Višeslojna opera koja spaja povijesne činjenice, dramu i ljudsku strast u remek-djelo, Verdijev „Don Carlo“ opera je za velike glasove u kojoj svaki od šest najistaknutijih likova ima uvjerljiv dramski temelj i razvoj, puna je moćnih scena i zahtjevnih arija u skladu s psihološki oblikovanom glazbenom dramom. Iskru inspiracije Verdiju je zapalila istoimena drama Friedricha von Schillera, izvučena iz povijesnog predkonteksta sukobljenih i konkurentnih odnosa, moralnih obveza i neostvarenih političkih ideala. Smještena u Španjolsku 16. st. u vrijeme inkvizicije kada je granica između svjetovne i crkvene vlasti bila jasna, a osobne težnje i intimne želje potiskivane i žrtvovane za više dobro, bavi se u srži romantičnom dilemom: Don Carlo, sin kralja Filipa II., zaljubljuje se u Elizabetu Valois da bi otkrio da je ona udana za njegovog oca kao dio mirovnog pakta. Jedna od njegovih najsloženijih, Verdijeva velika povijesna opera „Don Carlo“ posebno ističe ljudsko dostojanstvo, bratstvo i osobne slobode u vrijeme prosvjetiteljstva.

Opera traje tri sata i četrdeset minuta, s jednom pauzom poslije drugog čina.

S a d r ž a j

Prvi čin

Španjolska, oko 1560. godine. Carlo, sin vladajućeg španjolskoga kralja Filipa II., traži mir u samostanu sv. Juste u Španjolskoj gdje se moli na grobu svoga djeda, cara Karla V. Njegov prijatelj Rodrigo, markiz od Pose, dolazi podsjetiti Carla na njegovu obavezu prema flamanskom narodu, potlačenom pod španjolskom vlašću.

Carlo priznaje Rodrigu neugaslu ljubav prema kraljici Elizabeti, za koju je nekoć bio zaručen, ali je politika odlučila da se ona uda za njegova oca. Carlo i Rodrigo obvezuju se predanoj borbi za slobodu i zaklinju se na vječno prijateljstvo.

U vrtu izvan samostana, Eboli pjesmom zabavlja dvorske dame. Ulazi Elizabeta, a za njom Posa koji joj daje Carlovo tajno pismo u kojem traži susret. Nakon što je primljen, Carlo izjavljuje da je još voli. Elizabeta ga odbija i Carlo očajan ode. Ulazi kralj, uoči kraljicu bez nadzora. Protjera groficu od Aremberga koja ju je trebala pratiti. Posa ostaje sam s kraljem, moli kralja da završi s ugnjetavanjem flamanskog naroda. Filip odbija, ali je zadivljen Posinom hrabrošću. Upozorava ga da se čuva Velikog inkvizitora i otkriva Posi svoje sumnje u Elizabetu i Carla. Traži od Pose da ih prati. On prihvaća zadatak, znajući da mu kraljevo povjerenje može pomoći u budućnosti.

Drugi čin

Eboli je napisala poruku Carlu i pozvala ga na tajni sastanak. Carlo dolazi misleći da se sastaje s Elizabetom, ali kad otkriva da je pred njim Eboli, odbija njezinu ljubav. Ona shvaća u koga je princ zaljubljen i zaklinje se da će ga razotkriti. Posa čuje Eboline namjere, prijeti joj ubojstvom, ali ga Carlo zaustavlja. Eboli odlazi, Posa upozorava Carla na opasnost. Carlo mu predaje tajne dokumente na čuvanje. Na javnom spaljivanju heretika ispred bazilike u Madridu, Carlo dovodi skupinu flamanskih predstavnika pred Filipa. Kralj odbija njihove molbe za slobodu. Kad odbije i Carlov zahtjev da vlada Flandrijom, princ izvlači mač na vlastita oca. Posa ga razoružava, Carlo je uhićen. U znak zahvalnosti, Filip imenuje Posu vojvodom. Grupa heretika odvedena je na lomaču dok glas neba pozdravlja duše na putu u raj.

Treći čin

Noću u radnoj sobi kralj razmišlja o svojim godinama i braku sa ženom koja ga ne voli. Savjetuje se sa starim, slijepim Velikim inkvizitorom, koji zagovara smrtnu kaznu za Carla: kao što je Bog žrtvovao svog sina da spasi čovječanstvo, tako Filip mora potisnuti svoju ljubav prema sinu radi interesa države. Inkvizitor zahtijeva i da mu se preda Posa, što Filip odbija pitajući se mora li prijestolje uvijek ustupiti mjesto oltaru. Elizabeta ulazi u kraljeve odaje nakon što otkrije da joj je ukradena kutija s nakitom. Eboli je, znajući da Elizabeta čuva Carlov portret u njoj, uzela kutiju i dala je kralju. Filip pokazuje Elizabeti kutiju, vadi portret i optužuje je za preljub. Elizabeta se slomi i kralj zove pomoć. Dolaze Eboli i Posa. Eboli osjeća grižnju savjesti zbog onoga što je učinila iz ljubomore. Ostavši sama s Elizabetom, Eboli priznaje da ju je ne samo lažno optužila, već i da je bila kraljeva ljubavnica. Elizabeta joj naredi da napusti dvor. Eboli oplakuje svoju prokletu ljepotu i zaklinje se da će svoj posljednji dan u Španjolskoj provesti spašavajući Carla. Posa posjećuje Carla u zatvoru kako bi mu rekao da je upotrijebio tajne papire da bi osobno preuzeo krivnju za flamansku pobunu. Carlo se mora sam boriti za slobodu Flandrije. Maskirani agent inkvizicije puca u Posu koji umire, govoreći Carlu da će se Elizabeta susresti s njim u samostanu sv. Juste. Izjavljuje da je sretan što je žrtvovao svoj život za čovjeka koji će postati spasitelj Španjolske. Filip se dolazi pomiriti s Carlom. Pobunjeni španjolski narod želi silom osloboditi Carla iz zatvora. Carlo bježi, a narod zastane u pokornosti kada se pojavi Veliki inkvizitor. Svi padaju na koljena u njegovoj zastrašujućoj prisutnosti.

Četvrti čin

Elizabeta je došla u samostan. Jedino što želi je umrijeti. Kada se pojavi Carlo, ona ga ohrabruje da nastavi Posinu potragu za slobodom u Flandriji. Nadaju se sreći u drugom životu i boljem svijetu. Stižu Filip i Veliki inkvizitor. Stražari inkvizicije napadaju Carla. Iz tame se pojavljuje lik cara Karla V. i obznanjuje da je ljudska patnja na zemlji neizbježna.

Marin Blažević: Bilješka

Postoje opere koje inscenirate, jer vas privlače kao intrigantna umjetnička djela, a da u njima ne pronalazite niti jednu bitnu vezu s vašim osobnim životom. Ali u „Don Carlu”, glavnim likovima, njihovim odnosima i dramskim situacijama koje oblikuju, prepoznajem toliko bliskosti da su moć i zov identifikacije uzbunjujuće neodoljivi. Stoga ću se suzdržati pa o povodima za ovu moju predstavu napisati nikada manje.

Moram samo zahvaliti spletkarima i uhodama, varalicama i diletantima, političkim nasilnicima i medijskim zlostavljačima čija me podlost i kukavnost inspirirala u zamišljanju ove operne drame kao prizorišta stalne prijetnje i sveobuhvatnog zatvora, duševnog i fizičkog, metaforičkog i zbiljskog. Pozivam ih na predstavu! Možda im se u njoj ukaže put iz pakla u kojem su odabrali živjeti.

„Don Carla” posvećujem osobi čije ime – dramaturške tenzije radi – mora ostati tajna.

Maestro Simon Krečič o Verdijevom majstorstvu u operi Don Carlo

Odmah na početku, molim vas, razjasnite publici sve dileme vezane uz Verdijevu veliku operu na francuskom, odnosno na talijanskom: „Don Carlos” i „Don Carlo”, libreta, činovi, revizije…

Što se imena tiče, rješenje naziva u teoriji je vrlo jednostavno, ali u praksi ne ide baš najbolje.

U originalu je opera bila napisana na francuskom jeziku i bila je prvi put izvedena u Parizu 1867. godine. Imala je 5 činova, bila je jako duga. Poslije toga Verdi ju je još nekoliko puta revidirao i od svih obrada danas je najpopularnija takozvana „milanska verzija“ na talijanskom jeziku u četiri čina, koju izvodimo i u Rijeci.

Pravilo je da se opera naziva „Don Carlos“ ako se pjeva na francuskom, a „Don Carlo“ ako je na talijanskom. Ali se svi ne drže toga doslovno, tako da će konfuzija oko imena vjerojatno još trajati.

„Don Carlo” spaja i povijest i politiku i dramu i strast, psihološki vrlo razrađene likove… kako se to glazbom spaja u jednoj velikoj operi?

Verdi je stvarno imao težak zadatak kod „Don Carla“. Libreto je toliko kompleksan iz svakog pogleda, od političkih i društvenih do najintimnijih emotivnih, da je morao upotrijebiti svo svoje majstorstvo kako bi uspio sve to izraziti u glazbi. Koristio je mnogo posebnih boja u orkestraciji koje izražavaju i naglašavaju događaj, sve situacije i emotivna stanja. Puno je mračnih, zlih, čak i crnih elemenata, koje je fenomenalno oslikao upotrebom niskih limenih i drvenih puhača, kojih ima malo više od uobičajenog broja (fagoti, trube). S druge strane kada priča o najintimnijim ljubavnim emocijama Elizabete, s visokim puhačima – flautom, klarinetom, gudačkim flažoletima sjajno slika boje koje zvuče kao da silaze iz raja.

Opera je ozbiljna, duga i spora, a prelijepa. Kako bi se u punoj mjeri doživjela veličina opere „Don Carlo“ i Verdijevo majstorstvo, treba proći dulje vrijeme pripreme, ali kad jednom uđeš u taj svijet, zarazi te i ne možeš više izaći.

Kako je bilo raditi na riječko-mariborskom „Don Carlu”?

Izuzetno mi je drago što smo uspjeli realizirati ovu lijepu suradnju. Što se mene osobno tiče, gledam produkciju u Mariboru i u Rijeci iz potpuno drugih aspekta. U Mariboru sam više imao posla s organizacijom, rješavanjem svih izazova koji uvijek dođu uz proces tako velikog projekta, pratio sam probe i predstave iz dvorane. A u Rijeci se mogu baviti glazbom, u čemu kao glazbenik naravno najviše uživam. Stvarno mi je drago raditi s Riječkim simfonijskim orkestrom, Riječkim opernim zborom i sjajnim solistima. Drago mi je što su i orkestar i zbor doživjeli jednu vrlo lijepu regeneraciju, puno je mladih, sjajnih i otvorenih glazbenika koji su željni i sposobni dostići velike umjetničke kreacije najviše razine. Uživam i zahvalan sam svima za to lijepo iskustvo.

Kakav je bio osjećaj biti u publici i gledati izvedbe ovog „Don Carla” u Mariboru?

Kada gledam operu iz publike, mogu više uživati u cjelini i u vizualnom aspektu opere. Kako sam predstavu vidio puno puta, mogao sam primjećivati sve detalje režije, scenografije, kostimografije i dramaturškog koncepta predstave. Predstava je režijski vrlo zanimljiva i jaka, svaki put kad sam je gledao, primijetio sam nešto novo. Sve scene i svi detalji se majstorski spajaju cjelinu koja je osnovana na vrlo temeljito zamišljenoj dramaturškoj mreži.

Što vas kao dirigenta posebno zadivljuje kod Verdijevog „Don Carla”?

Kada bih morao izabrati samo jedan broj koji mi je najdraži, bio bi to broj 11 – duet Filipa II. i Velikog inkvizitora. Verdi je s upotrebom fagota, kontrafagota, tube, trombona, četiri trube, grand casse i ostalih niskih instrumenata izvanredno dočarao kucanje crnog starog srca Velikog inkvizitora, punog prljavštine i zla. I kada se to još spoji s duetom dvojice basova, dođe do nevjerojatne emotivne eksplozije. Tu mi se svaki put naježi koža.

Razgovarala Andrea Labik

Don Carlo u Rijeci

„Nabucco“, „Ernani“, „Razbojnici“, „Attila“, „Ivana Orleanska“, „Macbeth“, „Rigoletto“, „Trubadur“, „Luisa Miller“, „La Traviata“, „Aroldo“, „Krabuljni ples“, „Sicilijanska večernja“, „Dva Foscarija“, „Moć sudbine“, „Aida“, „Falstaff“ Verdijeva su djela koje je publika u Rijeci mogla vidjeti vrlo brzo nakon praizvedbi, a izvodile su ih talijanske operne družine. S „Don Carlom“ je bilo drugačije i u Rijeci, ali i u svijetu. Vrlo složeni odnosi među psihološki razrađenim likovima, pomalo mračna priča Verdijevog „Don Carla“ tako je i dramskim i glazbenim sadržajem bila privlačnija u dvadesetom nego devetnaestom stoljeću.

Opera „Don Carlos“ u Rijeci je premijerno postavljena 20. veljače 1960. pod dirigentskim vodstvom Vladimira Benića i u režiji Dinka Svobode. Filip II. bio je tada Milan Pihler, ulogu Don Carla pjevao je Gino Bonelli, Elizabeta je bila Tatjana Jurić-Nunzi, a princeza Eboli Nevenka Tomašić. Predstava je izvođena osam puta u sezoni 1959./1960. na sceni riječkog kazališta. U sljedećoj sezoni izvedena je, osim u Rijeci, i u Puli 14. srpnja 1962. te u Opatiji 19. srpnja 1962. Predstava se na repertoaru zadržala sve do sezone 1965./1966. kada je izvedena zadnji, četrnaesti put.

Sljedeća produkcija „Don Carlosa“ u riječkom kazalištu premijeru je imala 6. travnja 2001. povodom Verdijeve godine, dirigirao je Miroslav Homen, redatelj i scenograf bio je Dario Micheli. U glavnim ulogama nastupali su: kao Filip II. u alternacijama Dinko Lupi, Ivica Šarić i Ivica Čikeš, Don Carla tumačili su kao alternacije Voljen Grbac i Ante Ivić, kao Elizabeta Valois izmjenjivale su se Mirella Toić i Zorica Antonić, a princeza Eboli bile su Nelli Manuilenko, Inge Heinl, Anđelka Rušin. Predstava je odigrana sedam puta u sezoni 2000./2001., od toga 16. kolovoza 2001. u Opatiji te 18. kolovoza u Puli.

Priredila Andrea Labik

Stvarni, povijesni lik Don Carlos

Povijesno, Don Carlos (1545. – 1568.) bio je princ od Asturije, iz španjolske loze Habsburgovaca, sin španjolskog kralja Filipa II. i njegove prve rođakinje Marije Manuele Portugalske. Majka je umrla pri teškom porodu, otac se oženio engleskom kraljicom Marijom Tudor (kćerkom Henrika VIII.), a nakon njezine smrti oženio je francusku princezu Elizabetu de Valois (kćer Henrika II.). U očevim brakovima iz političkih interesa rastao je jedini prijestolonasljednik Carlos prepušten slugama dok je otac bio u Nizozemskoj, Njemačkoj, Italiji, vratio se kad je dječaku bilo šest godina. U usamljenom Carlosu se gomilala mržnja prema ocu. Prva maćeha, Marija, nikada nije posjetila Španjolsku i posinka, ona i Filip nastojali su dobiti vlastitog sina koji bi vladao Engleskom, međutim, ona je umrla bez potomaka. Nakon smrti Carlosova djeda Carla V. nasljednik se trebao osigurati, španjolski kralj trebao je nakon Filipa II. postati njegov sin.

Carlos i Elizabeta de Valois rođeni su iste godine, kao jedanaestogodišnjaci bili su zaručeni. Otac je Carlosu zbog stanja i ponašanja poništio pravo na prijestolje i zabranio vjenčanje. Udovac Filip II. princezu Elizabetu je uzeo za svoju ženu 1560. godine, ona je imala tada petnaest, a on trideset i tri godine.

S obzirom da su roditelji bili prvi rođaci, majka preminula, a otac neprisutan, nije čudno da je Carlos bio boležljivo dijete, s jednom kraćom nogom, ramenima različite visine, imao je govornu manu, često je mijenjao raspoloženja, a opće stanje pogoršavali su redoviti napadi temperature izazvane malarijom. U sedamnaestoj godini zbog pada stepenicama je ozlijedio glavu, rana se inficirala i podvrgnut je operaciji pri kojoj su mu izbušili rupu u lubanji, kako bi oslobodili tekućinu koja mu je pritiskala mozak. Preživio je operaciju, ali je na neko vrijeme izgubio vid. Bio je sklon izljevima bijesa, postoje izvori koji potvrđuju kako je bio mentalno bolestan sadist, dok drugi pak kažu kako je unatoč promjenama raspoloženja bio duhovit i izrazito dobrog pamćenja. Toliko sâm kao dijete, tijekom vremena postajao je agresivan i prema ljudima i prema životinjama, uživao je jašući svoje konje do iznemoglosti. Zbog njegovog visokog glasa u dvadeset i drugoj godini podvrgnuli su ga eksperimentu koji je trebao dokazati da je (im)potentan. Liječnici su mu davali razne lijekove i pripravke ne bi li dokazali da može postati otac, a djevojka koja je bila dio uspješnog eksperimenta bogato je nagrađena, kao i liječnici.

Ne zaboravimo pritom na tada aktualnu inkviziciju, čin vjere koji se priređivao prigodom vjerskih blagdana kada se osuđivalo krivovjernike na smrt. Inkviziciju je utemeljio upravo Filipov pradjed Ferdinand Aragonski Katolički 1480. godine. Dajući inkviziciji široke ovlasti, Filip II. u duhu katoličke obnove i uvjeren u kršćanski mir, vjerno je slijedio tradiciju poslavši na lomaču tisuće ljudi. Možda je i sam bio zarobljenik političkih ambicija i očekivanja…

Filip II. bojao se hoće li Carlos ozlijediti kraljicu i njihove kćeri, strahovao je hoće li sve eskalirati u slučaju rođenja muškog djeteta. Odlučio je Carlosa zatvoriti u kućni pritvor, u prostoriju bez prozora i poslao dvorjane pročešljati njegove zapise, a pisao je sve što mu je padalo na pamet zbog čega je kralj i zaključio da mu je sin mentalno nestabilan. Navodno se iz tih pisama vidjelo i kako je Carlos planirao pobjeći u Nizozemsku da bi se udružio s očevim protivnicima, jer je tamo Filipova netolerancija prema krivovjernicima izazivala najveći otpor. Filip II. htio je sina optužiti za veleizdaju, ali princu se u tamnici pogoršalo zdravlje uzrokovano štrajkom glađu i umro je u dvadeset i trećoj godini pod misterioznim okolnostima 1568. godine.

Na ta Carlosova neravnomjerna ramena sručilo se štošta, tijekom vremena i u tumačenjima mnogo se i dodalo i oduzelo u životu princa, postajalo dijelom povijesne legende koja je stoljećima zanimala i inspirirala brojne pisce i glazbenike, među kojima su najvrjednija umjetnička ostvarenja ona Friedricha von Schillera („Don Carlos, španjolski infant“, 1787.) i Giuseppea Verdija („Don Carlos“, 1867.).

Priredila Andrea Labik

Iz medija

Vijenac – Narušena atraktivnost

RTV SLO – Sklep abonmaja SOS, Pihalni orkester AG in Don Carlos /18,45-25,04/

Novi list – Druga polovica tjedna u znaku Verdijevog ‘Don Carla’: ne propustite reprize

Akademija Art – Pogledajte trailer i ne propustite nove izvedbe u “Zajcu”!

Torpedo – U znaku uspjeha opere „Don Carlo“: Pogledajte trailer i ne propustite nove izvedbe u „Zajcu“!

Moja Rijeka – Pogledajte trailer opere „Don Carlo“ i ne propustite nove izvedbe u „Zajcu“!

Teklić.hr – U znaku uspjeha opere „Don Carlo“: Pogledajte trailer i ne propustite nove izvedbe u „Zajcu“!

Riportal – Spektakularan video! ‘Zajc’ objavio atraktivni trailer za uspješnu operu „Don Carlo“, ne propustite nove izvedbe!

Večernji list – Spektakularni “Don Carlo” nakon uspjeha u Sloveniji dolazi u HNK Zajc

Glas Istre – Premijerno izvedena opera “Don Carlo” u riječkom HNK