Kao u svakoj mojoj dosadašnjoj opernoj režiji, tako je i u ovoj sama režija zapravo u funkciji dva meni bitnija izazova. Režija, tek je poziv na kreativnu suradnju s iznimnim glumačkim osobnostima, opernim umjetnicama i umjetnicima s kojima dijelim sretnu priliku zajedničkog promišljanja i oblikovanja predstave. Ove „Tosce” ne bi bilo bez upravo njih dvoje, Kristine Kolar i Giorgia Suriana. Na jednoj od prvih proba „Macbetha” zajedno smo shvatili da „moramo raditi Toscu”. U njihovoj izvedbi drugog čina „Tosce” suočit ćemo vas s psihofizičkim intenzitetom i rizikom koji ovo dvoje umjetnika na paradoksalan način otklanjaju od opere i približavaju kazališnom – performansu. Premda Kristina nastupa u naslovnoj ulozi, siguran sam da mi neće zamjeriti što ovu našu „Toscu” posvećujem svojem opernom „maestru”, Giorgiu Surianu. Svi mi koji smo u „Zajcu” proteklih tjedana radili na predstavi „Tosce” znamo zašto. I znamo što znači – upravo životno – voljeti kazalište.

Drugi izazov kojemu je režija – kako je shvaćam – na raspolaganju, jest naravno dramaturgija. „Tosca” kakvu vam predstavljamo je i predstava programatskog karaktera. Ona ne želi biti samo o sebi nego govoriti i – više od sebe. U svakom od tri čina naše „Tosce” gledat ćete tri različite predstave „Tosce”, tri različita načina njezine moguće inscenacije. Prvi čin izlet je u tradicionalni operni historicizam, ne bez romantične ironije. Onoj tvrdokornoj opernoj publici konačno smo priredili pogled na ljepotu kazališnog slikarstva i „povijesnih”, dapače „autentičnih” kostima.Drugi čin sudar je s trendom tzv. „osuvremenjivanja” odnosno „aktualizacije” dramske radnje neke opere i njezina prijenosa odnosno „prijevoda” u prostor i vrijeme, dakle društveni i politički kontekst kojemu se literarni, ali i glazbeni tekst određene opere više ili manje, no neizbježno, odupire. Mjesto radnje drugog čina naše „Tosce” je Zagreb.

Vrijeme radnje – recimo, jesen 1941. Pokušajmo zamisliti susret Ante Pavelića (Scarpije) i Zinke Milanov (Tosce)! Kako bi izgledala hrvatska povijest da je Zinka Kunc umjesto u Metropolitanu te jeseni gostovala u Zagrebu, da se nakon (zamišljene!) izvedbe „Tosce” u tadašnjem Hrvatskom državnom kazalištu stjecajem okolnosti našla u uredu Ante Pavelića i u čvrstoj namjeri da spasi sebe i život svojeg ljubavnika (zamislimo nekog slikara tih dana, naravno protivnika ustaškog režima) – nožem ubila „Scarpiu”?

Naravno, ta je relacija puka spekulacija, tek imaginacija, i u nju ulazimo svjesni svih dramaturških rizika. Pa ipak… Nismo mogli odoljeti da se Kristina Kolar kao Zinka Kunc u drugom činu pojavi u kopiji kostima Zinkine „Tosce” iz Metropolitana.Treći čin, napokon, predstavlja „Toscu” na način najbliži mojem shvaćanju operne izvedbe, one svedene na neophodno: glazbu, dramu, glas, glumu, osobnost izvođača i intenzitet doživljaja njihove su-radnje. O trećem činu namjerno pišem najmanje i prepuštam da govori za sebe.

Marin Blažević, dramaturg-redatelj

Predstava traje tri sata, izvodi se s dvije pauze.

Opera o ljubavi i nasilnoj moći

Puccinijeva „Tosca”, često nazivana „operom svih opera”, vrhunac je opernog
verizma. Verismo (talijanski, od vero, lat. verus: istinit) postromantička je
operna tradicija koja je svijet prikazivala s većim realizmom.
Verističke opere, suprotno od Wagnerovih, nisu bile usredotočene na bogove,
mitološke likove, kraljeve i kraljice, nego na prosječne suvremene muškarce i
žene i njihove probleme, uglavnom seksualne, romantične ili nasilne prirode. U
glazbenom smislu, veristički skladatelji svjesno su stremili integriranju operne
drame s glazbom. Tradicionalni talijanski način skladanja recitativa za kojima
slijede arije, napušten je i zamijenjen skladno integriranim libretom i glazbom.
„Tosca” je originalno drama francuskog dramatičara Victoriena Sardoua.
Puccini je pogledao predstavu dva puta i adaptirao je u operu uz libretista
Luigija Ilicu i dramatičara Giuseppea Giacosu. Puccini je prilagodio
vagnerijansku ideju koristeći određene glazbene motive za prepoznavanje
specifičnosti likova, pojava i ideja. Glavni likovi – Tosca, Cavaradossi i Scarpia
– svatko od njih ima svoj karakterističan glazbeni motiv.
Otkako je premijerno predstavljena, „Tosca” ostaje jedna od najizvođenijih
opera današnjice, s temama ljubavi, nasilne moći, brutalnosti i tragičnog
završetka koji ne prestaje pogađati publiku diljem svijeta.