Nakon velikog uspjeha „Werthera”, nova francuska opera stigla je na repertoar našeg Kazališta. Svevremensku ljubavnu priču o Romeu i Juliji, u jednoj od najpoznatijih opernih verzija, onoj Gounodovoj, uprizorili smo u Rijeci u značajnoj koprodukciji s Teatro Alighieri i Fondazione Ravenna Manifestazioni. Na raskošnoj sceni predstavila se podjela uz mnogo internacionalnih imena. U naslovnim ulogama nastupile su riječke uzdanice, Anamarija Knego i Aljaž Farasin. Nakon trilogije Verdijevih opera nastalih prema Shakespearovim dramskim tekstovima u prošloj sezoni, Shakespeare u operi nastavlja zaokupljati Marina Blaževića. „Romeo i Julija“ ujedno su i idealan naslov za sve ljubitelje Shakespearea koji tek trebaju zavoljeti operu. S Gounodom je to jednostavno: beskrajno lijepe melodije prate cijelu operu, bilo u ljubavnim, borbenim ili tragičnim scenama.

TRAJANJE:

Predstava s dvije pauze, nakon 2. i 3. čina, traje oko 3 sata i 15 minuta.

Sponzori opere:

Foto & Video galerija

Podjela po danima:

Foto & Video galerija

ROMEO I JULIJA ODNOSNO JULIJA I ROMEO

U eri u kojoj ljubav figurira istodobno i kao sentimentalni predmet ironije i cinizma, a opet i kao otponac nezaustavljivom pogonu utopijski nastrojene književne i filozofske produkcije, (o njezinim pak trivijaliziranim medijskim i tržišnim eksploatacijama da ne govorimo), Romeo i Julija i dalje sjaje kao mitska, sudbinski zadana i naglo okončana ljubav, spremna da odigra svoj ushit i patnju u nepredvidljivim društvenim, kulturnim i političkim kontekstima.

Usuprot možebitnoj prisili da se odamo izazovima aktualizacije, više nas je zanimalo što se s pričom zbiva u neslućenim kazališnim i glazbenim uvjetima kakve su, sa začudnim osjećajem za Shakespeareove mješavine tonova i ugođaja, slavnome paru priskrbili Gounod i njegovi libretisti. Onkraj prkosa spram stoljetne mržnje što razdire dvije zavađene obitelji, ovi operni Romeo i Julija, po našem sudu, ponajprije tragaju za „slobodnim mjestom, gdje na tren će smjeti skinuti masku“ (Mercuzio, I. čin), pa bilo to mjesto – i to vrijeme – tek mjesto i vrijeme paučinaste koprene kraljice Mab. Utoliko je i događaj koji ih spaja nešto iz ontologije drugoga reda, istodobno i posvemašnja slučajnost, i „radikalna promjena perspektive“ (Badiou), odnosno rađanje novog bića i novog svijeta: „Da mogu ljubit, pusti da iznova / rodim se u drugom!“ (Romeo, II. čin)

Što je Romeo vidio u Juliji? Zasigurno ne povod za stereotipne kliktaje o ljepoti kakvima je časti lakomisleni zbor i kakvima je tašti, gubitkom mladosti zaokupljeni otac uvodi na socijalnu pozornicu, pripremajući djevojku za bračnu prodaju. Tajnu magnetske veze dvaju veronskih ljubavnika ne mogu spoznati ni zaigrani i srčani Mercuzio, ni zaslijepljeni Gregorio, ni blijedi Paris, ni Tebaldo, pun buke i bijesa. Čak i brat Lorenzo ljubavnike štiti iz nekih drugih, njima stranih, „viših“ pobuda socijalnoga mira. „Mračni“ Romeo u „nebeskoj“ Juliji prepoznaje međutim upravo ono što će Gounodova partitura na Shakespeareovu tragu nastaviti dirljivo i stupnjevito potencirati nakon njihova kobnog susreta: spremnost na apsolutni rizik i bezrezervnu predaju, uslijed koje će Julija u hipu dozreti od cvrkutave Stefanoove „grlice“ do autentične junakinje koja ne krzma ni pred otporom prema ocu, klanu i gradu, ni pred otrovom ili bodežom. Stoga će njezina druga, dramatična arija „Amour Ranime Mon Courage“, u kojoj dvoji hoće li ili neće postati Ona u njihovoj jednakopravnoj ljubavi, i završiti čvrstom odlukom da otrov, bez obzira na moguć tragičan ishod, mora ispiti. Nasuprot privremeno utišanoj hamletovskoj sumnji na kraju monologa svih monologa „Biti ili ne biti“, Julija dolazi pred oca i zbor (dakle zajednicu) koji su joj namijenili ulogu dobra/robe, da bi se odmah zatim, obgrlivši svoju odluku, dala živa zatvoriti u grobnici.

Romeo i Julija, odnosno Julija i Romeo, prvenstveno su dakle dvoje, a ne fatalno stopljeno, mistično Jedno: vide jedno drugo kako umiru i time dosežu vrhunac uzajamne subjektivacije, na kakvoj im ostali tragički likovi Shakespeareova nasljeđa, mahom ogrezli u solipsističkim opsesijama, mogu samo pozavidjeti.

Predstavu stoga započinjemo krajem, prizorom njihove smrti. Ono što zatim slijedi je obred pogreba, ujedno mračni i komični ballo in maschera u krletci koja pulsira, scenografsko-svjetlosnoj instalaciji-srcu naše predstave. Spiralni, izvrnuti marche funèbre odmata predstavu sve do novog početka otvorenog samo Juliji i Romeu, na kraju njihove izvedbe. Takvom konceptualnom, vizualnom i tjelesnom iskustvu predstave jednakomjerno su doprinijele Sandra Dekanić kao kostimografkinja, Mila Čuljak kao koreografkinja, te Alan Vukelić kao scenograf i dizajner svjetla.

A dramaturšku i redateljsku posvetu ove predstave cijelim svojim umjetničkim, glumačkim i pjevačkim bićem zavrijedila je Anamarija Knego, koja s Julijom zaokružuje svoju trilogiju iznimnih ženskih likova u operama nastalim prema Shakespeareovim predlošcima. U Desdemoni iz Vedijeva „Otella” ona je, neočekivano za mnoge, probudila prkos i bunt; kao Alice Ford u Verdijevu „Falstaffu” preuzela je ulogu redateljice (Alice-Direttrice u teatru u teatru u kojem će nadmudriti sve muške likove); i sada u Juliji, opet prkoseći predrasudama, Anamarija Knego je prepoznala i izborila snagu žene. U njezinim arijama i suigri s Aljažem Farasinom, Romeom verterovski duboke proživljenosti, rađa se kompleksni ženski karakter koji nastavlja potvrđivati da će Shakespeare biti naš suvremenik sve dok ima umjetnica izvedbe koje na tome ustraju.

Marin Blažević i Lada Čale Feldman

RECITAR CANTANDO

Ovu operu zaista obožavam jer je Gounod bio jako kultivirani čovjek. Bio je vrlo zainteresiran za staru klasičnu glazbu – nailazimo na a capella zborske dijelove kao u 15. i 16. stoljeću, a zatim i na fugu, neuobičajenu za operu. Mnogo je reminiscencija, npr. Na Mozartova djela. Razlika od talijanske opere je u tome što glasovi pjevača ulaze u glazbu jednako kao drugi instrumenti, dok je u talijanskoj operi orkestar ispod glasa, odnosno prati glas. Kod Gunoda su svi isto bitni.
Čak sam Shakespeare nije svoj tekst koristio teatralno. Uvijek smo u centru događanja. Prolog, bal, susret ljubavnika… Ono što volim u dramaturgiji ovog djela jest vjenčanje. Ono je vrlo važno, traje 7 minuta, otprilike kao i realni obred, tekst je iz katoličkog vjenčanja, a nakon što vidite vječanje jasnije je što se događa kasnije. U svim filmovima o „Romeu i Juliji” taj dio nije toliko jasan ni naglašen kao kod Gounoda.
Mnogo prekrasnih dijelova iz ove opere izvodi se i na koncertima, kao primjerice Julijina arija „Je veux vivre”.
Ljepota libreta „Romea i Julije” je u recitar cantando – glumiti i pjevati. To je bilo prvo ime za operu kada je netom izmišljena. Pred kraj 16. stoljeća, kultivirani su se ljudi skupili u Firenzi, ne samo glazbenici, odlučili su osmisliti nešto što se zove opera, temeljeno na ideji grčkog kazališta, predstave uz glumu i glazbu. Prvo su to nazvali, dakle, recitar cantando. Na prvom je mjestu gluma. Pjevanje nije imalo posebnu strukturu, bilo je fluentno, nije zvučalo poput arija danas.
Kod opere, pred dirigentima je uvijek veliki izazov: orkestrom ne nadjačati pjevače. Ne kod Gounoda! Genijalni skladatelj prevenirao je sve opasnosti, i glazba i pjevanje iznimno su ekspresivni, ali nikada preglasni.

Paolo Olmi

Iz medija

Kritikaz-Doslovce smrtno zaljubljeni

Stilueta-Nakon trijumfalne riječke premijere, „Romeo i Julija“ oduševili i talijansku Ravennu!

Teklić-Veliki uspjeh “Romea i Julije” u Ravenni

Extravagant-Veliki uspjeh „Romea i Julije“ u Ravenni

La voce del popolo-«Roméo et Juliette» incanta i ravennati

Nacional.hr-Veliki uspjeh riječke predstave ‘Romeo i Julija’

Rijeka online-Opera ”Romeo i Julija” doživjela veliki uspjeh u Ravenni

Torpedo media-Novo iskustvo opere “Romeo i Julija” – Publika će moći zaviriti iza scene i sudjelovati u kritičkim raspravama

Urbancult-Nove izvedbe ”Romea i Julije” u Zajcu

Novi list-Uspjeh riječke predstave u Ravenni: “Zajčevi” veronski ljubavnici oduševili Talijane