Premijera ERWARTUNG / Iščekivanje & HEROJ JE UMORAN

Začetnik atonalitetne glazbe (premda sam nije priznavao pojam) i tvorac dvanaesttonske tehnike skladanja (dodekafonija) koju je razvijao tijekom dvadesetih godina 20. st. Arnold Schönberg je između 1908. i 1920. tražio alternativu „izlizanom” tonskom sustavu koji mu jednostavno nije više odgovarao. Uglavnom samouki umjetnik, hrabro i radikalno je raskinuo sa svim tradicionalnim sredstvima za koja se smatralo da čine glazbu razumljivom. Slijedom toga je u atonalnom razdoblju razvukao tonski sustav do krajnjih granica, tradicionalnim akordima dodajući disonantne elemente, koristeći ritmičku neujednačenost, snažne kontraste u dinamici, izostanak jasne teme itd. Pritom, tekst je za njega predstavljao istaknuti segment, imao je posebnu važnost u pružanju jedinstva i jasnoće djela. Najbolji primjer za to upravo je revolucionarni čin – monoopera „Iščekivanje” nastala na vrhuncu njegove stvaralačke snage. Djelo je skladao 1909. godine u Steinakirchenu u Austriji, na ljetovanju. Tamo je upoznao mladu studenticu dermatologije, Marie Pappenheim. Upoznao ih je zajednički prijatelj, austrijski skladatelj i dirigent Alexander von Zemlinsky. Marie je Arnoldu pokazala nekoliko svojih pjesama, bio je toliko impresioniran da je zamolio da mu napiše operni libreto. Njezin je odgovor bio da je najviše što bi mogla napisati – monodrama. Za tri tjedna dobio je rukopis, a prije nego što je poslala tiskanu kopiju, on je počeo skladati. Čitava partitura dovršena je u sedamnaest dana. Kada je Pappenheim poslala pismo u kojem izražava svoju sumnju u libreto i želju za prepravcima, Schönberg je odgovorio da je već prekasno.

Priredila Andrea Labik

U to vrijeme, Schönberg se interesirao za nesvjesno i psihoanalizu.

Tekst sa svojim kratkim, ponekad nepotpunim, ponekad nesuvislim frazama, ostavlja dojam stanja koje podsjeća na san dezorijentirane Žene.

U nekoliko tridesetominutnih taktova „Iščekivanja” dogodi se više nego u čitavim trosatnim djelima nekih drugih skladatelja. Koristi se puni potencijal orkestra. Postoji predrasuda kako je atonalna glazba nasumični niz zvukova, „ovo sam mogao i ja skladati” kaže se, itd. Međutim, vrlo je organizirana glazba i kada na to naviknete, kada razumijete strukturu i ulogu svakog instrumenta u određenoj situaciji, atonalna glazba je izuzetno izražajna i lijepa. Nudi nešto novo, takva glazba gotovo je filmska i ide u neočekivanim smjerovima. U „Iščekivanju” svaka je emocija bliža ljudskoj prirodi više nego u bilo kojem opernom djelu gdje su emocije razvučene na duge minute arija i dueta, odjekuju zgusnuti, kratki i pomaknuti osjećaji i reakcije kakve bi se pojavile i u nečijem snu. Schönberg fascninatno vješto zgušnjava halucinacije, mumljanje, amneziju, prikaze u oniričnoj, mračnoj i melankoličnoj atmosferi koja ostavlja snažan dojam. A ostavlja neodgovorenim i brojna pitanja koja se postavljaju tijekom djela. Žena žudi za ljubavlju koju je izgubila, izbjegavajući spoznaju o tome. Žena je možda i sama počinila čin nasilja? Ostaje sama na milost i nemilost vlastitim ukazanjima u noći.

Djelo su mikroskopski proučavali muzikolozi i teoretičari mukotrpno brojeći intervale, glazbene motive, fraze, akorde, tonove, ritmičke uzorke, pokušavajući otkriti unutarnju logiku ekspresionističkog atonalnog jezika, često zanemarujući ono što je Schönbergu bilo izuzetno bitno – tekst. A libreto se, baš kao i glazba, sastoji od kratkih i naizgled nepovezanih fragmentarnih fraza individualnog skladateljskog sustava osmišljenog da odrazi iracionalno mrmljanje uznemirene Žene. Raspoloženja Žene i atmosfera djela mijenjaju se neprekidno, izmjenjuju se stvarnost i pričinjavanja, iluzije.

Priredila Andrea Labik

Libretistica je bila rođakinja istaknute društvene aktivistice i zagovornice ženskog obrazovanja Berthe Pappenheim, zapamćene i kao „Anna O.” – jedan od pet slučajava histerije iz Freudove i Breuerove „Studije o histeriji” iz 1895. godine.

Tema kojom se djelo bavi jest izdaja voljene osobe. Schönbergova žena Mathilda, sestra Aleksandra Zemlinskog, četiri godine prije „Iščekivanja” razvila je romantičnu vezu s mladim slikarom koji je boravio kod njih Richardom Gerstlom, ostavivši Schönberga s dvoje djece. Vratila se ipak uskoro, a slikar je izvršio samoubojstvo. Osobna je to trauma koja je ostavila duboki trag i ispoljila se u „Iščekivanju”.

Schönberg je bio i slikar, glazbeni teoretičar i učitelj kompozicije, naistaknutiji njegovi učenici su bili A. Webern i A. Berg.

Ekspresionistička glazbena monodrama „Iščekivanje” op 17. je praizvedena tek 6. lipnja 1924. pod ravnanjem Alexandra von Zemlinskog u praškoj Njemačkoj opernoj kući u sklopu Međunarodnog festivala za novu glazbu. Postalo je glavna pokretačka snaga skladateljevih suvremenika, uslijedili su brojni pokušaji stvaranja novih glazbenih i dramskih stilova.

Kažu da je Alexander von Zemlinsky sinonim za izvođenje Schönbergove glazbe, a za popularnost njegovih djela učinio je mnogo izvodeći ih na najvažnijim festivalima i koncertnim dvorama.
Zemlinsky je i most između kasnog romantizma i glazbe 20. stoljeća, obilježila ga je glazbena tradicija uzora, Brahmsa i Mahlera.

Na koncertu 16. svibnja za kojeg kao da je program osmislio Zemlinsky, uslijedit će Brahmsova Prva simfonija u c-molu.

Priredila Andrea Labik

Kakav je koncept Schönbergova remek-djela za jednu mezzosopranisticu i orkestar, tog ekspresionističkog djela i jednog od vrhunaca glazbenog modernizma?

Kako osim glazbe i izvedbe sam industrijski prostor, scenografija, kostimografija i oblikovanje svjetla pojačavaju ugođaj već zapisan u djelu?

Koncept je zanimljiv jer smo se izmakli iz kazališnog prostora koji ima jasne okvire poznate i meni kao pjevačici, a i publici. Scena, portal, rupa za orkestar, izlazak s muške, sa ženske strane, garderobe… Jasna struktura svima poznata. Htjeli smo je izbjeći, a idealnim prostorom za „Erwartung“ pokazalo se Exportdrvo. Prostor je sam „nametao“ šenbergovski interijer. Podsjeća me na šumu koja se opisuje u djelu. Cijela radnja se odvija u šumi, a sam naziv Exportdrvo to već ima u sebi. Zanimljivo povezano. No, kako bismo iskoristili ono što od prostora najbolje odgovara „Erwartungu“, umjesto igranja na prvom katu, odlučili smo izvoditi u prizemlju, a publika će odozgo gledati prema dolje. Posve obrnuta situacija od one u kazalištu gdje izvođač stoji na povišenom i publika ga gleda iz gledališta. Sada sam kao izvođačica, kao Žena, dolje, a publika me gleda odozgo naslonjena na ogradu. Simbol je to dominacije publike nad izvođačicom, a u kontekstu je razumijevanja Schönbergova djela u kojem prikazuje Ženu u svojevrsnom kavezu. Nama se to učinilo kao u zoološkom vrtu, kada s ograde gledate životinje u kavezu. Žena iz djela je u pravom psihičkom kavezu. Ona je mentalno potpuno zdrava osoba. Svi mi nosimo u sebi neke traume i tjeskobe, ali to ne znači da smo poremećene osobe, to znači da smo možda osjetljiviji i da bismo te tjeskobe trebali više osvijestiti.

Novo kazališno iskustvo i za vas kao izvođačicu i za publiku.

Žena dolazi odjevena sasvim uobičajeno, kao bilo koja žena koja šeće Korzom. Na svom putu razumijeva samu sebe. Schönberg je to odlično pokazao, inicijalna radnja jest o Ženi koja je čitavo vrijeme na nekom putu na kojem susreće životinje, prestraši se, na putu je prati Mjesec kojem se ona obraća. To je put transformacije svih nas. Mjesec je sinonim za našu podsvijest koja upozorava da nešto nije u redu i da moramo poraditi na sebi. Pogledavamo se na unutarnja ogledalca, tek kada smo sposobni pasti na dno, možemo se početi uzdizati. U tom smo kontekstu u prostoru Exportdrva napravili taj put tijekom kojeg Žena odijeva različite kostime iz različitih predstava. Ti kostimi predstavljaju osobnosti svih velikih žena u operi. Žena koje su uvijek simbolički zaogrnute plaštom nečeg grandioznog, kostimografi to uvijek prikažu bogatim plaštom. Plašt uvijek nešto duboko skriva. Ova se Žena ne prestraši ptica u šumi, kao u Schönbergovoj priči, nego je ovdje riječ o grabežljivcima u nama samima. Preko tih velikih žena htjeli smo približiti ovu temu koja je vrlo kompleksna i komplicirana.

Tim slijedom Schönbergova Žena kod vas više nije bilo koja bezimena, već zapravo svaka snažna žena.

Ona sublimira sve velike žene u operi. Sublimira sve ono što se nalazi iza takvih žena, pokazuje rješenje. U ovom konceptu velika željezna vrata u Exportdrvu nametnula su se kao izvrstan kraj – pokušaj izlaska na velika vrata je nemoguć. Sve shvaćaš, razumjela si sve, hoćeš izaći iz svega toga, ali ne možeš, vrata su i dalje zatvorena. To su ta naša ograničenja koja smo pokupili na svome putu. Razriješili smo ih, prigrlili smo ih, ali odbaciti ih – to je teško. To su ta zatvorena vrata. Moramo naučiti živjeti s ograničenjima koja svatko od nas ima.

Kao kod kakvog trilera uz motive napete ljubavi i krvi, nameću se mnoga pitanja dok gledamo „Iščekivanje“, je li to njezin san, je li Žena zapravo učinila taj krvavi čin iz ljubomore, je li ona žrtva, mnogo je pitanja vezanih uz lik Žene uslijed njezinog proživljavanja različitih snažnih emocija. Kako sva ta stanja prate kostimi?

Pitanja jest mnogo, ali mi smo išli još i dublje.

Na početku oblačim kostim Verdijeve Lady Macbeth, žene koja sve želi imati pod sobom, silno moćne žene. Izlazim s njenim krvavim kostimom i krunom iz koje teče krv. Pokazatelj je to da nešto nije u redu.

Krvarim i uzimam plašt Amneris, jaki simbol moći iz Verdijeve „Aide“, ona je žena koja ludi jer ne može imati muškarca kojeg želi, još joj ga k tome otme ropkinja, zbog čega daje ubiti tog muškarca. Dok se „igram“ s tim plaštem, zrcalim se u plaštu Klitemnestre iz Straussove „Elektre“, žene koja je dala ubiti svog muža, ima mlađeg ljubavnika, ima grozne snove, ne može spavati, jer svi ju njezini ružni postupci proganjaju, dok je ne dokrajči vlastita kći. To je predivan plašt iz „Elektre“, kostim prepun ogledalaca što predstavlja ogledavanje svojih slabosti posvuda oko sebe. Sve su to uloge koje imaju veze s ljubavlju i krvlju, smrću i krivnjom. Kao što Klitemnestru sve učinjeno proganja, ona izgori, jednako kao i Cornelia iz Händelove opere „Julije Cezar u Egiptu“ kojoj su ubili muža. U toj „spaljenosti“ smanjuje se njezina grandioznost. Naravno, na našem putu transformacije, mislimo da smo se promijenili, ali prvom prilikom – opet nam se javlja stari obrazac. To je na kraju puta princeza Eboli iz Verdijeva „Don Carla“ gdje se ona usprkos tome što je „spaljena“, sjeti te neke druge žene, što znači da nam je uvijek netko drugi kriv za ono što nam se događa. Ona poludi na drugu ženu. To se dogodi kada ne možemo prihvatiti da smo za sve sami odgovorni. Princeza Eboli je utjecajna, ali na kraju shvati da je pogriješila i pokaje se. Tek tada, nakon svih tih stanja, Žena se predaje svemu proživljenom, ostane potpuno gola. Dolazimo k sebi, ja do Dubravke, a svaka žena do sebe. To je sličica što jedna srednjovječna žena, nakon što je odradila više-manje sve u životu, počinje razmišljati – shvaća da je zaboravila na samu sebe.

Usred karijere, obitelji, svih obaveza i društvenih normi, žena zaboravlja na sebe i uporno u sebi čuva i prikriva krhku djevojčicu. A „Erwartung“ poziva da opet budeš – djevojčica.

Uloga zahtijeva enormnu snagu i ogroman vokalni raspon.

Schönbergova Žena zahtijeva snagu da pokaže svoju krhkost. To je poziv ljudima da pokažu da su slabi i krhki i da je to – normalno! U tome leži snaga. Nije snaga u botoksu i napuhanim usnama i obrazu. Snaga je da si ono što jesi, takva i takav, sa svim svojim ograničenjima.

Pomaže li vam tko u presvlačenju tijekom predstave, tijekom puta? Kako ste scenski riješili taj Schönbergov put kojim vodite publiku?

Ne. Sve ću sama. Žena prolazi put koji može trajati u glavi i 5 sekundi i 5 minuta ili 30 minuta koliko traje „Erwartung“, a može trajati danima i godinama. Vremensku jedinicu ne utvrđujemo. Mi smo je pokazali podestom koji je određene duljine i koji na sebi ima četiri različite visine. Svaki plato je jedna stanica. A i četiri su scene Schönbergova djela. Na svakoj stanici uzimam drugi kostim. Na neki način publici je jasno da je podest sublimacija puta, da put ima različite etape i visine svijesti koje dosežeš tijekom svog puta. Na taj način smo htjeli prikazati protok vremena.

Iskoristivši prostor i dosadašnja iskustva s upečatljivim ženskim likovima s repertoara riječke Opere posljednjih nekoliko godina, dali ste priči nova značenja.

Jako je teško prikazati „Erwartung“. Uglavnom se prikazuje doslovno – šuma, Žena, veliki puni Mjesec iza… mi to nismo željeli. Čim ulaziš dublje u priču, treba naći rješenje kako to prikazati. Žena – to je svaka žena. Svaka žena ima ranu koja krvari i koju prikriva. Željeli smo to prikazati putem kostima moćnih žena, jer žene što su moćnije, to su krhkije, one sa svim tim svojim plaštevima duboko u sebi prikrivaju ranjivu djevojčicu. Zašto onda Schönberg? Pa upravo zato da se naučimo skinuti taj plašt sa sebe i dozvoliti da budemo tako krhke i nemoćne. Meni je zanimljivo spomenuti da kada sam na vašim stranicama pročitala što sam o „Erwartungu“ rekla prošle godine povodom koncertne izvedbe, sada na to gledam: Pa to je mala beba u usporedbi s onim što sve sada znam! Tada sam doslovce shvaćala, žena sebe projicira u muškarcu… Nakon koncerta i nakon godine dana odmaka, sada pričam drugu priču jer znam više. Ako za tri godine ponovno budem pjevala ulogu Žene, pričat ću možda nešto treće.

To je s operom uvijek tako, zar ne? Otkrivanje slojeva u likovima i pričama raste sa svakom novom produkcijom.

To je uvijek tako, da, u tome jest čar opere za mene. Zato mene zanima opera. Da bih otkrivala što je zanimljivo u tim likovima. Schönberga možete pjevati ako ga doista dubinski razumijete. Ne zaboravimo da je libreto pisala Marie Pappenheim koja je bila istaknuta liječnica i spisateljica, te da je predložak bio iz psihijatrijskog časopisa.

Kako teče ova redateljska suradnja, kako ste se vi i Marin Blažević nadopunjavali u režijskom smislu?

Ja nikada ne mogu napustiti pjevačku poziciju. Mi pjevači navikli smo uvijek slušati dirigente i redatelje. Ja sam taj stari kov pjevača. Marinu sam prepustila glavninu. Naša suradnja temelji se na tome da on podržava ovo moje psihičko iščitavanje Schönbergova lika. U tom kontekstu dopušta mi da radim, što bi se reklo, po svome. Nema redateljske intervencije u moju viziju tog lika.

Monoopera „Iščekivanje“ izvodit će se u neuobičajenom prostoru i to u kombinaciji s modernim baletom „Heroj je umoran“?

Pogledala sam probu baleta neki dan. Glazba mi je izvrsna. Jako mi se sviđa njihova tehnička spremnost, uigranost. Osjetila sam povezanost s „Erwartungom“ u kontekstu onoga koliko se udaljavamo od naše primarne biti, ljudskog najdubljeg osjećaja. Danas kao da je zabranjeno pokazati osjećaje. Svi moramo biti ispod tog plašta. Moramo biti lijepi. Nasmijani. Dobre volje. Dobro izgledati. Datosti izvana ruše u nama onog istinskog čovjeka. Društvo je doista sazrelo za robote, jer postajemo unificirani u svemu, oni se počinju primjenjivati u ovom trenutku kao nastavak našeg otuđivanja. Postavlja se kalup kako trebamo izgledati. Fascinantno mi je da ukoliko si izvan tog kalupa, odmah si luđak. Ali ja i dalje tvrdim da su „luđaci“ uvijek bili oni koji su pokretali svijet naprijed. Vidim da je ovo jako važno za mlade. Važno je da osvješćuju taj dio sebe. Veliki je pritisak na psihijatre za mlade, imaju veliki broj onih koji trebaju pomoć, veliki su redovi čekanja za pomoć. Djeca su jako otuđena i nesretna, usamljena.

Hoće li i oni koji nisu pogledali sve ove opere o čijim likovima i kostimima govorimo moći jednako pratiti priču?

Nikome nije potrebno pojašnjavati. Dovoljno je da svatko shvati da nešto u tom liku ne „štima“. Svaki kostim nosi simbole koji su lako čitljivi: krv, ogledala, zlatni plašt, spaljeni kostim… Imamo i titlove pa se priča jako lako prati.

Važno je da ja kao izvođačica vjerujem u to i to ću onda i prenijeti na publiku. Kad u nešto ne vjerujete, ne možete ni dobro izvesti. Zato se i bavim operom. Da uvijek nešto naučim. Mogla sam sjediti u arhitektonskom uredu i graditi kuće. Ne. Meni je ovo izazov.

Razgovarala Andrea Labik

Opera.hr – SAVRŠENA SINERGIJA KONTEKSTA, SIMBOLIZMA I INTERPRETATIVNE SNAGE DUBRAVKE ŠEPAROVIĆ MUŠOVIĆ

Vijenac – Neizvjesnost i nada u istoj večeri

Glas Istre – Premijerno izvedena Schönbergova monoopera “Iščekivanje”

Novi list – “Erwartung/Iščekivanje” Arnolda Schönberga: Svježe i aktualno djelo koje korespondira sa suvremenošću

Film-mag.net – Premijera opere ‘Iščekivanje’ u riječkom Zajcu

Svijet kulture – HNK Zajc // premijera opere Iščekivanje: Žena dovoljna snažna da pokaže krhkost

Moja Rijeka – Dubravka Šeparović Mušović premijerno izvodi Schönbergovu monooperu „Iščekivanje“

Burin – Večeras u prostoru Exportdrva monoopera “Iščekivanje”

Extravagant – Schönbergova Žena ima snage pokazati svoju krhkost

Teklić.hr – Schönbergova Žena ima snage pokazati svoju krhkost

Nacional – Premijera u Exportdrvu: Schönbergova Žena ima snage pokazati svoju krhkost

Riportal – Večeras je premijera opere Iščekivanje; Schönbergova Žena ima snage pokazati svoju krhkost

Torpedo – Premijera monoopere “Iščekivanje” sutra u Exportdrvu

Jutarnji list – ‘Ta Žena iz opere je svaka žena. Svaka žena ima ranu koja krvari i koju ona prikriva‘

HRT Radio Rijeka – Premijera opere Iščekivanje: Žena dovoljna snažna da pokaže krhkost

Culturenet.hr – Premijera monoopere ‘Iščekivanje’ u Rijeci

U naše vrijeme identitet je nešto što se razvija i prilagođava novim generacijama i novom načinu življenja. Devedesetih godina prošloga stoljeća svi su pokušavali pronaći vlastiti identitet, a mi danas neprestano oponašamo najbolje prototipove koga se trenutno drži predvodnikom. Baš svake minute netko može doseći vrh i postati „taj” jednostavno time što će na internetu objaviti ono što mu padne na pamet. Toliko smo okupirani nastojanjem da dosegnemo trenutnu slavu da ne uspijevamo pronaći naše stvarne identitete. U svijetu prepunom usamljenih identiteta, hoćemo li se pretvoriti u mnoštvo ispraznih osobnosti ili ćemo postati kopije kopija nekoga drugog?

Svi žele biti poznati. Svi žele da im se dive. A divljenje podsjeća na ljubav. Zapravo su ljudi željni ljubavi. A rade upravo suprotno, zatvaraju se, otuđuju se, postaju prazni i osamljeni u gužvi oko sebe. Traže izvanjske stvari da bi popunili te praznine, snimaju selfije, stavljaju ih na društvene mreže, misle da je broj lajkova mjerilo vrijednosti. Kopiraju ono što poznati rade, kupuju ono što poznati nose, jedu ono što poznati jedu. Sve krivo. I često povrjeđuju druge iz frustracije i nemoći da sebe ostvare.

I tako nam život prođe, uglavnom u gubljenju vremena na površne, izvanjske, nepotrebne stvari (ok, tko je mjerodavan reći što je doista vrijedno, a što nije?). Dočeka nas starost, nemoć, umor, a i dalje nas prati praznina.

O tome govori moja elektroakustička glazba. Zamislio sam je i ostvario (raznim pristupima, raznim skladateljskim tehnikama) punu boja, punu emocija ‒ boli, ljubavi, tuge, ali i nervoze, agresije, ljutnje na samog sebe i cijeli svijet. I beskrajnog umora.

Plesači su vidno uživali na probama, a to se na sceni još i potenciralo, što onda snažno dopire i do publike. Koliko im je bilo lako uživjeti se u temu?

U radu uvijek polazim od iskrenosti. To je uvijek prva stvar koju ljudi primijete i primaju, pa onda daju. Osjećaju se snažno kao grupa, a većinu predstave i jesu svi na sceni, 70% je kolektivnih scena. Riječki Balet je sjajan, lijepo je raditi s njima.

Taj u predstavi tematizirani, nazovimo, problem tiče se svih nas na isti način.

Ima li predstava tematske dijelove?

Tri su dijela. U prvom dijelu svi su u bijelom, kao prazni bijeli listovi papira. Kao što su i bebe koje tek čeka ispis života. Ali ove bebe pužu naopako. Taj dio zovem „Pacman”, kao poznata video igrica, što se prepoznaje i u glazbi. U drugom dijelu, plesač je odjeven u crveno odijelo heroja, s lažnim mišićima, kao prototip heroja, onako kako ih zamišljamo. Kada povučemo paralelu – mlade generacije ne boje se odjenuti bilo što. Što se čudnije odjeneš, to si više cool, to si bolji. S Petrom Pavičić radili smo na superherojskim komadima odjeće koji su u isto vrijeme fashion. U drugom dijelu, kojeg zovem i „Površnost”, dolaze tri dame koje izgledaju kao da su na fotografiranju za Victoria Secret. Četvrta djevojka promatra, a njih tri, tako „savršene”, izolirale su i odbacile tu djevojku. Tri površne dame dolaze kao nedodirljiva grupica, a zapravo svaka za sebe misleći „ja sam najbolja, ja sam najvažnija”. Uslijedi duo koji se temelji na činjenici da uvijek kada sanjarimo o nekome, zamišljamo najbolju verziju te osobe i veze. Tako i ta neprihvaćena djevojka zamišlja superheroja koji je dolazi spasiti i osnažiti. Za mene je to ideja usamljenih pretraživanja na internetskim tražilicama. Dalje, vidimo duo u kojem je djevojka slaba, a pronalazi i dobiva podršku i poticaj, superheroj je ideal, sve je gotovo kao san. S crvenim plaštom djevojka postaje hit, originalna i posebna. No, sada pak nju svi požele oponašati i opet imamo jednoličnu masu. U trećem dijelu su svi na sceni i pokazuju „nije me briga ni za koga, ni za što, želim biti sam sa svojim odrazom, ja sam najvažniji”. Za kraj ostavio sam nešto što budi nadu, ipak smatram da je važno imati nadu.

Predstavu ste podijelili u tri dijela, kako biste ih naslovili?

Životno, od rođenja i puzanja, preko površnosti, do odraza.

Netko će možda vidjeti sve upravo onako kako je zamišljeno, prepoznati ideju, možda materijal jest čitko prikazan. No, htio sam da priče ostanu otvorene i potpuno slobodne za interpretaciju, da svatko može shvatiti na sebi blizak način.

Sve o čemu predstava govori je poražavajuće za najnapredniju vrstu na Zemlji. Ali vi ste u predstavu unijeli i dozu humora.

U tome što nam se događa ima i humora i tužne istine. Nismo željeli biti predramatični ni pretjerivati s prikazivanjem situacija. Treba biti smiješno, ali zapravo uopće nije smiješno.

Primjerice, postoje natjecanja, konstantno suparništvo – napraviti što više različitih poza u 15 sekundi. Bilo tko se može natjecati, prihvatiti bilo kakav izazov, a onda vidite djecu i mlade koji se oko toga silno trude, zatim se bira pobjednik, oni koji izgube onda su u depresiji… Ljudi, koliko vremena gubimo! Za što? Puno je referenci na to u ovoj predstavi, naznačuje se prolazak vremena, proticanje. Svi su toliko zaljubljeni u sebe da vide samo vlastiti odraz.

Brojne poruke proizlaze iz ove predstave. Koju biste istakli kao najvažniju?

Svi ćemo u nekom trenutku biti na vrhuncu svojih života, karijera, uspješni i najbolji, svatko od nas. A onda se suočiti sa starošću. Za mene, iza snažnog čovjeka, uvijek je druga snažna osoba. To je dio koncepta. Na početku, predstavu otvara upravo dvoje takvih, stvarnih ljudi. Vraćaju nas u prošlost, u ono što bi trebalo biti, oni su prototipovi, ali heroj s velikim crvenim plaštom je umoran. Na kraju, nakon kaosa i nereda trećeg dijela, taj par podsjeća nas: „smirite se ljudi, ne morate uvijek biti vrhunski, sjetite se vremena kada smo znali biti u miru”. Želio sam završiti s nadom. Moramo imati nadu.

Na koji dio DNA suvremenog čovjeka posebno ukazujete?

U koreografiju sam ugradio i ideju pokretnog i harmoničnog DNA koji ujedno podsjeća i na bezvremeno, beskonačno, vječno. Svi mi imamo početak, od puzanja rastemo, doživljavamo vrhunac života, pa starimo. Tu je bit – zašto ne možeš biti svoj, ne moraju svi biti slavni. Jednostavnost života je prekrasna. Zašto ne biti svoj?! Svi su slavni, nitko nije slavan, nitko ne mari ni za koga osim za sebe, na tisuće novih „slavnih” lica svaki dan.

Neki dijelovi izgledaju pomalo kao da se radi o isključivo neinteligentnom nagonskom plemenu budućnosti.

Tako je, kao ovce. Ne iz budućnosti, to već jest tako. Kada jedan učini nešto, svi ostali zaslijepljeno vjeruju da je nešto cool i slijede „vođu” upitnih kvaliteta utapajući se u jednakosti.

Na koji način ste pristupili scenografiji i kostimografiji s Petrom Pavičić? Kako dočaravate i virtualni i realni prostor?

Imamo blokove, kocke koje su s tri strane crne, dok je jedna strana poput ogledala/ekrana. Scenografija je u neprestanoj mijeni, iz skučene, tužne, samotne sobe prelazi u snovite scene, pa u prostor gdje se na internetu objavljuju fotografije, zatim postaje reflektirajući objekt, itd.

Jako je važno koju poruku šaljemo i kostimima. Svi djeluju jednostavno, minimalistički, a kroz tijek predstave dodaje se boja, iz bijele, preko crvene, do blještave, reflektirajuće srebrne.

Novoskladana glazba, iako protočna i ritmična, povremeno se čini vrlo zahtjevna za plesače kada se dugo nemaju za što „uhvatiti”.

Da, želio sam dočarati pravi životni stres na sceni.

Kako je tekla suradnja sa skladateljem Franom Đurovićem?

Dao sam Frani Đuroviću ideju što bih uopće radio. Poslao je potom zaista mnogo sjajnog materijala, pa sam birao iz toga što i u kojem smjeru razvijati dalje, a nadopunjavali smo skladbu još i za vrijeme koreografiranja.

Glazba je izvrsna. Osim elektro glazbe, namjerno takve da je u nekom trenutku jednostavno više ne možete slušati, čujemo i klavir primjerice, neizbježan u intimnom solu ili duetima. Htjeli smo da se prepozna ljubav, nada, jednostavnost.

Može li kome takva elektro glazba zasmetati?

Moguće. Međutim, ta je elektro glazba dio moderne kulture, dio današnjeg društva. Ne možemo to zaobići kada govorimo o temi kojoj smo se posvetili, zar ne?

Kada koreografirate nove predstave, kakvu glazbu preferirate? Koje vas teme u radu najviše inspiriraju?

Volim raditi na sve vrste glazbe. Volim nuditi sve boje naše kulture. Nije li divno izložiti kulturu koju su nam ostavile važne povijesne ličnosti? Ti ljudi iz prošlosti postali su slavni samo zato što su umjetnici, iz svojih strasti, ne iz ispraznih želja da postanu slavni. Bili su jednostavni ljudi. Vivaldi nije govorio za sebe: „Jednog dana, stoljećima kasnije, govorit će o meni, o mom uspjehu”, a bio je slavan već tada.

Trenutno sam zaokupljen temom uspjeha – kako je netko postao uspješan, što je za nekoga uspjeh. Netko je sretan samo zato što pleše i što je dio baletnog ansambla, netko želi biti najbolji na svijetu, želim čuti što je nečiji san. Smatram da puno toga ne dopušta da shvatimo što putem uništavamo. Ljudi stavljaju postove predivne prirode, a onda putem kući bacaju smeće. Mislim da smo postali površni. Imam osjećaj da smo više izolirani. Ne slušamo se više, ne čujemo se. Ne komuniciramo. Političari ne brinu.
Nadam se da ćemo shvatiti jednog dana i znati biti sretni.

Radim sa srcem, a iza sebe uvijek želim ostavljati poruku. Ne želim biti slavan.

Tko je vaš heroj?

Puno je ljudi koji su moji heroji. Moj heroj je netko tko je spreman odreći se nečega zbog mene. Imam ih nekoliko.

Razgovarala Andrea Labik

Obzirom na raznolikost vašeg opusa, ne bi vas se moglo smjestiti u jednu skladateljsku ladicu. A dugi niz godina svirali ste i s bendovima, kojim?

Dvadeset godina sam živio od sviranja s bendovima. Bio sam klavijaturist, nabrojat ću neke: Edo Maajka, Kojoti, Vještice, Stampedo, Mayales…

Postalo je prenaporno, nisam taj tip, to je za zaigrane tipove. Ja sam više kućni tip, pozadinac, volim napraviti svoj dio posla i predati dalje. Od 2004. od kad sam počeo raditi na Muzičkoj akademiji i kada sam prešao tridesetu, svemu tome sam se zahvalio.

Vaša skladateljska netipičnost i originalnost čuje se i u baletu „Heroj je umoran”. Zašto elektronička glazba?

Meni elektronika dođe kao jedna vrsta ispušnog ventila. Počeo sam s elektroničkom glazbom još kao student na Akademiji, prije dvadeset godina. Uostalom, svirao sam klavijature s bendovima, šarafao stalno, takve stvari su me zanimale. Suvremena umjetnička elektronička glazba nije ista kao kada DJ pušta glazbu. Shvatio sam da se dobro snalazim s tehnologijom, lako mi dolazi. Kada pišete za simfonijski orkestar postoje pravila zanata – ne mogu puhači dugo svirati, morate paziti na ljude. Ako poželim, elektronička glazba omogućuje mi da 25 minuta koristim zvuk koji hoću, ne moram misliti mora li netko udahnuti, hoće li se netko umoriti i slično. Otvaraju mi se nove boje zvuka koje me jako zanimaju. Sviđa mi se elektroakustika u kojoj mogu kombinirati zvuk prirodnih instrumenata s elektronikom, a primjerice u baletu „Heroj je umoran” riječ je o violončelu i klaviru.

Određeni dio publike skeptičan je prema elektroničkoj glazbi u kazalištu.

U ovoj koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Muzičkog biennala Zagreb, mora se ići u suvremenijem smjeru jer je Biennale festival suvremene glazbe i to se na neki način očekuje. Uz pomoć koreografa Giuseppea Spote našli smo zlatnu sredinu – nešto što nije preapstraktno i suprotno predstavi koja će ostati na repertoaru nacionalne kuće, a niti nešto prepitko što bi bilo suprotno biennalskim zahtjevima.

Kada se radi o plesu, valja ići u manje apstraktan zvuk. Treba imati mjeru.

Tema predstave je aktualna, svatko o njoj ima mišljenje, balet traje oko sat vremena, poruke su jasne, sve je i zvučno i vizualno atraktivno… Ima li razloga da itko osjeća predrasudu?

Kad god ste u prilici, treba slušati i gledati sve. Samo tako se može stvoriti sud. Treba čitati i knjige svih profila. Jednako je, primjerice, i s filmovima. Ne gledamo samo blockbustere nagrađene sa šest Oscara. Postoje sjajni niskobudžetni filmovi.

Ova predstava ima sve elemente kojima može privući publiku.

Ne prozivam nikoga, ne kažem da su za to krivi, ali ljuti me kazališna i glazbena kritika. Vrlo su često kritičari pristrani, i a priori loše ocjenjuju nečiji rad. S druge strane, budimo realni, prije je događaja bilo manje, sada vlada hiperprodukcija svega i svačega. Prije se sporije živjelo i imalo se više vremena za gledanje, proučavanje, pisanje.

Na ovu predstavu vrijedi doći.

I s koreografom Giuseppeom Spotom i s riječkim Baletom prvi put surađujete, kako su vas se dojmili?

Jako smo se dobro razumjeli kao tim, Spota je precizan i sviđa mi se kako radi. Smiren je, nema nerviranja, a obzirom na to koji je kalibar koreografa, mogao bi si dozvoliti i drugačije ponašanje.

Našli smo zajednički način. Ne znam kako je inače u Baletu, ali atmosfera je izuzetno pozitivna, plesači su snažno „zagrizli”.

Ako sam dobro shvatio, u baletu je slično kao u vrhunskom sportu: sve se „špana” da vrhunac bude pred premijeru. Tako se i radilo, na premijerama očekujte crescendo!

Za koga je „Heroj”?

Uvjeren sam da će predstava imati svoju publiku. Ne bih mogao postaviti granicu. Gledao sam u „Zajcu” nedavno reprizu „Macbetha” Maše Kolar, niti glazba niti predstava nisu banalni, publike je bilo mnogo, pljeskali su snažno, zadovoljstvo takvim radom u Rijeci je očito.

Kako ste došli do naslova i teme „Heroj je umoran”?

Posljednjih sedam godina imena svih mojih skladbi su citati, stihovi pojedinih pjesama, ima i Krleže, ali i Hendrixa, Beatlesa, EKV-a, Stinga, Atomskog skloništa… Izvučem stih iz konteksta i ubacim u nešto posve novo, napravim stavke itd. Nasumično sam tako naišao i na stih „Heroj je umoran” Arsena Dedića. Koreografu se to jako svidjelo. Pogledi na mnogo toga nam se slažu.

Uđete u tramvaj, svi gledaju u mobitele, nikoga ništa drugo ne zanima, rijetki odlaze u prirodu, ne druže se, djeca ne žele izaći van, radije prčkaju po kompjuterima po nekim grupama… Jednostavno na taj smo način došli do ideje o otuđenju. Drago mi je što je tema aktualna, a nije apstraktna, sve je vrlo jasno. U isto vrijeme, djelo je posve otvoreno interpretacijama.

Ništa i nikoga ne osuđujemo, samo kažemo da je nešto naprosto tako…

Razgovarala Andrea Labik

Opera.hr – SAVRŠENA SINERGIJA KONTEKSTA, SIMBOLIZMA I INTERPRETATIVNE SNAGE DUBRAVKE ŠEPAROVIĆ MUŠOVIĆ

Vijenac – Neizvjesnost i nada u istoj večeri

Kanal Ri – Obnova baleta Heroj je umoran u Zajcu

Moja Rijeka – Obnova baleta „Heroj je umoran“: Vraća se uspješnica o selfie generaciji!

Culturenet.hr – Obnova baleta ‘Heroj je umoran’ – uspješnica o selfie generaciji vraća se u riječki HNK

SoundGuardian – U RIJEČKI HNK VRAĆA SE “HEROJ JE UMORAN”

Kigo.hr – Vraća se “Heroj je umoran”; obnova baletne uspješnice o selfie generaciji 20.5.

Svijet kulture – “Heroj je umoran”; obnova baletne uspješnice o selfie generaciji u HNK Zajc

Akademija Art – Vraća se “Heroj je umoran”; obnova baletne uspješnice o selfie generaciji

Teklić.hr – Obnova baleta „Heroj je umoran“: Vraća se uspješnica o selfie generaciji!

Nacional – Obnova baleta ‘Heroj je umoran’: Vraća se uspješnica o selfie generaciji

Extravagant – Obnova baleta „Heroj je umoran“: Vraća se uspješnica o selfie generaciji!

HRT Radio Rijeka – “Heroj je umoran”: obnova baletne uspješnice o selfie generaciji

Torpedo – Obnova baleta „Heroj je umoran“: Vraća se uspješnica o selfie generaciji!

Riportal – Obnova baleta „Heroj je umoran“: Vraća se uspješnica o selfie generaciji!

Novi list – FOTO U Exportdrvu izveden obnovljeni balet “Heroj je umoran”: Duhovit prikaz “selfie” generacije

Corrado Canulli – HERO IS TIRED sabato 20 maggio 2023

Novi list – Uz obnovljenu predstavu »Heroj je umoran« Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca: Razbijeno narcističko zrcalo