Premijera CARMEN

Georges Bizet

Prije svega, nevjerojatan je privilegij izvoditi, nastupati u ovim iznimno teškim vremenima: dok je u većini drugih europskih zemalja, pa čak i diljem svijeta, u ovom trenutku nezamislivo izvoditi djelo toliko velikih razmjera kao što je „Carmen”, HNK Ivana pl. Zajca uspijeva ne samo ostvariti takvo što, već i dalje raditi na vrlo kreativan i produktivan način.

Riječka je „Carmen” posebna već po svim okolnostima kroz koje smo prošli tijekom procesa proba osiguravajući zdravlje svih – i izvođača i onih koji se brinu za produkciju ove opere. Autorski tim Selma Banich, Sandra Dekanić, Marin Blažević i Alan Vukelić sve su doista kreativno prilagodili pandemijskoj situaciji – koja se mijenja svakodnevno! – do posljednje minute.

Iznenađujuće je kako je, primjerice, zvuk orkestra potpuno drugačiji s glazbenicima raširenima na pozornici, udaljenijima no što je to uobičajeno. Zvuk je briljantniji i transparentniji.

Izvođači su zadivljujući, pokazuju veliku fleksibilnost uživajući u novim izazovima, poput udaljenog zbora koji pjeva s balkona, orkestra na pozornici i velikih promjena na sceni. Svaka će od izvedbi u svim kombinacijama biti vrlo zaseban događaj i doživljaj.

Na kraju, u izvođačima možete osjetiti svijest kako bi svaka proba, svaka izvedba mogla biti posljednja na neko vrijeme… To daje i više nego emotivan i poseban sloj prekrasnoj glazbi Georgesa Bizeta.

Dogodilo se da je ovo zapravo treća verzija inscenacije opere „Carmen” na kojoj surađujem sa Selmom Banich i Alanom Vukelićem, a druga u kojoj nas troje surađujemo sa Sandrom Dekanić. Prva je bila komorna i prije pet godina dovela je publiku u neposrednu, nekima šokantnu, a drugima opčinjavajuću blizinu izvedbe četvoro pjevača u glavnim ulogama. Selma je tada bila redateljica i koreografkinja, Alan je dizajnirao svjetlo, a ja sam bio dramaturg. Mnogi će se sjetiti naše prve „Carmen” po habaneri koju je Ivana Srbljan tada izvodila u potpunom mraku. Te ideje scenski smo parafrazirali i u trećoj verziji. Druga verzija, koju smo kao autori inscenacije nas četvoro zajedno potpisali, bila je ekstremna suprotnost prvoj. Prostor izvedbe proširen je od desetak kvadrata crvenog kruga do pozornice koja je obuhvaćala stotine kvadrata tribina monumentalne pulske Arene. Nasuprot jedva stotinjak gledateljica i gledatelja prve riječke verzije – publika koja je brojala preko 2000 gledateljica i gledatelja u Areni, u ljeto 2019.

Nova verzija, premda prvotno zamišljena tek kao prilagodba pulske „Carmen” kakvu smo već u „gala” formatu predstavili u jesen 2019., uslijed epidemijskih okolnosti suočila nas je s izazovima „nesigurnog”, „nemogućeg”, „nedozvoljenog”, „neizvjesnog”, zapravo „nenormalnog” u izvedbenim umjetnostima, a posebno u operi. Ova, nova, treća i možda samo privremena verzija naše zajedničke „Carmen”, ujedno je sentimentalna i ironična, bolna i brutalna, jeziva i duhovita, zloslutna i prkosna – kazališna reminiscencija i anticipacija, života koji smo živjeli, opere kao glazbeno-scenske forme koja pokušava preživjeti, i vremena u kojem će izvodeća, živa i ranjiva kazališna tijela možda zamijeniti elektronički scenski „duhovi”, virtualne on-line pozornice koje osvajaju scenski avatari otporni na – barem – biološke viruse.

Ova treća verzija „Carmen” meni je značajna iz još dva razloga: još jednom je potvrdila mogućnost ravnopravnog suradničkog autorstva nad izninmno kompleksnom formom kao što je opera; sve tri verzije svojim slobodnim umjetničkim stavom i izvedbom koja u riziku prepoznaje izazov istraživanja budućnosti opere povezuju i Anamarija Knego i Aljaž Farasin.