PIKOVA DAMA

Petar Iljič Čajkovski

Prvi čin
1. slika

Časnik Herman odaje prijatelju Tomskom da je zaljubljen u nepoznatu ljepoticu, no ne usuđuje joj se prići jer je ona plemkinja, a on samo vojnik bez ikakvoga imetka. Nailazi knez Jelecki, obznanjuje svima da je sretno zaručen i predstavlja svoju zaručnicu Lizu koja se pojavljuje u šetnji sa svojom bakom, tajanstvenom starom groficom. Herman užasnut otkriva da je upravo kneževa zaručnica njegova ljubav kojoj on nije znao ni imena. Tomski prijateljima otkriva legendu o staroj grofici koja se u mladosti kao „Moskovska Venera“ u Parizu poslužila svojom ljepotom i u slatkom ljubavnom grijehu saznala tajnu triju karata koje uvijek dobivaju za kartaškim stolom. Zato je i zovu Pikovom damom. Prema istoj legendi, grofici prijeti smrt ne bude li čuvala tu tajnu. Iznenadna oluja rastjeruje sve okupljene. Herman očajava zbog svoje nesretne ljubavi, ali se u njemu žestoko budi i nova žudnja, kako otkriti tajnu karata?

2. slika

U sutonu, Liza pokušava odagnati sjetne misli i u svojoj sobi zabaviti se s prijateljicama. Pjeva s Paulinom, a onda na nagovor djevojaka Paulina nastavlja sama. Kada društvo tražeći više uzbuđenja zapleše veseli narodni ples, dolazi stara guvernanta i prekorava ih. Poziva ih na čednost i uzorno ponašanje. Ostavši sama, Liza razmišlja o svojoj skoroj udaji i o nepoznatom časniku koji je zaljubljen ne prestaje svuda pratiti. Ušavši krišom u njezine odaje, Herman se odjednom stvori pred njom. Spreman je okončati svoj život ne uzvrati li mu ona ljubav. Duboka tišina noći otkriva njihov susret. Staru groficu probude zvuci koji dopiru iz Lizine sobe i ona kuca na njezina vrata. Sakrivši Hermana, Liza umiruje svoju sumnjičavu baku. Nakon odlaska stare grofice Liza popušta Hermanovoj strasti i predaje mu se.

Drugi čin
3. slika

Na velikome svečanome plesu koji okuplja elitno društvo, maskirani Herman traži Lizu. Ne prestaju ga progoniti glasovi koji se kao mora vraćaju podsjećajući ga na grofičinu tajnu triju karata. Knez Jelecki iskreno, puna srca iskazuje Lizi svoju zabrinutost što njezini osjećaji prema njemu slabe. Ona hladno prima to svjedočanstvo. Strastveno ljubi Hermana i traži priliku da mu dostavi ključ grofičinih odaja jer i kroz njih put vodi do Lizine sobe u kojoj se noću oni trebaju naći zagrljeni u ljubavi. Hermanu međutim ključ ne treba radi ulaska u ljubavno gnijezdo, nego zbog opsesije otkrića tajne triju pobjedničkih karata. Središnji događaj velikoga bala je salonsko uprizorenje pastorale za uzvanike u kojoj se ljubav slavi kao parada, kao što je to i očekivani dolazak na prijem slavne ruske carice.

4. slika

Herman se pojavljuje u grofičinoj spavaonici i skriva se. Staru groficu njezine babuške dočekuju pjesmom, koju ona ljutito prekida i uskoro ih zlovoljna sve otjera. Pred san, grofica pjeva ljupku ariju o svojoj blistavoj, ali ugasloj prošlosti, melodiju staroga francuskog skladatelja Gretryja. Iznenada joj iz mraka pristupa Herman i traži od nje da mu oda tajnu triju karata. Grofica šuti, tajnu ne odaje, ali kao što je nagovješteno u legendi, ovim susretom odlazi u zagrljaj smrti. Ulazi Liza i očajna shvaća da je Hermana u njezin dom dovela strast za grofičinom tajnom, a ne ljubav prema njoj.

Treći čin
5. slika

Sam u svojoj sobi Herman noću razmišlja o tome kako mu je izmakla grofičina tajna. Čita Lizino pismo u kojim mu ona javlja da ga ljubi i da mu je oprostila krivnju za grofičinu smrt. Pred njim se pojavljuje lik pokojne grofice spremne da mu oda tajnu karata i tako spasi Lizu. Tri čarobne karte jesu trojka, sedmica i as. Herman se osjeća kao da je napokon u zagrljaju sreće.

6. slika

Na mostu Nevskog kanala Liza o ponoći čeka Hermana. Silno želi vjerovati u njegovu ljubav, ali je muče i razdiru sumnje. On napokon dolazi i pada joj u naručje, no ubrzo se njegov ljubavni zanos pretvara u ludu opčinjenost tajnom triju karata. Herman odbacuje ljubav i kao začaran hrli u kartašnicu. Liza odlučuje život skončati u valovima rijeke Neve.

7. slika

Veselo se društvo razuzdano zabavlja u kartašnici uz piće i pjesmu koju predvodi Tomski. Tu je i neočekivani gost knez Jelecki, kojega je napustila vjerenica Liza. Poput sablasti među njih dolazi Herman i započinje svoj veliki kartaški obračun. Čini se da je sada baš sve na njegovoj strani. Dobiva na trojku, a zatim i na sedmicu. Svi su zgranuti i nitko se više ne usuđuje igrati s njime. On opijeno pjeva romansu o sreći i traži protivnika za treću igru. Suprotstavlja mu se knez Jelecki. Herman siguran podiže svoju kartu: „Moj as?“ „Ne, ja tučem vašu damu“, odgovara Jelecki. U Hermanovoj ruci je karta pikove dame, lik pokojne grofice, koja mu se osvetila. Sve je izgubio. Slomljen moli oproštenje i zaziva Lizino ime.

Čajkovski, ruski romantizam, emocije. Ipak, opera “Pikova dama” omogućava nam ne samo užitak u divnoj glazbi, već prikazuje i stvarni život. A ta stvarnost je brutalna. Dvoje mladih ljudi zaljubljeni su jedno u drugo, a stvari ne završavaju dobro.

U početku sve je uobičajeno. Banalna životna situacija u kojoj se i mi kao gledatelji možemo prepoznati. Ali opera nije uobičajena, ona glazbom može izraziti sva ona emotivna stanja za koja nam u svakodnevnom životu nedostaju riječi.

Konkretno: mladi časnik Herman strastveno se zaljubljuje u djevojku kojoj čak ni ime ne zna. Onda sreće to biće iz snova, imena Liza, koja je već zaručena za bogatog i uglednog čovjeka. Herman postaje bijesan od ljubomore, kune se da će osvojiti Lizu. Želi prkositi sudbini.

U ovoj operi često se govori o “sudbini”. Tri osobe kao da su u “sudbinskoj” vezi: Herman, Liza i Lizina baka, stara grofica, zvana Pikova dama. Njezin lik kao da potječe iz jezive priče o duhovima. Govori se da zna tajnu triju karata kojima je osigurana pobjeda u kocki. Herman pod svaku cijenu želi otkriti tu tajnu, tajnu koja bi mu donijela bogatstvo i društveno priznanje.

Od trenutka susreta s Hermanom, Liza se nalazi u mučnom sukobu. Upravo u trenutku kada se čini da joj se ostvaruju svi djevojački snovi i da je čeka društvena karijera, propituje je li to zaista ono što želi. A otkad se Herman iznenada noću pojavio u njenoj sobi, spremna je sve napustiti zbog njega. Uvjerena je da je on muškarac koji joj je sudbinski namijenjen.

U Hermanu se već miješaju dvije droge o kojima postaje ovisan, a koje će ga na kraju uništiti – njegova ljubav prema Lizi i pohlepa za bogatstvom. Nespojivost ovih želja odvodi ga u ludilo, a time i Lizu u katastrofu. No, čak i kada shvati da je Herman počinio zločin i da je kriv za smrt njene bake, spremna je ostati uz njega kako bi spasila luđaka. Uvidjevši ipak da je iskoristio nju i njenu ljubav kako bi zadovoljio svoju pohlepu za bogatstvom, smrt preostaje kao njen jedini izlaz.

U velikim se operama često pričaju ljubavne priče bez sretnog kraja. Obično, ljubavni par ne uspijeva zbog okolnosti, društvenih predrasuda ili intrige, kao u slučaju Romea i Julije ili Othella i Desdemone. Međutim, u ovom djelu Čajkovskog katastrofa ima svoje korijene u samoj prirodi ljudskog bića.

Ovu operu možemo promatrati i kao glazbeni psihogram ludila, kao psihoanalizu osobe kojom vladaju proturječna osjećanja, i to mnogo prije pojave psihoanalize. Prikaz likova koje je skladatelj stvorio prije više od dvjesto godina odgovara našem današnjem iskustvu. Lik Hermana nam je vjerodostojan jer je inherentno proturječan. U ovoj operi nema jednoznačnih likova. Dvojnost ljudske prirode, proturječne sile koje vladaju nekom osobom, izražene su na izvanredan način u priči “Pikova dama” i glazbi Čajkovskog. Zbog toga je ovaj sadržaj nevjerojatno moderan. Likovi su nam tako poznati jer nisu prikazani crno-bijelo već u različitim nijansama svojeg karaktera i njihove unutrašnje razdiranosti.

A Pikova dama, stara grofica? Njoj je bilo prorečeno da će treći koji dođe strastveno zaljubljen, kako bi saznao tajnu triju dobitnih kartata, donijeti njenu smrt. Tako Herman za nju postaje sudbinski određenim anđelom smrti i ona je svjesna toga. Kada mu se kasnije mrtva ukazuje kako bi mu otkrila tajnu triju karata, ne znamo je li ovo ukazanje tek Hermanova luđačka fantazija. Nestvarno je u ovoj operi stupilo na pozornicu.

„Ovo je prva opera koju pjevam na ruskom jeziku“, istaknula je nacionalna prvakinja, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović tijekom razgovora o ulozi Stare grofice i „Pikovoj dami“ Petra Iljiča Čajkovskog. Nakon što smo iza sebe ostavili opsežne analize ključnih likova te uvide u radnju, ostaje samo ponoviti – prva opera na ruskom jeziku?

„Ne znam zašto sam oduvijek mislila da ruski ne leži mojem glasu, zbog toga sam ga i izbjegavala. Tek sada vidim da sam bila u krivu te da sam se prije trebala susresti s Čajkovskim. Ipak, sada se dogodio mojoj karijeri te sam izuzetno zahvalna na toj prilici.“

U tom trenutku svaka analiza i interpretacija dobiva novu dimenziju. Za ovu ulogu Dubravka Šeparović Mušović ekstenzivno se pripremala, kontaktirajući lepezu stručnjaka i kolega („Shvatila sam da umjetnik mora biti nalik sportašu koji za svako područje ima posebnog trenera.“). Kontaktirala je Dunju Vejzović i redatelja Christiana Romanowskog o njihovim viđenjima uloge i opere, a, primjerice, s Aleksejem Tanovickim je radila na izgovoru ruskog („Objasnio mi je kako se ruski tekst, bez obzira na konsonante, pjeva u legatu.“). Sve to s ciljem da pronađe vlastitu interpretaciju Stare grofice, ključnog lika za razvijanje sudbine opere „Pikova dama“.

Svako upoznavanje sa Starom groficom kreće od arije Tomskog na početku opere u kojoj on opisuje njezinu prošlost i otkriva kako je bila velika dama koja je imala cijeli svijet pred sobom, ali je i kockala pa je u jednom trenutku izgubila sav novac. U tom trenutku se pred njom pojavljuje ugledni gospodin koji joj za cijenu ljubavnog sastanka otkriva tajnu triju karata. Zahvaljujući njemu, idućega dana vraća izgubljeno bogatstvo. Međutim, ne uspijeva zadržati tajnu pa je prvo otkriva suprugu, a onda i ljubavniku. Ubrzo, u snu joj se pojavljuje duh koji je upozorava da će “ zadobiti smrtni udarac od trećeg koji će žarko zaljubljen doći kako bi silom saznao tajnu triju karata.“ ( to je u operi Herman)

Međutim, želimo li uistinu doprijeti do esencije lika Stare grofice, nužnim biva razumjeti operu u cjelini, operu koju mnogi smatraju jednim od najintimnijih djela Petra Iljiča Čajkovskog. Nacionalna prvakinja ističe kako je ključan pojam za razumijevanje „Pikove dame“ – strah. Ipak, operni klasik prožima jedan specifičan, stravičan strah, a to je, prema riječima sugovornice, „strah koji paralizira“:

„Pred tim strahovima likovi ne mogu pobjeći, svakog od likova strahovi uništavaju na svoj način. Grofica ima strah od smrti, Liza ima strah od budućnosti, a u Hermanu su objedinjeni strahovi koji proizlaze iz idealiziranja vlastite slike, strah od neuspjeha, strah od neprihvaćanja; Hermanov najveći strah je od vlastitih ograničenja. Značenje straha ovdje je nepovjerenje u sam život. Likovima sam strah postaje ideja vodilja, a kada je strah vodilja životom, onda govorimo o lošem savjetniku.“

U kontekstu tih promišljanja, Dubravka poteže za ključnim pitanjem: zašto izostaje povjerenje u vlastite živote?

„Povjerenje je pretpostavka da je naš život uspješan, povjerenje smo naslijedili, a ono raste ili slabi kroz život. Susrećemo likove u trenutku kada je njihovo povjerenje posustalo, kada njihovo povjerenje u život nestaje.“

Razgovor o Staroj grofici ne može zaobići ulogu Hermana (Ivan Momirov). Dubina njihova tragična odnosa, iznova, podcrtava sve neuralgične točke „Pikove dame“ koje ju i danas čine izuzetno aktualnom:

„Čitam nemilo puno članaka o tome koliko mladih kocka. Društvene mreže, društvene okolnosti, sve nas to vraća na Hermanov strah: idealiziranje sebe kroz idealiziranje drugih. Današnja mladež jednako se boji biti odbačena, imaju strah od greške jer će im se izrugivati. Sve to ulijeva nepovjerenje u život. A problem našeg društva jest odsustvo vjere u bolje sutra jer se za bolje sutra valja potruditi.

Upravo zato vjerujem da je „Pikova dama“ jako važna mladima koji požele kockati jer mogu vidjeti posljedice za sebe i bližnje. U tom kontekstu želim napomenuti da svi imamo strahove i to je normalno, samo ga moramo iskoristiti da u nama probudi snage za njegovo rješavanje Ipak, ovo je opera o strahu koji paralizira te likovima koji, nažalost, nemaju mogućnost krenuti dalje.“

Iako je Stara grofica prikazana kao puna sebe, narcisoidna osoba koja ne podnosi staračku sadašnjost i pridošlu budućnost, Dubravka ističe kako joj je cilj u interpretaciji prodrijeti iza postavljenih javnih kulisa:

„Zanimljivo je da se grofica ovdje prikazuje kao vrlo oštra i ohola osoba koje se svi boje. Međutim, ne smijemo zaboraviti da govorimo o ženi koja zna što ju čeka, ženi koja u trenucima samoće mora sama prolaziti kroz strašna iskustva. Što se više u sebi i sa sobom bori, to ona na vani i prema drugima postaje okrutnijom i nadmenijom, a u kutku svoje sobe se raspada.

Upravo tu točku prijeloma želim prikazati. Kroz njenu ariju vidimo kako ističe prošla vremena koja su puno bolja od sadašnjih u kojim su neka nova pravila, a i bila bi gospodarica samog vremena, teško joj je prihvatiti da prolazi.

Ipak, ističe nacionalna operna prvakinja, ključno je razumjeti što se sve skriva iza njenog straha od smrti:

„Njen strah nije vezan uz pitanje dobi, već je riječ o strahu da mora umrijeti zato što je odala tajnu triju karata. Zanimljivo je kako se pomirila s tim prokletstvom izrečeno kroz duha u snu te kako cijeli život provodi u iščekivanju smrti. Stoga, postavlja se pitanje: zašto ona vjeruje u to prokletstvo? Taj duh je glas njene savjesti koji je upozorava da je zgriješila.

Zanimljivo je kako se duh javlja i Hermanu, pred kraj opere i to u liku Stare Grofice koja mu odava tajnu tri karte, ali samo ako oženi Lizu. Herman ima mogućnost izbora, ali on se odlučuje za kocku. I Herman i Grofica su kockari, razumiju se na nesvjesnoj razini dok sama Liza svojom ljubavlju pokušava spasiti Hermana, ali postavlja se pitanje što je to u Lizi da je uopće privuče lik poput Hermana, reklo bi se “kako dobre cure privlače loši dečki” – to su ozbiljne rupe u emocionalnom životu.

Sada kada znamo koliko je truda uloženo u pronicanje duše Stare grofice, možemo se jedino vratiti na početak te istaknuti kako je na nama da budemo zahvalni što se prvi susret između Čajkovskog i Dubravke Šeparović Mušović događa upravo kod nas, na pozornici riječkog HNK-a.

Razgovarao David Čarapina

Premijera „Pikove dame“ u riječkom Kazalištu bila je 6. svibnja 1950. pod dirigentskim vodstvom Stanka Šimunića i u režiji Jurislava Korenića. U glavnim su ulogama nastupili Anton Koren kao Hermann, Milan Pihler kao grof Tomski, Branko Medanić kao knez Jelecki, Grofica je bila Nada Auer, a Lizu je pjevala Štefanija Lenković. Predstava je brojala izuzetno veliku posjećenost, igrala je u sezoni 1949./1950. šest puta.

Koncertna izvedba „Pikove dame“ bila je 28. svibnja i 19. srpnja 1976., a 12. srpnja iste godine izvedena je i na Festivalu opere u Opatiji pred 2500 gledateljica i gledatelja.

Sljedeća premijera ovog naslova bila je 14. listopada 1976. godine kada je dirigirao Vladimir Benić, a režirao je Mladen Sabljić. U glavnim su ulogama bili Viktor Bušljeta, Ferdinand Zovko, Marino Sfiligoi, Mario Blažić, Dinko Lupi, Blanka Zec, Mirjana Šebalj. U sezoni 1976./1977. zabilježila je šest izvedbi.

Priredila Andrea Labik