Premijera EVITA

Andrew Lloyd Webber i Tim Rice

IGOR VLAJNIĆ

maestro koji je preveo i prepjevao „Evitu” na hrvatski jezik

VRHUNSKI TAKTOVI POZNATOG MJUZIKLA I EMOTIVNA ŽIVOTNA PRIČA

Nečiji život sažet u mjuzikl. Kako vam se to čini?

Ne bih rekao da je neobično što mjuzikl priča nečiju životnu priču. Čini mi se uobičajenim da kazališno djelo poput mjuzikla (ili opere i operete) govori o nečijem životu pa čak i o životu neke stvarne osobe koja je povijesno postojala. Kontekst ovog mjuzikla i njegove priče možda je zanimljiviji upravo po političkoj poruci koja donekle predstavlja manifest jednog mentaliteta u određenom vremenu. Ne smijemo zaboraviti razdoblje u kojem ovaj mjuzikl nastaje kao ni zemlju iz koje dolaze autori u odnosu na zemlju u kojoj se događa radnja i na ono što predstavlja bračni par Peron u tom kontekstu.

Mjuzikl „Evita” je prvi put u Hrvatskoj. Da bi se to ostvarilo, potrebno je mnogo više nego što možemo zamisliti. Ukratko, kako je tekla priča koja prethodi svemu, od ideje da to bude baš „Evita”, pa do prvih proba?

Raditi neko djelo prvi put istovremeno je i lakše i teže. Lakše je jer nema ograničavajućih parametara prethodnih produkcija kao ni usporedbe s njima na nacionalnoj razini, ali je teže zbog činjenice da je kreativni proces potrebno graditi od samog početka. Ideja je došla prije svega zbog bliskosti redateljice s Argentinom, u što se lijepo uklopilo iskustvo rada na prethodnom mjuziklu ovog slavnog autora.

Prepoznatljivo genijalna Weberova glazba i Riceovi stihovi o iznimnom životu jedne žene na poziciji moći koja pomaže i ne boji se boriti. Koje su posebnosti u njihovoj „Eviti”?

Već sam spomenuo politički kontekst koji uvijek treba imati na umu, posebno kad govorimo o tekstu i sadržaju ovog mjuzikla. Naime, sustav i državno uređenje koje predstavlja Juan Peron zasigurno je podloga za intenzivne debate, pogotovo ako se raspravlja o kvaliteti njegovog političkog djelovanja i koristi za narod. Kao i u sličnim (nama bliskim) državnim uređenjima moguće je pronaći razloge za i protiv, kao i svjedoke koji će u isto vrijeme govoriti najbolje i najgore o tom razdoblju argentinske povijesti. Stihovi i glazba ipak pokušavaju na scenu donijeti pomalo romantiziranu priču s naglaskom na tipični show jednog mjuzikla, ali i pomalo koketiraju s političkom porukom prilagođenom suvremenom društvu.

Zbog prava na mjuzikl, morate se držati svega točno kako je određeno, je li vam nešto bilo posebno lako, a nešto posebno zahtjevno?

Posebno lako zapravo ne postoji u našem pozivu jer sve je, ako se radi istinski i predano, zahtjevno. Mislim da kao profesionalci ovakvim zadacima pristupamo u skladu s našim znanjem i iskustvom i da nam je svima zajednički cilj publici pružiti nezaboravan glazbeno-scenski događaj.

Koje bitne događaje iz života Eve Duarte de Perón prati mjuzikl?

Mjuzikl prati uspon i pad glavne junakinje ističući gotovo „američki san“ jedne djevojke bez legitimne obitelji koja se iz potpunog siromaštva uzdigla do najviše točke u jednoj velikoj zemlji, nakon čega slijedi pad i smrt uslijed bolesti. Možemo reći da je to gotovo arhetipski primjer dramatizacije koji je zapravo vrlo čest u literaturi. U mjuziklu su ocrtani najvažniji događaji u životu Eve Duarte de Perón praćeni komentarima pripovjedača uz interakciju s drugim likovima, kojih nema mnogo.

Ima li više ljubavi ili politike? Mjuzikl i politika. Idu li zajedno? Koliko može biti opterećujuće nekome koga politika opterećuje, koliko je to na razini zabave i kroz glazbu primamljivo, kako se pristupa svemu što je podrazumijevalo Evitino nezaboravno djelovanje na politiku u Argentini?

Mislim da je politička komponenta u ovom slučaju izostala upravo zbog činjenice da bi zasigurno kod jednog dijela gledatelja izazvala neslaganje i neprihvaćanje. Autori su vješto ovu priču učinili pomalo holivudskom znajući da će ona kao takva biti prihvaćena, pogotovo ukoliko se obogati sjajnom glazbom vrsnog skladatelja ovog žanra. Borba dobra i zla tj. sukob koji je sastavni dio svake drame i kazališnog komada u ovom slučaju usmjerava se na negativne pojavnosti koje su općeprihvaćene u svakom društvu poput rata, siromaštva, korupcije, bolesti i sl. Pitanja poput povijesnog revizionizma i zauzimanja stava o peronističkom društvenom uređenju ovdje nisu dotaknuta, a nisam siguran ni bi li ovaj žanr bio prikladan za takvu vrstu pitanja. Bilo bi mi jako žao ukoliko bi politička osobnost glavnih junaka utjecala na mišljenje publike jer se ovdje prije svega radi o jednom kvalitetnom kazališnom djelu.

Preveli ste i prepjevali i ovaj mjuzikl na hrvatski jezik. Je li nakon „Sunset Boulevarda” bilo zahtjevnije ili se čovjek uhoda paziti na sve zamke teksta i glazbe?

Mislim da se nikada ne možemo sasvim „uhodati“ u prijevod i prepjev. Zapravo, ovdje je prijevod gotovo zanemariv jer se u pravilu sav tekst donosi pjevajući. Iskustvo „Sunset Boulevarda“ zasigurno je pomoglo u radu na „Eviti“, a posebno sam ponosan na činjenicu da su uvjeti dobivanja prava na prepjev u „Eviti“ mnogo složeniji što je uključivalo i odobrenje autora na već prepjevani tekst. S obzirom na to mogu biti siguran da je u tom smislu odrađen dobar posao.

Kako ste se odlučili za tumače uloga? Što je za koju ulogu bilo presudno?

Osim glasovnih mogućnosti presudnu ulogu svakako ima i glumački i plesački talent svih tumača pojedinih uloga. Zbog toga mjuzikl i jest jedan od najzahtjevnijih glazbeno-scenskih žanrova za koji uporno ponavljam da je nepravedno zapostavljen kako u produkciji tako i u formalnom umjetničkom obrazovanju. Srećom je broj uloga u „Eviti“ relativno malen pa smo doista mogli odabrati one najbolje, a posebno se ponosimo našim domaćim snagama koje su već prokušane u sličnim zadacima.

Mnogi su lik naratora Chea povezali s Che Guevarom, koji je Evi Peron navodno samo napisao pismo, ali se nikada nisu čak niti sreli. Ne bi bilo čudno da se za atraktivnost priče poseže za takvim izmjenama, pa netko poželi da su se dvoje najpoznatijih Argentinaca, Evita i Che Guevara, sreli. No, to je zabluda. Molim vas, pojasnite.

Ovo je doista fascinantan podatak. Naime, autori nigdje u mjuziklu ne govore o prezimenu Guevara, jer se lik jednostavno zove Che. U Argentini, što potvrđuje i naša redateljica koja potječe iz te zemlje, Che predstavlja jednu neodređenu osobu u kolokvijalnom govoru – mogli bismo to reći jednostavno On. Svatko od nas je zapravo Che. Međutim, u povijesti čovječanstva kad se izgovori ime Che većina ljudi ima asocijaciju na točno određenu osobu imenom Che Guevara. Ako tome pridodamo i mnogobrojne inscenacije ovog mjuzikla koje Cheu daju kostim vojnika (često s petokrakom na kapi), asocijacija je jasna. Pa ipak, ovdje se radi o liku pripovjedača koji ujedno izražava stavove naroda, ali i Evinu savjest. Uslijed svog trnovitog životnog puta Eva nije imala stalne životne suputnike i podršku, pa je dramaturški odabir Chea logičan u smislu olakšanja njenog scenskog izričaja.

Što publika može očekivati od mjuzikla „Evita”?

Uz vrhunske taktove poznatog mjuzikla i emotivnu životnu priču mislim da publika može očekivati lijep glazbeno-scenski doživljaj za pamćenje.

Razgovarala Andrea Labik

TKO JE BILA EVA PERON

María Eva Duarte rođena je 7. svibnja 1919. godine. Kao izvanbračna kći u konzervativnom društvu kao što je bila Argentina tog vremena, odmalena je bila primorana trpjeti siromaštvo i prijezir zbog svojeg društvenog statusa.

Još kao adolescentica otišla je iz Junína, svog rodnog mjesta, kako bi se bavila glumom u Buenos Airesu, glavnom gradu. Uz velike napore i žrtvovanja, 1935. godine debitirala je u kazalištu. Snimala je filmove, radio drame, bila je na naslovnicama revija, povremeno je bila gladna, bila je sama ili je imala partnera, bila je poznata; postala je ime u tom miljeu.

Godine 1944. upoznala je Juana Dominga Perona. Vjenčali su se 1945. godine, nešto prije nego što je on postao predsjednik Argentine. Obnašala je počasnu dužnost „prve dame”, kako se obično naziva suprugu predsjednika, od 1946. do 1952. Ali bila je puno više od toga.

Već od ranije je imala vrlo važan položaj u političkom i društvenom pokretu zvanom peronizam. Bila je poveznica između vođe i mase. Uzor radnicima, zaštitnica najpotrebitijih, predvodnica siromašnih, „beskošuljaša”1. Njezina je uloga bila ključna u konsolidiranju socijalne države i postizanju istinske društvene pravde u Argentini.

Bila je na čelu organizacije koja je pomagala milijunima Argentinaca u zbrinjavanju njihovih najosnovnijih potreba i oskudijevanja. Organizirala je Žensku peronističku stranku i doprinijela je donošenju zakona koji je ženama u Argentini dao pravo glasa. Uz podršku sindikata CGT – Glavne konfederacije rada namjeravala se natjecati na izborima uz bok suprugu 1951. godine, ali je bila primorana odustati pod pritiskom drugih sektora društva. Umrla je od raka maternice 26. lipnja 1952. na žalost cijelog naroda koji ju je oplakivao.

Federico Amuchástegui Piquer,

povjesničar

* „Descamisados”, u doslovnom prijevodu „bez košulja”, dronjavi, termin koji se od 1945. godine odnosio na radnike i simpatizere peronizma. Taj su izraz u početku koristili protivnici peronizma u pejorativnom smislu, ali su ga na kraju peronisti preuzeli kao svoj. „Descamisados” u peronizmu povremeno se uspoređuju sa sankilotima u Francuskoj revoluciji.

U status ikone koji je Eva Peron stekla za života nema sumnje. Baš kao i ostale slavne žene koje su kroz povijesti zaludile milijune (Princeza Diana, Marilyn Monroe, Jackie Onassis Kennedy…) i njezina je priča imala sve ključne sastojke za stvaranje legende – ljepotu, snagu i tragičnost. U procesu izgradnje legende o Eviti, posebice u zemljama izvan Latinske Amerike, važan utjecaj svakako je imao mjuzikl Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea, „Evita”(1978.), te kasnije i istoimeni hollywoodski uradak Alana Parkera (1996.), u kojemu je ikonu glumila ikona – Madonna.

Priča o stvaranju mjuzikla „Evita”, prepuna zanimljivosti i kontroverzi, počinje inspiracijom i fascinacijom autora stihova, Tima Ricea. Od dječačke dobi i sakupljanja poštanskih marki, na kojima se prvi put susreo s likom Eve Peron, do radio emisije o njezinu životu koju je jedne večeri 1973. godine slučajno čuo i zauvijek zapamtio. Iskra interesa razvija se u opsesiju jednom kada se Rice počinje opsežno istraživati život Eve Peron – od filma „Queen of Hearts” Carlosa Pasinija Hansena, kojeg je, kako sam kaže, pogledao barem dvadeset puta, do putovanja u Buenos Aires, a konačno i imenovanja vlastite kćeri prema argentinskoj prvoj dami. Zanimljiv je nikad javno potvrđen izvor Riceove inspiracije u pisanju libreta – veoma kritična biografija Eve Peron, „The Woman With the Whip” („Žena s bičem”), autorice Mary Main. Upravo je ta biografija često osnovno štivo anti-peronianaca, a upravo je ona, iako nepriznato, najčešće dovođena u vezu s libretom Riceova izuzetno romantična prikaza Evite. Inovacija njegova libreta, koja je u različitim inscenacijama interpretirana na različite načine, lik je Chea, koji predstavlja naratora izgrađenog po modelu grčkog kora u antičkoj tragediji. U radu na prvim produkcijama mjuzikla, u lik su utkane neke karakteristike Che Guevare, povijesnog aktera iznimne popularnosti, ali bez stvarnog odnosa s Evom Peron. Naputak glumcima bio je graditi karakter Chea prema povijesnoj ličnosti, ostavši pritom naratorom, ne umiješanim u radnju. Rice za partnera odabire već potvrđenog suradnika Andrewa Lloyda Webbera, s kojim u tom trenutku već supotpisuje mjuzikle „Joseph and the Magic Technicolor Dreamcoat” i „Jesus Christ Superstar”. Dvojac se odlučuje za suradnju s redateljskom zvijezdom u svijetu mjuzikla – Haroldom Princeom. Prince za projekt govori da „predstava u kojoj se na pozornici prikazuje pogreb i milijuni ožalošćenih ne može biti loša”. Budući da je Prince imao bukiran raspored za iduće dvije godine, Lloyd Webber i Rice odlučuju se za isproban strateški potez – odlučuju se za snimanje nosača zvuka sa songovima kao najavu mjuzikla. Ovaj su postupak u drugačijim okolnostima (u početku nisu mogli pronaći partnera za režiju mjuzikla) isprobali s hit mjuziklom „Jesus Christ Superstar”, a s „Evitom” on se pokazao i više nego važnim za izgradnju popularnosti i opsesije nadolazećim mjuziklom. Ulogu Evite za nosač zvuka pjevala je Julie Covington, a song „Don’t Cry for Me Argentina” postaje prvi song iz ijednog mjuzikla koji je zauzeo prvo mjesto na radijskim top ljestvicama u Velikoj Britaniji. Do trenutka kada su počele audicije za mjuzikl, „Evita” je već imala pažnju cijele nacije. Uloga Evite na West Endu pripala je Elaine Page, koja je na premijernoj izvedbi 1978. godine zaradila dugotrajne stajaće ovacije. Eva Peron osvaja Veliku Britaniju do njezina samog vrha. Naime, političarka Margaret Thatcher je, nakon pogledane predstave na West Endu, napisala privatno pismo u kojemu je izrazila koliko ju je taj ženski lik inspirirao te se našalila da bi željela živjeti tako da možda jednog dana nakon nje nastane rock opera „Margaret”. Svega šest mjeseci nakon tog pisma, Željezna Lady postaje britanskom premijerkom. Godinu dana nakon West Enda, mjuzikl stiže i na Broadway. Percepcija povijesne ličnosti Juana Perona u SAD-u u tim je godinama bila prilično loša, šira ga je javnost percipirala diktatorom i fašistom, pa je mjuzikl o njegovoj supruzi izazvao negodovanje kritike i struke. Bez obzira na otpor kazališne kritike nakon premijerne izvedbe (u ulozi Evite našla se Pattie LuPone), publika je pala pred šarmom argentinske prve dame, a uslijedio je i niz nagrada – čak sedam nagrada „Tony”, među kojima i onaj za najbolji mjuzikl i najbolju originalnu glazbu, a 1981. godine snimka Broadwayskog mjuzikla osvaja i nagradu Grammy. I londonska je obnova 2006. godine, s argentinskom glumicom Elenom Roger u naslovnoj ulozi, također izazvala pozitivne reakcije i nominacije za nagradu „Oliver” glavnim glumcima.

Dvadeset godina nakon premijere mjuzikla, čija slava traje i danas, redatelj Allan Parker 1996. godine „Evitu” dovodi u Hollywood odlučivši se na snimanje filma prema mjuziklu. Njegova se Evita namenula sama. Naime kada je objavljeno da Parker snima filma po mjuziklu, tada najpoznatija žena na svijetu, Madonna, napisala je redatelju pismo od četiri stranice u kojemu je objasnila zašto je ona jedini logičan izbor za naslovu ulogu. S Madonnom kao Evitom, Parker i njegov tim uputili su se u Buenos Aires snimiti film. Doček bio je sve samo ne topao. Naime, još u sedamdesetima, pri izlasku mjuzikla, argentinska je javnost pokazala izuzetno negodovanje zbog činjenice da mjuzikl o legendarnoj Argentinki pišu dva muškarca iz Britanije. Poseban protest izazvao je način na koji je prikazan odnos Eve Peron s muškarcima. Otpor je osjetio i sam kreativni tim kada im je uskraćeno snimanje kultnog Evinog govora s balkona Case Rosade. Zanimljiva povijesna crtica je ta da je, nakon dva mjeseca pregovora, Madonna zatražila priliku da osobno porazgovara s vlastima te je u dva sata postigla ono što Parker i tim nisu uspjeli u više navrata. Ovim je potezom u stilu Eve Peron pokazala opravdanost uloge koju je dobila.

Lloyd Webberov i Riceov mjuzikl prati Evitu za života i oslikava njezinu transformaciju od siromašnog djeteta do legende. Mjuzikl se zatvara bizarnim balzamiranjem Evina tijela nakon smrti. Zanimljivosti o njezinom životu ne staju s njezinom smrću. Utjecaj koji je imala na narod Argentine postaje posebno vidljiv gubitkom popularnosti Juana Perona nakon njezine smrti. Upravo su ta posthumna zbivanja inspirirala redatelja Carlosa Pasinija Hensena koji u svom filmu prikazuje Peronov pad i misteriozna putovanja Evitina balzamiranog tijela, koje je, zbog pažnje koju je u Argentini i dalje privlačilo, u tajnosti pokopano u Vatikanu pod lažnim imenom. Zbog takvog raspleta situacije, Evitino tijelo proputovalo je najviše svijeta od bilo koje druge preminule osobe.

Mnogo je polemika otvoreno o opravdanosti postupka stvaranja mjuzikla prema životu Eve Peron, tako značajne ličnosti za jedan narod, a istovremeno tako kontroverzne. Zaključit ćemo zato izjavom Tima Ricea koja ovo pitanje zaokružuje; „Potretiranje Eve formom mjuzikla možda je najtočniji način da se uhvati esencija onoga što je zaista bila”.

Pripremila Antonia Svetina