

U stjenovitom brdskom predjelu princ Tamino bježi pred golemom zmijom. U trenutku kada od napora klone u nesvijest, pojavljuju se tri Dame Kraljice noći i srebrnim kopljima ubijaju neman. Odlaze javiti novost svojoj vladarici, izražavajući pritom simpatije za lijepog mladića.

Probudivši se, Tamino začuđen ugleda ubijenu zmiju i začuje zvuk frule: pjevajući veselu pjesmicu, nailazi mladić Papageno, čovjek, obrastao šarenim perjem poput ptice. On priča Taminu da lovi ptice za Kraljicu noći i od nje dobiva hranu i piće. Na bojažljivo Taminovo pitanje o mrtvoj zmiji, lakomisleni Papageno se hvali da ju je on ubio. Vraćaju se tri Dame i kažnjavaju Papagenovu laž tako da mu na usta stavljaju lokot. Taminu predaju sliku jedne djevojke u koju se on smrtno zaljubi. Preko tri Dame Kraljica noći zahtijeva od njega da oslobodi iz Sarastrova ropstva njezinu otetu kćerku Paminu, čiju je sliku dobio. Papageno bude oslobođen lokota, ali mora poći s Taminom na put kao njegov pratitelj. Od opasnosti će ih štititi čarobne moći frule koju dobiva Tamino, i zvončića koje preuzima Papageno. Pamina je Sarastrova zarobljenica; čuva je zli Monostatos. Pojavljuje se Papageno kojeg se Monostatos uplaši i pobjegne. Papageno prepoznaje Paminu i javlja joj da Tamino dolazi kao spasilac. Oboje mu radosno požure u susret. Tražeći se međusobno, mimoilaze se Papageno i Pamina s Taminom. Prvo dvoje zaustavlja Monostatos sa svojim robovima, no kad Papageno zasvira u zvončiće, zlikovci se udaljuju pjevajući i plešući, sputani čarolijom Papagenovih zvončića.

Kraljica noći pronalazi Paminu i predaje joj bodež kojim treba ubiti Sarastra. Nakon njezina nestanka dolazi Sarastro koji sve zna i vidi i oprašta svaki grijeh. Dolazi Tamino, a s njime i Pamina koja je svojom hrabrošću zavrijedila sjediniti se s njime. Konačno se dogodi ljubavni susret dok Tamino svira svoju čarobnu frulu. Tamino vodi Pamina u hram mudrosti.

Što kažu članovi autorskog tima prve Čarobne frule o svojim umjetničkim pothvatima, podražajima i nastojanjima vezanima uz ovu bajkovitu operu?  

 

Valentin Egel, dirigent Čarobne frule i šef dirigent Riječkog simfonijskog orkestra

Znači mi i više nego mnogo uvježbavati prvu Čarobnu frulu ikad u povijesti Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i neizmjerno se veselim što ću je izvesti zajedno s članovima svih umjetničkih grana našeg kazališta za našu publiku! To nije samo jedno od Mozartovih najpoznatijih djela, riječ je i o jednoj od najčešće izvođenih opera u svijetu, a biti na mjestu gdje će baš ova produkcija biti prva u ovoj kazališnoj kući nešto je doista jedinstveno. Otvaraju se brojne mogućnosti, prije svega i najviše činjenica da počinjete od takoreći praznog papira – slobodni od svih predrasuda. Oduševljen sam zbog spektakla koji spremaju Renata Carola Gatica zajedno sa Sandrom Dekanić kao kostimografkinjom i scenografkinjom i koreografima Micheleom Pastorinijem i Carlosom Huertom Pardom, jednako će uživati zaljubljenici u Mozarta koliko i cijele obitelji. Rođen u glazbeno-umjetničkoj obitelji, doslovno sam odrastao uz Mozarta, a posebno uz njegovu Čarobnu frulu. Sjećam se nekoliko prigoda kada smo kod kuće izvodili scene iz opere, moj je otac  čak iz drveta izrezbario sve likove iz djela. Jedva čekam da publika vidi i čuje i popriličan broj naših mladih talentiranih pjevača koji debitiraju u svojim ulogama u Čarobnoj fruli!

 

Renata Carola Gatica, redateljica Čarobne frule

Pristala sam režirati operu jer jako dugo razmišljam o tome da na našem repertoaru nedostaje opera koja bi tu umjetnost približila novim generacijama publike. Za kazalište je krajnje vrijeme da počnemo jer na operu dolaze najviše starije generacije. Opera se u riječkom Kazalištu suvremenim konceptom približava mladim generacijama, ali nedostaje ona koja bi bila za djecu. Kratka, mala, slatka opera. Marin Blažević sjetio se da bismo mogli raditi Čarobnu frulu. Maestro Valentin Egel smatrao je da ovo kazalište treba imati na svojem repertoaru Čarobnu frulu, koja će se napraviti cjelovita kako zaslužuje i djelo i publika, pogotovo jer se radi prvi put. Najveći izazov je da bude zanimljiva i odraslima i djeci, da bude svojevrsna obiteljska opera, da i kroz glazbu i dramu i likove i vizualno možemo zaokupiti pažnju od najmlađih do najstarijih članova obitelji. Zadala sam si zadatak naglasiti i dramsko u operi kako bi i najmlađi pratili priču koja je zapravo klasična bajka. Upravo na toj bajci i temeljimo našu predstavu – imamo jednog heroja koji zbog ljubavi učini čitavu epopeju da oslobodi svoju ljubav kako bi napokon bili zajedno, tu su i pomoćnici, kao Papageno, pa je tu cijelo putovanje kroz čarobni svijet, jer heroj mora svladati sve prepreke kako bi na kraju bio nagrađen. Smatrala sam da je odlično dramski pričati priču koja je vrlo jednostavna, s naglaskom na tijelo i vizualni aspekt. Nismo htjeli da ljudi pokušavaju razumjeti nekakav pomak u režiji, nego da cijela pažnja ide na sadržaj, prvi put je Čarobna frula ovdje i treba biti klasično, ostajemo u baroku. Jezik tijela u operi je vrlo bitan jer su riječi skrivene iza glazbe. Kako sam ja ipak dramska redateljica, odlučila sam zato malo „varati“ i uvela sam glumce. Mnogo je životinja i likova iz čarobnog svijeta, što će postajati njih jedanaest. Oni podcrtavaju radnju i pomažu tijelima odigrati ono što pjevači, koji su u prvom planu, pjevaju. Daju dinamiku. Pjevači su glavni, oni nose uloge i moraju biti koncentrirani da se glas i glazba prezentiraju na najbolji mogući način, a glumci su tu da pomognu donijeti radnju. Dođite na klasičnu bajku za cijelu obitelj!

 

Sandra Dekanić, scenografkinja i kostimografkinja

Čarobne frule Redateljica želi ispričati priču, a na meni je da ilustriram tu slikovnicu. Inspiracija su barokne forme, gobleni i tehnike izrezivanja… Čeka nas jako veliki posao da bi skice postale kulise i kostimi…

„Za svakog glazbenika, instrumentalista ili pjevača, izvođenje Mozartove glazbe je uvijek posebno jer zahtjeva jednu posebnu koncentraciju i spretnost. Ulogu Tamina pjevam već nekoliko godina u jednoj njemačkoj produkciji koja putuje po raznim njemačkim kazalištima, ali je nekoliko brojeva izbačeno, što znači da ću ulogu Tamina u cijelosti otpjevati baš tu, u HNK-u Ivana pl. Zajca. Moj glas je više spinto tenor koji ide ka jednom dramskom, te će zbog toga biti jako zanimljivo čuti takav tip tenora da pjeva Tamina. Obično ga, zadnjih 30-ak godina pjevaju lirski tenori dok su ga nekad izvodili tzv. Helden (herojski) tenori. Uvijek je poseban osjećaj pjevati „Čarobnu frulu“, tim više što u kući imamo šefa dirigenta koji je Nijemac, te izvrstan ansambl solista, Zbora, Orkestra i glumaca.

Publiku bih svakako pozvao na predstavu koju su upravo oni izabrali kao najbolju predstavu prošle sezone i ne sumnjam da će se izgubiti u čarobnom svijetu Papagena, Kraljice noći, Tamina, Sarastra i drugih „stvorenja“, tim više jer je scenski jako uzbudljiva.“

 

Razgovarala Julia Vazniak

Kao Kraljica noći prvi put nastupate na pozornici „Zajca“? Kakva su očekivanja?

Da, ovo je prvi put da pjevam predstavu u Rijeci. Iako sam nastupala na koncertu kojim je ravnao pokojni maestro Miroslav Homen, ovo je moj riječki operni debi.

Predstava „Čarobna frula“ u režiji Renate Carole Gatice izuzetno je lijepa. Ovo mi je već četvrta produkcija „Čarobne frule“ u kojoj pjevam i svaki put me oduševi kada redatelj ili redateljica uspije pronaći još jedan način da prikaže zapravo nešto isto, a da bude svježe, lijepo, pitko. Izuzetno mi se sviđa predstava. Moram iskreno reći da sam bila oduševljena nakon što sam pogledala snimku predstave, toliko me je napunila srećom i radošću da sam jedva čekala doći u Rijeku. Vrlo sam sretna i počašćena što mogu sudjelovati u projektu koji je toliko kvalitetan, lijep i nadahnjujuć.

 

Prije dvije godine, u rujnu 2019., nastupili ste u „Čarobnoj fruli“ u zagrebačkom HNK-u u ulozi Kraljice noći uz svoju kćer Antoniju koja je igrala ulogu Pamine. Čini li to ovu ulogu za Vas posebnijom?

Pa uloga je posebna jer kada ste zločesta mama kćerki, pa kad je to još doista vaša kći.., nama je svakako posebnija, a o publici neću ni govoriti. Kažu oni da im nije bilo svejedno, da su stvarno protrnuli kada sam izvadila nož i dala ga kćeri znajući da smo zaista mama i kći 😊.

 

Dobitnica ste mnogih državnih i međunarodnih nagrada i priznanja među kojima je i Orden reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Do sada ste uspješno kreirali oko 40 velikih opernih uloga u zemlji i inozemstvu te nastupili i u izvedbama opereta i mjuzikala, ali svoju ste najveću popularnost stekli nastupom na Eurosongu 1995. u Dublinu uz grupu Magazin s pjesmom „Nostalgija“. Smeta li Vam ova činjenica?

Malo je neobično da čovjek koji otpjeva puno glavnih i teških uloga zapravo bude najpopularniji po jednoj pjesmici od tri minute. Iako moram iskreno reći da i ta pjesmica nije nimalo bezazlena, s obzirom da i ima preko dvije oktave opsega i završava na e³ u pianissimu, što nije nimalo jednostavno otpjevati. Također, moram priznati da sam dobila puno ponuda iz inozemstva zbog te pjesme jer zapravo se malo pjevačica može u toj lagi igrati dinamikama. Tako da je pjesma „Nostalgija“ definitivno doprinijela mojoj opernoj karijeri, zahvaljujući noj imala sam priliku otpjevati vrlo velike i značajne operne uloge u inozemstvu.

 

Predajete solo-pjevanje na akademijama u Zagrebu i u Puli, bavite se znanošću te aktivno nastupate na različitim pozornicama. Kako sve to uspijevate uskladiti?

Obično znam reći da me moj pedagoški rad odmara od umjetničkog i obratno. Kada se sve to skupa spoji zapravo daje životu jednu raznolikost, jednu radost. Volim ono što radim činiti s veseljem i strašću. Mislim da kad bih radila samo jedno da bi mi nakon nekog vremena postalo monotono, a znači ne bi bilo ni kvalitetno. Ovakvo “jurenje” meni zapravo odgovara jer jedan se dio odmara na jednom poslu, a drugi na drugom. A zapravo sve moje djelatnosti su slične i povezane. Upravo završavam i doktorat na polju muzikologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Naprosto moj unutarnji instinkt govori da mi treba još nešto. Tako da sam trenutno redovna profesorica u trajnom zvanju na Akademiji u Zagrebu, a predajem i na Akademiji u Puli, bavim se znanošću na polju medicine glasa, završavam doktorat i, naravno, pjevam.

 

S obzirom na sva Vaša dosadašnja postignuća, bogatu i uspješnu opernu karijeru postoji li još uvijek uloga o kojoj sanjate?

Pa zapravo postoji i to nije samo jedna uloga, nego uloge. To su Donizettijeve heroine – Lucrezia Borgia, Anna Bolena, predstava „Roberto Devereux“ i uloga engleske kraljice Elisabette. Taj još jedan paketić bih vrlo rado imala na svom repertoaru.

 

Razgovarala Julia Vazniak

Libreto za Mozartovu „Čarobnu frulu“ nisu, kao do tada za njegove opere, pisali Talijani, već jedan austrijski pjevač, glumac, plesač, skladatelj, menadžer, dramatičar. Živopisni Emmanuel Schikaneder (1751. – 1812.) bio je posebno uspješan u tada popularnim Zauberoperama ili operama s čarobnim bajkovitim zapletima uz korištenje mnoštva zadivljujućih scenskih efekata i imao je stalni orkestar od trideset i pet glazbenika i družinu raspjevanih glumaca. Schikaneder je zamolio Mozarta da stvori novi singspiel, pa je tako „Čarobna frula“ bila i prvo scensko djelo koje je Mozart napisao za neku kazališnu trupu, a ne po narudžbi aristokratskoga dvora, do čega je došlo iz financijske potrebe. Naručena je upravo zbog toga, da bude čarobna, bajkovita i lagana za raznoliku publiku, običnu bečku javnost, a ne aristokratsku publiku za koju je Mozart inače skladao. Libretist je crpio inspiraciju iz više različitih izvora tada popularnih zbirki priča i bajki u Njemačkoj i Austriji, većina elemenata su iz „Lulu, ili čarobna frula“ iz zbirke bajki Christopha Martina Wielanda, a priču je temeljio i na romansi „Yvain“ Chrétien de Troyesa, noveli „Sethos“ Jeana Terrassona i eseju „O misterijama Egipćana“ Ignaza von Borna. Komediju, bajkovitu fantaziju i temu koja je u to vrijeme bila izrazito česta u operama, koja je mogla lako iskliznuti u kičasti kaos, jedino je Mozart genijalnom glazbom mogao pretvoriti u remek-djelo. Samo dva dana nakon dovršetka djela, na premijeri u Beču u Schikanaderovom Freihaustheateru auf der Wieden s tisuću mjesta, Mozart je na fortepianu predvodio praizvedbu 30. rujna 1791. koju je publika izrazito toplo prihvatila, predstava je izvedbe imala i više puta na tjedan puneći dvorane. U ulozi najkomičnijega lika Papagena našao se sam libretist – Schikaneder. Mozart je „Čarobnom frulom“ očarao sve. Skladajući imao je na umu i umijeće pjevača kazališne trupe, jer među njima bili su i virtuozi i glumci bez opernoga iskustva, vješto kombinirajući glasove različitih razina sposobnosti. Kraljica noći doseže toliko visoke tonove koji su i danas rijetkost u operi, kao i lik Sarastra koji pak glasom seže u rijetke dubine. Znao je naći glazbene stilove koji će dostojno istaknuti i dočarati svakog lika, koji će pratiti putovanje puno iznenađenja i obrata, od tame Kraljice noći do blistavog Sarastrova carstva. U ovoj je operi više nego u ijednoj drugoj postigao toplinu ljudskosti i duhovnu dubinu bez premca. „Djelo je istodobno i djetinje i božansko, ispunjeno i s najvećom jednostavnošću i najvećim majstorstvom istovremeno“, piše o Mozartovoj „Čarobnoj fruli“ Alfred Einstein, muzikolog i biograf Mozartova života i rada. Da nakon devet tjedana nije umro, Mozartu bi „Čarobna frula“ promijenila život…  

Priredila Andrea Labik

Maestro Valentin Egel, šef dirigent Riječkog simfonijskog orkestra koji se u Rijeci udomaćio dirigirajući koncertima i operama već godinu dana, Nijemac je koji je rastao uz Mozartovu „Čarobnu frulu“, koji ju poznaje u najsitnije detalje. Pitali smo ga za jedan poseban instrument koji se pojavljuje samo u „Čarobnoj fruli“, a svira ga pjevač odnosno vedri hvatač ptica Papageno.

Papagenova frula jedan je od simbola opere „Čarobna frula“. Djeca nakon prvog susreta s „Čarobnom frulom“ kući nose sjećanje na zvončiće, Kraljicu noći, duboki Sarastrov glas, a najsnažnije na – Papagenovu frulu. To je jedan od najupečatljivijih „suvenira“ koje nosiš sa sobom, čak i kao odrastao. Možda se odrasli neće toliko čuditi tom instrumentu koji će im vjerojatno biti poznat. Zanimljivo je i to što sâm pjevač svira instrument. On i pjeva i priča i izvodi vlastitu glazbu. Često se događa da glazbenik iz orkestra svira piccolo flautu dok se Papageno na sceni samo pravi da svira. Povijesno je to pogrešno jer je libretist „Čarobne frule“ Schikaneder na praizvedbi pjevao ulogu Papagena i sâm je svirao na posebnom, baš za tu priliku izrađenom instrumentu. Zahvaljujući divnom donatoru i mi smo na poklon dobili Papagenovu frulu rađenu baš za ovu, prvu produkciju „Čarobne frule“ u Rijeci. Jako smo zahvalni jer je to popriličan ulog. Vidjet ćete, Papageno svoju frulu može koristiti za izražavanje emocija, a ovisno o tome kako u nju upuhuje zrak, znate je li tužan ili sretan.  

Priredila Andrea Labik

„Čarobna frula” prava je operna bajka za obitelji, koja se preporučuje i kao prva opera koju svako dijete može pogledati. A tko je uz Mozartovu glazbu cijelu tu bajku rasplesao na riječkoj pozornici i osmislio scenski pokret? Koreografski duo „Čarobne frule” naši su članovi baletnog ansambla koji se kreativno sjajno nadopunjuju, solist Baleta, Španjolac Carlos Huerta Pardo, te prvak Baleta, Talijan Michele Pastorini. Pitali smo ih o radu na „Čarobnoj fruli”.

 

Kakav je bio vaš prvi susret s „Čarobnom frulom” Wolfganga Amadeusa Mozarta? Kako vas se dojmila priča? Što je za vas čarobno u ovoj operi?

Carlos: Iskreno, ne znam kada sam prvi put upoznao „Čarobnu frulu“. Bilo je to kada sam bio stvarno mali, poznavao sam najpoznatiju ariju Kraljice noći iz drugog čina.

Priča „Čarobne frule” jako me zabavlja. Predstavlja snagu i mladost s prijateljske i radosne točke gledišta, a to je i ono što operu čini čarobnom.

Michele: Ne znam, doista, kada sam prvi put čuo „Čarobnu frulu”, imao sam prilično površno znanje o priči. No, kada sam počeo čitati o njoj, kada sam saznao da ću biti dio kreativnog tima, bio sam jako uzbuđen. Ova je opera čarobna jer je najbliža bajci i opera je i za djecu, što je za mene najčarobnije – nadam se da će se djeca upravo uz ovu operu zaljubiti u prekrasne umjetnike na sceni, kao i u operu i kazalište općenito.

 

Kako ste učinili da se ova opera kreće i pleše?

Michele: Imam osjećaj da je opera pokretala mene. Imali smo mnogo uloga za napraviti: pjevači, glumci, studenti… stoga sam jednostavno slijedio čaroliju. Svi su umjetnici toliko inspirativni da se nisam trebao posebno truditi.

Carlos: Moram ipak reći, kao i u svemu, postoji početak nečega, a naš je bio izazovan. Michele Pastorini i ja našli smo se u Operi koja po prvi put u ovom nacionalnom kazalištu postavlja „Čarobnu frulu” uz bogatu i poprilično raznoliku podjelu uloga, jer imali smo priliku raditi i sa studentima i s glumcima i pjevačima.

Osnovna je inspiracija za čitavi proces bila sama priča koja teče tijekom opere, ali, povrh svega, inspiracija je dolazila iz izvođača, iz njihovih postupaka i pokreta koje smo mi onda oblikovali. Rad sa svima njima i zajedničko izmjenjivanje iskustava bilo je ono što nam je pomoglo rasplesati „Čarobnu frulu”.

 

Kakva je Mozartova glazba za ples?

Carlos: Mozartova glazba obasjava, elegantna je, a istovremeno ima i tamu i strast, stoga je ugodna i laka za plesati te osjećati tijekom opere melodije koje ulaze u tijelo čineći ga se kreće bez da o tome i razmišljaš. Ljepota i čarolija glazbe snažno dira iznutra.

Michele: Mozart je jedan od najvećih skladatelja svih vremena, prava definicija “evergreena”, što plesanje ili koreografiranje na njegove skladbe čini nimalo lakima. Imamo veliko poštovanje prema tom glazbenom blagu.

 

Kako ste radili, podijelili ste se ili zajednički? Jedan je radio s pjevačima, drugi s glumcima i studentima, ili..?

Carlos: Zapravo, glavna je ideja bila da svatko od nas radi na različitim dijelovima opere. Međutim, već na početku Michele i ja shvatili smo da radeći zajedno dajemo bolje rezultate i da se naše ideje bolje realiziraju. Nismo zato gubili vrijeme i odmah smo odlučili raditi zajedno, uvijek uz Renatine ideje i režiju.

Michele: Da, inicijalno smo planirali kreirati zasebno različite scene, kao što smo radili prvi dan. No, toliko smo se dobro zabavljali tijekom rada, toliko je lagano teklo, da smo odlučili nastaviti raditi zajedno cijelo vrijeme. Kreirali smo sa šest ruku, uz Renatine dvije. 🙂

Što je najvažnije što ste ponavljali pjevačima, glumcima i studentima? Kako je bilo raditi s toliko različitim ljudima i umjetnicima te različitim mogućnostima?

Carlos: Raditi s toliko različitim umjetnicima za mene je bio užitak i ponos. Iskreno, prvi put mogao sam svoj rad i koreografske bilješke podijeliti sa svima njima. Moram naglasiti da su me mnogo naučili o svojim umjetnostima, o svom svijetu opere i glume. Baš svatko od njih je nevjerojatan, voljni su učiniti što god se od njih traži i to uz profesionalan i prijateljski stav, olakšavajući jednostavnošću komunikaciju između nas.

Najvažnije što smo smo im ponavljali jest da ne zaborave stav tijela. Ne samo glas ili koreografirani koraci, već čitavo trajanje opere u kojoj njihov lik nešto znači u priči.

Michele: Mislim da je jako važno za svakog umjetnika da ima jasnu misao o tome što ili tko treba biti u određenom trenutku u operi. Često, kada to shvate, tada je pitanje pronalaženja prave mjere “toga” na pozornici, pravog volumena. Dakle, najviše sam im govorio “volumena, ljudi, više volumena”.

 

Otkuda ste crpili inspiraciju? Što ste si postavili za cilj? S čim biste voljeli da svako od djece i svatko iz publike odlazi s „Čarobne frule”?

Carlos: Inspiracija je dolazila najviše iz samih izvođača. Njihovi prijedlozi i naše ideje – funkcioniralo je odlično.

Naš je cilj uvijek bio svaku scenu održavati urednom i organiziranom u prostoru. Priča mora biti čista i čitljiva, u svakom trenutku moramo jasno vidjeti što se događa u svakom dijelu pozornice.

Volio bih kada bi djeca, mladi i odrasli podjednako uživali u ovoj pustolovini koliko i ja. Da ostanu potpuno povezani s događajima od početka do kraja, da jedva čekaju vidjeti što će se dogoditi u sljedećoj sceni.

Zato pozivam sve generacije da dođu pogledati „Čarobnu frulu”. Nije to samo opera. To je predstava puna čarolije, prekrasne glazbe, osjećaja, zanimljivosti i nevjerojatnih umjetnika koji pričaju ovu ljubavnu priču na zadivljujući način.

Michele: Ključna inspiracija su umjetnici s kojima smo radili, i naravno, Renata Carola Gatica. Ona je vulkan ideja. Ne može vas ne pokrenuti. Carlos je bio najbolji mogući kreativni partner, bio sam okružen velikim “vizionarima”, jer uz njih je bilo lako stvarati umjetnosti, zaogrnuti svaki lik vlastitim karakterom.

Nadam se da će svi koji dođu uživati u ovoj predstavi. Za mene je ovo “pop opera”. Lagana je za praćenje i nemoguće je ne zaljubiti se u nju. Vizualno magično, Sandra Dekanić je tako iščarobirala scenografiju da imate osjećaj kao da vlastitim rukama možete dotaknuti bajku! San koji se pred vama ostvaruje!

 

Razgovarala Andrea Labik