LABUĐE JEZERO

Petar Iljič Čajkovski

UZVIŠENI HOMMAGE

Premalo je mjesta na stranicama ove programske knjižice za misli i ideje koje su me pratile u dosadašnjem stvaranju da bih unaprijed obuhvatio i omogućio gledatelju razumijevanje izvedbenih rečenica ove kazališne predstave. Ali mogu smjestiti neke od ključnih za gledatelje jer se nalaze s unutarnje strane kreativnog čina i tiču se nekih dijelova mašte koji predstoje njenoj izvedbenoj manifestaciji.

Kako će izgledati? Već prvo pitanje dalo mi je ključ za svojevrsno dekodiranje tog klasika, jer sam kroz njega, na neki indirektan način, vrlo snažno osjetio njegovu bit ili osjetio na koji se način ono zrcali u meni kao individui. Kroz isto pitanje, susreo sam se s čitavom poviješću tog veličanstvenog djela sve do danas, kada ponosno stoji na tronu najpoznatijeg baleta, baleta nad baletima. Kako ostati potpuno dosljedan tom veličanstvu i istovremeno u biću gledatelja potpuno slobodno ispisati rečenice predstave svojim autorskim rukopisom i u tom smislu biti autentičan? Estetika. Postalo mi je kristalno jasno da ću, ako si postavljamo estetske zadatke, imati priliku direktno se suočavati i stapati se s poviješću djela i na tom temelju imati privilegij reći i stvarati nešto potpuno novo.

Taj osjećaj nekog uzvišenog hommagea nije me napuštao niti u jednom trenutku stvaranja.

Bijeli i crni labud. Suprotnost ili odraz u ogledalu. Ovo djelo u svojoj srži bavi se vlastitim odrazom. Suprotnu ili drugu stranu povezujem s ljubavlju, odnosom, predanošću, sa životom i sa smrću. Potpuna predanost jest neka vrsta smrti, odnosno smrt onog neslobodnog i uvjetovanog u čovjeku ili ona koja otvara vrata bezuvjetnoj ljubavi.

Biti oslobođen znači prethodno biti pokoren. Već sama težnja da se ovlada drugim ili sobom u sebi nosi podijeljenost. Zato je važan dio cijelog koncepta predstave Ogledalo – Jezero.

Ogledalo omogućava da vidimo jedino što svojim očima ne možemo vidjeti – svoje lice. Pruža nam odraz našeg identiteta. Ogledalo čine i drugi ljudi, okolina, naše tijelo, sve što nas okružuje i na što nailazimo. Kako Heideger kaže, kada se otvore uši, oči, srce, kada se razmišlja, kada se postavlja pitanja, kada se zahvaljuje, dopire se do skrivenog. Biti dodirnuti, viđeni, prepoznati, zrcaljeni, životna je važnost osjećaja življenja.

S ansamblom Baleta ovog Kazališta imam sjajna višegodišnja iskustva, istovremeno imam sjajno iskustvo rada s četrnaestero studenata druge godine studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Zbog toga sam želio napraviti nešto što nikad nisam, a to je da sve glumce-studente ravnopravno uključim u baletnu predstavu. Želio sam da kroz rad i kreaciju, ta dva kolektiva oplemene jedan drugoga istovremeno stvarajući autentični jezik predstave utječući jedni na druge svojim osobitostima, talentima i vještinama.

Tek nedavno uspio sam verbalizirati motivaciju za kombinacijom glumaca  i plesača. Abecedarij klasičnog baleta zasnovan je s aspekta prirodnog kretanja na učenju potpuno neprirodnih pozicija tijela i kretnji, vrlo zadanih u formi, visoko estetiziranih, gdje tek pri savršenoj uvježbanosti izvođač ponovo nalazi prirodnost interpretacije u izvedbi. Postoji neka čudesna podudarnost u zarobljenosti čovjeka u tijelu klasičnog plesača sa zarobljenošću čovjeka u tijelu labuda. Zarobljenost u svoju neprirodnost, a istovremeno i u neku veličanstvenu ljepotu. S obzirom da se u ovom djelu radi o zarobljenosti ljudskog bića u tijelu ptice, ovom sam fuzijom plesača i glumaca želio oduzeti malo te neprirodnosti klasičnom baletu, odnosno čovjeku sam želio dodati više ljudskosti, a ptici ptičjeg i time možda još više naglasiti zarobljenost, a i dostojanstvo i plemenitost svakog od bića.

Zanimljivosti:

U predstavi postoji lik dvorske lude. Jedan lik igraju glumica i glumac, luda je bijela i crna, ženska i muška. U kostimima imaju elemente bijelog i crnog labuda, ženska luda bijelog, a muška crnog.

Jedina rekvizita su ping-pong loptice, bijele i crne. Simboliziraju zametak labuda, jaje, smjerove priče, loptice za lutriju, dilemu, rođendanske čaše, nespremnost na ženidbu, tamnu i svijetlu stranu čovjeka, a servirane unutar okrugle prozirne zdjele za lutriju koja simbolizira neizvjesnost braka u prinčevoj glavi.

S autorskim timom dogovorio sam da nam scenografija, dizajn svjetla i rekvizita budu apstraktni, a kostimi kontrastno jedini u vremenu, a također smo se odlučili za gotovo radikalno monokroni pristup u svim segmentima estetske izgradnje predstave.

Prekrasna mi je činjenica, a još više i scena, kad ženska luda (glumica Jelena Lopatić) u lajtmotivskom mizanscenu tiho prolazi uz pješčani koridor u kome su položena bijela i crna labuđa jaja, pazeći da ih ne probudi ili da se ne izlegnu prije vremena, a vidi se da je zapravo trudna. U sceni nakon, vidim ljude – labudove koji izranjaju iz jezera…

Staša Zurovac

NEPONOVLJIVO AUTENTIČNO

Kako dostojno osuvremeniti i reinterpretirati kolosalna djela svjetske kazališne umjetnosti poput  Labuđeg jezera? Autorski tim predvođen koreografom Stašom Zurovcem svojom je stvaralačkom odvažnošću, promišljenom kreativnošću i iskustvom iznjedrio predstavu višeslojnih značenja i iznimne detaljnosti koji čine svako opetovano gledanje novim i intrigantnim.

Osuvremenjivanjem djela naglašena su dva aspekta zatomljena u tradicionalnim verzijama. Prvi je pticolikost likova; njihova prirodnost i raznolikost unose svježinu i gotovo organsku ljepotu. Drugi naglašeni aspekt je ljudskost likova; njihova šarolikost i duhovito ocrtane mane poput gladi za brzim, instant rješenjima. Sve ove značajke u sinergiji s našim plesačima svih generacija i mladim glumcima, stvaraju predstavu koja buja životom i stvaralačkom energijom. Svaki je labud, kao i svaka ptica i čovjek jedinstven, neponovljiv i prelijep u svojoj autentičnosti. No, istovremeno, on ne postoji bez onog drugog u kojem se zrcali, i koji sebe zrcali u njemu. To je magija života i magija umjetnosti koje izviru iz ovog projekta.

Kristina Kaplan Rukavina