Luis Chapa, Giorgio Surian (4)

OTELLO Verdi-Shakespeare trilogija
Giuseppe Verdi

Dirigent:
Redatelj:
Uloge:
OTELLO: Luis Chapa
DESDEMONA: Anamarija Knego
LODOVICO: Slavko Sekulić
MONTANO: Dario Bercich
Suradnica za scenski pokret i koreografkinja:
Oblikovatelj svjetla i scene:
Asistentica dramaturga-redatelj:
Koncertni majstor:
Vokalna priprema:
Zborovoditeljica:

Orkestar i zbor Opere te Balet Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Rijeka uz Dječji zbor „Toretta“ i Djevojački zbor PZM „Josip Kaplan“

Libreto: Arrigo Boito

prema tragediji „Othello” Williama Shakespearea

 


Iz medija:

Odlično, sjajno, fenomenalno, čudesno… – najčešće su riječi koje su se mogle čuti nakon što su u utihnule ovacije i dugotrajni oduševljeni pljesak u HNK-a Ivana pl. Zajca i ugasila se svjetla na pozornici nakon premijernog izvođenja Verdijevog „Otella” u dramaturškoj i režijskoj obradi Marina Blaževića i pod vodstvom dirigenta Villea Matvejeffa.

Slavica Bakić, Novi list

Verdijev „Otello“ nije opera u kojoj iskače pojedina arija, koja se onda očekuje  na prigodnim koncertima – to je skladna, homogena i melodiozna opera, čija ljepota dolazi do izražaja kada se njome bave znalci.

Olga Vujović, Kritikaz

Prizori su, zahvaljujući i kreativnim protagonistima, imali dvostruku snagu: šekspirijansku i verdijansku, ostvareni plastičnim, sugestivnim svjetlom, postavom reflektora, efektima kontrasvjetla i crvenih slika.

Davor Schopf, Matica hrvatska


  • Trajanje predstave:

Opera traje 2 sata i 30 minuta, s jednom pauzom poslije 2. čina.

Opera na talijanskom, uz titlove na hrvatskom jeziku.

  • Napomena: u operi se koristi stroboskop (izmjenični bljeskovi svjetla)

U predstavi se koristi dio video materijala “French Frigate Latouche-Tréville (D646) Vs Huge Storm”, snimljen iz helikoptera, objavljen pod cc licencom autorice Anastasie Moraiti.

Pitamo se u našem Otellu:

Zašto mnogi koji sebe smatraju predstavnicima tradicionalne riječke operne publike i uporno se uzdaju u svoju naklonost Verdiju, tom istom Verdiju oduzimaju pravo na – tragediju, pa njegove opere (čak i Traviatu Rigoletta) najradije gledaju i slušaju kao neobavezne melodrame, bezbolne spojeve historicističkog ugođaja i prepoznatljivih melodija? Ima li u takvom okruženju Verdijev «previše mračni» Otello ikakvu šansu?

Ako bismo Otella opisali kao «glazbenu dramu», pitamo se – kako intenzivirati i dinamički varirati odnos između dramske i glazbene dimenzije u predstavi opere kojom se Verdi više nego u ijednom drugom djelu približio žanrovskom konceptu Richarda Wagnera i zapravo ga nadmašio, očigledno svjestan da je u osnovi dramske forme i napetosti dijalog, nasuprot monologu odnosno wagnerijanskim monologiziranim dijalozima?

U našoj smo predstavi Otella posebnu pažnju posvetili glumačkoj izvedbi. Kako dramaturški i koreografski osmisliti odnos između simboličke i realističke geste; do koje mjere graditi fikcionalni identitet lika iz glumačkih identiteta naših opernih pjevačica i pjevača? Kako godine i izglede učiniti nevažnima spram osobnosti i izvedbene odlučnosti, snage, iskrenosti?

Odvija li se radnja ove opere nužno u zbilji ili Otellovoj noćnoj mori? Izazvanoj ljubomorom? Opsesivnim karakterom? Njegovim kompleksom autsajdera? Čija odnosno čega je Otello – žrtva? Porijekla? Pripadnosti? Statusa? Ambicije? Nagle naravi? Jaga? Svih koji primjećuju drugačiju boju njegove kože? Osim Desdemone?

Odvija li se radnja ove opere nužno u zbilji ili u Jagovu teatru zla? Zašto bismo njegovu djelovanju tražili motiv, odgovor na – zašto? Zar je zlo moguće racionalizirati?

Kako scenski prikazati svijet kojemu su granice prema snu i teatru, mori i zlu, raspršene i neodredive? Svijet u koji se ne ulazi, iz kojeg se ne izlazi (sa scene); u kojem se pojavljuje i – nestaje? Kao sjena, privid, utvara, snolika slika, sugestija, silueta…

Može li Emilija postati više od sporednog lika, osvojiti dramaturšku ulogu značajniju od Jagove žene i Desdemonine pratilje, opstati u svijetu koji ženu svodi na funkciju u reprodukciji vrste i nacije, objekt u dometu želje drugog spola, kolateralnu žrtvu u «ratnim igrama» muževa, očeva, braće? Može li lik Emilije biti putokaz za feminističko čitanje opere o Otellu, odnosno – Desdemoni?

Pitamo se: zašto se ova tragična opera uopće zove Otello, a ne – Desdemona? Ili, u «mračnoj» realnosti svijeta koji nas zarobljuje – Jago?

Neupitno – predstava Desdemone Otella Jaga nastala je kao suradnja u kojoj su čvrste granice autorskih uloga prevladane. Selma Banich nije bila samo koreografkinja nego i najbliža dramaturška sugovornica; Sandra Dekanić nije bila samo kostimografkinja nego i kreatorica kostima koji upravo scenografski ispunjavaju prostor; Dalibor Fugošić i Alan Vukelić nisu samo oblikovali svjetlo nego i kreirali svjetlosnu instalaciju u funkciji scenografije.

Neupitno – ovu predstavu posvećujem svojoj kćeri Margareti, mladoj ženi koja uporno odbija biti bilo čijom žrtvom; svakoj ženi koja se bori žrtvom ne postati, i svakoj ženi koja žrtvom nikada nije smjela biti!

Marin Blažević, dramaturg-redatelj

Foto & Video galerija