Druga baletna premijera u sezoni također je – dvostruka, ali po svojim naslovima i izrazito teatralna odnosno dramatična.
Mérimée i Puškin dali su libretističke poticaje, a Bizet je svojim glazbenim majstorstvom pretvorio Carmen u jednu od najpopularnijih opera. Jednočinski balet Carmen ruskog skladatelja Rodiona Ščedrina nastao je 1967. Premda je Šćedrinova verzija Carmen, skladana za gudački orkestar i udaraljke, uvrijedila brojne “čistunce”, branitelja je pronašla ni više ni manje nego u Šostakoviču, koji je u njoj čuo blistavo slavlje plesa.
Rodion Ščedrin prominentna je figura u sovjetskoj i post-sovjetskoj glazbi, a najpoznatiji je upravo po svojim baletima, od kojih je mnoge napisao za suprugu Maju Pliseckaju, jednu od najvećih balerina dvadesetog stoljeća. Njegova smjelo prerađena orkestracija, inteligentne alteracije ritmičkih detalja, raznolikost uloga i karakternih plesova doprinijeli su provokativnom plesnom insceniranju Bizetove opere, koju će naš baletni ansambl izvesti sa znatnim koreografskim, estetskim i ritmičkim pomacima prema suvremenosti.
Simfonijska suita Šeherezada Nikolaja Rimskog-Korsakova zasigurno je njegovo najpoznatije djelo, inspirirano legendom o perzijskoj kraljici i pripovjedačica priča iz knjige Tisuću i jedna noć. Ovaj narativni balet praizveden je 1910. u Parizu za Ballet Russe u koreografiji Michaela Fokina.
Zajedno sa Ščedrin-Bizetovom Carmen, Šeherezada će predstavit Riječki balet u novom svjetlu. Koreografije Ronalda Savkovića i Lea Mujića najavljuju večer uzavrelih strasti!

O Carmen

Carmen je simbolom trijumfa strasti nad sentimentalnom ljubavlju.

U odnosu na pripovjetku, balet predstavlja snažnu poetsku nadgradnju kao plod smislenih strukturnih pomaka.

Don José, čovjek je kojega sudbinska determiniranost izvodi iz inercije svakodnevlja kao i isprazne emotivne uvezanosti te uvlači u zapravo nešto što ne poznaje – onaj (obećani) svijet strasti koja je nužno izvan zakona, koja zakonu uvijek izmiče.

Don José počinje sa “životom” tek kad upoznaje Carmen, ljubav se događa kao drugo rođenje, kao uskrsnuće, obraća gotovo ektoplazmatičnu osobnost u punokrvnog čovjeka. Ipak, vraća se svojoj umirućoj majci umjesto da odgovori životnom izazovu koji mu nudi Carmen. On nije slobodan čovjek i zbog toga ju gubi.

U sukobu s proslavljenim toreadorom, Don José želi legitimirati i afirmirati svoju strast i vještinu borca. Iako Carmen napušta Don Joséa zbog Escamilla, te ljubavi ne treba niti valja uspoređivati. Escamillo je spreman strpljivo čekati svoj red u grupi s onima koje Carmen bira, ne pokazujući preveliko nestrpljenje. To je njegov usud.

Vječna fascinacija i misterij Carmen zapravo je ultimativna istina njezina postojanja, ne postoji niti jedna psihološka odrednica za motive njezinih akcija, kao niti hijerarhija motiva koji se putem uspostavljaju. Ona sebe ne objašnjava, samo naglašava svoju volju koja je vodi u namjeri da ostane slobodna.

Voli li Carmen Don Joséa?

Carmen to ne izgovara. Ona bira njega, bacajući mu cvijet u prvom činu. Zašto? Moguće jer on ipak jest – drugačiji od drugih muškaraca: on je čak niti ne pogleda. Ima nešto u ne – pogledu.

Carmen je nekoliko puta razočarana Don Joséovom neodlučnošću i zbog toga ga provocira. Ona je možda duboko zainteresirana za muškarca kojemu ljubav “nije igra”, koji se (i) smrtno vezuje za nju.

O Carmen dovoljno govori činjenica da propušta svečanost na kojoj je trebala trijumfirati ne bi li se suočila sa Don Joséom. Takvo ekscesno ponašanje nije prerušeno samoubojstvo, niti idealistički, romantičarski pokušaj da sublimira svoju ljubav, već je upravo čuvanje njezine svojstvenosti, osobnosti, integriteta (životne) uloge, karaktera. Autentičnosti, ako želite.

Oboje su do kraja aktivni / živi u svojoj ljubavi, ali i u smrti. Ubojstvo Carmen, a ne Escamilla, ispunjava Don Joséovu potrebu za posjedovanjem (možda je ovo samo – psihoanalitičko čitanje). Hrabro mu se suprotstavljajući, Carmen izražava svoju volju i autentičnost svoje osobe. Odvažno, ali ne i ishitreno odabire “ispunjenje svoje sudbine”. Nietzsche je smatrao tragičnim suočavanje sa smrću – ne s ciljem da se porekne život, već kako bi se pristalo na njega.

Srđan Sandić

O Šeherezadi

Želio sam da ove glazbene teme djeluju na uho slušatelja i da svatko od njih putuje onoliko koliko sam ja proputovao stvarajući ih, ostavljajući pritom ogroman prostor za stvaranje osobnih koncepcija na volju i osobne afinitete svakog od njih.

Stvarajući Šeherezadu pokušavao sam se što više približiti načelnoj ideji stvaratelja glazbe koji govori o osobnom pristupu tematici, zadržavanju prava na interpretaciju, poštovanju apstraktnosti.

Postavio sam si pitanje koji je razlog, pored neosporno inspirativne glazbe, danas koregrafirati ovo djelo.

S tim u vezi svoju Šeherezadu smještam u golfski zaljev, točnije rečeno u Dubai kao prijestolnicu financijskog uspona islama.

Dubai koji predstavlja kraljevstvo shopping centara i kome bolno nedostaju bilo kakvi kulturni događaji pa time i umjetnička nadogradnja društva, postavlja se pitanje hoće li kada nestane nafte kao izvora života financijske moći, i sam Dubai nestati u pijesku prošlosti.

Ono čemu želim dati posebnu važnost stvarajući jedan narativni balet su odnosi između likova. Zato sam svakom liku dao jednu karakternu osobinu tako da svi oni, cijela trupa koja izranja iz pijeska krečući na svoj put svile, predstavljaju jednu kompletnu ličnost. U svakome od nas ima mudrosti, ironije, strasti, ljubavi, slabosti, agresije itd.

Ono što je zanimljivo naučiti jest kada, kako i na koji način ispoljavati sve te osobine. Nekada to radimo s više a nekada s manje uspjeha.

Kada ti netko uzme dušu, srce progovori, a razum zašuti.

( for Ivek )

Leo Mujić

Foto & Video galerija