Jedan od najomiljenijih baletnih klasika, temeljen na fantastičnoj bajci E. T. A. Hoffmanna „Orašar i kralj miševa”, i danas oduševljava publiku svih generacija. Posljednji od tri velika baleta Petra Iljiča Čajkovskog, kojim se godinu prije smrti vratio u čarobni svijet djetinjstva i bajki, brzo je nakon praizvedbe 1892. godine u Sankt Petersburgu postao omiljenim obiteljskim klasikom u blagdansko vrijeme i jednim od najpopularnijih baleta uopće.
Mauro de Candia svojom verzijom „Orašara” u elegantnim scenografskim i kostimografskim rješenjima, uz dozu humora, pruža novi pogled na ovu bajku. Prema Hoffmannovom književnom djelu i glazbi Čajkovskoga, de Candia stvara novi svijet između stvarnosti i sna u kojem je sveprisutna čarolija. Nevidljivo postaje vidljivim, san postaje stvarnost.

Predstava traje oko dva sata i izvodi se s jednom pauzom između dva čina.

Čarolija u sadašnjosti - intervju s koreografom Maurom de Candijom

Svog ste „Orašara“ koreograrali 2016. godine za Balet kazališta u
Augsburgu. Bio je to naručeni rad. Jesu li od strane vodstva baleta
postojali određeni zahtjevi ili predlošci?

Imao sam potpunu slobodu u svojoj dramaturškoj i koreografskoj
implementaciji glazbe i materijala. Jedina je molba bila osmisliti verziju koja bi
dovela cijele obitelji u kazalište, dakle, koja bi u jednakoj mjeri privlačila djecu,
mlade i odrasle.

„Orašar“ je balet koji se postavlja za Božić, no premijera vaše
verzije „Orašara” bila je u jesen. Je li to imalo utjecaja na vaš
sadržajni koncept?

Da, na mene je utjecala činjenica da je premijera bila početkom listopada
umjesto u prosincu. Istovremeno, to mi je „pomoglo“ jer mi je omogućilo
koncentrirati se na određene detalje, koje smatram iznimno bitnima, a koji bi
inače pali u drugi plan u odnosu na božićnu atmosferu. To, međutim, ne znači
da se izgubila čarolija komada samo zato što se ne događa o Božiću. Čarobni
sastojci sadržani su i u ovoj produkciji…

Što je bilo polazište za vaš sadržajni, dramaturški koncept?

Mislim da je „Orašar” najteži od svih baletnih klasika s „kultnim statusom“.
Čitava njegova geneza je zamršena. Samo rijetki će znati da je „Orašar” zajedno s operom Petra Iljiča Čajkovskog „Jolanta”, 1892. godine. Balet se
temelji na fantastičnoj bajci „Orašar i kralj miševa” E. T. A. Hoffmanna.
Međutim, kada čitamo njegovu bajku, uočavamo koliko je taj zaplet skraćen u
baletnoj verziji. Naravno, baletnim sredstvima nije moguće sve ispričati.
Različite vremenske razine, rodbinski odnosi, tijekovi misli i puno više od toga,
ne može se prikazati u plesu. Ali u libretu baleta „Orašar” – barem iz mog
kuta viđenja – mnogi su važni aspekti izostavljeni. U tradicionalnoj, originalnoj
verziji, dramaturgija, dakle priča, završava, takoreći, u prvom činu. Drugi je
čin tek divertisman, uzastopno redanje brojeva čija je zadaća demonstracija
plesnih bravura balerina/baletana. Zbog toga se ponekad drugi čin izvodi
samostalno. Ja sam pokušao ispričati priču u dva čina, umjesto u jednom, te
osvijetliti više detalja iz priče E. T. A. Hoffmanna.

Možete li reći nešto o svom tretiranju glazbe Čajkovskog? Kako
primjenjujete tu glazbu?

Budući da dolazim iz baletne tradicije, u početku mi je bilo teško slušati glazbu
bez da točno znam što se, sadržajno, događa koreografski. Za mene je glazba
bila u korelaciji s koreografskim sadržajem. Zbog toga sam je morao uvijek
iznova slušati i početi je shvaćati gotovo kao simfonijsko djelo, kako bih si
mogao dopustiti promjenu redoslijeda pojedinih glazbenih brojeva te, prije
svega, nadopuniti partituru novim scenskim momentima. Sve to, naravno, s
dubokim poštovanjem prema glazbi i njenoj tradiciji. Toliko je detalja,
primjerice tema, koje se pojavljuju tijekom cijele kompozicije. Morao sam
razmisliti kako ću ih koreografski nanovo osmisliti, a da i dalje tvore smisao s
onim što radim.

U koje se vrijeme događa vaš „Orašar”?

U našem današnjem vremenu. Za mene je bitno uspostaviti vezu s našom
generacijom gledateljica i gledatelja. Moraju osjećati povezanost s onim što vide ili se čak prepoznati u onome što se događa na sceni. Zajedno sa svojom
kostimografkinjom i scenografkinjom Margrit Flagner, osmislio sam prostor
koji se lako može prepoznati kao današnje predsoblje. Tako smo tretirali i
kostime koji su suvremeni. U drugome činu, izdigli smo se iznad (prostornih)
granica i uz pomoć kostima i scenografije pokušali stvoriti svijet nalik snu.

Što vam je koreografski, plesno važno? Na koji način pokušavate
pričati priču?

Kao koreografa duboko me zaokuplja razumijevanje plesa kao forme i izraza
našega vremena. Ples je posljednjih godina jako puno toga iznjedrio. Plesači
su postali snažniji u smislu svojih tjelesnih mogućnosti. Međutim, kada se radi
o kreiranju baleta, bez obzira na to u kojem stilu, a posebno kada se radi o
tome da se želi ispričati priča, ne smije se zaboraviti koji smo cilj postavili pred
sebe. Pričanje priče u današnje vrijeme veliki je izazov. Tijekom tog procesa,
posebno mi je bilo važno podsjećati plesače da ne padnu u zamku
pantomimičke gestikulacije. Ne zato što mi se to ne bi sviđalo, već jednostavno
zato što ne potječem iz te tradicije. Baletna pantomima počiva na kodu kojeg
se ne može koristiti bez poznavanja.
U mojoj koreografiji plesači se moraju konstantno prebacivati između plesa na
špicama, ravne pete i dubine pokreta. Cjelokupni koreografski materijal
konstantno sam preispitivao u dramaturškom smislu. Na sceni ne možemo
činiti korake samo u svrhu dekoracije. To bi za mene bilo bez poštovanja i
staromodno. Kao plesač, najveće sam iskustvo stekao radeći s Matsom Ekom.
Njegov vokabular nije bogat, no svaki pokret mora biti do kraja ispunjen
smislom za iskrenost i autentičnost. To pred plesača stavlja veliki izazov, jer
pokret mora prodrijeti doista do krajnjeg tkiva u tijelu i ne smije se zadovoljiti
vanjskom formom. To divno iskustvo pokušavam voditi dalje, prevesti ga u
svaku koreografiju koju radim – bez obzira na stil i na to je li riječ o baletu ili
„modernom“ – bez iznimke.