Zahvaljujemo na uvidu u brojne istarske freske Hrvatskome restauratorskome zavodu, gospodinu Toniju Šaini iz Odjela za zidno slikarstvo i mozaik u Rijeci.

Dramatski naelektriziran duet Santuzze i Turridua „Tu, qui Santuzza?“ proživjeli smo vrlo intenzivno i ostat će nam dugo u memoriji i nakon što se zastor spustio, (…)
Luka Nalis, Fiuman.hr

Opera traje oko jedan sat i dvadeset minuta.

Dražen Siriščević: Opojno lijepa

Jednog posebnog i svetog dana u kojemu slavimo najveći misterij svijeta i života, našu besmrtnost koju nam je sam Isus nagovijestio i potvrdio svojim uskrsnućem, mi smo u operi „Cavalleria rusticana“. Na sam dan Uskrsa, svjedoci smo košmara, očaja i straha! Umjesto dara vjere, mira, svetosti i vječnoga života, gledamo nevjeru, nemir, svetogrđe i na kraju krvavu smrt. Sav užas dramske radnje skladatelj opere Pietro Mascagni zaodjenuo je u zavodljivu glazbu, opojno lijepu koja od praizvedbe 1890. ne prestaje osvajati naraštaje. K tome je, prema predlošku književnika Giovannija Verge, ovu muku nazvao viteštvom!?

Tko se doista može snaći u toj surovoj igri suprotnosti, na raskrižju potresne ispovijesti teških ljudskih sudbina na kojemu su nas ostavili Verga i Mascagni. Nije lako, ali zar nismo kušali barem djelić udesa protagonista i svi mi, učeći na vlastitoj koži? Svatko je od nas u svome vijeku trpio košmare, sudarao se sa suprotnostima, nailazio na raskrižja, na kojima je trebao odlučiti o svome pravome putu. Možda ne ovako silovitoga intenziteta, jer život ipak nije opera, ali opera sigurno jest život.

U operi velikih prizora kao što je „Cavalleria rusticana“: uskrsnog okupljanja, raskošne procesije, zajedničke molitve, razuzdanoga vinskoga slavlja… zboru u vrijeme priprema premijer, prije nešto manje od dvije godine, zbog prijetnje bolesti COVID–19, epidemioloških mjera i sigurnosnih razloga nije bilo dopušteno pjevati na pozornici ni u gledalištu koje dijeli s publikom. Čuli su se tako na sceni samo „udaljeni“ glasovi zbora riječke opere ozvučeni u izdvojenom prostoru kazališta. Njihovo mjesto na pozornici zauzeli su tada bili orkestar i dirigent, koji iz istih sigurnosnih razloga i strogo propisane distance, nisu smjeli koristiti svoj uobičajeni orkestralni prostor. Ograničavajuće, ali i izazovne okolnosti bile su tada golem i zahtjevan zadatak, odličan poticaj svima iz vrsne i nadahnute družbe riječkoga teatra koji su svi oni predano i beskompromisno prihvatili u siječnju 2021. godine.

Novim uprizorenjem u studenome 2022. vraćamo se kazalištu oslobođenom nemilosrdnih mjera i pravila. Orkestru i dirigentu osiguran je povratak u njihov orkestralni prostor, a zbor ponovno osvaja svoju pozornicu. U neskrivenoj poveznici s vremenom nedaća usprkos kojima je predstava nekoć nastajala, kazališni zbor ni sada neće posve izravno sudjelovati u zbivanjima i izazovima na sceni, ali će otvoreno i jasno, nesuzdržano svjedočiti dramu i suditi postupke protagonista. U službi nalik davnome koru grčkih tragedija.

Na čistini križa, simbolu žrtve, ali i velikoj raskrsnici na putu koji smo mi izabrali, u glazbenoj drami „Cavelleria rustican“a baš nitko ne ostaje pošteđen, niti oslobođen krivnje. Svi su žrtve. Santuzza i Lola svoje će grijehe slijepe žudnje i strasti pokušati oprati na istome izvoru. Turiddu, poražen i ponižen na koljenima neuspješno moli milost. Alfio svoju nemoć skriva u paradi bijesa, a jad u plaćenim izvršiteljima. Mama Lucia, ponosna i hladna žena, slama se tek na kraju pod teretom nesreće koju nije znala spriječiti.

Vidi li tko tu izlaz?

Pronađite ga vi, svojim dolaskom u kazalište u koje nikada i ni pod koju cijenu nemojte prestati vjerovati!

Sadržaj

Cavalleria rusticana događa se na Uskrs u sicilijanskom selu. Počinje preludijem u kojemu su sadržane osnovne glazbene teme Santuzzine ljubavi i očaja te Siciliana.

Uvodni zbor seljana Gli aranci olezzano pun je radosti lijepog blagdanskog proljetnog jutra, mirisa naranči u cvatu, marljivosti muškaraca i opojnosti ženskom ljepotom. Veliki je kontrast nesreći koja će se uskoro dogoditi. Na praznoj pozornici ostaju same Turidduova majka Lucia i Santuzza. Santuzza, zaljubljena u svojega zaručnika Turiddua, pita njegovu majku gdje je on. Na njezin odgovor da je otišao u Francofonte po vino, primjećuje da su ga u noći vidjeli u selu. I sama zabrinuta za sinovljevo ponašanje majka Lucia poziva Santuzzu u kuću. Dolazi imućni Alfio i u ariji Il cavallo scalpita pjeva o radosti svojega života, dok ga kod kuće čeka vjerna i zaljubljena žena Lola. Alfio pita majku Luciu ima li još onog dobrog starog vina, a ona odgovara da ga je Turiddu otišao nabaviti. Alfio je sumnjičav, jer je ujutro vidio Turiddua pokraj svoje kuće. Santuzza daje majci Luciji znak da šuti. Alfio odlazi, a iz crkve se začuje uskrsni zbor Regina coeli, laetare. Himni u slavu uskrsloga Gospodina pridružuje se i Santuzza. Poslije molitve, same ostaju Santuzza i majka Lucia. Na upit zašto joj je dala znak da šuti, Santuzza pjeva svoju potresnu ispovijed Voi lo sapete, o mamma. Priča kako su se Turiddu i Lola voljeli prije nego što je on otišao u vojsku, kako se Lola umorna od čekanja udala za Alfija, kako je Turiddu po dolasku bijesan od ljubomore zbog iznevjerene ljubavi počeo voditi ljubav s njom, Santuzzom, a Lola ne mogavši to podnijeti, ponovno ga je osvojila. Santuzza se smatra prokletom zbog grijeha i moli majku da ode u crkvu i moli se za nju dok će ona čekati Turiddua.

U njihovom žestokom duetu Tu qui, Santuzza? punom ljubavi, ljubomore, prijetnje, bola, očaja, predbacivanja, Santuzza moli i prašta, a Turiddu ne popušta i prijeti. Pregnantnu dramatsku situaciju prekida vesela koketna Lolina pjesma Fior di giaggiolo. Lola, narugavši se Santuzzi, ostavlja Turiddua sa Santuzzom i odlazi u crkvu. Turiddu je bijesan, jer bi je htio slijediti, a Santuzza u nastavku dueta No, no, Turiddu, rimani čini posljednji očajnički pokušaj da ga zadrži. Uzalud. On je odbija i odlazi za Lolom, a Santuzza mu poželi zlosretan Uskrs. Izvan sebe od boli i nemoći, Santuzza se ne uspijeva sabrati i pristiglom Alfiju kaže kako ga žena vara s Turidduom dok on juri po vjetru i kiši kako bi zaradio za kruh. Alfio najprije ne želi povjerovati, ali Santuzza, koja nema više što izgubiti kad je izgubila čast, uvjerava ga da govori istinu. On ne prašta prijevaru i zaklinje se da će krvlju oprati ljagu sa svoje časti. Slijedi Intermezzo koji Mascagni temelji na Ave Mariji što ju je skladao još kao šesnaestogodišnjak. U tom zacijelo najslavnijem Intermezzu cjelokupne operne literature sadržano je ono što se dogodilo i kobna slutnja buduće tragedije.

I sve se brzo razrješuje. Slijedi zbor seljana A casa, a casa kojim oni vedra raspoloženja žure svojim kućama. Zadržava ih Turiddu. Dobro raspoložen što je konačno s Lolom, on pjeva zdravicu Viva il vino spumeggiante. Dolazi Alfio i veselju je kraj. Turiddu mu nudi čašu vina, on ga odbija kao otrov. Turiddu u pozivu na dvoboj po sicilijanskom običaju ugrize Alfija za uho. Alfio prihvaća izazov. Njihov će sukob riješiti nož. Turiddu zna da ne može izbjeći smrt i u oproštaju od majke Mamma, quel vino è generoso moli je da ga blagoslovi kao onda kad je odlazio u vojsku. Moli je i da se pobrine za Santuzzu kojoj je obećao da će je odvesti pred oltar. Majka je očajna. Iz daljine se začuje očajnički ženski krik Hanno ammazzato compare Turiddu -Ubiše kuma Turiddua. Krvava drama je gotova.

Foto & Video galerija

GIANNI SCHICCHI

Koprodukcija: Opera HNK-a Ivana pl. Zajca i Opera HNK-a u Osijeku

Libreto: Giovacchino Forzano, prema „Božanstvenoj komediji” Dantea Alighierija

…jednočinku, opernim ljubiteljima znanu operu buffu „Gianni Schicchi“ Giacoma Puccinija, režirao je čisto, besprijekorno prateći partituru, veliki Fabrizio Melano. Puccinijev izvanredni smisao za glazbeni humor sjajno je redateljski pratio kroz solističke pojave na sceni, dajući im mogućnost glazbenog izraza kroz jasne glumačke naputke, a prateći glazbeno ocrtane karaktere do najsitnijih pojedinosti koje Puccini ocrtava ponekad sa svega nekoliko prepoznatljivih taktova.
Gloria Fabijanić Jelović, Radio Korzo

Opera traje oko jedan sat.

GIANNI SCHICCHI: S a d r ž a j

Firenca 1299., umro je bogati Buoso Donati. Oko njegova kreveta licemjerno tuguju mnogobrojni rođaci. Tjeskobni i uznemireni rastrče se u potrazi za oporukom. Mladi Rinuccio nađe dragocjeni dokument. Kada je nestrpljivo otvore, svi ostaju kao pokošeni: stari je Donati ostavio čitavo svoje bogatstvo – redovnicima! Umjesto jadikovki, pokojnika u krevetu sada časte psovkama.

Dosjete se kako nije sve gotovo, Donati je tek umro i vijest o njegovoj smrti nije se stigla proširiti. Krivotvorit će oporuku, ali kako? Rinuccio predlaže da pozovu u pomoć Giannija Schicchija poznatog po pronicljivosti i lukavstvu. Rođaci nisu oduševljeni, jer znaju da je on zaljubljen u Laurettu, kćerku Giannija Schicchija, seljačkog podrijetla, ali pristaju jer ne uspijevaju smisliti ništa pametnije. Gianni Schicchi ruga se njihovom bijesu na pokojnika i odbija molbe. Tek ga mladi zaljubljeni par uspijeva nagovoriti.

Laurettina je najveća želja udati se za Rinuccia. Lukavi Schicchi doista ima ideju i liježe u postelju, pokriva glavu pokojnikovom noćnom kapom. Nailazi Donatijev liječnik koji ne primjećuje varku – Schicchi oponaša i pokojnikov govor. Rođaci pozivaju bilježnika i susjede, postolara i ličioca kao svjedoke, kako bi Donati mogao izdiktirati novu oporuku. Iz kreveta detaljno oporukom svakom od rođaka ostavlja ponešto od pokojnikova bogatstva. Samostanu daje minimalnu ostavštinu. Međutim, svi su najzainteresiraniji za glavni dio imanja: magarca (mulu), kuću u Firenci i mlinove u Signi. Svatko je prije toga stigao došapnuti Schicchiju da će ga bogato nagraditi ako baš njemu dodijeli to bogatstvo. Lažni Donati odlučuje kuću i sve što je u njoj ostaviti svome dobrom prijatelju, Gianniju Schicchiju! Šokirana obitelj je bijesna. Bilježnik i svjedoci odlaze, rođaci napadaju Schicchija, on ih podsjeća na kazne koje bi svi suučesnici u prijevari pretrpjeli ako bi se varka otkrila. Svi se rastrče po kući ne bi li iz nje uzeli štogod vrijedno. Schicchi ih istjera iz kuće koja je sada – njegova! Lauretta i Rinuccio sretni su što će ljubav okruniti brakom, a bogatstvo mladenke više nije prepreka zahvaljujući očevom lukavstvu. Gianni Schicchi publiku pita je li Buosov novac mogao završiti sretnije i bez grižnje savjesti zaključuje kako je to učinio za dvoje mladih koji sretno pozdravljaju Firencu obasjanu suncem.

Fabrizio Melano: Stvarna osoba na razmeđi dvaju razdoblja

„Gianni Schicchi“ treći je dio čuvene Puccinijeve trilogije „Il Trittico“ („Triptih”) koja se sastoji od tri jednočinke. Riječ je o pozitivnom završetku koji slijedi nakon sumorne tragedije „Il Tabarro“ („Plašt”) i misticizma „Suor Angelice“ („Sestre Angelice”). U idealnom bi se slučaju sve tri jednočinke morale izvoditi zajedno, no „Schicchi” (koji je najpopularniji dio spomenute trilogije), često se izvodi samostalno ili, kao i ovoga puta, u kombinaciji s kratkom operom nekog drugog autora.

Schicchi je bio stvarna osoba, Gianni Schicchi de’ Cavalcanti koji je preminuo 1280. godine. U tridesetom pjevanju svoje „Božanstvene komedije”, Dante ga smješta u osmi krug, deseti jarak (rov), onaj u kome su završili krivotvoritelji i prevaranti, zato što je oponašao umrlog Buosa Donatija i promijenio njegovu oporuku. Iako opera ima sretan završetak, nije primarno zabavna jer problematizira smrt i pohlepu. Svi likovi moraju se prikazati kao stvarni ljudi sa stvarnim problemima.

Radnja opere nije bez razloga smještena točno u godinu 1299. Za većinu historiografa to je godina u kojoj završava srednji (ili mračni) vijek, a počinje renesansa, s oživljavanjem grčkih i rimskih vrijednosti. Ujedno, to je i vrijeme u kojem, nažalost ili na sreću, središnje mjesto u svemiru dobiva čovjek, pojedinac. Naravno, sve je počelo u Firenci, koja je, gotovo dva i pol stoljeća bila neprikosnoveno kulturno i intelektualno središte cijelog svijeta.

U operi, obitelj Donati još živi u mračnom dobu srednjeg vijeka dok su Gianni Schicchi i njegova kći Lauretta nagovještaj renesanse. Rinuccio Donati, zaljubljen u Laurettu, shvaća njihovu prosvijećenost te o novom vremenu i ljudima koji ga predvode pjeva u svojoj središnjoj ariji. Pažljivim slušanjem zanosne glazbe završnog dueta dvoje ljubavnika, možemo osjetiti kako nas Puccini izdiže iz uskogrudnog srednjeg vijeka (mračnog doba) u zlatno svjetlo renesanse (preporoda).

Paola Lugarić: Razgovorom kroz scenografiju komične opere „Gianni Schicchi”

Mladi ste, ali niste novi u ovom poslu, a ni na ovoj pozornici, brojite već poduži niz scenografskih ostvarenja. K tome, s američkim ste opernim redateljem Fabriziom Melanom već surađivali, što je zbilja velika stvar.

Da, surađivali smo na „La Bohème”, prije četiri sezone. Bio je to prvi put da sam radila u kazalištu kao asistentica, moj prvi pravi kazališni projekt. Dosta zahtjevan. Bilo je lijepo učiti od osobe koja je puno radila s najvećima iz svijeta opere. Gledate tako svaki dan nekoga tko je radio u Metropolitan operi, a nauči te sitnicama koje jako puno znače u radu, disciplini, pripremi…zapravo, nauči te poslu. Imao je strpljenja. Rado se sjetim tog iskustva nakon kojeg smo ostali u kontaktu. Jako su mu se svidjele skice i fotografije moje prve samostalne scenografije, one za „Didonu i Eneju”. Želio je da zajedno radimo i na „Gianniju Schicchiju” zbog čega sam, naravno, jako sretna.

Melanovi „Werther” i „La Bohème”, kako je publika mogla vidjeti, primjeri su klasične operne režije. Ostajete li i sa „Scicchijem” u okvirima vremena i prostora?

Redatelj je već četiri puta radio „Giannija Schicchija”, došao je s vrlo jasnom idejom. Što se tiče kulisa i prostora, uz zadane elemente, imala sam prostora izraziti se. Kratka je opera, traje sat vremena. Redatelj je odlučio da ostajemo u originalnom povijesnom razdoblju, u 13. stoljeću u Firenci. Vidi se kraj srednjeg vijeka i prijelaz u renesansu. Igrala sam se elementima arhitekture, istraživala sam kako to izgleda u Firenci.

Pa kako se Firenca na prijelazu stoljeća ogleda u scenografiji?

Dosta hladno, bez kićenja. Srednjovjekovno. Prevladavaju kameni zidovi, atmosferu ćemo „bojati” svjetlima. Teksture su u srednjem vijeku bile hladne i neobrađene. Tek kasnije dolaze freske i uređenje interijera. Imamo i stupove, volte koje nagovješćuju renesansu, koje nisu toliko prisutne u srednjem vijeku. Imamo kombinacije pročelja gornjeg dijela arhitekture.

Soba s krevetom je najvažnija. Centralni interijer je soba, cijela se radnja događa oko kreveta koji je modularan. Sve je jedan prostor, jedna slika. Iako volim konceptualnije scenografije, bilo je zanimljivo istraživati i razdoblje i arhitekturu tog razdoblja, pa napraviti kolaž svih tih referenci. Lijepo iskustvo. „Old school”, mislim da će se ljudima svidjeti.

Priča je takva da može uvijek biti aktualna. Razbaštinjeni rođaci koji žele prijevarom doći do nasljedstva. I snalažljiv, lukav čovjek koji pokušava iskoristiti situaciju za sebe i svoju korist.

Kada govorimo o vizualnom, jesu li i kostimi Manuele Paladin Šabanović iz istog razdoblja odnosno Firence s prijelaza iz srednjeg vijeka u renesansu?

Kostimi su prekrasni. Obitelj preminulog bogataša je u kostimima zemljanih tonova, tamnijim, zagasitijim, dok su Gianni Schicchi, njegova kći Lauretta i Rinuccio već u renesansi. Oni nose renesansu i navješćuju novi period koji tek dolazi. Oni su malo ispred svog vremena.

„Gianni Schicchi” Puccinijeva je jednočinka koja uvijek ide u kombinaciji s još jednom kraćom operom. Ovaj put riječ je o Busonijevu „Arlecchinu”. Operna commedia dell’arte i opera buffa. Scenograf„Arlecchina” je Alan Vukelić, a priča o scenografijama ovih dviju opera je prilično zanimljiva.

Zapravo, složeno je. Zahtjevno je jer… scenografija „Arlecchina” je začelje scenografije „Giannija Schicchija”.

Cijela konstrukcija, svi elementi morali su zbog toga biti odvojivi i pokretni. Jer se tijekom „Arlecchina” slaže scenografija za „Giannija Schicchija”, okreće se i polako slaže u poziciju za „Schicchija”. Nije na rotaciji. Mislim da je dobar koncept i da će lijepo funkcionirati na sceni. Vjerujem da će publici biti zanimljivo vidjeti scenografiju s obje strane, jer „sirovu” stražnju stranu ne vide nikad, osim kad je namjerno kao u ovom slučaju. Alan je kao scenograf „Arlecchina” odlučivao o začelju scenografije „Giannija Schicchija”. 🙂

Koliko za mladu scenografkinju znači asistirati u predstavama?

Zahvalna sam na svim prilikama kada mogu asistirati i tako raditi s najboljim scenografima u Hrvatskoj kao što su primjerice Dalibor Laginja, Stefano Katunar, Igor Vasiljev… Veliki profesionalci od kojih se može zbilja puno naučiti. Ako radom stekneš njihovo povjerenje, često dio prepuste i tebi…

Izgradila si već svoj scenografski stil.

Fabrizio Melano mi je rekao da sam arhitekturalna. Imam ravnije linije, ne idem toliko u detalj, više se fokusiram na volumen.

Monumentalno?

Da. Volim kada se dogodi namjerna greška. Neka nelogičnost. Da se prostor razigra. Mali pomak. Ne volim simetriju. To mi je dosadno. Pokušam naglasiti tu „grešku” i dopustiti da prevagne. Ovisi koliko mi redatelj vjeruje i koliko dozvoli.

Ovdje je specifična situacija jer će ove dvije opere igrati na čak četiri lokacije o čemu sam morala voditi računa: „Zajc”, osječki HNK, dvorište Rektorata u Osijeku, Savonlinna Opera Festival u Finskoj. Scenografiju je trebalo prilagoditi tako da odgovara svim tim prostorima, svim dimenzijama.

Kakav je osjećaj kad iz skica preko radionica scenografija stigne na pozornicu, pa prvi vaš pogled na nju..?

Zna biti šokantno vidjeti scenografiju na radnom svjetlu. Boja i tekstura na prvi pogled znaju izgledati zastrašujuće. Tek oblikovatelj svjetla učini tu sliku potpunom. On napravi završni posao, svjetlo sve oživi.

Važna je i ranija suradnja s našim kazališnim radionicama, sa stolarima, bravarima… oni znaju kazališnu gradnju, kako da na sceni sve bude lagano, pomično, sigurno… Sve je kao puzzle, mora biti u dijelovima, montažno, mora moći proći kroz kazališna vrata, mora stati u kamion i širinom i visinom, itd. Iako sam uz svoje mentore prilično ispraksirala tehnički nacrt, važni su mi naši kazališni majstori koji odmah vide i hoće li nešto biti problem na sceni, što onda zajedno riješimo.

Razgovarala Andrea Labik

Foto & Video galerija